Nebo se sastalo sa zemljom, naišle silne kiše. Vode ima više nego Marsu. U Hrvatskoj doduše nije tako slana, više blatna i bljutava kao predizborni skupovi SDP-a na kojima drugarice i drugovi slušaju svoga nabrijanog velikog vođu koji čas ide drumom lažnoga nacionalnog patosa, a kada dobije po gubici od vlastitih članova - naglo se s druma vraća u šumu, izvorištu svoje ideologije.

Jesenski Milanovićev lov na birače centra, pa i desnoga, nalik je pohodu meni poznate lovačke družine koja nikada ništa ne ulovi, pa po povratku ustrijeli jadnoga psa skitnicu tvrdeći da je upucan opasan vuk.

Elem, šef SDP-a se lažno predstavlja pa vadi iz džepa onu svjetonazornu legimitaciju koja mu u određenom trenutku paše, a u lažima mu pomažu njegovi sada već ni tehnički ministri koji se zbunjenima i nadalje lažno predstavljaju kao članovi nepostojeće Vlade, a tako ih tretiraju i mediji. Pri tome nastaju neobične pojave i iznašašća do sada nepoznata, kao što je dolazak zarobljenoga vlaka iz Mađarske na granični prijelaz gdje ne postoji željeznička pruga, ali je Ostojić tu štreku valjda vidio u parama za koje je mislio da ih ispušta lokomotiva, a ne alkohol. Uvijek spreman, kakav jest - uviđajući da je kako jest i da štreke nema - organizirao je korporaciju vulkanizera da kotače vlaka presvuku gumom i kompozicija nastavi cestom, samo kako bi dokazao da je on zaslužan za povratak vlaka, a ne Kolinda koja je to elegantno riješila sa žicarom Orbanom.

Dok Ostojić tako laže od Prevlake do Baranje, Grčić se lažno predstavlja kao vrhunski stručnjak za financije i matematiku uopće, pa se usuđuje u predizborno/izbornoj kampanji izjahati na otvoreno polje (emisija "Otvoreno") i pasti na ispitu iz najnižega računa, što su gledala i djeca ispod dvanaest godina, jer nije bilo upozorenja. Znači (pojednostavljujem) deset posto od sto posto je trideset posto, što je novost koja mora ući u udžbenike i neodoljivo podsjeća na onu "Pola meni, pola tebi, pola Bagi", već zaboravljenu doskočicu. Sada je javnosti napokon postalo jasno odakle Grčiću u svim prošlim godinama toliko optimizma.

Po njegovoj (sada javnoj) računici državna je blagajna stajala i stoji odlično. Pa glasujte na izborima za opisane likove, za crvene zbog kojih se Hrvatska crveni od srama što ih je prije četiri godine izabrala, na izborima koji unaprijed jamče mjesta u Hrvatskom saboru za nehrvate, a Hrvatima izvan domovine unaprijed jamče da će u dvanaestoj izbornoj jedinici biti trinaest prepreka do glasačkih kutija. Uostalom, dok ovo pišem, crveni i nemaju listu za 12. jedinicu, jer koji će to iseljenik ili njegov potomak glasovati za biološke i duhovne sljednike onih pred kojima su morali pobjeći iz domovine spašavajući goli život.

Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina

A ima iseljenika na milijune. O njima je bilo riječi prošli utorak na predstavljanju Leksikona hrvatskog iseljeništva i manjina (hrvatskih manjina u drugim zemljama) u Matici hrvatskih iseljenika. Leksikon bez sumnje dragocjen, jer smo do sada lovili podtake koje smo trebali iz knjiga Jure Prpića, Ljubomira Antića i drugih koji su se bavili poviješću iseljeništva poglavito u Amerikama. Za sada je Leksikon dostupan u elektroničkom izdanju, a tiskano se te priprema, no prezentacija je pokazala da je riječ o doista ogromnom poslu u kojemu su sudjelovali i mnogi mladi znanstvenici neopterećeni ideološkim smicalicama. Posao na leksikonu potaknula je Matica iseljenika, a realizirao ga Institut Ivo Pilar uz asistenciju Leksikografskog zavoda i NSK.

No, meni je bilo pomalo mučno, jer se i tu pokušala krivotvoriti povijest, odnosno prešutjeti činjenice. Točno jest da je veliki projekt Leksikona hrvatskog iseljeništva inicijalno nastao 2007. u tadanjem upravnom odboru kojemu je predsjedavala Zdenka Babić Petričević, ali kako takvo tijelo kao ni slična u donekle demokratskom društvu nemaju kolektivni mozak, netko je valjda iz rečenoga odbora prvi izašao s idejom koja je potom prihvaćena. Taj prvi bio je potpisnik ovih redaka, tada član upravnoga odbora (u kojemu je sjedio i spomenuti, nedavno preminuli Antić). Pišem to da se zna, bilježim jer nitko drugi nije zabilježio, pa ni spomenuo na predstavljanju Leksikona čijim autorima odajem priznanje.

Uostalom, i nije toliko važno, ali možda nije slučajno zaboravljeno jer je promocijom ravnao sadašnji ravnatelj Matice, Marin Knezović, o čijem sam liku i djelu pisao na ovim internetskim stranicama kada se kao član Gradske skupštine u ime crvenih ili ružičastih odlučno zalagao da lijepi zagrebački trg i nadalje nosi ime maršala Tita, znači upravo onoga koji je uvelike zaslužan za egzodus Hrvata u drugoj polovici 20. stoljeća i popunu već tada milijunskoga iseljeništva novim stotinama i stotinama tisuća čiji su potomci pripomogli gospodarstvo, kulturi i demografskoj slici novih domovina a da su ostali u staroj - danas ne bi bila tako stara kao što jest. Da ne govorim ovom prilikom o stotinama i stotinama tisuća ubijenih kojima je komunistički nož zauvijek presjekao pomisao o potomstvu.

Ključna točka u programu Domoljubne koalicije i jest borba protiv bijele smrti, znači opstanak Hrvatske, i zato protuhrvatska lažna "Hrvatska raste" koalicija (ukradena krilatica) toliko bijesno atakira upravo na taj dio plana jer ne želi da Hrvatska raste ni na koji način niti ne daj Bože brojem pučanstva, a i to je povezano s bojkotom povratka iseljenika u vrijeme Vlade na odlasku, crvene vlasti kojoj je jasno da bi djeca iseljenika rođena izvan domovine i odgajana u obiteljima teško stradalim, zajedno s djecom odgajanom u doista hrvatskim obiteljima u Hrvatskoj - donijela veliku i konačnu prevagu i zauvijek onemogućila stalnu reinkarnaciju komunističkih zulumčara u bilo koje odijelo presvučenih. A i bez toga iseljeničkog podmlatka, mladi u Hrvatskoj pružaju sve jači otpor indoktrinaciji i nasilju "države" u nastavnim programima i ne samo njima, u medijima prvenstveno.

Zato je čuvare jugokomunističke zgrozilo istraživanje koje je pokazalo "deficite u političkoj kulturi" maturanata, a tu je užasnutost povećao podatak da su mladi listom za definiranje hrvatske države kao isključivo i samo nacionalne države hrvatskoga naroda, da su protiv progona hrvatskih vojnika koji su navodno (eventualno) počinili zločine u obrani, da su za kažnjavanje onih koji ističu komunističke simbole, kao i fašističke, a za NDH velika većina tvrdi da nije bila fašistička država, što je točno jer režim ne čini državu. I da, "deficit u političkoj kulturi" anketari vide u činjenici da 78 posto mladih ne zna kako se zove hrvatski premijer, da nemaju simpatije prema homoseksualnim ekshibicijama i da im se gadi većina medija.

Laži

Glede premijera, ne znam ni ja kako se zove, a nisam maturant. Mogao sam (u vrijeme dok je bio premijer) pomisliti na Zokija, ali sam odmah odbacivao tu slutnju jer nikako nije odgovarao zamišljenoj slici hrvatskoga premijera koji bi trebao biti sve drugo samo ne ono što je Milanović bio, nije se ponašao kao premijer, nije govorio kao premijer, bio je lažni hrvatski premijer, zajedno s lažljivim ministrima koji su sindrom prijesnih laži pokupili od svojih jugoslavenskih, srbofilnih prijatelja ili iz vlastite okoline, ugradili laž i prijevaru u temeljna načela svoje politike tajnim dijelom Plana 21 koji je neodoljivo podsjećao na drugi memorandum SANU, preuzeli dakle gard srbijanskih političara lažova koje s velikom pompom predvodi lažljivi Vučić čija je izjava da su mu ustaše pobili cijelu obitelj - provaljena kao najobičnija mračna izmišljotina.

Takvim i sličnim lažima potaknuta su i događanja naroda 1990. i 1991. pričama o ugroženosti Srba, a stvarnim planom o stvaranju velike Srbije do poznatih zapadnih granica, previranja i nasilni čini koji su kulminirali raketiranjem Banskih dvora 7. listopada 1991. i doveli do 8. listopada, raskidanjem svih veza već neovisne Hrvatske s već bivšom Jugoslavijom u povijesnom podrumu INA-e.

Nakon spomenutog iseljeničkog leksikona, prošloga je tjedna upravo u spomenutom podrumu promovirana još jedna značajna knjiga, drugi dio Šeksovih memoara koji obuhvaća događanja i dokumente u drugoj polovici 1991. Datum uoči Dana nezavisnosti (ili kako se već zove) nije naravno slučajno odabran, jer je 8. listopada Vladimir Šeks u tom podrumu imao vrlo značajnu ulogu i postao u oku javnosti takoreći Tuđmanovim Kvaternikom (moram se i ja malo zabavljati), a kako se sve odvijalo podsjetio je Davorin Rudolf. Prva osoba za stolom bila je u početku podrumskog saborskoga skupa 1991. dr. Žarko Domljan, čiji doista znameniti govor na početku sjednice javnost nikada poslije nije bila u prilici čuti, koliko znam, a u ovolistopadskom trenutku u interpretaciji Zlatka Viteza taj je govor zazvučao grandiozno, s mnogim točnim pridjevima koji su imenicama davali žestinu i konačnim zaključkom da će Hrvatska pobijediti u ratu koji očito počinje (premda je već bio počeo i prije).

Kako je došlo do toga da Šeks postane središnja osoba, objasnio je Davorin Rudolf: u jednom trenutku sjednice Domljan je bio pozvan da izađe, a tko ga je pozvao ne zna se, pa je Šeks ostao sam na poprištu, povukao se u jednu sobu blizu dvorane i rukom na komadiću papira napisao prijedlog o rezanju i zadnje lajne koja je Hrvatsku povezivala s krepanim jugoslavenskim psom. Taj je prijedlog Hrvatski sabor usvojio. Spomenuti Rudolf koji je uz dr. Horvatića i autora Šeksa dao ton predstavljanju knjige, usprotivio se još jednom krivotvorini da je 8. listopada dan hrvatske nezavisnosti, s čime se slažem jer svakoga listopada na ovim stranicama ponavljam isto: rođendan suvremene hrvatske države je 25. lipnja 1991. kada je donesena (ustavna) Deklaracija o nezavisnosti (kao što je 30. svibnja 1990. Dan državnosti), a tromjesečna odgoda na zahtjev zbunjenoga Zapada samo je nevažan prirepak Deklaraciji, napisan preko volje i bez očekivanja.

I tako izlaze knjige, a ulaze i izlaze migranti, mijenjaju se u Opatovcu dva volontera, Ostojić i Kotromanović kojima ni sada nije jasno da nisu zaštitili hrvatsku granicu i da samo dobrom voljom Mađara kojima je zadaća štititi shengensku granicu, a vrata ipak ostavljaju otvorenim - cijeli taj transport (proviđen stanovitim postotkom terorista i mutikaša) naoko uredno biva poslanim dalje. Ništa od sve te velike seobe sada već nepostojeća Vlada nije predvidjela, što znači da se radi o kratkovidnim individuama koje ne mogu voditi državu, a kada stvari poprime razmjere kataklizme ostaju iznenađeni i histerično reagiraju, otvaraju trgovinske ratove i svađaju se sa svima, bez imalo diplomatskoga takta potrebnog i u nevoljama, to jest upravo u nevoljama. Svađaju se baš kočijaški, štono bi rekli naši stari, ne samo sa zemljama i osobama u okružju nego i s predsjednicom hrvatske države koju u stvari - ne priznaju.

Batelja i Stepinac

Oni ne pišu knjige jer ne znaju pisati, nemaju ni ljude koji bi im znali napisati barem smislene govore (da ne aurlauču bedastoće kao Zoki) nemaju ni značajnih publicista, a najbolji suvremeni hrvatski književnici listom su protiv njih, što ih osobito jedi pa od svojih medijskih poltrona zahtijevaju da rečene pisce nazivaju kretenima. A knjige su opasne i književnici - koliko god ih se želi ostaviti bez utjecaja - na kraju presuđuju o epohama u kojima žive ili ingeniozno tumače prošla razdoblja, razgrćući laži i krivotvorine. Takva je i knjiga monsignora Jurja Batelje s kojim " Jutarnji list" (!) donosi intervju u opsežnim nastavcima. Postulator Stepinčeve kauze razbio je (rečeno športskim rječnikom) stanovitoga Marka Aurelija (!) Rivellija koji je baš viktornovakovski a i opakije pisao o Stepincu u "Nadbiskupu genocida".

Citiraju se u "Jutarnjem listu"(!) gotovo u cjelini veličanstveni Stepinčevi govori četrdeset druge i treće, govori koji i najzasljepljenijima otvaraju oči, a da nisu namjerno zatvarali oči već bi odavno za te govore i njihov antirasistički sadržaj trebali znati. No, Rivellijeva zločinačka knjiga postala je u međuvremenu Biblijom Srpske pravoslavne crkve, što nije čudo, i valjda ju ona namjerava podastrijeti Vatikanu i papi kao neoborivu istinu. SPC i četnik Nikolić na taj način sami sebi režu granu jer će se - u argumentaciji i protuargumentaciji bez ikakve sumnje povući pitanje držanja SPC-a u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Iza navođenja "Jutarnjeg lista" stavljao sam uskličnike kako bih skrenu pozornost na blage pomake toga lista u kojemu i nadalje, međutim, rovare kolumnisti jugoslavenske, protuhrvatske i srboljupske provenijencije, pa još neko vrijeme treba čekati na ozbiljnije promjene. S tim u svezi, kako to da monsignor Batelja treba javnosti reći istinu o Vučićevoj laži, a sva sila "istraživačkih novinara" danima se nije oglasila niti otkrila da su Vučići živi i zdravi, štoviše da su mnogi od njih hrvatski državljani!

I "Večernji" koji se i dalje kreće u nedefiniranom štirijskom prostoru, ima ponekad dobrih poteza kao što je potpora Šeksovoj memoarskoj knjizi, a i opširno pisanje o Leksikonu hrvatskoga iseljeništva čije predstavljanje središnji Dnevnik HTV-a nije našao dovoljno važnim za uvrštenje (utorak), ali se zato u dva priloga pojavio ćelavi nogometni sudac koji je u međuvremenu postao financijski stručnjak. Ma zašto treba dovlačiti stranog nogometnog sudca? Ja sam svojedobno bio vrlo verziran u športu i svašta sam znao, pa bih vam mogao navesti sijaset nogometnih sudaca koji su još u vrijeme sudačke karijere postali financijski stručnjaci, te bi i sada mogli mnoge savjetovati.

Hrvoje Hitrec, hkv.hr