Elem, šef SDP-a se lažno predstavlja pa vadi iz džepa
onu svjetonazornu legimitaciju koja mu u određenom
trenutku paše, a u lažima mu pomažu njegovi sada već
ni tehnički ministri koji se zbunjenima i nadalje
lažno predstavljaju kao članovi nepostojeće Vlade, a
tako ih tretiraju i mediji. Pri tome nastaju neobične
pojave i iznašašća do sada nepoznata, kao što je
dolazak zarobljenoga vlaka iz Mađarske na granični
prijelaz gdje ne postoji željeznička pruga, ali je
Ostojić tu štreku valjda vidio u parama za koje je
mislio da ih ispušta lokomotiva, a ne alkohol. Uvijek
spreman, kakav jest - uviđajući da je kako jest i da
štreke nema - organizirao je korporaciju vulkanizera
da kotače vlaka presvuku gumom i kompozicija nastavi
cestom, samo kako bi dokazao da je on zaslužan za
povratak vlaka, a ne Kolinda koja je to elegantno
riješila sa žicarom Orbanom.
Dok Ostojić tako laže od Prevlake do Baranje,
Grčić se lažno predstavlja kao vrhunski stručnjak za
financije i matematiku uopće, pa se usuđuje u
predizborno/izbornoj kampanji izjahati na otvoreno
polje (emisija "Otvoreno") i pasti na ispitu iz
najnižega računa, što su gledala i djeca ispod
dvanaest godina, jer nije bilo upozorenja. Znači
(pojednostavljujem) deset posto od sto posto je
trideset posto, što je novost koja mora ući u
udžbenike i neodoljivo podsjeća na onu "Pola meni,
pola tebi, pola Bagi", već zaboravljenu doskočicu.
Sada je javnosti napokon postalo jasno odakle Grčiću
u svim prošlim godinama toliko optimizma.
Po
njegovoj (sada javnoj) računici državna je blagajna
stajala i stoji odlično. Pa glasujte na izborima za
opisane likove, za crvene zbog kojih se Hrvatska
crveni od srama što ih je prije četiri godine
izabrala, na izborima koji unaprijed jamče mjesta u
Hrvatskom saboru za nehrvate, a Hrvatima izvan
domovine unaprijed jamče da će u dvanaestoj izbornoj
jedinici biti trinaest prepreka do glasačkih kutija.
Uostalom, dok ovo pišem, crveni i nemaju listu za
12. jedinicu, jer koji će to iseljenik ili njegov
potomak glasovati za biološke i duhovne sljednike
onih pred kojima su morali pobjeći iz domovine
spašavajući goli život.
Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina
A ima iseljenika na milijune. O njima je bilo
riječi prošli utorak na predstavljanju Leksikona
hrvatskog iseljeništva i manjina (hrvatskih manjina
u drugim zemljama) u Matici hrvatskih iseljenika.
Leksikon bez sumnje dragocjen, jer smo do sada
lovili podtake koje smo trebali iz knjiga Jure
Prpića, Ljubomira Antića i drugih koji su se bavili
poviješću iseljeništva poglavito u Amerikama. Za
sada je Leksikon dostupan u elektroničkom izdanju, a
tiskano se te priprema, no prezentacija je pokazala
da je riječ o doista ogromnom poslu u kojemu su
sudjelovali i mnogi mladi znanstvenici neopterećeni
ideološkim smicalicama. Posao na leksikonu potaknula
je Matica iseljenika, a realizirao ga Institut Ivo
Pilar uz asistenciju Leksikografskog zavoda i NSK.
No, meni je bilo pomalo mučno, jer se i tu
pokušala krivotvoriti povijest, odnosno prešutjeti
činjenice. Točno jest da je veliki projekt Leksikona
hrvatskog iseljeništva inicijalno nastao 2007. u
tadanjem upravnom odboru kojemu je predsjedavala
Zdenka Babić Petričević, ali kako takvo tijelo kao
ni slična u donekle demokratskom društvu nemaju
kolektivni mozak, netko je valjda iz rečenoga odbora
prvi izašao s idejom koja je potom prihvaćena. Taj
prvi bio je potpisnik ovih redaka, tada član
upravnoga odbora (u kojemu je sjedio i spomenuti,
nedavno preminuli Antić). Pišem to da se zna,
bilježim jer nitko drugi nije zabilježio, pa ni
spomenuo na predstavljanju Leksikona čijim autorima
odajem priznanje.
Uostalom,
i nije toliko važno, ali možda nije slučajno
zaboravljeno jer je promocijom ravnao sadašnji
ravnatelj Matice, Marin Knezović, o čijem sam liku i
djelu pisao na ovim internetskim stranicama kada se
kao član Gradske skupštine u ime crvenih ili
ružičastih odlučno zalagao da lijepi zagrebački trg
i nadalje nosi ime maršala Tita, znači upravo onoga
koji je uvelike zaslužan za egzodus Hrvata u drugoj
polovici 20. stoljeća i popunu već tada milijunskoga
iseljeništva novim stotinama i stotinama tisuća čiji
su potomci pripomogli gospodarstvo, kulturi i
demografskoj slici novih domovina a da su ostali u
staroj - danas ne bi bila tako stara kao što jest.
Da ne govorim ovom prilikom o stotinama i stotinama
tisuća ubijenih kojima je komunistički nož zauvijek
presjekao pomisao o potomstvu.
Ključna točka u programu Domoljubne koalicije i
jest borba protiv bijele smrti, znači opstanak
Hrvatske, i zato protuhrvatska lažna "Hrvatska
raste" koalicija (ukradena krilatica) toliko bijesno
atakira upravo na taj dio plana jer ne želi da
Hrvatska raste ni na koji način niti ne daj Bože
brojem pučanstva, a i to je povezano s bojkotom
povratka iseljenika u vrijeme Vlade na odlasku,
crvene vlasti kojoj je jasno da bi djeca iseljenika
rođena izvan domovine i odgajana u obiteljima teško
stradalim, zajedno s djecom odgajanom u doista
hrvatskim obiteljima u Hrvatskoj - donijela veliku i
konačnu prevagu i zauvijek onemogućila stalnu
reinkarnaciju komunističkih zulumčara u bilo koje
odijelo presvučenih. A i bez toga iseljeničkog
podmlatka, mladi u Hrvatskoj pružaju sve jači otpor
indoktrinaciji i nasilju "države" u nastavnim
programima i ne samo njima, u medijima prvenstveno.
Zato je čuvare jugokomunističke zgrozilo
istraživanje koje je pokazalo "deficite u političkoj
kulturi" maturanata, a tu je užasnutost povećao
podatak da su mladi listom za definiranje hrvatske
države kao isključivo i samo nacionalne države
hrvatskoga naroda, da su protiv progona hrvatskih
vojnika koji su navodno (eventualno) počinili
zločine u obrani, da su za kažnjavanje onih koji
ističu komunističke simbole, kao i fašističke, a za
NDH velika većina tvrdi da nije bila fašistička
država, što je točno jer režim ne čini državu. I da,
"deficit u političkoj kulturi" anketari vide u
činjenici da 78 posto mladih ne zna kako se zove
hrvatski premijer, da nemaju simpatije prema
homoseksualnim ekshibicijama i da im se gadi većina
medija.
Laži
Glede premijera, ne znam ni ja kako se zove, a
nisam maturant. Mogao sam (u vrijeme dok je bio
premijer) pomisliti na Zokija, ali sam odmah
odbacivao tu slutnju jer nikako nije odgovarao
zamišljenoj slici hrvatskoga premijera koji bi
trebao biti sve drugo samo ne ono što je Milanović
bio, nije se ponašao kao premijer, nije govorio kao
premijer, bio je lažni hrvatski premijer, zajedno s
lažljivim ministrima koji su sindrom prijesnih laži
pokupili od svojih jugoslavenskih, srbofilnih
prijatelja ili iz vlastite okoline, ugradili laž i
prijevaru u temeljna načela svoje politike tajnim
dijelom Plana 21 koji je neodoljivo podsjećao na
drugi memorandum SANU, preuzeli dakle gard
srbijanskih političara lažova koje s velikom pompom
predvodi lažljivi Vučić čija je izjava da su mu
ustaše pobili cijelu obitelj - provaljena kao
najobičnija mračna izmišljotina.
Takvim i sličnim lažima potaknuta su i događanja
naroda 1990. i 1991. pričama o ugroženosti Srba, a
stvarnim planom o stvaranju velike Srbije do
poznatih zapadnih granica, previranja i nasilni čini
koji su kulminirali raketiranjem Banskih dvora 7.
listopada 1991. i doveli do 8. listopada,
raskidanjem svih veza već neovisne Hrvatske s već
bivšom Jugoslavijom u povijesnom podrumu INA-e.
Nakon spomenutog iseljeničkog leksikona, prošloga
je tjedna upravo u spomenutom podrumu promovirana
još jedna značajna knjiga, drugi dio Šeksovih
memoara koji obuhvaća događanja i dokumente u drugoj
polovici 1991. Datum uoči Dana nezavisnosti (ili
kako se već zove) nije naravno slučajno odabran, jer
je 8. listopada Vladimir Šeks u tom podrumu imao
vrlo značajnu ulogu i postao u oku javnosti takoreći
Tuđmanovim Kvaternikom (moram se i ja malo
zabavljati), a kako se sve odvijalo podsjetio je
Davorin Rudolf. Prva osoba za stolom bila je u
početku podrumskog saborskoga skupa 1991. dr. Žarko
Domljan, čiji doista znameniti govor na početku
sjednice javnost nikada poslije nije bila u prilici
čuti, koliko znam, a u ovolistopadskom trenutku u
interpretaciji Zlatka Viteza taj je govor zazvučao
grandiozno, s mnogim točnim pridjevima koji su
imenicama davali žestinu i konačnim zaključkom da će
Hrvatska pobijediti u ratu koji očito počinje
(premda je već bio počeo i prije).
Kako je došlo do toga da Šeks postane središnja
osoba, objasnio je Davorin Rudolf: u jednom trenutku
sjednice Domljan je bio pozvan da izađe, a tko ga je
pozvao ne zna se, pa je Šeks ostao sam na poprištu,
povukao se u jednu sobu blizu dvorane i rukom na
komadiću papira napisao prijedlog o rezanju i zadnje
lajne koja je Hrvatsku povezivala s krepanim
jugoslavenskim psom. Taj je prijedlog Hrvatski sabor
usvojio. Spomenuti Rudolf koji je uz dr. Horvatića i
autora Šeksa dao ton predstavljanju knjige,
usprotivio se još jednom krivotvorini da je 8.
listopada dan hrvatske nezavisnosti, s čime se
slažem jer svakoga listopada na ovim stranicama
ponavljam isto: rođendan suvremene hrvatske države
je 25. lipnja 1991. kada je donesena (ustavna)
Deklaracija o nezavisnosti (kao što je 30. svibnja
1990. Dan državnosti), a tromjesečna odgoda na
zahtjev zbunjenoga Zapada samo je nevažan prirepak
Deklaraciji, napisan preko volje i bez očekivanja.
I tako izlaze knjige, a ulaze i izlaze migranti,
mijenjaju se u Opatovcu dva volontera, Ostojić i
Kotromanović kojima ni sada nije jasno da nisu
zaštitili hrvatsku granicu i da samo dobrom voljom
Mađara kojima je zadaća štititi shengensku granicu,
a vrata ipak ostavljaju otvorenim - cijeli taj
transport (proviđen stanovitim postotkom terorista i
mutikaša) naoko uredno biva poslanim dalje. Ništa od
sve te velike seobe sada već nepostojeća Vlada nije
predvidjela, što znači da se radi o kratkovidnim
individuama koje ne mogu voditi državu, a kada
stvari poprime razmjere kataklizme ostaju iznenađeni
i histerično reagiraju, otvaraju trgovinske ratove i
svađaju se sa svima, bez imalo diplomatskoga takta
potrebnog i u nevoljama, to jest upravo u nevoljama.
Svađaju se baš kočijaški, štono bi rekli naši stari,
ne samo sa zemljama i osobama u okružju nego i s
predsjednicom hrvatske države koju u stvari - ne
priznaju.
Batelja i Stepinac
Oni ne pišu knjige jer ne znaju pisati, nemaju ni
ljude koji bi im znali napisati barem smislene
govore (da ne aurlauču bedastoće kao Zoki) nemaju ni
značajnih publicista, a najbolji suvremeni hrvatski
književnici listom su protiv njih, što ih osobito
jedi pa od svojih medijskih poltrona zahtijevaju da
rečene pisce nazivaju kretenima. A knjige su opasne
i književnici - koliko god ih se želi ostaviti bez
utjecaja - na kraju presuđuju o epohama u kojima
žive ili ingeniozno tumače prošla razdoblja,
razgrćući laži i krivotvorine. Takva je i knjiga
monsignora Jurja Batelje s kojim " Jutarnji list"
(!) donosi intervju u opsežnim nastavcima.
Postulator Stepinčeve kauze razbio je (rečeno
športskim rječnikom) stanovitoga Marka Aurelija (!)
Rivellija koji je baš viktornovakovski a i opakije
pisao o Stepincu u "Nadbiskupu genocida".
Citiraju
se u "Jutarnjem listu"(!) gotovo u cjelini
veličanstveni Stepinčevi govori četrdeset druge i
treće, govori koji i najzasljepljenijima otvaraju
oči, a da nisu namjerno zatvarali oči već bi odavno
za te govore i njihov antirasistički sadržaj trebali
znati. No, Rivellijeva zločinačka knjiga postala je
u međuvremenu Biblijom Srpske pravoslavne crkve, što
nije čudo, i valjda ju ona namjerava podastrijeti
Vatikanu i papi kao neoborivu istinu. SPC i četnik
Nikolić na taj način sami sebi režu granu jer će se
- u argumentaciji i protuargumentaciji bez ikakve
sumnje povući pitanje držanja SPC-a u vrijeme
Drugoga svjetskog rata.
Iza navođenja "Jutarnjeg lista" stavljao sam
uskličnike kako bih skrenu pozornost na blage pomake
toga lista u kojemu i nadalje, međutim, rovare
kolumnisti jugoslavenske, protuhrvatske i
srboljupske provenijencije, pa još neko vrijeme
treba čekati na ozbiljnije promjene. S tim u svezi,
kako to da monsignor Batelja treba javnosti reći
istinu o Vučićevoj laži, a sva sila "istraživačkih
novinara" danima se nije oglasila niti otkrila da su
Vučići živi i zdravi, štoviše da su mnogi od njih
hrvatski državljani!
I "Večernji" koji se i dalje kreće u
nedefiniranom štirijskom prostoru, ima ponekad
dobrih poteza kao što je potpora Šeksovoj memoarskoj
knjizi, a i opširno pisanje o Leksikonu hrvatskoga
iseljeništva čije predstavljanje središnji Dnevnik
HTV-a nije našao dovoljno važnim za uvrštenje
(utorak), ali se zato u dva priloga pojavio ćelavi
nogometni sudac koji je u međuvremenu postao
financijski stručnjak. Ma zašto treba dovlačiti
stranog nogometnog sudca? Ja sam svojedobno bio vrlo
verziran u športu i svašta sam znao, pa bih vam
mogao navesti sijaset nogometnih sudaca koji su još
u vrijeme sudačke karijere postali financijski
stručnjaci, te bi i sada mogli mnoge savjetovati.
Hrvoje
Hitrec, hkv.hr
|