Milanovići i jovanovići osokoljeni su danonoćnim
toplo-hladnim suradništvom Domoljubne i Mosta, u čemu
se Most sve više ukazuje kao skupina misionara koji su
došli obratiti divlju hrvatsku politiku, ali ne
razumiju do kraja političke tehnike niti okrutnu
zbilju političke scene.
Za to vrijeme vodi se specijalni rat protiv
Hrvatske koji je upravo u punom zamahu, iznutra i
izvana, okuražen nedostatno odlučnim otporom
vladajućih. Iznutra rovare različite financijski
pogođene udruge s dobrim vezama u lijevom
inozemstvu, čuje se glasno njakanje kulturnjaka
(mogli su se barem ukusnije nazvati) koje su pusići
uzeli u okrilje, vrište lažni antifašisti i drsko
optužuju vlast da je ustaška, što onda posreduju
inozemstvu i angažiraju strane veleposlanike
pokušavajući podići "slučaj Hrvatska" na međunarodnu
razinu. Naravno da se u svemu tome dobro snalazi i
Srbija koja vrijeđa Hrvatsku i Hrvate kada stigne,
ponavlja laži o "progonu 250.000 Srba "u Oluji - o
čemu je pisao već i Shakespeare, reći će uskoro
Srbijanci, u drami "Oluja".
Dan planeta Zemlja
Dogodilo se tako, slučajno ili ne, da je Noć
knjige pala na Dan planeta Zemlje, a
mene su angažirali da u jednoj školi spojim dan i
noć, jer se bavim i knjigama i planetom. Ne može se
reći da nisam već svršetkom sedamdesetih prošloga
stoljeća na zabavan način načeo ozbiljnu temu o
zagađivanju jedinoga planeta koji (za sada) imamo,
vjerujući da ću "osvijestiti" barem budući naraštaj,
ali su stvari krenule naopako, te sada imamo što
imamo. Ni tada nisam bio uvjeren da ljudi, takvi
kakvi jesu, mogu sami nešto učiniti pa sam uveo u
priču izvanzemaljca. Kada tragedija postane
potpunom, i opet će u igri biti izvanzemaljci, to
jest ljudi će postati izvanzemaljci i naseliti neki
drugi planet - ako do tada uspiju svladati
tehnološke probleme. Potpisivanje Pariškog sporazuma
u New Yorku, s potpisima velikih i malih zagađivača,
to jest nemilosrdnih gadova, samo je još jedna
velika predstava pod kapom UN, no dobro je da se
barem o tome govori i možda nešto pomakne, prekasno
i presporo. Jer, planet Zemlja se već pobunio protiv
dvonogih, bezglavih bića koja mu rade o glavi.
Hrvatska u svemu rečenom ne sudjeluje ni s 0,001
promila, ali to Zemlju ne zanima. Hrvati se pak
odlučuju učiniti ono što će čovječanstvo uraditi za
koje stoljeće, naime i oni napuštaju zemlju kad već
ne mogu Zemlju, napuštaju jednu od najljepših
zemalja na svijetu i nastanjuju dijelove Planeta EU
koji su i njima, a ne samo bliskoistočnim
muslimanima (koji imaju i druge namjere) vrlo
zanimljivi u svrhu preživljavanja. U školi koju sam
spomenuo, još ponešto dobrostojećoj, čujem podatak
da u obližnjoj školi na Banovini od dvadeset četiri
đačkih roditelja samo četiri imaju stalan posao i
primanja. Može se pretpostaviti da će barem polovica
njih krenuti trbuhom za kruhom, povesti sa sobom
djecu, đake, kojih ionako ima sve manje.
Tako mnogi đaci ne će postati objektima reforme
obrazovanja koja se - što više to dublje - ukazuje
kao papirnata konstrukcija koja možda i ima nekih
povoljnih elemenata, ali joj temelji leže na
ideološkim podmetanjima iz stare crvene garniture.
Nakon što je popisom lektire izazvala ogorčenje i
prijezir javnosti te je razvidno da takav kakav je
predloženi "spisak" ne može i ne smije opstati,
reforma je svratila pozornost zainteresiranih i na
nastavu hrvatskoga jezika u cjelini, s pitanjima
(primjerice) kojim će se pravopisom služiti i
ekstenzijom prema prirodnim znanostima u kojima je
već pokazala namjeru da poništi hrvatsko nazivlje.
Nakon kuriku-hrvatskoga koji je - na sreću - odmah
izazvao bunt jer je hrvatski ipak svetinja i ne može
se samo tako prošvercati njegovo nagrizanje, na red
je došla nastava povijesti i tu se, naravno, bolje
nego igdje drugdje vidjelo da je riječ o orjunaškoj,
jugoslavenskoj matrici.
Detalji još nisu posve poznati, ali se već sada
može reći da je glede novije povijesti opsegom i
stanovitom simpatijom najbolje prošla upravo
Jugoslavija, to jest Hrvatska u Jugoslaviji, što je
valjda najbolje i najsretnije razdoblje Hrvata u
naddržavama od Kolomana do danas (u naddržavi EU).
Pokazalo se također da je kuriku-skupina toga
nesretnog Jokića i Nevena Budaka organizirana na
način partijskih ćelija koje dobro provjeravaju ima
li u njoj kakvih hrvatskih agenata, o čemu je
posvjedočio Ante Nazor, odbijen kao uskogrudan.
Uskoumna reforma obrazovanja
Imamo, znači, prijedlog reforme obrazovanja koji
dolazi iz redova uskoumnih. I što sada? Hoće li oni
prosvjetari, profesori u školama i na sveučilištima,
preneraženi takvom reformom - postaviti šator ispred
Ministarstva znanosti i obrazovanja i fućkati za
ministrom Šustarom koji se zaljubio u Jokića i
njegovu reformu, ili će Šustar, s naknadnom pameću
kao Orepić u policiji, dati šansu superreviziji
prijedloga, uključujući stručnjake (i povjesničare
pogotovo) hrvatske provenijencije. Da Šustar
glavinja dokazuje i činjenica da do sada (koliko mi
je poznato) nije izvolio primiti u audijenciju
vodstvo Akademske zajednice dr. Ante Starčević koja
djeluje u sklopu HDZ-a, a Šustar je zakleti
hadezeovac kako je barem izjavio, te se tu krivnja
ne može svaliti na Most koji ionako već ima dosta
putra na glavi.
Rekao sam da možda ima i prihvatljivih elemenata,
a mislio sam pritom na međupredmetnu nastavu koja
meni, po vokaciji i diplomi komparatistu, zvuči
privlačno.
Primjerice, prirodni odnos zemljopisa (koji i u
kurikul-uputniku ostaje geografijom) i povijesti,
pri čemu se uvijek prisjećam knjige Gordona Easta
"Poviestni zemljopis Europe", objavljene u Londonu
1935., a prevedenu na hrvatski u Zagrebu 1944., kao
i na "Povijest čovječanstva" Hendrika Willema van
Loona, koju sam uvijek držao uzorom kako treba
pričati povijest a da ne bude dosadna, popularno,
ali vrlo stručno, pitko, zanimljivo. Eto baš tako bi
trebalo predavati povijest u školama, ali ne.
Tragom van Loona i ja sam prepričao hrvatsku
povijest u "Hrvatskoj povjesnici", na, nadam se,
zanimljiv način, ali ne, valjda sam i ja uskogrudan
pa me ne žele uskoumni... Međupredmetna nastava u
predloženom uputniku, koja se ne odnosi samo na
zemljopis i povijest, pruža tračak nade da se
skupina predlagača u jednom trenutku našla na dobrom
putu, no da bi se takva komparativna nastava mogla
izvoditi treba krenuti ab ovo u školovanju
nastavnika sa širokom naobrazbom - jer prije toga
predložena reforma ni u tom dijelu ne može krenuti s
mjesta.
A glede sadašnjega stanja - upitah djecu u
spomenutoj školi, govoreći o dvije obljetnice,
Shakespeareovoj i sigetskoj, znaju li tko je bio
Nikola Šubić Zrinski. Ne znaju. No dobro, još imaju
vremena saznati.
Zrinski je na neko vrijeme zaustavio prodor Turaka
prema Beču, ali nisu odustali, osvojili su potom i
Kanižu pa se našli nadomak Međimurju, a razjureni su
tek svršetkom sedamnaestoga stoljeća. U Slavoniji ih
nije ostalo mnogo, ni u ostalim dijelovima Hrvatske
koje su bili držali duga stoljeća. Podosta Hrvata
koji su prešli na islam vratili su se kršćanskoj
vjeri, dotično katoličkoj, ali ne svi - kao Hrvati
islamske vjeroispovijesti potpuno su se integrirali
u hrvatsko društvo koje ih je prije stotinu godina i
službeno prigrlilo te sve do danas, kako i sami
izjavljuju, žive u Hrvatskoj u miru Božjem. I u ratu
(ratovima) su se držali dobro. U Hrvatskoj. Djeluju
u kulturi, u medijima. Sa Šefkom Omerbašićem bio sam
od početka devedesetih u dobrim odnosima, a vidio
sam ga sada opet na ekranu, kada je davao izjavu (i)
o Hasanbegoviću s kojom se slažem.
Znači, muslimani u Hrvatskoj nemaju problema, nisu
ugroženi, za razliku od Srba koji su uvijek ugroženi
- točnije rečeno pupovčevi Srbi. Ni zucnuti ne
smiju, nema ih u Hrvatskom saboru, dopušteno im je
samo da u ilegali sastavljaju popise nepoćudnih
Hrvata. Kad je tako kako jest, zlurado se ne
zanimaju za sudbinu Hrvata u Srbiji koji ondje
uživaju sve beneficije, osim što ne sastavljaju
popise nepoćudnih Srba, a i zašto bi kad im je tako
dobro.
No, da se ipak vratim muslimanima u Hrvatskoj.
Nije li sada prilika, kada su se i nove hrvatske
vlasti počele zanimati za položaj Hrvata u BiH,
odnosno FBiH, da upravo muslimani koji žive u
Hrvatskoj aktivnije rade na sprječavanju tendencija
pretvaranja formalno ravnopravnih Hrvata u
nacionalnu manjinu, da se opru idejama stvaranja
isključivo bošnjačke, muslimanske države u naddržavi
BiH? Ne bi li na taj način vratili dug za svoj dobar
položaj u Hrvatskoj i odužili se hrvatskim Hrvatima
koji su u srpskoj agresiji primili stotine tisuća
muslimanskih izbjeglica? Kao što bi Srbi koji žive u
Hrvatskoj i uživaju sve blagodati, mogli (da hoće,
ali ne će) nastojati na boljem tretmanu Hrvata u
Srbiji, odnosno Vojvodini, ali naravno i u RS-u.
Pupovčevim Srbima je to izvan pameti, a na pameti im
je samo kriminaliziranje Hrvata i hrvatske države u
zajedništvu s pusićima i mesićima, koji i dalje
propovijedaju dogme komunističke i velikosrpske. Je
li njima prihvatljiva bilo kakva hrvatska država?
Jest. Prihvatljiva im je svaka hrvatska država u
kojoj na vlasti nisu Hrvati.
I kad smo kod RS-a koji je odahnuo nakon presude
Karadžiću jer ta genocidna tvorevina nije izrijekom
proglašena genocidnom tvorbom, dolazak šefa CIA-e u
Sarajevo i jest i nije bio povezan samo s
islamističkim skupinama u BiH, nego i s ruskim
specijalnim jedinicama koje su upravo udarile bazu
blizu Banje Luke, u Laktašima, to jest utemeljile
centar za izvanredne situacije. Koja i kakva se to
izvanredna situacija predviđa?
Lonac i poklopac
To je ono što se oko nas kuha, oko Hrvatske, što
se kuha u bosanskom loncu slabo prekrivenom
poklopcem koji svakoga trena može eksplodirati. I
nisu to jedine opasnosti, niti ne dolaze sve iz
"regije" nego i iz zapadnih Europa gdje mnoge
zaostale staljinističke snage - preodjevene od
svršetka šezdesetih u ljubiteljice "jugoslavenskog
komunizma s ljudskim likom" - zdušno rade da prikažu
Hrvatsku upravo po Milanovićevu slučajnom receptu, a
najbolji je način prokazati ju kao ustašku,
nacističku zemlju, bez obzira što za to ne postoje
ni indicije. "Budi se istok i zapad", a Hrvatska se
kao i uvijek nalazi u defanzivi, osluškuje, nešto
razumije, a nešto ne, nešto malo samostalno smisli
pa se povuče, osjeća da nešto smrdi ali nikako da
shvati.
Korporativna, "liberalna" osvajanja sa zapada samo
su suptilnije naličje barbarskih zamisli s istoka. S
tim da su neki na istoku, poput Turske, shvatili da
ima i boljih načina od sablje i kolca, pa rade
"dubinski", prvenstveno preko kulture, ali i
poslova, da bi se opet ugnijezdili u izgubljene
svoje sandžake koji su se nalazili umnogome na tlu
hrvatske povijesne baštine (Bosna) te Trojedne
kraljevine. U ovom trenutku, kada još nisu snažne
spone s Višegradskom skupinom, Hrvatska se našla u
situaciji bez saveznika, zahvaljujući i vanjskoj
politici prethodne Vlade predvođene sestrom Pusić.
Drugi su dotle radili i sada imamo zapadneuropsku
(germansko-galsko-britansku), tursku i rusko-srpsko
pravoslavnu ekspanziju, svaku sa svojim interesima
na štetu Hrvatske.
Umjetno izazvana psihoza o nepostojećem "ustaštvu"
u Hrvatskoj, samo je pomoćno sredstvo za dresiranje
naše domovine i slabljenje njezina otpora rečenim
naprednim ekspanzijama. Za promidžbu te histerije
zaduženi su uglavnom domaći petokolonaši, u sprezi s
veleposlanicima naprednih zemalja. S tim u svezi,
baš me zanima kako je agilni austrijski
veleposlanik, tragač za "ustašama" u Hrvatskoj,
dočekao vijest da će na predsjedničkim izborima u
Austriji pobijediti "radikalni desničar".
Hajdmo biti optimistični: na kraju krajeva
Hrvatska je najjača kada se osloni na sebe. Ne znam
kako vi, poštovane čitateljice i čitatelji, ali ja
zadnjih dana osjećam isti onaj gnjev kao svršetkom
osamdesetih prošloga stoljeća kada nije bilo
odlučnog ili nije bilo nikakvog otpora očitim
planovima da se Hrvatska pošalje u pakao. A onda smo
krenuli, demonima usprkos, i toga se moraju sjetiti
svi koji su se sada ustremili na Hrvatsku. Trebaju
se sjetiti što se događa kada se hrvatska šutnja
pretvori u hrvatsku ljutnju.
Hrvoje
Hitrec, hkv.hr
www.hkz-kkv.ch
|
