Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

HRVATSKE KRONIKE - IDE VELJAČA 2016. PREMA SVRŠETKU        (24.02.2016.)

Organizirana mladosrpska banda koja terorizira vukovarske Hrvate


Ne znam kako vi, poštovane čitateljice i čitatelji, ali ja u prošlom tjednu i danima prije uopće nisam vidio Sunce i počeo sam sumnjati postoji li još ili je nekamo odlutalo. Zvao sam Zvjezdarnicu, ali rekoše da sam neozbiljan. Onda ja pitam astronome je li ipak moguće, jer čitam da se u našem sustavu oko Sunca vrti još jedan planet koji do sada nisu uspjeli otkriti, i to neki podeblji planet, a ne mršava plutonska hrid. Pa ako im je to nekako promaknulo, zašto ne bi i nestanak Sunca. Vele da je to s planetom tako kako jest, da planet postoji, ali je nevidljiv.

Ništa ja tu ne razumijem, te sve mislim kako bi to bilo da povjesničar književnosti, primjerice, nije do sada otkrio Dostojevskog. Te zaključujem da zapravo ništa ne znamo ne samo o svemiru nego ni o našem provincijalnom Sunčevu sustavu, te se nismo daleko odmaknuli od vremena kada je još živjela dogma o Zemlji kao središtu (do sredine 18. stoljeća!) oko kojega se sve vrti pa je i Ruđer morao skrovito govoriti da nije tako. A nije ta priča ni tako davna, iz vremena kada je ruska flota namjeravala napasti Dubrovnik. No, to je druga i duga priča u koju se sada ne bih upuštao, a Ruđer je ionako bio Srbin, kako nas uče srbijanski mudraci s filijalom u Hrvatskoj. Isusovac iz Pančeva.


Bilo kako bilo, novoizabrani ministri u novoj Vladi - to jest oni koji su poveli hajku protiv njih - otvorili su neočekivanu političku raspravu o postanku svemira u čijem se središtu našao raščupani Šustar iz znanosti, obrazovanja pa i športa. Nametnulo se tako svemirsko pitanje kao najvažnije u ovom trenutku posvemašnje krize svega i svačega, važnije od toga da je hrvatski dug premašio sto posto BDP-a, da je gospodarstvo na koljenima, da nam ljudi odlaze iz Hrvatske a dolaze iz Sirije i Afganistana, iz Iraka dakle iz Mezopotamije.


S filozofskog, ali ne samo s filozofskoga stajališta, u stvari je pitanje postanka svemira ipak primarno, jer da nije postao ne bi bilo ni toga njegova rubnog dijela zvanog Mliječnom stazom pa po stazi ne bi gazila ni zvijezda nazvana Suncem, a da nema Sunca ne bi bilo ni Zemlje, da nema Zemlje ne bi bilo ni Hrvatske, ne bi bilo ustaša i partizana, pa ni hrvatskoga BDP-a ni duga ni svakoga drugog vraga koji nas muči. Kako bi to bilo sjajno! A budući da nije tako i nije sjajno, budući da se trebamo baviti rješivim problemima, pronađen je izlaz u rješavanju nerješivih pitanja kao što je postanak svemira koji je, slažu se i vjera i znanost, nastao ni iz čega. Ja sam, skromno govoreći, riješio to pitanje u znanstveno-fantastičnom romanu "Ur" (u Mezopotamiji) s napomenom da se radi o svemirskom satirikonu, ali možda sam bio na dobrom tragu i ne bez oslonca na one autoritete koji su "naš" svemir svodili na neznatnu kapljicu u nezamislivo većem slapu. A kapljice prskaju. Da ne velim praskaju.


Teorija o velikom prasku i stvaranju "svijeta" ni iz čega zaprepašćujuće je slična biblijskom tumačenju kako je Bog stvorio svijet (svemir) ni iz čega. Razlika je samo u tome da se u Bibliji sve odvijalo u sedam dana, ili šest. No, priprosti, ali pjesnički nadahnuti autori Staroga zavjeta nisu znali ništa o starosti Zemlje ni svemira, uvjereni da je ono što vide oko sebe baš tako isto od postanka do njihovih dana, te je za njih bilo nezamislivo da i čovjek nije kreiran skoro istodobno za cijelim svijetom, to jest ribama, životinjama, pticama i paucima. Ipak su oprezno tvrdili da je čovjek u jednom dijelu svoje povijest rekreiran (redizajniran) iz moralnih razloga, da je Bog (slučaj Noa) štoviše još jednom intervenirao nezadovoljan svojim djelom upravo u tom dijelu stvaranja koje je držao najinteligentijim. I da je zatim treći put pokušao ispraviti stvari očovječenim svojim dolaskom na Zemlju.


O evoluciji pjesnički autori Staroga zavjeta nisu znali ništa. Teorija evolucije ima razboritih strana, premda još nije kritički vrednovana kako bi trebalo, ali ima i velikih rupa, pa i potpuno neprihvatljivih. Ako se i jest evolucija odvijala kako tvrdi Darwin, pa i znanost i Crkva u novije vrijeme prihvaćaju evoluciju kao činjenicu, nikako se ne može prihvatiti Darwinova teza koja i ne spada u evoluciju nego u revoluciju. A ta je revolucija upravo pojava čovjeka koji se iznebuha javio na Zemlji prije svega dvadeset ili trideset tisuća godina, baš takav kakav je i danas. Sagradio naselja i gradove (prvi je baš Ur), napisao ep "Gilgameš" do danas ne nadiđeno umjetničko djelo.

Tada samo nije imao internet i automobil. I tu je taj "prijepor" koji su ateisti pokušali svladati idiotskom tezom da je čovjek nastao od majmuna, u sekundi povijesti. Njihova majmunska priča ide ovako: "Sastala se dva majmuna. Jedan je bio vrlo nezadovoljan što ga nazivaju majmunom, mislio da je to uvrjedljivo, pa je odlučio od sutradan postati čovjekom. Onaj drugi majmun se zadovoljio statusom i ostao majmunom." Ta se priča predavala djeci u školama, najstrasnije u komunističkim, ateističkim školama.


Drugim riječima: ako evolucija umnogome drži vodu, onda je pojava čovjeka na Zemlji negacija evolucije. Ili trećim riječima: ako kreacionizam i isključimo iz svakoga trenutka duge povijesti Zemlje, onda ga nikako ne možemo zaobići u objašnjenju pojave čovjeka, kakav jest da jest a jest na žalost takav kakav jest i ostaje takav, a zašto je takav ostaje tajnom poznatom jedino Bogu koji ni trojstvenim svojim naporom nije bitno promijenio ljudsku narav.


Kolindinih godinu dana


Nema se što prigovoriti, osim sitnica, ali ne ćemo danas o njima. Na simboličnoj razini: najurila je Tita i stavila Tuđmana. Na realnoj razini: najurila je region i stavila Hrvatsku. Na vanjskom planu oslonila se na NATO, i na to se nema što reći, a činovnički tromoj EU delikatno pretpostavila samosvjesnu i energičnu "novu Europu" od Baltika do Crnog i Jadranskoga mora. Od Pantovčaka koji je petnaest godina bio utvrda crvene, jugonostalgične klateži, načinila je opet ugodno, takoreći građansko gnijezdo. Hrvatsko gnijezdo.


Lustracija


Po svemu sudeći došla je napokon na red, premda još sumnjam. Da dolazi na red, razumjeli su i u crvenim redovima pa počeli preventivno podmetati da bi HDZ-ovi neki članovi mogli biti lustrirani, ali to nije sve: notorni Peđa Grbin razgalamio se da bi onda mogli biti lustrirani i ljudi poput Tusa i Ademija. Zašto? Zato što su bili u JNA? Ma molim vas, onda bi svi koji su bili u JNA, zajedno sa mnom, morali biti lustrirani. Nas bijednike regrutirali su, doduše, silom zakona (mene poslali do grčke granice jer dalje nisu mogli), a neki su vojnom pozivu skloni ostajali u JNA i napravili karijere. A gdje su drugdje mogli nego u JNA, odnosno JA. Postali visokim zapovjednicima ali ostali Hrvati i to dokazali kada je srpska agresija u odorama JNA i četničkim postala razvidnom - došli u Hrvatsku, stavili se na raspolaganje domovini. Eto, takve mi naravno ne ćemo lustrirati a Peđina podmetanja imaju u stvari poruku: "Njih treba lustrirati jer su nam onemogućili sretan život u zajedničkoj nam domovini Jugoslaviji. Udrite po njima, domoljubi, a mi ćemo vas podržati... iz rečenih razloga."


Glede lustracije, ja sam oduvijek bio na istim pozicijama: trebala je biti obavljena u jeseni 1995. jednom jedinom i preglednom zakonskom i zakonitom uredbom koja kaže da se javnim poslima ne mogu baviti osobe koje su se nalazile u vrhovima komunističke vlasti i njezina isto tako zločinačkog aparata (Ozna, zatim Udba, te KOS), kao i oni koji su se ogriješili o Hrvatsku u vrijeme srpske agresije. Budući da lustracija tada nije obavljena, nego je naprotiv početkom 21. stoljeća obavljena lustracija domoljuba i branitelja, sada je napokon kucnuo čas (nikada nije kasno) da i to bude urađeno. Pa idemo delati. Potreban nam je i lustracijski registar, jer mlađi ljudi koji su se čista srca uputili u političke vode nemaju pojma o mnogim imenima i događajima, te ih mi stariji možemo putem registra poučiti. No i mlađi znaju za, recimo, Stanimirovića, pa neka s njim počnu delati.


Ugroženi Srbi u Vukovaru


Slučaj brutalnoga premlaćivanja mladoga Hrvata u Vukovaru novi je dokaz ugroženosti Srba u znamenitom gradu na Dunavu.
Riječ je očito o organiziranoj mladosrpskoj bandi koja terorizira vukovarske Hrvate, a ima svoje sponzore u politici i policiji. Što bi radila ta banda, što bi ju pokrenulo da nije Pupovca i sličnih. Gledaju oni televiziju, pa kad Pupovec usred Sabora počne divljati i programirano paničariti o ugroženosti Srba, kada veli da smo "na rubu da šaljemo ne samo verbalne metke", onda srpska mladež u Vukovaru doista pomisli da je tako, da je vrag odnio šalu i sada će se prema Vukovaru uputiti horde ustaša pa ih upucati te se treba preventivno organizirati u tročlane skupine i mlatiti šipkama hrvatsku mladež. Tako Pupovec u stvari ponavlja Miloševića na Gazimestanu koji reče da ni oružani sukobi nisu isključeni... s poznatim posljedicama. Pupovcu se priključuje detronizirani čovječuljak Maras koji na na "fejsu" ili drugdje otvoreno poziva na ulične nerede i slične "ivente".


Sva ta histerija nema, naravno, nikakave realne šanse, ali se Pupovec nalazi u tragičnoj situaciji da i on napokon bude detroniziran, javljaju se sve glasnije Srbi koji vide što taj radi i ne slažu se. A od "ugroženih Srba "u Vukovaru su do sada u miru stradali samo Hrvati. U ratu je jedan od njih bio mladi Francuz koji je tragičnom smrću zauvijek zaslužio častan naziv Hrvata. Film o njemu je prikazan u zagrebačkom kinu "Europa" (oni koji pričaju o slaboj posjećenosti hrvatskoga filma, trebali su biti ondje, da vide koliko publike ima pravi hrvatski film). Kako je rečeno, dični HAVC koji ima hrvatski pridjev nije dao ni kune, projekt "nije prošao na natječaju". Ne dvojim. Možda su redatelj Branko Ištvančić i ekipa trebali u scenarij umiješati kakvu srpsko-hrvatsko-francusku ljubavnu priču, pa bi stvar nekako prošla.


Dok ovo pišem upravo saznajem za događaj u Okučanima koji je podgnut na velika zvona kako bi se neutraliziralo nasilje bande u Vukovaru. Mladi Srbin se bahatio i provocirao, pa zaradio masnicu. Ako sve nije izrežirano u svrhu "ravnoteže", onda se radi o nepovezanom slučaju, ali je svakako dobro došlo poznatim medijima da na četiri stupca uspostave ravnotežu. A nje nema. Jedno je metalnim šipkama ured noći prebijati mladića koji je čudom ostao živ, drugo je izazivati u kavani i dobiti što slijedi, premda nije lijepo čuti ni vidjeti. No, ravnoteža je postala dogmom: Vukovar i Ovčara isto su što i Paulin dvor ili Grubori, vele kreatori ravnoteže, Lora i dugogodišnje granatiranje Zadra, Šibenika, Dubrovnika itd. ravnotežni su slučajevi, hrvatski branitelji u Vukovaru isti su kao i srpski agresori jer su i branitelji razbijali (ploče), slučaj Zec isti ili mnogi gori od ubojstava više od četiri stotine hrvatske djece u srpskoj agresiji. Tako imamo uravnotežena podmetanja i to documentirana, plasirana u medijima koji imaju neuravnotežene urednike.


Ranko Ostojić


Na veliku (nacionalnu) sramotu, Ranko Osotojić je ipak izabran za predsjednika Odbra za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Njegove su reference bile odlične: slanje specijalne policije protiv vukovarskih branitelja, upad iste policije u crkvu Sv. Marka, slanje Marka Franciskovića u umobolnicu jer ima drukčija gledišta od Ostojića (Staljinova škola), privođenje iseljenika koji mu se obratio na Trgu bana Jelačića informativnim pitanjem, potpuna primitivna razularenost u javnom obraćanju, zagonetan slučaj svastike na Poljudu (sada raspisana nagrada), itd. Znači, osoba potpuno podobna za mjesto predsjednika osjetljivog odbora. Sada "predsjednik" daje velike intervjue i objavljuju mu velike slike u medijima koji zadovoljno trljaju ruke jer je njihov "Ranko ostao na nogama" barem kroz tu funkciju. Pa sada blebeće o istražnom povjerenstvu u slučaju prvoga špijuna, to jest Lozančića, ne bi li mediji (i znani čitači) i na taj način saznali i što ne treba o državnim tajnama, kad već nisu na "Rankovom odboru" koji u tom slučaju nije imao kvorum, i dobro da nije.


Na rečenom odboru fali još samo nazočnost Lazanskog, da ne mora previše kopati. A glede Oreškovićaeva supotpisa na smjenu američkog (dvojno?) državljanina, čeka se nešto predugo. Možda je izgubio nalivpero... No ima i boljih slučajeva: mene vrlo malo toga može dignuti u zrak, ali kada sam pročitao vijest da bi Carl Bildt mogao postati ukrajinskim predsjednikom (ili tako nešto), dignula mi se kosa na glavi. Ukrajinskim! Mislio sam da je neki šlamperaj u tisku, ali nije. Nadam se da naši prijatelji Ukrajinci ne će pasti tako nisko, tako paradoksalno nisko. Ili se tu radi o kontraakciji poluokomice Crno more-Jadransko more. To jest, budući da Bildt ima kuću Hrvatskoj(!), na Jadranskom moru, sada će valjda dobiti i kuću na Crnom moru.


Božje djelo


Nekako u vrijeme papina posjeta Kubi i Meksiku, negdje oko sastanka Franje i Kirila, imao je Irinej nadahnuti govor prilikom nekog derneka u tzv. republici srpskoj, pa rekao ni više ni manje nego da je RS - djelo Božje. Znači, ta tvorevina nastala na genocidu nad Hrvatima i muslimanima. Eto tako Irinej širi ekumenizam na sve četiri (strane svijeta) i u stvari kaže da su srpski zločini počinjeni ne samo uz Božju pomoć, nego njegovom voljom i namjerom. Da je RS potvrda teorije kreacionizma. Ne sumnjam da će ga SPC proglasiti svecem, kad-tad.


HRT


O situaciji u toj kući i programu, posebno informativno-političkom ali ne samo njemu, rekao sam što sam imao reći. Sada se u obranu neobranjivog upuštaju baš cure i dečki iz rečenoga programa, to jest urednica Informativnoga programa Lamija Alečković koja smjelo štiti nehrvatski "svoj" program, a kako i ne bi, dok ostali suptilno sufliraju (Dragan Nikolić) ili se prave blesavima (Alfier). Iz mnogih intervjua s članovima sadašnjega vodstva HRT-a daje se iščitati ipak samo jedno: svi se oni već pomalo ograđuju od Radmana, ali ne i od samih sebe. Samo što ne kažu zaplotnjački izravno: ako on baš mora otići, mi baš moramo ostati.


Koliko saznajem iz izvora podosta pouzdanih, novi Zakon u Hrvatskoj radioteleviziji je u pripremi. Možda, da se ne igramo skrivaća i "javne televizije", rečeni zakon treba u naslovu imati stanovito proširenje jednom riječi: Hrvatska nacionalna radiotelevizija.


Dodatak: u zadnje četiri godine, ali i podosta prije, HRT nije bila samo stranačka ili samo partijska televizija, bez obzira o kojoj se opciji radilo. Bila je usmjeravana iz centara specijalnoga rata protiv Hrvatske, od osoba i skupina izvan izravnog stranačkog ili partijskog nadzora , što je suptilnije profesionalno oko moglo prilično lako zapaziti. Pa kada sada neki iz vodeće ekipe HRT-a kažu da nisu bili pod utjecajem ni SDP-a ni HDZ-a, donekle imaju pravo. U zadnje četiri godine samo donekle.


I još nešto: ne može Hrvatski državni sabor raspravljati o stanju na HRT-u sa zakašnjenjem od godinu i pol ili dvije, ne može 2016. raspravljati o 2014. Takav se red vožnje očito ustalio, pa ga treba mijenjati jer se inače pretvara u igru "prošla baba s kolačima".


Laudato


Katolička televizija, Laudato, krenula je nedavno nakon oklijevanja dugih dvadesetak godina, koliko sam pratio. Budući da živim u brdovitom kraju i signal nije uvijek uhvatljiv, o programu Laudata ne mogu ništa reći, ali uskoro hoću. Katolička televizija je smještena u vrlo skromnom studiju na istoku Zagreba i očito joj je potrebna pomoć da potpuno stane na noge. Gledanost je već sada vrlo solidna, što znači da hrvatska katolička publika više nema strpljenja sa "svojom" HTV i komercijalnim postajama koje emitiraju na posve drugom valu. Dosta joj je filmova i serija u kojima se uglavnom trči s pištoljem u ruci i natjerava automobilima, emitiraju komšijske serije, te zaglupljuje na stotine načina uz tiho ili izravno iritiranje hrvatske publike. Katoličke publike.


Dani materinskoga jezika


U našem slučaju hrvatskoga jezika, koji nije zaštićen zakonom (to jest suvremeni hrvatski standardni jezik). Hrvatsko kulturno vijeće (ne samo ono, ali više od drugih) godinama galami o potrebi donošenja takvoga zakona. Mnogo je već godina prošlo od onoga skupa na kojemu su nastupili tada još živi Dalibor Brozović i Tomislav Ladan, i danas živ Stjepan Babić te moja nejezikoslovna neznatnost, pa se uglavnom složili da je takav zakon potreban i neophodan. Od tada je bilo pokušaja s neočekivanih i očekivanih strana, ali se ništa nije pomaknulo. Stvari su se i pogoršale u vrijeme crvene diktature, pa sada na tome treba odlučno raditi. (Slušam u nedjelju navečer Hrvatski radio, javlja se akademik Radoslav Katičić i bez ograde govori o potrebi donošenja zakona o uporabi hrvatskoga jezika.) Pa idemo delati.


U vrijeme rečene diktature, nevezano s rečenim zakonom, ali ne posve, ružnu je ulogu odigrao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje kojim je ne baš iz sjene upravljao notorni jezikoslovac Željko Jovanović (i njegov savjetnik iz sjene Goldstein). Pa sada, eto, Danima hrvatskoga jezika pokroviteljski ravna baš taj Institut i pokušava kupiti bolju prošlost velikom brigom o hrvatskome jeziku, e da bi izazvao kolektivni zaborav . Na njihovu žalost, ja pamtim kao slon, a ne kao ribica u akvariju.


Čitam upravo da su spomenutom Institutu hakirali međumrežne stranice, i to komšije četnici. Ili su komšije četnici potpuno neupućeni, ili se radi o nečemu drugom, e da bi se Institut prikazao žrtvom a zaboravilo na stare grijehe. Policija to treba ispitati, dotle je sve otvoreno. Vrlo je zanimljivo da se sve događa baš kada je Hrvatsko kulturno vijeće pozvalo na ponovnu uspostavu Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Vijeće je svojedobno ukinuo Jovanović prevashodno zato da ne bude preprekom donošenju oktroiranoga pravopisa iz radionice Instituta, pravopisa koji hrvatska jezična zajednica nikada nije prihvatila niti ne će, pravopisa koji je značio dva koraka unatrag.


Slučaj Frljić


Čuo se neki šum iz Ministarstva kulture da se "ne će ići na smjenjivanje Frljića". Možda sam loše čuo. U svakom slučaju Frljić više i nije toliko stvar Ministarstva kulture, koliko Ministarstva unutarnjih poslova, policije, DORH-a i pravosuđa - od trenutka kada je vrijeđao hrvatsku zastavu, hrvatski blagdan, hrvatsko ime i hrvatski narod, te na nekoj srbijanskoj postaji izjavio (reemitirano u Bujici) da u Hrvatskoj stvari treba riješiti silom. Zašto policija i DORH nisu reagirali, treba sada ispitati novi ministar unutarnjih poslova. Je li policija u Rijeci i dalje u hrvatskom sustavu ili nije, ako jest zašto nije poduzela što je trebala. Znači, Orepiću, još nije kasno stati Frljiću na rep, na orjunaški rep. Prekršio je nekoliko zakona i treba ga strpati u duboku tamnicu, a riječkoj kazališnoj publici vratiti teatar.


Žumberačka priča


Zaboravio sam ju prošli put ispričati, valjda namjerno, ali je tako neodoljiva da se ne mogu svladati... Naime, priča o tome kako su komunisti postavljali ministre (sekretare) po dolasku na vlast. Bio je tako neki čovjek sa Žumberka, vijećnik AVNOJ-a, čovjek s referencama. Pa je s tim referencama postao ministar zdravstva. Puno godina poslije toga ministrovanja ispričao je mojem poznaniku kako je to bilo. "Sjedim ja za stolom, a doktori govore. Ne razumijem ništa, jer ja o medicini znam samo za burov i prašak protiv glavobolje. Osim toga, stalno mislim na voćnjak i zemlju." Izdržao je do jeseni pa se pokupio. Završio je kao portir u nekom poduzeću.
Svaka sličnost s komunističkim ministrima u nedavno propaloj Vladi, posve je slučajna.


Hrvoje Hitrec, hkv.hr

natrag na naslovnicu

121-2016

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch