Ožujak je djelomično protekao u znaku Veljače i silovitih marčanskih bura, ali i mirnih sunčanih dana bez temperaturnog nasilja, te dosadnih noći u Hrvatskom saboru gdje se šakom i kapom odbacivalo amandmane navodno više od trideset i tri sata. Posljedice su u novčanom smislu velike: predsjedništvo Sabora ili tko već, naručilo je od raznih proizvođača pokućstva oko sto pedeset kreveta skupa s madracima, koji su razmješteni u pokrajnjim sobama i na hodnicima – pokućstva, kažem, a ne namještaja, jer bi se mogli pojaviti glasovi da je kupnja namještena, pa je tako povjerenstvo za sukob interesa izgubilo pacijente. Što se događalo i je li se moglo izbjeći troškove, ne znam, vjerojatno jest ako bi koalicijski partneri spavali u istom krevetu ili da su za manjine naručene manje postelje. Sve je njih na kraju razbudila sretna vijest da je agencija „Bogatstvo i uboštvo“ podignula Hrvatsku iz smeća i postavila ju na razinu investicijskog rejtinga, što su spremni strani investitori dočekali s oduševljenjem i s već spakiranim kovčezima navalili na RH koja je sada BBB s dobrim minus predznakom i penje se prema onim gubitnicima koji su došli tek do prvoga slova abecede, početnici jedni.
Da, ožujak nije samo proljeće i dolazak vjernog Klepetana, ima i ozbiljnih stvari. Recimo, mehanizam koji je ostao nakon zatvaranja Haaškoga suda – i bez Merona u kojega navijači s kokardom i zvijezdom nisu imali povjerenja- izrekao je presudu doživotnog zatvora za nedužnoga srpskog pesnika Radovana Karadžića, što je mnoge iznenadilo, pa i mene. U kakvom to svijetu živimo kada se zatvaraju pjesnici, molim vas lijepo, uz to doktori i uopće intelektualci, humanisti, k tomu ljudi koji već slabo pamte pa ne znaju jesu li Karadžić ili Dabić, ljudi iscrpljeni i stari koji sada moraju patiti zbog onoga što su činili u punoj snazi. A kada je to što im se predbacuje bilo, tko zna, prije četvrt stoljeća ili dvadeset godina, daleka je to povijest pa čak ni desetci tisuća mladića i dječaka, žena i vojnika u Bosni i posebno uz Drinu više ne govore o tome. Ne govore jer su mrtvi. Karadžić-Dabić je i nadalje živ, a prije pritvora proživio je posve lijepe godine i godine u Srbiji, nagađa se (?) da je ljeta provodio u Hrvatskoj, nego gdje će, pridonio je razvoju turizma voljene zemlje i to je u Haagu trebalo uzeti u obzir.
Presuda je, znači, kakva jest, svijet je nešto napredovao od Drugoga svjetskog rata i procesa nacistima, pa Dabić nije obješen, naći će se za njega zemlja u čijim će suvremenim kaznionicama imati bolje uvjete nego majke Srebrenice, masaže i dobre frizere koji znaju izraditi i maske, za razliku od Jadranka Prlića koji nije zločinac nego žrtva međunarodnih smicalica, a njega će strpati u engleski (!) zatvor najgore vrsti, sa seksualnim prijestupnicima, što je još jedan poraz hrvatske diplomacije. (Usput, UK (nije prostarenje nego kratica Ujedinjenog Kraljevstva) i usred Brexita odlučno poručuje da će pod svaku cijenu „zadržati utjecaj na Balkanu“).
Još nešto su vidjeli pažljivi čitatelji presude Radovanu Dabiću: da onako malim slovima ostavlja veliki prostor za „ublažavanje kazne“ ili još bolje za „preotvaranje procesa“ štono bi rekli pravnici, pa ta priča o masovnom zločincu još nije gotova. U republici tzv. srpskoj to znaju, i zato nisu previše pogođeni, znaju uz to da njemu – između ostalih – najviše mogu zahvaliti što imaju dio Bosne nazvane baš imenom naroda koji je besprimjernom agresijom i etničkim čišćenjem nesrba osvojio simpatije daytonskih mudraca – čime je „riješen“ cijeli neugodan slučaj i otada je mirna Bosna. Ha! No, to se zbilo na svršetku rata u Bosni kada oni preko oceana još nisu imali širu sliku, kao što su ju imali europski mudraci na početku rata i svojim nečinjenjem ili činjenjem u korist Beograda (čast iznimkama) napravili veliku štetu s oko stotinu tisuća ubijenih. Oni prekooceanski dobili su jasniju sliku tek kada je Milošević kojega su neoprezno i blagonaklono (uz engleske savjetnike) ostavili na vlasti u Srbiji, krenuo u novi rat protiv Kosovara, što je bio okidač za do tada strpljive, pa je NATO bombardirao Beograd da spriječi novi genocid. U sastavu NATO-a bili su u naravno i neki Europljani, reda radi.
I zašto to spominjem? Jer je fašistički simpatizer Tajani, predsjednik antifašističkog Europskog parlamenta, najavio da će se u Strasbourgu održati komemoracija pod naslovom „Balkan – dvadeset godina nakon NATO bombardiranja 1999-2019“. Komemoracija. Ne želim reći da mi je i tada bilo drago što je bombardiran grad u kojemu žive civili, budući da sam (i tada) držao kako NATO ima dovoljno sofisticiranih raketa da gađa Slobinu vojsku. Ali eto, takva je bila odluka i ne može se reći da nije bila efektna, Kosovo je spašeno, a Milošević dočekao kraj svojih zuluma. Bio je to i konačni svršetak divljačkoga režima, a taj bi datum sada Europski parlament trebao „komemorirati“. Službena Hrvatska šuti, koliko vidim, reagirala je samo (dok ovo pišem) europarlamentarka Petir.
Krenulo prije, no obično
Obično je Bleiburg u središtu zanimanja početkom svibnja, ali je ove godine krenuo već u ožujku, zahvaljujući koruškim crkveno-političkim vragolijama, koje su podignule tlak Crkvi u Hrvata, ali ne samo njoj. Na kraju se ipak umiješala i višepostavljena austrijska biskupska konferencija, ali ne da bi se obrecnula na koruškoga vikara koji na svoju ruku donosi neobične odluke, nego predlaže nekakvu zajedničku komisiju koja bi valjda ustanovila što se u stvari dogodilo na Bleiburgu i Križnim putovima. Presedan već ima u mješovitom pravoslavno-katoličkom povjerenstvu argentinskog autora Bergoglia u slučaju Stepinca, pa hajdmo tim papinim križnim putem. Jer nitko ništa ne zna o povijesti, pa će sada „mješoviti“ sve lijepo objasniti. Posebno ne znaju Hrvati, o čemu sam pisao u prošloj kolumni, te im trebaju tutori i strani autoriteti.
Hrvatski izvori i hrvatski povjesničari (minus idioti koji se tako nazivaju) nisu vjerodostojni, što znači da ih „međunarodna povjesničarska zajednica“ drži lažovima. Treba, znači, izuzeti Hrvate jer su pristrani. No, dobro, ako baš treba onda će se izvaditi iz arhiva britanski podatci o pola milijuna vojnika i civila koji su krenuli prema slovensko-austrijskoj granici. Točno tako pišu Englezi u službenim izvješćima. Masakr je počeo već na austrijskim poljima, nastavljen u Sloveniji kamo su Hrvati (i muslimani) upućeni vlakovima ili pješice preko mosta na Dravi. Koliko ih je prešlo preko mosta, a koliko ostalo na mostu ili bačeno u Dravu, govori britanski satnik Colin Gunner koji je bilo na licu mjesta i gledao kako komunisti nagajkama ubijaju žene, djecu i muškarce.
Na pitanje koliko je ljudi, po njegovoj procjeni, preko toga mosta odvedeno u nepoznato, Colin Gunner sa suzama u očima kaže da ih je bilo 300.000. Govori to u dokumentarnom filmu Michaela Palaicha, na koji je film podsjetio jedan portal. Gunner je očito i u vrijeme te izjave, već poprilično star, živio pod dojmom masakra koji nije mogao spriječiti, imao je takve zapovjedi. „Bilo nas je sram“, veli i rasplače se… Pa, eto, i taj film treba prikazati onima koji navodno ništa ne znaju, a sramotno je da ne znaju ili se prave da ne znaju za komunističke zločine koji su započeli na njihovu tlu, a nastavljeni još mjesecima po Sloveniji, Hrvatskoj „i šire“. Američkog redatelja Maichaela Palaicha upoznao sam prije dosta godina, čovjek nadaren i očito neopterećen hemunzima jer s događajima nije imao izravne veze niti je mogao, još mlad dok je snimao taj dokumentarni film, a ni obiteljski nije vezan. Objektivan, štono riječ, profesionalan.
Za razliku od Gunnera, britanskoga satnika, našu projugoslavensku klatež proviđenu ljubiteljima JB.Tita – nije sram. Nešto petljaju, ali je očito da u sebi odobravaju zločine jer su Hrvati zaslužili da ih se pobije: ako su bili ustaše, zato što su ustaše, a nisu partizani, ako su na bilo koji način, pa i na činovničkim mjestima „služili režimu“ – treba ih poklati jer su služili. Civile je trebalo pobiti jer su se povlačili skupa s vojskom, mnogi i članovi obitelji vojnika, a to je dovoljno da dobiju nož ili metak. Žene je trebalo silovati i ubiti jer su supruge ili kćeri hrvatskih vojnika, da ne ostanu žive i rađaju nove hrvatske vojnike. Djecu je trebalo ubiti da ne narastu i jednoga se dana ne prisjete čemu su svjedočila.
Mnogi će Ive povjesnici zamjeriti da govorim o hrvatskim vojnicima. Nego što su bili? Je li NDH bila podosta široko međunarodno priznata država? Jest. Je li imala svoje oružane snage? Jest. A kako su nastale? Pa tako da je država (režim) mobilizirao mlade ljude i oni su silom zakona (i silom uopće) ali i dobrovoljno postali vojnici, domobrani, i išli kamo im se kazalo. Jesu li njima zapovijedali ustaše? Jesu, ali ne samo oni, imali su domobrani svoje zapovjednike, bilo je u oružanim snagama i Židova, kao i u Vladi NDH. Kada je sve bilo izgubljeno i došla zapovijed da se povlače prema spasonosnim poljima preko Drave, što su mogli učiniti nego krenuti u (ne) organizirani egzodus, zatim razoružani i poklani zajedno sa svojim obiteljima. Ona britanska brojka od pola milijuna do u tančine se poklapa s Rankovićevom „prosudbom“. S tim da su se mnogi, ne baš mnogi, spasili bijegom na sjever ili u Italiju, pa se ne može reći da je jugoslavenska vojska odmah poklala baš pola milijuna Hrvata, ali se o nekoliko stotina tisuća može govoriti. Gdje je onda ona razlika iz Rankovićeva govora? Pa, ubijalo se poslije i izvan Križnih putova.
Kažu besramnici da se Jasenovac i Bleiburg ne mogu izjednačiti, misleći i govoreći „u korist“ Jasenovca. I točno je. Nikako se ne mogu izjednačiti, pa ako se i prihvate (neprovjereni) sadašnji službeni „podatci“ o stradalima u Jasenovcu, žrtve komunističke jugoslavenske soldateske barem su četiri puta masovnije, zločini četiri puta teži, a kosti žrtava nalaze se u tisuću i više grobišta koje hrvatska „europska“ politika drži pod zemljom. Austrijska biskupska konferencija ništa o tome ne zna, nešto naslućuje, vidi da tu nešto nije u redu, ali ostaje pri svome i pri predlaganju mješovite komisije, pravi se blesavom. Hrvatska biskupska konferencija treba odbiti sudjelovati u toj farsi. Štoviše, opet je jednom došlo vrijeme da Crkva u Hrvata potegne (jer tko će drugi), kao što je učinila u komunizmu u vrijeme Branimirove godine, kao što je zagrebački nadbiskup učinio na bleiburškom polju prije više od deset godina, u doista znamenitom govoru. Dobro je, usput rečeno, da se Hrvatski sabor, kakav bio da bio, nije dao navući na „mješovitu“ novu agresiju na istinu, ostao je pokroviteljem komemoracije, a pravo istraživačko novinarstvo već je moglo istražiti koje su to „zdrave snage“ iz Hrvatske pridonijele ovogodišnjoj zabrani Bleiburga. Ali ne će, to je previše skliska tema, mogli bi dobiti novinari dobiti otkaz, ta vide kako prolaze povjesničari koji znaju istinu i o Bleiburgu i o Jasenovcu – prvo im se uskrati pojavljivanje u medijima, a novinaru/novinarki koja im slučajno dade prostora, uništi se egzistencija. Pa tko će se onda baviti tim temama, ima dosta zahvalnih tema iz estrade.
Što o tome Hrvatska revija?
Časopis „Hrvatska revija“ pojavljuje se sada u okrilju Matice, a lani je obilježena devedeseta obljetnica te značajne publikacije koja se, znači, pojavila 1928. (je li tada ubijen Stjepan Radić, ne sjećam se). U vrijeme komunističkog državnog terora djelovala u egzilu, zatim se vratila zajedno s Vinkom Nikolićem u domovinu. U obljetničkom broju objavljen je i napis Gojka Borića pod naslovom „Optužbe o fašizmu i antisemitizmu u službi diskvalificiranja političkih protivnika“. Povod napisu je sada već „zaboravljena“ srbijanska izložba „Jasenovac – pravo na nezaborav“, postavljena ni više ni manje nego u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Srbija, koja je u II. svjetskom ratu najpomnije „očistila“ sve Židove (Judenfrei), u svom stilu stavlja pod tepih svoje grijehe (kao i za agresiju na Hrvatsku i BiH devedesetih), te u prvi plan stavlja Hrvatsku da bi zavarala neupućeni svijet. Izložbu je, kao što je poznato, osmislio Gideon Grejf. Naša diplomacija nije posve podbacila, ali rezultata nije bilo, a čini se da je Crkva ipak nešto poduzela, barem to da se fotografija Stepinca ne nalazi uz Pavelićevu. Navodno. Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova blago se pobunilo, spominjući manipulacije i lažne podatke. Novine su reagirale već prema svojim ustaljenim nazorima, Novi list potpuno na strani Srbijanaca, kao i obično. Šef srbijanske diplomacije, notorni Dačić, bio je „zaprepašten bezobrazlukom Hrvatske“.
Ne relativizirajući ustaške zločine u Jasenovcu, njemački historičar Holm Sundhausen citira mišljenje američkih sudaca u Nuernbergu, u procesu njemačkim nacističkim glavešinama. Ti su suci ustvrdili „da za sva zbivanja za vrijeme NDH glavnu krivnju snose njemački vojni zapovjednici kojima su hrvatski nacionalisti (?) bili podložni.“ Alexander Korb dokumentirano dokazuje da je ustaški režim već sredinom 1942. izgubio kontrolu nad vojnim događajima u NDH.“ S obzirom na tu činjenicu“ nastavlja, „ustaše nije moguće optuživati za sva nedjela počinjena za vrijeme njihove formalne vladavine u Hrvatskoj. Zlodjela tzv. „divljih ustaša“, neregularnih pripadnika ustaške vojnice, dolazila su pod udar hrvatskih zakona“ kaže, „i bili kažnjavani sve do smrtnih presuda.“ A što je s rasnim zakonima? Oni su „automatski“ preuzeti starojugoslavenski antisemitski zakoni, ali s nekoliko specifičnosti: uspostavljen je institut počasnog arijstva za Židove koje su imali „zasluge za hrvatsku stvar“. Da ne duljim u prepričavanju članka Gojka Borića, samo još jedno: Židov Vlado Singer bio je šef ustaške policije za Zagreb.
Čini se da ni ove godine ne će biti jedna kolona u Jasenovcu. Ne će biti ni jedna kolona u Bleiburgu, a ta bi, da je malo kršćanskog osjećaja, trebala biti masovna i poći preko Drave u četveroredima, obratnim smjerom nego tragične 1945. Pješice, uz pratnju ambulantnih automobila. Uz veliki križ na čelu kolone i hrvatske zastave. Komemoracija najvećega genocida nad hrvatskim narodom.
Elem, o Bleiburgu i Jasenovcu trebalo bi razmišljati hladne glave, no čini se da je nemoguće, to više što je riječ o monetama za politička podmetanja naših dana u svakodnevnoj izvedbi raznih habulina, bernardića i beljaka, političkih kromanjonaca. Glede Bleiburga, njihova je zajednička misao da Hrvati možda nisu trebali biti pogubljeni bez suda, ali da je i došlo do suđenja – ionako bi bili osuđeni na smrt, pa zapravo nije ni važno. I djeca, naravno. Ono što kromanjoncima ne ide u prilog jest da nikakvi masovni ostatci žrtava na tlu Jasenovca nisu pronađeni, što je neobično. Ne ide im u prilog ni to što komunistički zločini nisu posve zakopani, pa su izlazili iz zemlje u vrijeme kiša i poplava (Drava), a ako ni to nije dovoljno onda treba pogledati u Hudu Jamu. Pa ako i nakon toga uvida u okamenjene ostatke žena djece i muškaraca ostanu pri svojem bulažnjenju, dotičnim drugovima nikako nema mjesta u civiliziranom svijetu, a nekmoli na nekakvim funkcijama u Hrvatskoj, zemlji Hrvata.
Još je jedna više no tragična razlika: za ustaške zločine u Jasenovcu platilo je životom nekoliko stotina tisuća Hrvata. Za komunističke zločine na Bleiburgu i Križnim putovima ni jednom jedinom krvniku ni je pala vlas s glave. To je ta tužna i ružna, nepojmljiva istina koju nosimo u budućnost kao sramotnu prtljagu, kao i ustaljenu rečenicu da za žrtve velikosrpske agresije devedesetih gotovo nitko od onih pod crvenom zvijezdom i kokardom nije „odgovarao“ (osim nešto sitneži). Očito državnim vlastima ni sada „ne odgovara“ da se u to previše upuštaju, što dokazuje koliko je duboka država snažna, i sve snažnija. Nestali hrvatski branitelji i nadalje su nestali.
Potrebno je istraživati, godinama, mjesecima, desetljećima, sve dok sva istina ne bude do u tančine poznata, i zato je svako sprječavanje istraživanja čin u sferi ne samo političkoga kriminala, nego kriminalnog zataškavanja zločina uopće, a to je valjda kažnjivo. U političkom smislu rečena su sprječavanja ili nevoljkosti razorni za život moderne, demokratske hrvatske države. Kao što vidimo ovih dana, a vidjet ćemo i sutrašnjih. A kažnjivo treba biti i zazivanje bratstva i jedinstva jer znamo što to znači i na čijim je kostima „građeno“, da je suznačnica za sirovu i surovu komunističku represiju u njihovoj Jugoslaviji. Pa zato ne čudi što su se u Samoboru prošle subote okupili branitelji koji su od toga bratstva i jedinstva obranili Hrvatsku, žalibože okupili u nevelikom broju, ali su zato policijske snage bile mnogo brojnije, oko „Lavice“ nekoliko furgona specijalaca, na Trgu kralja Tomislava policajaca jedan na jedan – eto kako vlast panično reagira na svaki uzdah branitelja, a ujedno brižno njeguje odnose s manjinama, to jest ne sa Česima, Slovacima, Mađarima, Bugarima itd., pa ne uz veliku ljubav ni s Talijanima, nego samo i jedino sa Srbima, pa čak ni sa Srbima nego s jednom samoproglašenom srpskom partijom koja preko svoga glasila njeguje izrazito protuhrvatske osjećaje i izravno je u službi Beograda. A baš ta je koalicijski partner, ne zbog potrebe za brojem ruku u Saboru, nego su razlozi drugi, očito. Pa se treba zapitati kakvu poruku šalje Plenković kada kaže da je od početka njegova ambicija bila da“ manjine“ budu u Vladi RH. Od početka? Je li to govorio i kada se natjecao za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice?
Hrvatski jezik
O toj temi nad temama pisao sam zadnji put (to jest u zadnjoj kolumni). U međuvremenu vidim da je proglašenje pobjednika za najbolju novu hrvatsku riječ (Nagrada dr. Ivan Šreter) dobilo više prostora nego inače, i manje je zlobnih komentara, premda nisu nedostajali na poznatim protuhrvatskim portalima, gdje se spominjao – naravno – i NDH. No, pustimo za sada idiote. Samo sam htio zabilježiti ovo: onog istoga dana kada sam poslao u svijet rubriku s jezikoslovnom temom, umoran od pisanja uzeo sam jedne od tiražnijih novina koje obično na drugoj stranici imaju komentare vrlo slične onima iz olovnih vremena.
Glede jezika: komentar je naslovljen ovako: „Država neće da ispuni obećanje“ (ponedjeljak, 18. ožujka godine Gospodnje 2019.) To je to stanje jezika o kojemu govorim. Istoga ili nekoga drugog dana reporterka koja prati kulturu (!) na televiziji govori da je nešto „van“ nečega, ne sjećam se čega, a naslušali smo se i „vanzemaljaca“ itd. Sportskim reporterima ponekad progledam kroz prste, premda im je lopta često „van igrališta“. Gdje je Služba za jezik koja navodno još postoji i valjda ima neke druge upute jer sve češće vidim „sprečavanja“ i „prevare“, očito namjerne ekavizme (ne u svezi s hrvatskim kajkavskim) u službi nedopuštanja, valjda, hrvatskom standardnom jeziku da se previše odvoji od srpskoga, ne bi li bilo manje problema kada opet zavlada „zajednički jezik“, o čemu oni ipak mogu samo sanjati. A Hrvati trebaju biti svjesni da za Vukom uvijek dolazi Radovan, na tenku.
I (ipak) još nešto, jer ću inače zaboraviti. Raspisalo se u novinama na nekoliko stranica o atentatu na Tuđmana u Benkovcu 1990., na sreću neuspješnom. Revolver je poslije pokazao okupljenima Petar Šale. Kojim riječima je to popratio i što je potom govorio? I kojim jezikom? Citiram (ne) spomenute novine od prošle nedjelje: „Tada se pojavio čovek sa pištoljem u ruci. Krenuo je prema našem predsedniku. Nalazio sam se upravo do predsednika i uočio da čovek…“ itd. Petar Šale je jedan od vrlo zaslužnih ljudi u stvaranju hrvatske države, Dalmatinac, hrvatski intelektualac, pravnik. Stotinu sam puta s njim razgovarao i nikada on ne bi ni u snu izgovorio „predsednik“ . Pa otkud sada ovo? I gdje baš Šale?
Hrvoje Hitrec/hkv.hr
|
