U Borovu Selu 2015. govori ministar unutarnjih dela
Ostojić, kojemu nije pošlo za rukom skidanje hrvatskoga
grba s registarskih pločica. Govori o vremenu kada su
srpski četnici počinili zločin za račun plana o velikoj
Srbiji u kojoj hrvatskoga grba ne bi naravno bilo ni na
automobilima ni na zastavi ni u Hrvatskom saboru.
Vukovarski branitelji mu okreću leđa. U Borovu Selu samo
je jedan dan u godini nazočna hrvatska država, "radnim
"danom tu se ništa bitno nije promijenilo od 1991. I ne
dao Vam Bog, poštovani čitatelji, da se ondje zaustavite
pred gostionicom, sa zagrebačkim pločicama, primjerice.
Ili uopće s pločicama. Oni isti koji su masakrirali
hrvatske dečke još ondje stoluju i ništa se u njihovim
glavama nije promijenilo, a pokojne ili (manji broj)
izbjegle u Srbiju zamijenili su mladi delije.
Počinitelji masakra i dalje su navodno nepoznati,
cijeloj državi, Ostojiću koji ih traži od Srbije,
državnom odvjetništvu, a poznati su samo - stanovnicima
Borova Sela.
Tako u istočnoj Slavoniji osim najnovije samostalne
države nekoga češkog cirkusanta postoji još jedna - u
Borovu Selu. Ostojić je s pravom pozvao Srbiju da vata
zločince iz B. Sela, a oni po običaju drsko odgovorili
neka Hrvatska i njezino sudstvo gledaju svoja posla. U
čemu ima polovične istine jer Hrvatska ne vata srpske
zločince koji borave na njezinu teritoriju, pa što bi
Srbija vatala svoje zločince na svojem teritoriju.
Možda na kraju svi nađu utočište u nezavisnoj državi
češkog lakrdijaša. I oni iz Vukovara koji se i dalje
šeću vukovarskim ulicama, a njihovi zaštitnici iz
SDSS-a izlaze iz dvorane na Dan Vukovara jer ondje
sjedi - tko? Merčep koji je prvi razumio što će se
dogoditi u Vukovaru, Merčep koji je poslije bio na
tenkovima (i pritom ranjen) koji su oslobodili velik
dio zapadne Slavonije - kada? Na početku rata, a ne u
akciji Bljesak 1995. Da, Merčep im je dvostruki trn u
peti.
Bilješka o Borovu selu
U knjizi "Lijepa moja" (objavljenoj 1992.) opisao
sam i stanje u Zagrebu nakon vijesti o masakru u
Borovu Selu: "Hitno me zovu u Banske dvore. Tu su već
gotovo svi, govore ispod glasa. Čeka se Boljkovac
(ministar unutarnjih poslova, op.a.) Što se dogodilo?
Ekipa za uviđaj zadržana je u Borovu Selu gdje četnici
već dugo imaju jaku bazu. Naši traže da se ekipa
oslobodi. Ultimatum. Zatim redarstvenici ulaze u
Borovo Selo, paljba, dolaze pojačanja i to -
autobusom! Dečki upadaju u klopku: kako se koji
pojavljuje na vratima autobusa, biva pogođen
snajperskim metkom. Na ranjene u jarku bacaju bombe.
Neke ranjenike hvataju. Još ne znamo koliko je
poginulih - devet, dvanaest ili petnaest...Sleđeni
smo, u šoku i bijesu.
Boljkovac se odnekud pojavljuje, izgleda vrlo loše,
povraća u zahodu. Počinje sjednica Vrhovnog vijeća,
Boljkovac tvrdi da uopće nije bio u zemlji , ne zna se
gdje je bio, u svakom slučaju ondje gdje je bio nema
telefona. Pere ruke i jedva uspijeva ispričati što je
u međuvremenu saznao. "Kako se to moglo dogoditi!",
viče Tuđman i udara šakom o stol, ljubičasta lica...
Analize su gotovo bespredmetne, ljudi govore preko
volje, a jača osjećaj krivnje i žudnje za osvetom.
Toliki mladi ljudi, još djeca gotovo.
Vjerojatno se radi o izdaji, to je eto posljedica
naše preblage politike u odnosu na policijski kadar,
dajem ruku u vatru da su u Borovu Selu bili točno
obaviješteni...
Predsjednik
mora dati izjavu, javnost čeka. Gleda prema meni,
traži da na brzinu koncipiram nekoliko rečenica. Pišem
rukom, nema tu mjesta frazi ni verbalizmu. Na kraju
napišem samo: "Više ne ćemo imati milosti ni prema
komu tko drži oružje u rukama." Tuđman ustaje od
stola, srdito pokupi moju cedulju i odjuri u svoju
sobu, gdje ga čekaju kamere. Nije pročitao moj tekst,
pokušao se svladati i dati političku izjavu....
Tragedija nije završena. Što je sa zarobljenim
redarstvenicima? Naziva me sutradan Milan Brezak,
pomoćnik ministra unutarnjih poslova, govori na rubu
plača: "Kakve su nam vratili naše dečke, vadili su im
oči i rezali noseve, nekima su odrubljene glave." Dva
dana potom na konferenciji za novinare u Savskoj vidim
fotografije unakaženih gardista. Želim ih odmah
poslati u svijet, ali, vjerovali ili ne, u gradu
Zagrebu nema uređaja za slanje fotografija. Bio je
jedan u Vjesniku, za primanje.
Uzimam fotografije i šaljem ih u Beč automobilom,
ondje će ih preuzeti kći Ivana Milasa i razaslati
redakcijama. Dan ili dva poslije (!) fotografije će
objaviti i Hrvatska televizija." (Završen citat iz
memoarske knjige "Lijepa moja", uz napomenu da sam
događaje iz Borova Sela opisao i u jednom poglavlju
romana "Bogorodica" po kojemu je snimljen film - a taj
film od početka 21. stoljeća nije prikazivan (koliko
znam) na Hrvatskoj televiziji, to jest nalazi se u
bunkeru.Pametnom dosta.
100-posto za Hrvatsku
Samo u vrlo svečanim prilikama svira se i pjeva
hrvatska himna na svršetku mise u Katedrali. Prošlih
dana čak dvaput - 30. travnja kada je služena misa u
spomen na Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i 2.
svibnja za sudionike susreta "100 posto za Hrvatsku".
Na misu sam zakasnio i odslušao koliko se moglo ispred
Katedrale - među mnogima koji nisu uspjeli ući u
prepunu prvostolnicu. Odslušao sam i himnu, s rukom na
srcu, gledajući mnoštvo oko sebe: gotovo nitko nije
držao ruku na srcu, Bože moj, zar ni u tome ne možemo
biti jedinstveni. Ali ipak! Pokraj mene se našao jedan
japanski turist, iz skupine kojoj nije bilo jasno što
se događa, ali je revno snimala.
Japanci su disciplinirani, poštuju tradiciju i
običaje zemlje u kojoj se nalaze - kad je spomenuti
turist vidio da držim ruku na srcu, i on je stavio
ruku na srce. Tako je to bilo, dragi Hrvati. A onda se
cijelo mnoštvo iz crkve i ispred crkve spustilo
Bakačevom do Trga bana Jelačića gdje je već počeo
program i okupila se sila ljudi iz cijele Hrvatske, a
nešto manje i iz Zagreba. Trosatni niz folklora iz
svih dijelova domovine, pjevači, a govora gotovo i
nije bilo premda je publika - a i ja s njom -
očekivala poruke upućene klateži na vlasti. No, ona
bitna je rečena, ukratko: "Nema predaje". Ukratko:
"Odstupite!" Podosta kamera koje su očekivale nešto
drugo, neki "ispad", barem mali znak ustaštva koje će
onda vrtiti na televizijama do u beskraj, a novine
rasprostri na pet stupaca.
Na kraju im nije bilo zanimljivo, bijahu razočarani,
a policija se besposleno naslanjala na zidove zgrada
uokolo Trga i nije navlačila kacige ni kada je počela
kiša - upravo kad se na bini pojavio Thompson. No više
od svega bio je to, kako rekoh - susret. Sastali se,
popričali, popili piće ili kavu oni koji se rijetko
viđaju, od Vukovara do Dubrovnika, branitelji hrvatske
zemlje i naroda, iz Hrvatske i Herceg Bosne. Generali,
časnici, vojnici, oni koji su devedesetih bili sto
posto za Hrvatsku i nisu se sakrili kao Milanović
kojega su doma učili pjesmicu "Tko se nije skrio,
magarac je bio", oni koji su i danas sto posto za
Hrvatsku, a u publici vrlo mnogo mladih ljudi,
djevojaka i mladića ogrnutih hrvatskim zastavama.
Jednom riječi: na Trgu se okupio hrvatski narod.
Usprkos ne baš dobro izabranom datumu usred
"produljenog vikenda" bilo je više od 30 tisuća ljudi,
u jednom trenutku i 40, osim u izvješćima režimskih
medija u kojima je nestalo barem petnaest tisuća osoba
- i za njima se ne traga... O politici se više
govorilo u obližnjim kavanama. Zaključak: nije se
radilo toliko o prosvjedu koliko o podosta ležernom
pokazivanju narodne volje, snage i osjećaja.
Pravi prosvjed slijedi
Ne mislim samo na prosvjed koji je najavio Đuro
Glogoški ako se Vlada ne urazumi do četvrtka. Mislim
na onaj o kojemu pišem već dvije godine i više, na
onaj o kojemu je 1. svibnja govorio Ozren Matijašević,
najiskreniji sindikalist među vječnim sindikalnim
vođama koji traju li traju a veliki potez nikada nisu
povukli - govorio je, naime, o ulici. O ulici na kojoj
treba prisiliti na ostavku najlošiju Vladu od
postanka. Hrvatskoj je potreban velik, sjedinjen
prosvjed branitelja, blokiranih i ucijenjenih
bankarskim manipulacijama, osiromašenih zločinački
neodgovornom gospodarskom i politikom, mladih ljudi
koji su natjerani u egzodus a žele ostati u domovini i
pristojno živjeti, nezaposlenih i onih s bijednim
plaćama, poduzetnika kojima birokracija koči
kreativnost, loše plaćenih prosvjetara i đaka,
liječnika i medicinskih sestara, znanstvenika ,
književnika i farizeja.
Takav masovni prosvjed koji zahtijeva i logistiku,
naravno, može i mora srušiti svaku vladu a nekmoli ovu
koja se još drži samo kao hračak na prozorskom staklu.
Takav je prosvjed legalan, poželjan jer je riječ o
rušenju "Vlade" koja je nastala temeljem izborne
prijevare - nuđenjem biračima programa (plana) nikada
ostvarenog, a ostvarivanjem tajnoga programa - tajnoga
u vrijeme izbora - urušavanja hrvatske države i
društva. Ta se država, to društvo, taj hrvatski narod
moraju osoviti. Kada? 30. svibnja je dobar datum. Dan
državnosti. A kada otjeramo protuhrvatske protuhe,
moramo se ozbiljno pobrinuti da se više nikada narodna
energija ne troši na zbacivanje prevaranata, i da ja
mogu više-manje mirno pisati romane i slično a ne
kisnuti na prosvjedima u poodmakloj dobi. Dosta mi je
toga.
Kad smo već kod Lijepe moje
Eto, uzeo sam nakon dugljega vremena u ruke već
rečenu moju knjigu "Lijepa moja" a u njoj otisnuti
novinski napisi na latinici i ćirilici - na latinici
valjda iz Vjesnika (Hrvoje Hitrec na konferenciji za
novinare: Hrvatskoj prijeti rat), na ćirilici iz
"Politike" (Dramatična upozorenja Hrvoja Hitreca) .
Datum: 10. srpnja (jula) 1991. Da bi nekako umanjili
dramatičnost, novinari beogradske "Politike" koji su
inače priznali da je u vrijeme mojega "ispada" bilo
pedeset stranih i domaćih novinara (sebe su ubrajali u
domaće) - uvodno su objasnili svojim čitateljima da
sam ja "satiričar i dečji pisac". Kao: vidite ko to
tamo peva.
U svakom slučaju, bez lažne skromnosti, u krupnim
sam pitanjima bio uvijek manje-više u pravu.
Krivotvorine i nadalje
Umjesto slike nekoga od istaknutih branitelja sa
stopostotnog Trga bana Jelačića, "Jutarnji" sutradan
ima na naslovnici - koga? Budimira Lončara, čiji se
životopis prepun krivotvorina, laži i opsjena nudi
čitateljima na nekoliko nedjeljnih stranica. Umjesto
onih koji su bili i jesu stoposto za Hrvatsku, list
donosi perjanicu onih koji su bili i jesu stoposto za
Jugoslaviju. Panični je to odgovor režima na optužnicu
koju je Etičko optužno vijeće Hrvatskoga nacionalnog
sudišta pripremilo za Lončara , posljednjeg ministra
vanjskih poslova Jugoslavije i predsjednika Savjeta za
vanjsku politiku bivšega Mesića.
Nasuprot jutarnjim krivotvorinama i Lončarevu
upinjanju da svoje držanje devedesetih objasni
neobjašnjivim, u optužbi za veleizdaju stoje neoborive
činjenice. Detalj: Lončar u "životopisu" govori kako
mu je, jadniku, devastirana kuća u Preku na Ugljanu
(Prijeku, Priku?) ali ne kaže ni on ni autor
biografije da je devet stotina žitelja Preka potpisalo
kako je nepoželjan u svom rodnom mjestu jer zastupa
interese Miloševićeve politike. Ne govori se ni o
egzekucijama OZNA-e čiji je šef na tom području bio
upravo Lončar, ne govori se o Dundovima, Ricovima,
Kolegama, Jurasima i Franovima koji su ustrijeljeni
ili utopljeni s kamenom oko vrata.
Ne govori se o pretvorbi OZNA-eu Udbu i "odgovornim
zadatcima" Lončarevim u to doba nego o sljedećem
razdoblju u diplomaciji te se sugerira da je bio
"prijatelj" Franje Tuđmana i pripadnik takoreći
liberalnog kruga iz slikarskoga atelijera, Gotovca i
drugih... Nakon tih novih "spoznaja" o Lončaru, autor
biografije dotiče se one kobne Rezolucije o embargu na
uvoz oružja koju je incirao Lončar, na što ovaj tumači
priglupom valjda čitateljstvu da je tako htio
spriječiti naoružavanje jugoslavenske armije! Tako
jedan od režimskih dnevnih listova otvoreno dovodi u
pitanje inteligenciju naroda kojemu se obraća, a i u
tome ima uzor u Lončaru koji je u svojoj "Izjavi o
Jugoslaviji" početkom devedesetih proglasio Hrvatsku i
Sloveniju "nesposobnim za demokraciju i bilo kakav
civilizacijski pomak", učvršćujući tada Marksovu misao
o Hrvatima kao otpatcima naroda, koju drugim riječima
sada podržava Milanović (slučajni narod).
Isti Lončar branio je potom agresiju JNA na Hrvatsku
odgovorom State Departmentu da je "doduše bilo
upućivanja vojske u sjeverne republike, ali se radilo
o normalnom razmještanju snaga". U tom normalnom
razmještanju ubijene su tisuće Hrvata među koje se
Lončar nakon rata normalno vratio i normalno živio i
živi, daje intervjue u luksuznim stanovima, pohađa
otvorenja izložaba i uz pomoć medija nenormalno se
ruga hrvatskom čovjeku i hrvatskom pamćenju.
Sedamnaesta je trebala biti aurora
Spomenuo sam u uvodu Armence i njihovu tragediju, a
u prošloj kolumni fotografiju na kojoj se vide
razapete Armenke. Artur Bagdasarov šalje mi istinitu
priču o sedamnaestoj djevojci koja je trebala biti
razapeta uz šesnaest njih stravično pogubljenih.
Sedamnaesti križ, naime, turski vojnici nisu izradili
pa je Aurora Mardiganian preživjela. Rođena je u
Chmshgatsaku 1901., gradu s dubokim armenskim
korijenima, obitelj joj je stradala u genocidu 1915. a
ona je, znači, izbjegla smrt u zadnji trenutak.
Prodana je u harem za 85 centi. Uspjela je pobjeći i
našla se u vrijeme revolucije u Rusiji, odatle je
prebjegla u Norvešku pa u Sjedinjene Države.
Godine 1918. pojavila se njezina knjiga
"Zlostavljana Armenija; priča o Aurori Mardiganian,
kršćanskoj djevojci koja je preživjela Veliki masakr".
Knjiga je izazvala pozornost američke publike, a
William Selig odlučio snimiti film. Problem je bio tko
će glumiti Auroru, i napokon se producent odlučio za -
stvarnu Auroru. Odlično je odigrala (doista svoju)
ulogu, premda je na setu vriskala od straha vidjevši
statiste odjevene u turske odore. Film je prikazivan
(gotovo) u cijelom svijetu, a Aurori su nudili
karijeru hollywoodske zvijezde. Odbila je. Živjela je
dugo, umrla 1994. Armenci ju slave kao
junakinju,pobjednicu, ženu koja je pokazala što se
može učiniti za svoju naciju.
Sanader
Jednostavno ne mogu ne reći da se Sanaderov pritvor
pretvorio u dugo i neizdrživo političko mrcvarenje
protiv kojega treba dignuti glas. Dok je Berlusconi za
veće grijehe ispaštao radom za opće dobro, dok
Slovenci vade iz zatvora Janšu, mi (to jest aktualna
vlast) držimo bivšega premijera ne u zatvoru nego u
pritvoru, što je mnogo veća, nehumana kazna zbog
skučenoga prostora i nedostatka kretanja. Riječ je o
malicioznom planu crvenih da procese na kojima se sudi
Sanaderu protegnu u duljinu jednoga mandata (svojega)
i poantiraju uoči redovitih izbora na kojima bi opet
pobijedili. Tu zamisao sada ne mogu ostvariti jer
pobijediti ne mogu ni u snu, ali Sanadera i nadalje
mrcvare.
Čovjek je bolestan, ima problema sa srcem, lako se
može dogoditi da umre u pritvoru. Da se to izbjegne,
treba ubrzati sudovanje, Sanadera prebaciti u donekle
podnošljiv zatvor i zatim u razumnom vremenu uporabiti
institut pomilovanja. Snažno sam protiv toga da
Sanader godinama leži u pritvoru a Budimir Lončar
dotle pohađa otvorenja izložaba u zagrebačkim
galerijama. Na kraju krajeva, Sanader se bolje
razumije u slikarstvo.
O jeziku rode...
U Ghetaldusu neki dan, trebaju mi nove naočale. Na
zidu veliki plakat na kojemu piše da je Ghetaldus n o
s i o c (ne znam čega). Očito nekomu trebaju naočale
ili lektor, neka ga plate jer imaju novaca - deru
mušterije visokim cijenama. No nije taj primitivizam
slučajan, na vlasti su u Hrvatskoj "nosioci" Titove
štafete, pa i tačnopise naručuju... U bolnicama (i
nekim robnim kućama) i nadalje pišu da su "posjete" od
toliko do toliko sati, na vratima ordinacija pišu
"specijalista". Umni Bešker objašnjava u jutarnjim
novinama da je "sačekuša" maltene hrvatska riječ,
doduše uvezena iz srpskog. Ma nije, hrvatski kulturni
jezik ju odbacuje i ne će se zadržati usprkos
upinjanju režimskih novinara koji za drugu i ne znaju
(zasjeda, zamka, klopka...).
Kad sam pri novinstvu, medijima uopće - najnovije
statistike stavljaju Hrvatsku na žalosno mjesto u
pitanju medijskih sloboda. U to nema sumnje. Kada svi
počnu pisati (govoriti) kao portal Hrvatskoga
kulturnog vijeća, Hrvatska će biti među prvih deset u
svijetu, možda i više. Nikada, pa ni u nekim
razdobljima naizgled ili posve posustaloga komunizma
(svršetak šezdesetih, svršetak osamdesetih), nikada
doista nije bilo manje slobode u medijima, nikada
toliko nasilja režima nad novinarima, nikada tako
mizernih plaća za "obične" novinare i tako visokih za
utjerivače straha na visokim položajima. Zaključak:
hrvatsko je novinarstvo upalo u "sačekušu" ,
izrešetano gore od Klice.
Hrvoje Hitrec, www.hkv-hr
(107) |