Kratkotrajna međuvremenska Vlada desnoga centra, pod Oreškovićem, živjela je u tako užarenoj atmosferi da trik s hladnokrvnim pogodovanjem privatnim vlasnicima vjetroelektrana uopće nije uočila i tek se na samom svršetku vrlo iznenadila.
U toj priči o vjetropirima ima materijala za kazneni progon, a čini se da ni sporni zakon nije donesen na regularan način, pa bi ga trebalo poništiti prije nego se „običan čovjek“ kojemu su navodno okrenuti lažni socijaldemokrati – smrzne u stanovima i kućama gdje nema plina, a ložiti se može samo bankovnim papirima s ovršnim prijetnjama. Tako je SDP u rasulu poveo hladni rat u Hrvatskoj i ostavio vrući krumpir omrznutoj desnici. Vjerojatno se nikome od crvenih političara ne će ništa dogoditi, „običan čovjek“ će ove zime cvokotati, a toplo je samo u prostorijama na Iblerovu trgu gdje su se ovih dana potukli osumnjičeni Zoran Milanović i Ranko Ostojić – o čemu piše krupna figura hrvatskoga novinarstva koja je prešla trnovit put od apologeta crvenih i medijskoga progona hrvatskih nacionalista do dragocjenog insajdera i prokazivača neokomunističkih nepodopština.
Nije jedini, kaputi se u zadnjih godinu dana okreću takvom brzinom da vjetroelektrane nisu ni potrebne. Naivni narod takve okretnike dočekuje objeručke i aplaudira im, a zanemaruje one koji su u svim paklenskim godinama otužnog početka 21. stoljeća postojano stajali na prvoj crti obrane hrvatskoga dostojanstva. Pa i oni koji su u medijima ostali uzdanicama crvene klateži, sada više ne kade svojim pokroviteljima, nego su se dosjetili novom triku: budući da su plavi neprikosnoveno trijumfirali, sada se crveni kolumnisti prebacuju u savjetnike Plenkoviću i ekipi na način da novoj Vladi umjerenoga desnog centra propisuju i pišu što treba uraditi, koga treba eliminirati, koga uzvisiti - u velikoj želji piskarala da ne dođe do situacije u kojoj bi i oni nadrljali poradi svojih bjesomučnih ispada u nedalekom vremenu, da ne dođu kadrovi koji bi zahtijevali užasne stvari poput lustracije ili ne daj Bože objavili registar neprijateljskih vojnika u srpskoj agresiji.
U svemu, crveni medijski mediokriteti poručuju ovo: nemojte sada slučajno, kada ste već na vlasti, inzistirati iz svojega kuta na svjetonazorskim, ideološkim bravurama kao što su radili naši, budite umjereni i slatki kao pande, razvodnjeni kao meduze, ne bavite se prošlim vremenima ni neokomunističkim štetočinjama u 21. stoljeću a nikako,zaboga, nemojte povlačiti pitanja zaostala iz Domovinskog rata, nekmoli ona iz Drugoga svjetskog rata i komunističkoga genocida 1945.
„Objektivnost“ i „uravnoteženost“ HTV-a
Glede potonjeg, Hrvatska ionako izdaleka prati kako Slovenija (napokon, ipak) otvara rudnike u kojima su komunistički zločinci zazidali još žive Hrvate, što je tek nekoliko postotaka od silnih ubijenih koji i dalje bez imena tavore u devet stotina masovnih stratišta, ne samo u Sloveniji nego i Hrvatskoj (i šire, štono bi se reklo davnim rječnikom). Ponešto se govori o tome i na blago kroatiziranom HRT-u koji je u neobičnim okolnostima upravo ostao bez glavnoga ravnatelja (a to se nikako nije smjelo dogoditi).
No, da nedvojbena, stotinu puta dokazana istina o genocidu nad hrvatskim vojnicima i civilima ne bi bila prikazana u svoj svojoj strahoti, HTV se pobrine da u uz sjajnog i upornog Romana Leljaka, te stamenog povjesničara Ivu Lučića, dovede patuljaste jugoslavenske historičare, od kojih je posebno jedan – to jest analfabetski provokator Markovina – pokušao sabotirati emisiju idiotskim prebacivanjem teme na Oluju i njezine posljedice. I to je ono što je ostalo iz stare škole: hajdmo i u ovoj stravičnoj sagi naći „ravnotežu“, ukrcajmo u studio i crvene diverzante kako bi se, valjda, „čula i druga strana.“
Takva „objektivnost“ možda je, i jest, u novinarstvu dobrodošla kada je riječ o svakodnevnoj politici, ali nikako nije u teškim povijesnim raspravama gdje se činjenice ne mogu izvrtati i tumačiti iz bilo kojeg ideološkog kuta, a svakako se ne mogu pozivati za sugovornike pronosirani provokatori koji niječu (ili izbjegavaju govoriti o temi), pa Markovini i sličnima ne može biti mjesto na prvom programu HTV-a, ne može i ne smije nitko na tako ciničan način pristupati najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u povijesti, najvećem narodnom gubitku.
Nema mjesta još mnogima, uključujući Žarka Puhovskog koji je na radmanskoj televiziji slovio kao promotor političke mudrosti, a u Haagu lagao o broju žrtava poslije Oluje. Jakovina, pak, nije posve isti slučaj kao Markovina – premda se u mnogome rimuju: taj je ipak preko volje priznao da genocid nad Hrvatima nije mogao proći bez Brozova znanja i uputa, ali se i on zapleo spominjući Hebranga – na što mu je Andrija mlađi uzvratio podsjećanjem na pad Andrije starijeg 1944. nakon pisma Kardelja, Đilasa i Rankovića o Hebrangu kao hrvatskom nacionalistu. Maknut te godine, a smaknut koju godinu poslije, Hebrang se nikako ne može dovesti u svezu s genocidom. Za njegov se grob ne zna, u čemu se pridružio stotinama tisuća Hrvata, žrtava komunističkih zločina, pa i onih iz devedesetih ubijenih istim rukopisom – još tisuću hrvatskih branitelja smatramo nestalim, a smrtno stradalih bilo bi više od petnaest tisuća da Hebrang mlađi nije, uz još neke liječnike, organizirao ratni sanitet koji može služiti kao uzor zapadu i istoku, a o čemu je Andrija napisao i knjigu, nagrađenu ovih dana.
Istina je uvijek samo jedna, u slučaju Bleiburga i Križnoga puta ona je izvan svake sumnje, i ta užasna istina – relativizirana ili posve potisnuta i u samostalnoj hrvatskoj državi gdje su sive oznaške strukture uspješno sprječavale istraživanja – i nadalje je otvorena rana koja je u spomenutom „Otvorenom“ tek površno dotaknuta. Bez potpunog tvarnog i arhivskog iskapanja, ostat će i nadalje temom koju orjunaši mogu zlorabiti i bagatelizirati, a još živi zločinci mirno sjediti na zrinjevačkoj klupi. Ako su već mrtvi, njihove mirovine primaju članovi obitelji, krvavo zaslužene mirovine.
Beogradski profesor vodi HND, a bivša dopisnica beogradske „Politike“ Hinu
Toliko o HTV-u i ravnoteži, u nadi da će Hrvatska televizija potpuno isprati sa svoga tijela ostatke starih strahova i diskretne autocenzure, prikrivane pozivanjem na ekrane raznih nitkova koji godinama dižu tlak hrvatskom narodu. U novinarskom prostoru ima i prečih zadaća: beogradski profesor vodi Društvo hrvatskih novinara, a bivša dopisnica beogradske „Politike“ ravna ni manje ni više nego Hrvatskom izvještajnom agencijom, pa je jasno kamo HINA naginje.
Prošloga sam tjedna i opet postao prosvjednikom – među onima koji su (začudo pred brojnim kamerama) protestirali protiv izvanrednog otkaza novinarki Smiljani Škugor. Učinila je ono što novinar mora uraditi:prenijela je hrvatskoj javnosti vijest o novčanoj aferi supruge poznatoga crvenog političara – vijest koju je HINA skrivala kao zmija noge, nadajući se pobjedi svojih gazda na izborima. I sada je vodstvo Hine optužilo novinarku da je „ukrala“ tekst i plasirala ga. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Zove se to zamjenom teza, jer je Hina ukrala informaciju hrvatskoj javnosti, stavljajući obavijest u ladicu. Neprofesionalno, zaplotnjački, pogodovala je na taj način pokroviteljima i zato ravnateljstvo mora snositi sankcije. To jest odletjeti.
Puno toga čeka novu Vladu, a kako će ona djelovati – vidjet ćemo, na koliko će kompromisa u raznim područjima pristati – osjetit ćemo. Crvena mafija se već dobrano diskretno uključila u izbor ministra (ministrice) kulture i želi potajice izgurati sebi barem ponešto naklon kadar. Uvjeren sam da „rade“ i kulturnjaci 2016. Ili kako se zove ta vrištava klatež koja bi se htjela vratiti u doba kada je premrežila Ministarstvo kulture svojim zarezovskim divljanjem ,ili barem malo smanjiti štetu koju joj je nanio Hasanbegović.
Samozvani „Kulturnjaci 2016“ samo nastavljaju djelo Mladena Ivekovića i sličnih.
Ta pomamna družba koja mrzi sve što je hrvatsko, ili, blaže rečeno, sve što ne predstavlja nju samu, ima duboke korijene koji sežu do četrdesetih prošloga stoljeća. Slučajno sam uspio nabaviti knjigu Mladena Ivekovića, komunističkog pogromaša koji je bio upućen u književne i uopće kulturne krugove. Tiskana je nakon preokreta 1945. pod naslovom „Nepokorena zemlja“, nastala na podlozi šumskog ratnog dnevnika. Kaže se u tom djelu, nedjelu u stvari, da su se u partizanskim redovima našla sva svijetla imena hrvatske književnosti i umjetnosti, ljudi koji su se duhom, poštenjem i rodoljubljem kao orlovi uzdignuli „nad poltronskim dušama raznih Ujevića, Bonifačića, Krkleca (!), Kombola, Delorka i drugih“ (citat završen). Obara se čista komunistička duša i na „ishlapjelog Wiesnera“, osobito na Dobrišu Cesarića, a Ujeviću se još jednom vraća ovim riječima: “ ...od ogavnih pamfleta Tina Ujevića u listu Saveza privatnih namještenika iz vremena zloglasne (!) banovine Hrvatske pa do namještenja u ustaškom izvještajnom uredu „Croatia“ gdje Tin za Pavelića prevodi povjerljive izvještaje – zaista nije velik korak. Uostalom, i 10.000 kuna što ih je Ujević primio kao književnu nagradu, i to je, bez sumnje, važan movens za orijentaciju prema onima koji ga plaćaju.“
Nepatvorena mržnja plamti iz masonskoga Ivekovićeva pera (Ivo Andrić se lukavo spasio u Nedićevom okrilju), ona mržnja koju je Goran Kovačić dramatično nečovječno sažeo u poznatoj mrziteljskoj pjesmi. A vraćam se tim godinama jer su „kulturnjaci 2016“ ispunjeni istim nabojem, jer njihovi medijski pratitelji i u ovom našem vremenu velikane hrvatske književnosti nazivaju kretenima – ako ne ispovijedaju crvene ideološke idiome. Štoviše, epitetima nadilaze jadnog Ivekovića koji se smrzavao u šumama i gorama.
Takvi zauzimaju devedeset posto hrvatskoga kulturnog prostora u ovom trenutku kada hrvatska država slavi (doduše spornu) dvadeset petu obljetnicu nezavisnosti. Spornu, jer je pravi datum 25. lipnja 1991., a Dan državnosti 30. svibnja, o čemu se izjasnio Šeks kojemu je HTV posvetio cijeli dan, te ga se vidjelo i čulo prije Dnevnika, za vrijeme i poslije Dnevnika, donekle pa i potpuno s pravom, jer je dan nakon raketiranja Banskih dvora imao glavnu ulogu za stolom u zgradi Ine-Mola (ha!) gdje su se 8. listopada našli i oni koji su 25. lipnja napustili sabornicu a tek naknadno shvatili da jugoslavenska i četnička vojska ni njih ne će poštedjeti, već i zato što su Hrvati (kakvi-takvi). Znači, 8. listopada je važan ali ne toliko da bi bio proglašen Danom nezavisnosti. Možda bi ga trebalo slaviti samo kao Dan Vladimira Šeksa. Usput: nije točno da smo svi u zgradi Sabora popadali na pod kada je grunulo, mene je tlak ponešto podignuo u zrak, ali sam ostao sjediti, neozlijeđen od stakla koje se iza mene rasprsnulo.
Nastavlja se nekažnjeni teror nad Hrvatima u BiH
Pustimo stare priče, ima odviše novih. Stara je, doduše, i poema „Smrt Smail-age Čengića“ koja započinje poznatim vam stihovima „Sluge zove Smail-aga / Usred Stolca kule svoje / a u zemlji hercegovoj/ „Ajte amo, sluge moje, Brđane mi izvedite...i tako dalje.
Stihovi neodoljivo podsjećaju na događaje u Sto(l)cu za vrijeme nedavnih izbora u BiH, gdje je Smail-agu odigrao bivši ministar kulture FBiH i uz pomoć maskiranih Turaka prebio hrvatske članove izbornoga povjerenstva, te im oteo „izborni materijal“ jer je vjerojatno dobio dojavu da bi Hrvati mogli pobijediti. Čekao sam službenu reakciju službene Hrvatske, one koja je do sada samo deklarativno štitila Hrvate u BiH , a kada su se događale svinjarije – gromko šutjela, pa i onda kada su europski zlikovci tenkovima prodrli u hercegovačku banku i opljačkali Hrvate. Čekao sam, velim, a onda se dogodilo čudo – nakon minute šutnje (nešto više), zagalamio je Miro Kovač, a budući rotirajući predsjednik Sabora, Petrov, pokazao da ima refleks , pa i on otišao na lice mjesta. Hajde de, ipak nešto, premda smail-age odmahuju rukom. Imaju svoje planove.
Uloga kestena u hrvatskoj politici
Pri kraju, kao što je običaj u tiskovinama i na televizijama – šport. Hrvatska je nogometna reprezentacija odigrala 6:0 s Kosovarima, ali u Albaniji, u Skadru koji se davno nalazio u sastavu Crvene Hrvatske (vidi Popa Dukljanina) pa su naši i albansko-kosovarski navijači lako pronašli zajednički jezik. Crvene Hrvatske danas djelomično više nema, a i da ima ondje bi na izborima pobijedili plavi. Nogomet je nastavljen nešto sjevernije, u Finskoj, gdje su hrvatski reprezentativci igrali profinjeno, u rukavicama (crnim! Kulturnjaci, izađite na ulice! Gdje je Pusić, gdje sestra Vesna Guterres?) na niskim temperaturama Tamperea i jedva jednom ugurali smrznutu loptu u gol. Dovoljno. Približili su se tako globalnom prvenstvu koje će se igrati u Rusiji, ako ne bude rata. Rusi se dotle pripremaju na neobičan način – treniraju skupa sa Srbijancima u blizini hrvatske granice. Nadam se da službena (nova) Hrvatska ni tu ne će šutjeti, a trebala bi postaviti Hrvatsku vojsku na Dunav i suhu srijemsku granicu, da se vidi da nas ima. Riječ je o teškoj srbijansko-ruskoj provokaciji, ne i prvoj, a sklop riječi „vojne vježbe“ upućuje da se vježba za vojnu. Pa ako su vježbe u blizini hrvatske granice, samo idiot ne pomišlja u koju se svrhu odvijaju.
Da zaokružim ovaj napis koji sam počeo s kestenima, a ima veze sa športom, ali i s mnogo ozbiljnijim stvarima. Naime, Hrvatska Kostajnica. U isto vrijeme kada je na drugom programu HTV-a prenošena utakmica u Skadru, na prvom se programu odvijala briljantna emisija o događajima na samom početku (otvorene) srpske agresije, minuciozno prikazani dramatični prizori iz Kostajnice i potom prodor jugovojske i četnika prema Petrinji. Zašto u isto vrijeme, kada se zna da smo i ratnička i nogometna nacija, pa je pažnja gledatelja bila nepotrebno disperzirana? Emisija je, doduše, reprizirana dan poslije, ali u nekom popodnevnom terminu.
Kako su, godinama poslije rata, kesteni opet odigrali političku ulogu, znaju oni koji se sjećaju „skupljača kestena“ kako je Račan nazivao branitelje što su dežurali pred kućom Janka Bobetka, da interveniraju ako dođe interventna policija i Bobetka preda Haagu.
Hrvoje
Hitrec, hkv.hr
|
