Shvatite ovo kao satiru, premda je ta grana kojom se uz
prekide bavim pedeset godina u zadnje vrijeme
proskribirana i "ozbiljnom" se političaru uzima za zlo
premda je Ante Starčević jedan od rodonačelnika novije
hrvatske satire, ako ne i načelnik.
Ne uzima se za zlo srpskim "Novostima" nego se
njihova protuhrvatska rabota proglašava satirom premda
to nije, ali se uzima za zlo novim ljudima u hrvatskoj
politici kao što je to čudo od kvizovskog djeteta,
Pauletić, ili kako se već zove.
Kada je
informibiro HTV-a u središnjem Dnevniku udbaški
slavodobitno otkrio još jednu aferu svezi s
imenovanjima i imenovanima, zlurado poručujući da smo
dobili pomoćnika ili zamjenika ili koga već koji
"odlazi iz hotela ako su ondje Srbi", u nastavku je
tisak ipak razjasnio da nije baš tako, nego je mladac
u svoje vrijeme vrlo dobro i slikovito opisao
ponašanje veće skupine Srbijanaca na hotelskoj terasi
i, očito je, od riječi do riječi prenio riječi
bahatoga i nasilno glasnog "vojvodu" te družine koja
je terorizirala tihe goste na terasi i usput
maltretirala jadnoga hrvatskog konobara te jednoga od
svojih, valjda nabildanog, uspoređivala s Crocapom na
štetu Cro-borca što i nije bilo nego poruka terasi
hrvatskoga hotela o nadmoćnosti uopće, srbijanskoj
naravno i o tome da su oni i na hrvatskome moru i
nadalje "svoji na svome" pa se mogu i ponašati po
svome, primitivno naravski. Naš mladac je mogao svoje
iskustvo prenijeti publikumu i u ozbiljnijoj formi,
događaju primjerenijoj, ali je posegnuo za više-manje
šaljivim oblikom priopćavanja.
I nije sve to toliko važno, sve to znamo i
provjerili smo na vrlo mučne načine devedesetih. Taj
je srbijanski mentalitet deset svjetlosnih godina
udaljen od hrvatskoga, i tu se ništa ne može, odnosno
moglo se recimo kada su paljene hrvatske zastave u
Beogradu - uvesti vize na neko vrijeme, da se pokaže
malo čvrstine. Ali nije. Pa sada na terasama valjda
treba trpjeti srbijanski primitivizam e da bi hrvatski
turizam procvao, jer bi bez te klijentele propao -
klijentele koja se obogatila tko zna ne koje načine,
možda i ratne otimačine, dok prosječni srbijanski
građanin i seljak pogotovo ne može spojiti kraj s
krajem, što je duga priča i vodi do vremena Stjepana
Radića koji je uspio da se u HSS upisuju i srbijanski
seljaci, što je izbezumilo tadanje radikale pa su ga -
između ostaloga i zato - jednostavno upucali. A ni
suvremeni srbijanski bogataši ne bi pili skupa pića u
hrvatskim hotelima da je Srbija platila ratne
reparacije, kao što nije.
Dar družbi jugoslavenskih nacionalista
No, prijeđimo na stvar: singularna imenovanja u
rečenom tempu dar su neimenovanoj, ali po imenima
poznatoj družbi jugoslavenskih nacionalista u
Hrvatskoj čija je etnička komisija s polugama u
medijima dobila dragocjeno vrijeme da traži i kopa po
internetima, arhivima i starim novinama, po bližoj i
daljoj prošlosti imenovanih dužnosnika, te svakome
pronađe gdje su se i kada ogriješili o kanone
jugoslavenske historiografije, bratstva i jedinstva i
sličnih perverzija. Hobotnica u medijima preuzima
reklamiranje tih grijeha, a posebna komisija za odnose
s trulim zapadom cinkari po Europama pa uspijeva
destabilizirati i Finkelkrauta, primjerice, kojega su
po svemu sudeći uspjeli uvjeriti da Hrvatskom
marširaju ustaše. Tko mu je to rekao? "Prijatelji iz
Hrvatske", veli novi francuski besmrtnik.
Elem, da su sva imenovanja izvršena u jednom danu
ili barem u jednom tjednu, orjunaši bi morali raditi u
specifičnim uvjetima i kratkim rokovima pa bi
izgorjeli u poslu i lutali neispavani, a ovako su
mogli ležerno raditi na svakom imenovanom i
amenovanom, s njihove strane kamenovanom.
Destabilizirati hrvatsku javnost, podmetati klipove u
ionako krhku koaliciju na vlasti. Dva su krimena
njihove (crvene) zvijezde vodilje: tko god je nešto
napisao ili rekao protiv zločinačkog komunističkog
"antifašizma", toga treba razapeti na pet stupaca, tko
god je nešto rekao ili pisao o Srbijancima i Srbima
uopšte, a da im nije kadio, njega treba raspeti na
križu od četiri stupca i dostojnoj minutaži na
audiovizualnim podlogama.
Dokaz povezanosti: nedavni tzv. antfašistički skup u
sjećanje na "narodnooslobodilačku" borbu, održan u
Zagrebu, gdje se u prvom redu, među ostarjelim
partizanskim kuririma pojavljuje Pupovec dajući
prethodno sa saborske govornice svoje tumačenje
šumskih pustolovina, to jest da su Srbi bili nositelji
antifašizma u Hrvatskoj. Posebno, valjda, kada su
četnici vidjeli kamo stvari vode pa se presvukli... A
što s onim nesretnicima poput raščupanog Šustara koji
premda znanstvenik i dalje vjeruje u nešto... nešto
znanosti neobjašnjivo? E, takvoga ima da se privede
kod Nedjeljom u dva gdje će islednik s prtljagom od
dva roga, borimo se protiv Boga, pokušati da iz njega
izvuče priznanje i zagladi mu kosu barem toliko da
gledatelji odahnu i sumnja ostane. To jest da
nesretnik ostane sumnjivim.
A što hrvatski narod? Pa njemu rečeni orjunaši i
njihovi medijski oblici govore samo jedno: ima da se
ponašate kao u bivšoj a možda i budućoj Jugoslaviji,
nema da tu nešto preispitujete naše kanone i naše
svece, imate tu svoju državu i budite sretni što ju
barem privremeno imate, no ako ste se u državnom
smislu osamostalili mi vam ne damo i ne ćemo da vam
damo da samostalno razmišljate. Mi ćemo da vam to
isteramo iz glave.
Takva se bratija okupila i na televiziji koja se
naziva hrvatskom, okupila u velikom broju posebno u
Informbirou HTV-a pod vodstvom hrvatski nastrojene
Lamije Alečković, i očito namjerava ostati na svojim
mjestima. Da bi to mogla, Radman je u zadnjem
galantnom nastupu produljio opisanoj družbi ugovore na
tko zna koliko godina, a ako baš budu morali otići
onda će ljudi s galantnoga popisa dobiti takve
otpremnine od kojih bi normalan umirovljenik živio do
smrti u medu i mlijeku. Ako ga svota ne bi previše
šokirala, pa bi umro na mjestu.
Zlatna komunistička mladež
I uopće, zlatna komunistička mladež pobrinula se za
zlatne padobrane ne samo na HRT nego i drugdje, a
primjer s Instituta za hrvatski jezik već sam opisao.
Tako će moći iz udobne pozicije igrati ulogu neugodne
opozicije i podmetati novoj vlasti. Zaključno: došli
su bili na vlast prije četiri godine kao padobranci
bačeni u neprijateljsku pozadinu, te su se tako i
ponašali, a sada će nadalje živjeti zbog tih zasluga
kao zlatni padobranci. Njima je uvijek dobro: ako je
rat onda se skriju u podrume ili inozemstva, ako je
mir onda se opet pojave pa iz ostataka ostataka bivših
mreža skrpaju novu organizaciju, tiskaju svoje novine
i uvlače u poduzeća koja su za jednu kunu otkupili
komunistički direktori iz doba blagoslovljene
Jugoslavije.
Hrvati koji imaju prirodan osjećaj za hrvatstvo (to
jest hrvatstvo i jest osjećaj) pa su u doba ugroze
opstanka hrvatskoga naroda uzeli oružje i branili
domovinu - takvi Hrvati rečenoj družbi posebno idu na
živce. Recimo Milijan Brkić. Sve su prekopali i ništa
našli osim odvažnosti u ratu, ali su pronašli
diplomski rad koji je navodno prepisan. Sedamdeset
posto, vele. Sud ga je oslobodio, ali su stare snage
ubačene na Policijsku akademiju baš sada našle da
ožive slučaj, što znači da orjunaška družba i ondje
ima kanale. Oživjeli kada je Brkić predložen za
ministra branitelja...
A glede diplomskih radova: ma recite vi meni koji
diplomski rad ne samo u toj grani nego i drugima nema
sedamdeset posto prepričanih citata iz tuđih izvora.
Pa izvorima se i služe budući diplomanti jer im
njihove misli o budućem radu u branši još nisu dozrele
niti su mogle, služe se dostupnom literaturom i nitko
ih ne proziva da su neoriginalni. Ja se svoga
diplomskoga rada već slabo sjećam, možda zato što sam
diplomski polagao uz bocu vrlo dobroga konjaka, to
jest pola dr. Hergešić, a pola ja. Nije to bila
korupcija, bocu je Hergešić izvadio iz svoga ormara u
kabinetu.
I dok se oporba tako zabavlja jer joj je darovano
vrijeme i na taj način dopušteno razulareno divljanje
po sklonim medijima, izabrana ili imenovana vlast čini
prve korake da spriječi sankcije koje su se nadvile
nad Hrvatskom, zahvaljujući opisanim padobrancima s
četverogodišnjim neradnim stažem. Da bi se smanjio
dug, pogled je još jednom upravljen prema autocestama.
Građanima će biti ponuđene dionice autocesta, kaže se.
Dobro, ja ću uzeti dionicu autoceste
Zagreb-Jastrebarsko jer je lakša za održavanje, a
inače se po njoj često vozim.
Osim duga koji nam je četverogodišnja klatež
natovarila na leđa, imamo i opak problem s migrantima.
I tu je Hrvatska prošla loše u eu-raspodjeli
migranata. Opet je dobila najmanje!
Migrantska kriza
Velika, opasna migrantska kriza tek predstoji a
posve će se razviti tek poslije Uskrsa, kada se i
inače očekuju turisti na hrvatskoj obali.
Makedonsko-grčka granica grči se u mukama, pa je
doista za očekivati da se migranti upute prema
Albaniji i dalje. A dalje su Crna Gora i Hrvatska, ili
morem prema nesretnoj Italiji koja je već godinama na
udaru. Ako Albanija padne pod pritiskom, kopneni
migranti ulaze u Crnu Goru i dalje imaju dva pravca:
preko Bosne i Hercegovine ili morskom obalom preko
Hrvatske, s tim što će i oni s bosanske rute negdje
morati prijeći preko Hrvatske. Ruta hrvatskom obalom
može se naći u laganom srazu s jedinom stabilnom našom
granom, turističkom, i eto nevolje. Profitirat će samo
avanturistički turizam.
Takva migrantska razdjelnica neodoljivo podsjeća na
razdjelnike toplinskih mreže podmetnute kao kukavičje
jaje siromašnim građanima koji su htjeli zašparati
neku kunu, a iz džepa im je izvučeno nekoliko tisuća.
Valjda je četverogodišnja klatež tim potezom htjela
pojačati razdjele u hrvatskom društvu, pojačati
toplinske podjele nakon ili usporedo s ideološkim koje
su u vrijeme njezine vlasti eskalirale. Pa se sada i
sami prijetvorno zgražaju kako su podjele postale
vruće baš u njihovom razdoblju. Kako to, a sve su
poduzeli da ih ne bude: slali su specijalce na
Vukovarce, gurali ćirilicu, gurali novi pravopis
hrvatskoga standardnog jezika prema novosadskim
standardima, hvatali Hrvate za vrat i tumačili im da
brak nije zajednica žene i muškarca, slali pedofile u
škole, rugali se hrvatskim braniteljima, upadali u
crkve i slali neistomišljenike u umobolnice, zagadili
kulturnu scenu frljićima, prali novac preko
Ministarstva kulture da bi mogli financirati
subverzivne udurge. Pa se čude.
Kada im isteknu beneficije i kada budu tražili
posao, bit će zadovoljni ako im se ponudi da predaju
vjeronauk u školama. A kada otvorimo sve njihove
financijske afere, do sada skrivene, bit će zadovoljni
ako budu upućeni (samo) na rad za opće dobro. Onda će
oni drsko tražiti da im se dade neki posao u politici,
jer bi politika morala skrbiti o općem dobru. Najviše
se takvih sada grčićevski grčevito drže uz velikog
vođu i učitelja Milanovića, jer ako on propadne na
unutarstranačkim izborima onda su i oni propali pa ne
će više dobiti ni mjesta tajnika u općinskim
organizacijama SDP-a.
Lažni socijaldemokrati
Milanovićeva divljanja po Hrvatskoj, vrlo slična
Irinejevim, mediji prenose u velikim količinama čineći
mu tako medvjeđu uslugu pa i sami posramljeni moraju
prenositi sve njegove misli poput one da je Kolinda
šaka jada. Problem je crvenih što je Kolinda šaka s
Pantovčaka i baš zato se Zoki vrlo izmijenjen u
fizičkom, ali neizmijenjen u psihičkom obliku obara na
Kolindu kao stabilnu točku vlasti koja mu smeta u
nestabilnom njegovu svijetu i destabilizaciji
Hrvatske. Komadina radi po sistemu tiha voda brege
dere i dere Zokija gdje stigne.
U svakom slučaju, i u jednom i drugom slučaju radi
se o lažnim socijaldemokratima te bi se moglo (s vrlo
velikim, neutemeljenim optimizmom) očekivati pojavu
prave hrvatske socijaldemokratske stranke koja će s
pozornice istisnuti lažnjake i započeti od ništice.
Ako u sadašnjoj demokršćanskoj koaliciji na vlasti
prevlada pamet i tolerancija , ako se stabilizira na
svim poljima, partija Zokomadina nestat će u provaliji
svojega anakroničnog zlostavljanja publike i nikada
više ne će kusati iz zdjele vlasti u Hrvatskoj.
I da zaokružim današnji prilog koji sam započeo
Antom Starčevićem. Nemam dojam da je stotinu i
dvadeseta obljetnica njegove smrti pretjerano raskošno
zabilježena, što više. Umro je 28. veljače 1896.,
slavljen već za života (premda se slavljenju
protivio). Čovjek tverdokoran, kao što bi svaki Hrvat
u svakom vremenu pa i ovom današnjem morao biti.
"Zašto smo tako tverdokorni?", pita se Starčević i
odgovara: "Zato jer znamo da smo na onomu temelju koji
je sam čverst i nepromenjiv, dok narod hoće da bude
narodom dotle će narod biti za svoju samostalnost i
neodvisnost."
Nije znači slučajno da smo se mi tverdokorni okupili
baš na datum Starčevićeve smrti, okupili se 28.
veljače 1989. da bismo dali početni zamah pokretu koji
će vrlo brzo dovesti do stvaranja samostalne i
neodvisne države i deset nas najtverdokornijih - od
Tuđmana do mene - prekinuli hrvatsku šutnju, znajući
da smo na "onomu temelju koj je sam čvrst i
nepromijenjiv." Neka mi bude dopušteno podsjetiti, za
povijest: ja sam tada prvi put nakon mnogih mračnih
godina javno, na političkom skupu, ponovio ono što je
u tom trenutku povijesti trebalo ponoviti, to jest
regnum regni non praescribit leges, što je izazvalo
ovacije. Naravno da je i Tuđman doživio ovacije, a
nakon znamenite državničke karijere upravo ulazi i u
povijest avijacije te je po njemu napokon nazvana
zagrebačka zračna luka s koje bi nakon lustracije
mnogi mogli odletjeti.
Hrvoje
Hitrec, www.hkv.hr
www.hkz-kkv.ch
|
