Ništa ja tu ne razumijem, te sve mislim kako bi to
bilo da povjesničar književnosti, primjerice, nije do
sada otkrio Dostojevskog. Te zaključujem da zapravo
ništa ne znamo ne samo o svemiru nego ni o našem
provincijalnom Sunčevu sustavu, te se nismo daleko
odmaknuli od vremena kada je još živjela dogma o
Zemlji kao središtu (do sredine 18. stoljeća!) oko
kojega se sve vrti pa je i Ruđer morao skrovito
govoriti da nije tako. A nije ta priča ni tako davna,
iz vremena kada je ruska flota namjeravala napasti
Dubrovnik. No, to je druga i duga priča u koju se sada
ne bih upuštao, a Ruđer je ionako bio Srbin, kako nas
uče srbijanski mudraci s filijalom u Hrvatskoj.
Isusovac iz Pančeva.
Bilo kako bilo, novoizabrani ministri u novoj
Vladi - to jest oni koji su poveli hajku protiv njih
- otvorili su neočekivanu političku raspravu o
postanku svemira u čijem se središtu našao raščupani
Šustar iz znanosti, obrazovanja pa i športa.
Nametnulo se tako svemirsko pitanje kao najvažnije u
ovom trenutku posvemašnje krize svega i svačega,
važnije od toga da je hrvatski dug premašio sto
posto BDP-a, da je gospodarstvo na koljenima, da nam
ljudi odlaze iz Hrvatske a dolaze iz Sirije i
Afganistana, iz Iraka dakle iz Mezopotamije.
S filozofskog, ali ne samo s filozofskoga
stajališta, u stvari je pitanje postanka svemira
ipak primarno, jer da nije postao ne bi bilo ni toga
njegova rubnog dijela zvanog Mliječnom stazom pa po
stazi ne bi gazila ni zvijezda nazvana Suncem, a da
nema Sunca ne bi bilo ni Zemlje, da nema Zemlje ne
bi bilo ni Hrvatske, ne bi bilo ustaša i partizana,
pa ni hrvatskoga BDP-a ni duga ni svakoga drugog
vraga koji nas muči. Kako bi to bilo sjajno! A
budući da nije tako i nije sjajno, budući da se
trebamo baviti rješivim problemima, pronađen je
izlaz u rješavanju nerješivih pitanja kao što je
postanak svemira koji je, slažu se i vjera i
znanost, nastao ni iz čega. Ja sam, skromno
govoreći, riješio to pitanje u
znanstveno-fantastičnom romanu "Ur" (u Mezopotamiji)
s napomenom da se radi o svemirskom satirikonu, ali
možda sam bio na dobrom tragu i ne bez oslonca na
one autoritete koji su "naš" svemir svodili na
neznatnu kapljicu u nezamislivo većem slapu. A
kapljice prskaju. Da ne velim praskaju.
Teorija o velikom prasku i stvaranju "svijeta" ni
iz čega zaprepašćujuće je slična biblijskom
tumačenju kako je Bog stvorio svijet (svemir) ni iz
čega. Razlika je samo u tome da se u Bibliji sve
odvijalo u sedam dana, ili šest. No, priprosti, ali
pjesnički nadahnuti autori Staroga zavjeta nisu
znali ništa o starosti Zemlje ni svemira, uvjereni
da je ono što vide oko sebe baš tako isto od
postanka do njihovih dana, te je za njih bilo
nezamislivo da i čovjek nije kreiran skoro istodobno
za cijelim svijetom, to jest ribama, životinjama,
pticama i paucima. Ipak su oprezno tvrdili da je
čovjek u jednom dijelu svoje povijest rekreiran
(redizajniran) iz moralnih razloga, da je Bog
(slučaj Noa) štoviše još jednom intervenirao
nezadovoljan svojim djelom upravo u tom dijelu
stvaranja koje je držao najinteligentijim. I da je
zatim treći put pokušao ispraviti stvari očovječenim
svojim dolaskom na Zemlju.
O evoluciji pjesnički autori Staroga zavjeta nisu
znali ništa. Teorija evolucije ima razboritih
strana, premda još nije kritički vrednovana kako bi
trebalo, ali ima i velikih rupa, pa i potpuno
neprihvatljivih. Ako se i jest evolucija odvijala
kako tvrdi Darwin, pa i znanost i Crkva u novije
vrijeme prihvaćaju evoluciju kao činjenicu, nikako
se ne može prihvatiti Darwinova teza koja i ne spada
u evoluciju nego u revoluciju. A ta je revolucija
upravo pojava čovjeka koji se iznebuha javio na
Zemlji prije svega dvadeset ili trideset tisuća
godina, baš takav kakav je i danas. Sagradio naselja
i gradove (prvi je baš Ur), napisao ep "Gilgameš" do
danas ne nadiđeno umjetničko djelo.
Tada samo
nije imao internet i automobil. I tu je taj
"prijepor" koji su ateisti pokušali svladati
idiotskom tezom da je čovjek nastao od majmuna, u
sekundi povijesti. Njihova majmunska priča ide
ovako: "Sastala se dva majmuna. Jedan je bio vrlo
nezadovoljan što ga nazivaju majmunom, mislio da je
to uvrjedljivo, pa je odlučio od sutradan postati
čovjekom. Onaj drugi majmun se zadovoljio statusom i
ostao majmunom." Ta se priča predavala djeci u
školama, najstrasnije u komunističkim, ateističkim
školama.
Drugim riječima: ako evolucija umnogome drži vodu,
onda je pojava čovjeka na Zemlji negacija evolucije.
Ili trećim riječima: ako kreacionizam i isključimo
iz svakoga trenutka duge povijesti Zemlje, onda ga
nikako ne možemo zaobići u objašnjenju pojave
čovjeka, kakav jest da jest a jest na žalost takav
kakav jest i ostaje takav, a zašto je takav ostaje
tajnom poznatom jedino Bogu koji ni trojstvenim
svojim naporom nije bitno promijenio ljudsku narav.
Kolindinih godinu dana
Nema se što prigovoriti, osim sitnica, ali ne ćemo
danas o njima. Na simboličnoj razini: najurila je
Tita i stavila Tuđmana. Na realnoj razini: najurila
je region i stavila Hrvatsku. Na vanjskom planu
oslonila se na NATO, i na to se nema što reći, a
činovnički tromoj EU delikatno pretpostavila
samosvjesnu i energičnu "novu Europu" od Baltika do
Crnog i Jadranskoga mora. Od Pantovčaka koji je
petnaest godina bio utvrda crvene, jugonostalgične
klateži, načinila je opet ugodno, takoreći građansko
gnijezdo. Hrvatsko gnijezdo.
Lustracija
Po svemu sudeći došla je napokon na red, premda
još sumnjam. Da dolazi na red, razumjeli su i u
crvenim redovima pa počeli preventivno podmetati da
bi HDZ-ovi neki članovi mogli biti lustrirani, ali
to nije sve: notorni Peđa Grbin razgalamio se da bi
onda mogli biti lustrirani i ljudi poput Tusa i
Ademija. Zašto? Zato što su bili u JNA? Ma molim
vas, onda bi svi koji su bili u JNA, zajedno sa
mnom, morali biti lustrirani. Nas bijednike
regrutirali su, doduše, silom zakona (mene poslali
do grčke granice jer dalje nisu mogli), a neki su
vojnom pozivu skloni ostajali u JNA i napravili
karijere. A gdje su drugdje mogli nego u JNA,
odnosno JA. Postali visokim zapovjednicima ali
ostali Hrvati i to dokazali kada je srpska agresija
u odorama JNA i četničkim postala razvidnom - došli
u Hrvatsku, stavili se na raspolaganje domovini.
Eto, takve mi naravno ne ćemo lustrirati a Peđina
podmetanja imaju u stvari poruku: "Njih treba
lustrirati jer su nam onemogućili sretan život u
zajedničkoj nam domovini Jugoslaviji. Udrite po
njima, domoljubi, a mi ćemo vas podržati... iz
rečenih razloga."
Glede lustracije, ja sam oduvijek bio na istim
pozicijama: trebala je biti obavljena u jeseni 1995.
jednom jedinom i preglednom zakonskom i zakonitom
uredbom koja kaže da se javnim poslima ne mogu
baviti osobe koje su se nalazile u vrhovima
komunističke vlasti i njezina isto tako zločinačkog
aparata (Ozna, zatim Udba, te KOS), kao i oni koji
su se ogriješili o Hrvatsku u vrijeme srpske
agresije. Budući da lustracija tada nije obavljena,
nego je naprotiv početkom 21. stoljeća obavljena
lustracija domoljuba i branitelja, sada je napokon
kucnuo čas (nikada nije kasno) da i to bude urađeno.
Pa idemo delati. Potreban nam je i lustracijski
registar, jer mlađi ljudi koji su se čista srca
uputili u političke vode nemaju pojma o mnogim
imenima i događajima, te ih mi stariji možemo putem
registra poučiti. No i mlađi znaju za, recimo,
Stanimirovića, pa neka s njim počnu delati.
Ugroženi Srbi u Vukovaru
Slučaj brutalnoga premlaćivanja mladoga Hrvata u
Vukovaru novi je dokaz ugroženosti Srba u znamenitom
gradu na Dunavu.
Riječ je očito o organiziranoj mladosrpskoj bandi
koja terorizira vukovarske Hrvate, a ima svoje
sponzore u politici i policiji. Što bi radila ta
banda, što bi ju pokrenulo da nije Pupovca i
sličnih. Gledaju oni televiziju, pa kad Pupovec
usred Sabora počne divljati i programirano
paničariti o ugroženosti Srba, kada veli da smo "na
rubu da šaljemo ne samo verbalne metke", onda srpska
mladež u Vukovaru doista pomisli da je tako, da je
vrag odnio šalu i sada će se prema Vukovaru uputiti
horde ustaša pa ih upucati te se treba preventivno
organizirati u tročlane skupine i mlatiti šipkama
hrvatsku mladež. Tako Pupovec u stvari ponavlja
Miloševića na Gazimestanu koji reče da ni oružani
sukobi nisu isključeni... s poznatim posljedicama.
Pupovcu se priključuje detronizirani čovječuljak
Maras koji na na "fejsu" ili drugdje otvoreno poziva
na ulične nerede i slične "ivente".
Sva ta histerija nema, naravno, nikakave realne
šanse, ali se Pupovec nalazi u tragičnoj situaciji
da i on napokon bude detroniziran, javljaju se sve
glasnije Srbi koji vide što taj radi i ne slažu se.
A od "ugroženih Srba "u Vukovaru su do sada u miru
stradali samo Hrvati. U ratu je jedan od njih bio
mladi Francuz koji je tragičnom smrću zauvijek
zaslužio častan naziv Hrvata. Film o njemu je
prikazan u zagrebačkom kinu "Europa" (oni koji
pričaju o slaboj posjećenosti hrvatskoga filma,
trebali su biti ondje, da vide koliko publike ima
pravi hrvatski film). Kako je rečeno, dični HAVC
koji ima hrvatski pridjev nije dao ni kune, projekt
"nije prošao na natječaju". Ne dvojim. Možda su
redatelj Branko Ištvančić i ekipa trebali u scenarij
umiješati kakvu srpsko-hrvatsko-francusku ljubavnu
priču, pa bi stvar nekako prošla.
Dok ovo pišem upravo saznajem za događaj u
Okučanima koji je podgnut na velika zvona kako bi se
neutraliziralo nasilje bande u Vukovaru. Mladi Srbin
se bahatio i provocirao, pa zaradio masnicu. Ako sve
nije izrežirano u svrhu "ravnoteže", onda se radi o
nepovezanom slučaju, ali je svakako dobro došlo
poznatim medijima da na četiri stupca uspostave
ravnotežu. A nje nema. Jedno je metalnim šipkama
ured noći prebijati mladića koji je čudom ostao živ,
drugo je izazivati u kavani i dobiti što slijedi,
premda nije lijepo čuti ni vidjeti. No, ravnoteža je
postala dogmom: Vukovar i Ovčara isto su što i
Paulin dvor ili Grubori, vele kreatori ravnoteže,
Lora i dugogodišnje granatiranje Zadra, Šibenika,
Dubrovnika itd. ravnotežni su slučajevi, hrvatski
branitelji u Vukovaru isti su kao i srpski agresori
jer su i branitelji razbijali (ploče), slučaj Zec
isti ili mnogi gori od ubojstava više od četiri
stotine hrvatske djece u srpskoj agresiji. Tako
imamo uravnotežena podmetanja i to documentirana,
plasirana u medijima koji imaju neuravnotežene
urednike.
Ranko Ostojić
Na veliku (nacionalnu) sramotu, Ranko Osotojić je
ipak izabran za predsjednika Odbra za unutarnju
politiku i nacionalnu sigurnost. Njegove su
reference bile odlične: slanje specijalne policije
protiv vukovarskih branitelja, upad iste policije u
crkvu Sv. Marka, slanje Marka Franciskovića u
umobolnicu jer ima drukčija gledišta od Ostojića
(Staljinova škola), privođenje iseljenika koji mu se
obratio na Trgu bana Jelačića informativnim
pitanjem, potpuna primitivna razularenost u javnom
obraćanju, zagonetan slučaj svastike na Poljudu
(sada raspisana nagrada), itd. Znači, osoba potpuno
podobna za mjesto predsjednika osjetljivog odbora.
Sada "predsjednik" daje velike intervjue i
objavljuju mu velike slike u medijima koji
zadovoljno trljaju ruke jer je njihov "Ranko ostao
na nogama" barem kroz tu funkciju. Pa sada blebeće o
istražnom povjerenstvu u slučaju prvoga špijuna, to
jest Lozančića, ne bi li mediji (i znani čitači) i
na taj način saznali i što ne treba o državnim
tajnama, kad već nisu na "Rankovom odboru" koji u
tom slučaju nije imao kvorum, i dobro da nije.
Na rečenom odboru fali još samo nazočnost
Lazanskog, da ne mora previše kopati. A glede
Oreškovićaeva supotpisa na smjenu američkog
(dvojno?) državljanina, čeka se nešto predugo. Možda
je izgubio nalivpero... No ima i boljih slučajeva:
mene vrlo malo toga može dignuti u zrak, ali kada
sam pročitao vijest da bi Carl Bildt mogao postati
ukrajinskim predsjednikom (ili tako nešto), dignula
mi se kosa na glavi. Ukrajinskim! Mislio sam da je
neki šlamperaj u tisku, ali nije. Nadam se da naši
prijatelji Ukrajinci ne će pasti tako nisko, tako
paradoksalno nisko. Ili se tu radi o kontraakciji
poluokomice Crno more-Jadransko more. To jest,
budući da Bildt ima kuću Hrvatskoj(!), na Jadranskom
moru, sada će valjda dobiti i kuću na Crnom moru.
Božje djelo
Nekako u vrijeme papina posjeta Kubi i Meksiku,
negdje oko sastanka Franje i Kirila, imao je Irinej
nadahnuti govor prilikom nekog derneka u tzv.
republici srpskoj, pa rekao ni više ni manje nego da
je RS - djelo Božje. Znači, ta tvorevina nastala na
genocidu nad Hrvatima i muslimanima. Eto tako Irinej
širi ekumenizam na sve četiri (strane svijeta) i u
stvari kaže da su srpski zločini počinjeni ne samo
uz Božju pomoć, nego njegovom voljom i namjerom. Da
je RS potvrda teorije kreacionizma. Ne sumnjam da će
ga SPC proglasiti svecem, kad-tad.
HRT
O situaciji u toj kući i programu, posebno
informativno-političkom ali ne samo njemu, rekao sam
što sam imao reći. Sada se u obranu neobranjivog
upuštaju baš cure i dečki iz rečenoga programa, to
jest urednica Informativnoga programa Lamija
Alečković koja smjelo štiti nehrvatski "svoj"
program, a kako i ne bi, dok ostali suptilno
sufliraju (Dragan Nikolić) ili se prave blesavima
(Alfier). Iz mnogih intervjua s članovima sadašnjega
vodstva HRT-a daje se iščitati ipak samo jedno: svi
se oni već pomalo ograđuju od Radmana, ali ne i od
samih sebe. Samo što ne kažu zaplotnjački izravno:
ako on baš mora otići, mi baš moramo ostati.
Koliko saznajem iz izvora podosta pouzdanih, novi
Zakon u Hrvatskoj radioteleviziji je u pripremi.
Možda, da se ne igramo skrivaća i "javne
televizije", rečeni zakon treba u naslovu imati
stanovito proširenje jednom riječi: Hrvatska
nacionalna radiotelevizija.
Dodatak: u zadnje četiri godine, ali i podosta
prije, HRT nije bila samo stranačka ili samo
partijska televizija, bez obzira o kojoj se opciji
radilo. Bila je usmjeravana iz centara specijalnoga
rata protiv Hrvatske, od osoba i skupina izvan
izravnog stranačkog ili partijskog nadzora , što je
suptilnije profesionalno oko moglo prilično lako
zapaziti. Pa kada sada neki iz vodeće ekipe HRT-a
kažu da nisu bili pod utjecajem ni SDP-a ni HDZ-a,
donekle imaju pravo. U zadnje četiri godine samo
donekle.
I još nešto: ne može Hrvatski državni sabor
raspravljati o stanju na HRT-u sa zakašnjenjem od
godinu i pol ili dvije, ne može 2016. raspravljati o
2014. Takav se red vožnje očito ustalio, pa ga treba
mijenjati jer se inače pretvara u igru "prošla baba
s kolačima".
Laudato
Katolička televizija, Laudato, krenula je nedavno
nakon oklijevanja dugih dvadesetak godina, koliko
sam pratio. Budući da živim u brdovitom kraju i
signal nije uvijek uhvatljiv, o programu Laudata ne
mogu ništa reći, ali uskoro hoću. Katolička
televizija je smještena u vrlo skromnom studiju na
istoku Zagreba i očito joj je potrebna pomoć da
potpuno stane na noge. Gledanost je već sada vrlo
solidna, što znači da hrvatska katolička publika
više nema strpljenja sa "svojom" HTV i komercijalnim
postajama koje emitiraju na posve drugom valu. Dosta
joj je filmova i serija u kojima se uglavnom trči s
pištoljem u ruci i natjerava automobilima, emitiraju
komšijske serije, te zaglupljuje na stotine načina
uz tiho ili izravno iritiranje hrvatske publike.
Katoličke publike.
Dani materinskoga jezika
U našem slučaju hrvatskoga jezika, koji nije
zaštićen zakonom (to jest suvremeni hrvatski
standardni jezik). Hrvatsko kulturno vijeće (ne samo
ono, ali više od drugih) godinama galami o potrebi
donošenja takvoga zakona. Mnogo je već godina prošlo
od onoga skupa na kojemu su nastupili tada još živi
Dalibor Brozović i Tomislav Ladan, i danas živ
Stjepan Babić te moja nejezikoslovna neznatnost, pa
se uglavnom složili da je takav zakon potreban i
neophodan. Od tada je bilo pokušaja s neočekivanih i
očekivanih strana, ali se ništa nije pomaknulo.
Stvari su se i pogoršale u vrijeme crvene diktature,
pa sada na tome treba odlučno raditi. (Slušam u
nedjelju navečer Hrvatski radio, javlja se akademik
Radoslav Katičić i bez ograde govori o potrebi
donošenja zakona o uporabi hrvatskoga jezika.) Pa
idemo delati.
U vrijeme rečene diktature, nevezano s rečenim
zakonom, ali ne posve, ružnu je ulogu odigrao
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje kojim je
ne baš iz sjene upravljao notorni jezikoslovac
Željko Jovanović (i njegov savjetnik iz sjene
Goldstein). Pa sada, eto, Danima hrvatskoga jezika
pokroviteljski ravna baš taj Institut i pokušava
kupiti bolju prošlost velikom brigom o hrvatskome
jeziku, e da bi izazvao kolektivni zaborav . Na
njihovu žalost, ja pamtim kao slon, a ne kao ribica
u akvariju.
Čitam upravo da su spomenutom Institutu hakirali
međumrežne stranice, i to komšije četnici. Ili su
komšije četnici potpuno neupućeni, ili se radi o
nečemu drugom, e da bi se Institut prikazao žrtvom a
zaboravilo na stare grijehe. Policija to treba
ispitati, dotle je sve otvoreno. Vrlo je zanimljivo
da se sve događa baš kada je Hrvatsko kulturno
vijeće pozvalo na ponovnu uspostavu Vijeća za normu
hrvatskoga standardnog jezika. Vijeće je svojedobno
ukinuo Jovanović prevashodno zato da ne bude
preprekom donošenju oktroiranoga pravopisa iz
radionice Instituta, pravopisa koji hrvatska jezična
zajednica nikada nije prihvatila niti ne će,
pravopisa koji je značio dva koraka unatrag.
Slučaj Frljić
Čuo se neki šum iz Ministarstva kulture da se "ne
će ići na smjenjivanje Frljića". Možda sam loše čuo.
U svakom slučaju Frljić više i nije toliko stvar
Ministarstva kulture, koliko Ministarstva unutarnjih
poslova, policije, DORH-a i pravosuđa - od trenutka
kada je vrijeđao hrvatsku zastavu, hrvatski blagdan,
hrvatsko ime i hrvatski narod, te na nekoj
srbijanskoj postaji izjavio (reemitirano u Bujici)
da u Hrvatskoj stvari treba riješiti silom. Zašto
policija i DORH nisu reagirali, treba sada ispitati
novi ministar unutarnjih poslova. Je li policija u
Rijeci i dalje u hrvatskom sustavu ili nije, ako
jest zašto nije poduzela što je trebala. Znači,
Orepiću, još nije kasno stati Frljiću na rep, na
orjunaški rep. Prekršio je nekoliko zakona i treba
ga strpati u duboku tamnicu, a riječkoj kazališnoj
publici vratiti teatar.
Žumberačka priča
Zaboravio sam ju prošli put ispričati, valjda
namjerno, ali je tako neodoljiva da se ne mogu
svladati... Naime, priča o tome kako su komunisti
postavljali ministre (sekretare) po dolasku na
vlast. Bio je tako neki čovjek sa Žumberka, vijećnik
AVNOJ-a, čovjek s referencama. Pa je s tim
referencama postao ministar zdravstva. Puno godina
poslije toga ministrovanja ispričao je mojem
poznaniku kako je to bilo. "Sjedim ja za stolom, a
doktori govore. Ne razumijem ništa, jer ja o
medicini znam samo za burov i prašak protiv
glavobolje. Osim toga, stalno mislim na voćnjak i
zemlju." Izdržao je do jeseni pa se pokupio. Završio
je kao portir u nekom poduzeću.
Svaka sličnost s komunističkim ministrima u
nedavno propaloj Vladi, posve je slučajna.
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
|
