Glede izvanjskih, međunarodnih okolnosti situacija je slična kao 1991. kada je Zapad bio toliko zaokupljen Zaljevskim ratom da mu je „balkanski kotao“ bio zadnja rupa na svirali, a sada je toliko sirijski i istočneoeurpski angažiran da opet odmahuje rukom na očitu opasnost novoga rata na jugoistoku Europe – rata čije je klice posijao upravo isti taj Zapad suludom podjelom Bosne na dva entiteta, od kojih je jedan nagrađen srpskim imenom i raširen na polovicu teritorija BiH, te mu je tako omogućena sjajna početna pozicija za planove u budućnosti.
Ta je budućnost genocidne tvorevine postala sadašnjost. Vrlo povoljna, za razliku od devedesetih kada je Rusija još bila na koljenima i nitko na nju nije ozbiljno računao, ali je u međuvremenu stala na noge i postala opet svjetskom silom koja se ne osvrće ni na što osim na svoje interese i uvodi ratno nasilje u rješavanja problema (Krim, istočna Ukrajina) - pružajući tako uzor uzoritim državama kao što je Srbija i njezino drugo oko u BiH, Srbima znači u cijelosti, da se „homogeniziraju“ tenkovima i kalašnjikovima te zlokobni daytonski mig pretvore u zbilju velike Srbije koja u praksi i tako postoji, samo ju treba formalizirati – čemu kao prvi korak služi vrlo uspješan nedjeljni referendum u „rs-u“.
Tako „zaokružena“ Srbija koja je devedesetih zakoračila preko Drine i ondje ostala u obliku „rs-a“ zahvaljujući sljepilu europskih i izvaneuropskih idiota, znači izravnu i stalnu prijetnju Hrvatskoj na čiji teritorij, ili dijelove teritorija, polaže i nadalje pravo – tvrdeći da rečeni dijelovi koji su se devedesetih oblikovali u zločinačku „krajinu“ pripadaju Srbiji, to jest i više: po Irineju i njegovim svjetovnim četničkim, velikosrpskim pandanima, srpskoj državi pripada cijela Slavonija, Dalmacija i Banovina.
Potrebna je stanovita militarizacija
Zato je i opet potrebna stanovita militarizacija Hrvatske, premda se naivcima ta riječ nikako ne sviđa, a peta će kolona u Hrvatskoj graknuti jer joj ne ide na (prljavu) ruku.
Ako se mogući rat bude vodio samo na teritoriju BiH, što je gotovo nemoguće očekivati, to jest ograničiti gaisključivo na bosanski lonac, i opet će Hrvatska biti involvirana jer ima ustavnu zadaću brinuti se o Hrvatima u Herceg-Bosni u miru i u ratu, što je do sada u miru činila mlako ili nikako. A ako bude kao što je bilo, još će i hercegovački Hrvati braneći sebe morati braniti i južne dijelove Hrvatske. Elem, povijest će se ponoviti brže no što su mnogi mislili. Od zadnjega je rata prošlo dvadeset godina, pa je Povijest valjda zaključila da je novim naraštajima dosadno u miru.
Okidač može biti i novi migrantski val koji se sa zebnjom očekuje. Već je svima jasno da ako i postavimo žicu prema u komunističkoj Jugoslaviji otrgnutom dijelu hrvatskog Srijema, sada u srbijanskim šapama, ako i zatvorimo mostove, novovalovci mogu krenuti preko Bosne, pa se zlokobne tamošnje „domaće“ ratne fanfare mogu pomiješati s azijskim došašćem, a ratni lukavci upotrijebiti migrante kao živi štit. Sve do suhe granice u središnjoj Hrvatskoj, gdje usko hrvatsko grlo može biti zadavljeno, kao što je pokušano u zadnjem ratu i samo je trijumfalna Oluja spriječila da se ne dogodi.
No, budimo optimisti: u BiH i oko nje ne će biti rata, BiH će ovakva, šepava i nikakva, ostati u sadašnjim granicama i daytonskim maglama, te napredovati prema Europskoj uniji. Ima li Hrvatska strategiju za slučaj rata i za slučaj nastavka lažnoga mira? Nema. BiH (ili samo FBIH?) je dobila zeleno svjetlo za pregovore oko ulaska u EU, i to je u hrvatskim medijima popraćeno vrlo srdačno. Neka.
No, postavlja se odmah pitanje ima li Hrvatska pripremljen cijeli set svojih zahtjeva koje će ugraditi, štono riječ, u proces približavanja BiH Obećanoj uniji. Hoće li vrli hrvatski političari i diplomati mirno gledati kako se proces razvija mimo njih – kao što su crveni učinili katastrofalnu pogrešku s „putom“ Srbije u EU pa su tek naknadno uočene bizantinske prijevare s regionalnom jurisdikcijom, i još mnoge - ili će tvrdo, teško, čvrsto i bespogovorno postaviti hrvatske pitanje u BIH na prvo mjesto: federalizaciju odnosno konferedalizaciju u kojoj Hrvati imaju svoj teritorij i svoje institucije, svoju punu narodnu slobodu i svoj jezik? Hoće li se hrvatski bruxelleski dečki usuditi, hoće li postati državnicima ili slijediti unjkavu politiku predšasnika?
Tragovi bivšega rata još su vidljivi, hrvatski vojni i politički zapovjednici još čame u Haagu, isti oni koji su odlučno ne samo sačuvali dijelove hrvatske zemlje i narod od propasti, nego sačuvali BiH kao kakvu-takvu državu, a za nagradu dobili međunarodni (zapadni) teror. Oni isti koji su brzo shvatili da muslimanska opasnost nije manja od srpske, to jest da više nemaju posla s muslimanima koji se sjećaju svoga hrvatskog porijekla nego s novovalnim muslimanima iz Izetbegovićeve radionice, to jest turskim podanicima i mnogim islamističkim fundamentalistima koji su uspjeli zavesti lijep broj bosanskih muslimana.
Lora – politička farsa s izmišljenim činjenicama
Tragovi se i te kako još osjećaju u Hrvatskoj, koja se (njezina politika) pokazala kao zadnja bijeda, izručujućigenerale ili im uništavajući život pred „hrvatskim „sudovima, a za mnogim srpskim zločincima nije podizala ni formalne potjernice. Jest, „kapetan“ Dragan je – kao iznimka – nakon mnogih godina doveden u Split. Neobično, jer bi u skladu s aktualnim hrvatskim pravosuđem i čuvenim hrvatskim mazohizmom bilo više za očekivati da bude trener naše teniske reprezentacije u Davis kupu. No, čudo se dogodilo, a na prvom ročištu čuli smo da se Vasiljković ne smatra krivim, samo je branio Jugoslaviju od groznih ustaša, valjda, i tom je obranom odmah dobio simpatije jugofila, orjunaša i slične klateži kojoj je tijelo u Hrvatskoj a srce ostalo u Jugoslaviji, to jest Srbiji.
Ali nije vajno „hrvatsko“ pravosuđe posjelo na klupu kapetana Dragana tek tako, znade ono da uvijek treba neki glajhšaltung, podjelu krivnje, da se Hrvati ne bi previše radovali: pa je nakon Lore 1 izmišljena Lora 2 da bi se reklo: „Eto, nisu samo kninđe ubijale i mučile hrvatske ljude pod palicom Draganovom, nego idemo mi s pričom da su Hrvati isto radili u Splitu, u Lori. Kontekst ćemo prešutjeti. Zaključno: slučaj Lora je politička farsa s izmišljenim činjenicama, a pravi razlozi sežu u daleku (ne baš daleku) prošlost kada su na zagonetne, tendenciozne načine u državno odvjetništvo, policiju i sudstvo ulazili oni kojima ondje nije mjesto.
Lori se raduju, a vjerojatno i potajno simpatiziraju teniskog trenera, svakako i oni crveni mulci iz neke omladinske inicijative za ljudska prava koji su ovih dana kazneno prijavili zaslužnog Andriju Hebranga, bez čijega bi sjajno organiziranog ratnog saniteta mnogi hrvatski branitelji sada bili na groblju. Hebrang je izjavio da Kordić i Glavaš nisu zločinci, što je točno. Čovjek zna nešto više o ratu od crvene balavurdije koja je instruirana u frankenštajnskim protuhrvatskim salonima uspješnih i dobro financiranih starijih nitkova koji ne podnose ni pjesmu „Lijepa li si“ jer ih valjda podsjeća na granice Banovine Hrvatske od kojih im se diže kosa na glavi, ako još imaju vlasi, isti oni koji su prodali Boku kotorsku i istočni Srijem, za čiji se ostanak u Hrvatskoj zalagao Hebrang stariji i ostao bez glave. Njihova je politika, koju prenose svojoj mladunčadi, uvijek ista: što manja Hrvatska, ako uopće treba biti, a na treba, što više hrvatskih zločinaca i što manje hrvatskoga nacionalnog ponosa koji uključuje, naravno, obranu i olujni trijumf.
Ne mogu se oteti dojmu da iz iste retorte potječu nečastivi studentski nemiri na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kao što se ne mogu složiti s Glasnovićem da se o svimagovori na isti način. Ali jest, jezgra tih studenih očito je organizirana od komunističkih snagatora izvan i na samom Filozofskom fakultetu, imena njihovih profesora su poznata i taj se bastion uspio održati u samostalnoj hrvatskoj državi koja je bila odlučila trpjeti taj teror pa – da ne treba ići pendrekom i suzavcem – elegantno riješila problem osnivanjem Hrvatskih studija, kamo su pošli mladi ljudi da ne moraju slušati predavanja Pupovca i sličnih. S tim da su na Fakultetu ostali, pa i pridošli, profesori koji s rečenom bagrom nemaju ništa zajedničko.
Crvene podmetače požara na Filozofskom fakultetu ne zanimaju studenti, njihov standard, njihovi studiji, oni ne znaju ili ne žele znati da knjiga Postanka zagrebačkoga Sveučilišta započinje teologijom i filozofijom kojima su se ostale grane naknadno pridruživale, za njih je suradnja Bogoslovnog i Filozofskog fakulteta samo klerikalizam, dotično mržnja prema vjeri i vjernicima a posebno prema Crkvi u Hrvata. Tajnim glasovanjem na takvom FF-u i njegovu vijeću ionako je rečena suradnja suspendirana (što svjedoči o odnosnu snaga na FF-u), no nelegalni je „plenum“ nastavio raditi, ohrabren i sudjelovanjem komunističke oporbe, te su zapaženi studenti poput Ostojića i Aleksandre koju naivci percipiraju kao buntovnicu i otpadnicu od SDP-a, premda je u Račanovo doba srdačno sudjelovala u čistkama.
U Hini žurno napraviti reda
Slična je plenumska, sedniorska klatež posvuda u medijima, nađu se poneki i u Programskom vijeću HRT-a kojima je program preklerikalan (!). Tzv. Hrvatsko novinarsko društvo koje se svelo na šaku bijede, što bi rekao Milanović, izravna je poluga beogradske političke čaršije i gorljivi zagovornik ulaska Pupovčevih Srba u hrvatsku Vladu. Hrvatska novinska izvještajna agencija izravna je poluga neokomunističkih snaga, o čemu svjedoči zadržavanje informacije o financijskim akrobacijama supruge poznatog političara – obavijesti koju javni servis jednostavno mora plasirati čim za nju sazna, ali se u HINI pod vodstvom stanovitog Serđa (ne znam mu prezime, ali nije Endrigo) skrivala dok ne prođu izbori, a kada su prošli i Serđova opcija propala – informacija je objavljena. Novinarka, gospođa Smiljana Škugor, bila je vrlo neoprezna pa postavila pitanje što se čekalo, i dobila izvanredni otkaz. Reagiralo je novo Hrvatsko društvo novinara i publicista, traži nadzor nad zakonitošću rada Hine. U Hini treba žurno napraviti reda i postaviti profesionalce koji uz to dišu hrvatski.
Na aktualno vodstvo HRT-a koje je donekle ponovno kroatiziralo tu kulturnu ustanovu, vrebaju sa svih strana snajperisti, izvana i iznutra, a jedno tane dolazi i s političke scene, od neiskusnih momaka sklonih mostogradnji.Naime, zahtijevaju smanjivanje televizijske pretplate, što je ni više ni manje nego žalosno nepoznavanje stvari, populizam koji dobro zvuči osiromašenim našim ljudima ali jednostavno ne drži vodu, ugrožava hrvatsku državnu televiziju i pogoduje komercijalnim jurišnicima koji pod firmom „Samo zabavaaaa“ guraju mještovitu robu iz sumnjivih dućana.
S druge strane, točno je da HRT ne radi sve ono što mu zadaća u okvirima hrvatske kulture, pa bi bilo vrijeme da počne proizvoditi „sadržaje“ koji su mu zakonom propisani, a kada to učini hrvatska publika ne će postavljati pitanje o naknadi koja je, istini za volju, mnoge (uz ostalo) dovela pod malj drskoga, bezdušnog Ovršnog zakona (treba ga žurno ukinuti) - jer su ljudi bili prestali plaćati pretplatu u vrijeme kada se s ekrana vrijeđao njihov nacionalni osjećaj. (Doduše, krupni ostatci starokmetskog odnosa u velikoj su mjeri ostali kao novokmetske emisije).
Zanimljivo je da nitko ne traži smanjivanje računa za struju koji mnogostruko više uništavaju kućne proračune, štoviše najavljuje se povećanje i novi strujni udar zahvaljujući podmuklom kukavičjem jajetu koje je ostavila crvena vlast. Ta je vlast, sjetimo se, i započela svoj teroristički mandat tridesetpostotnim povećanjem strujne cijene.
Spomenuti perverzni Ovršni zakon sastavio je bio, po nalogu Partije, drug Orsat Miljenić koji bi sada htio postatišef te iste Partije u rasulu (PUR), također i autor Kaznenog zakona koji de facto vraća verbalni delikt, a i skladatelj glasovitog zakona o zaštiti udbaških zločinaca i njihovih nalogodavaca. Kandidata za Milanovića nakon Milanovića ima toliko da jedva stanu u jedan tramvaj, a predizborna partijska kampanja već sada postaje prljava: te jedan previše pije, te drugi premalo pije, treći je posve dehidriran, četvrti je više vani nego unutra, peti hoće biti gradonačelnik Zagreba i šef Partije, a tek potom i šef Vlade, peti bi odmah postao predsjednikom države.
Ni jedan od njih u kampanji ne govori o otvaranju arhiva SKH (SKJ), pa nije lud kada ondje ima podataka o djelovanju njegovog tate u doba divljanja crvenih baruna. Najgore je u stvari prošao HSS Krešo Beljak jer su sudski arhivi iz doba hrvatske samostalnosti otvoreni, pa mu stalno pod nos stavljaju pajsersku prošlost, premda je to za njega daleka povijest – u međuvremenu je postao ugledan građanin i odličan poznavatelj politike, a to što je na prvom koraku u visoku politiku promašio cijelu loptu, ah, koga briga, još je mlad i još je na čelu stare stranke koja se naglo probudila iz apaurinskoga sna i pita se kako ju je to, zaboga, Krešo uspješno kresnuo.
Tako se izborni gubitnici posvećuju svojim strastima, a dobitnici sklapaju suradničku ekipu i usput javljaju Europi da su dobri dečki, da će izbaciti ekstremiste, to jest krajnike ili okrajine, što znači da će ostati bez ekstremiteta (ruku, nogu itd.). Uvijek pouzdani Bratoljub K. objašnjava riječ ekstremizam kao naziv koji reakcionari i reformisti daju revolucionarima. Ne ću dalje, da ne utječem na delikatne pregovore, ali kada budu gotovi vratit ću se na temu.
Hrvoje
Hitrec, hkv.hr
|
