Kad bi bilo da bi bilo (ki bi da bi), kada bi izvan
svake sumnje bilo da Zoki kojega srbijanski tisak
časti imenom budale, progovara iz srca i duše naroda i
svoje osobno ime, pa i u ime svoje stranke, čovjek
koji ništa ne zna mogao bi pomisliti da je Hrvatska
napokon na dobrom putu, da više nema podjela, da smo
svi Hrvati i čeka nas lijepa budućnost. No,
nevjerodostojni Zoki koji sada svoju unutarhvatsku
mantru "ili mi ili oni" prebacuje na vanjskopolitički
plan, a u svezi s voljenom Srbijom, pokazuje te
neobuzdane hrvatske vrline samo u finalu izbornih
kampanja, a kada je na vlasti (za kojom hlepi) obavlja
ideološku presiju i represiju nad hrvatskim narodom uz
pomoć raznih jovanovića i sličnih, provaljuje u crkve
i tuče hrvatske ratne invalide, pa i sada stavlja
neobuzdane svoje jurišnike na čelo lista u mnogim
izbornim jedinicama. Sve za vlast, a vlast ni za što.
Mora se priznati da ima dobrog
savjetnika (valjda opet Braun) koji mu valjda reče
da nije dosta mahati hrvatskim zastavama kao u
prošloj, nedavnoj parlamentarnoj kampanji, nego uz
zastavu preuzeti hrvatski osjećaj i misli "hrvatske
javnosti" pa se tako dokoturati do pobjede, a onda u
jednom intervjuu sve polizati i pustiti s lanca
svoje poznato protuhrvatsko osoblje koje će svojim
predanim i neobuzdanim radom rasvijetliti
(lustrirati) Zokijeve izborne nepodopštine, a onda
će se svi napiti u nekom baru i smijati do suza. A
narod će plakati.
Zokijeve neobuzdane definicije susjednih država nisu, naravno,
upitne, ali se sve to može reći i finijim rječnikom: primjerice, umjesto šake
jada, treba reći šajkača jada što onda eskulpira dio Srbijanaca, doduše malen,
ili Srbijance treba pristojno nazivati susjedima iz pakla. Umjesto tvrdnje da
BiH ne postoji kao država treba fino reći da je BiH nefunkcionalna država, i
tako dalje. Diplomatski. A kada je na vlasti, neobuzdani Zoki čini baš sve da
šaku jada ne obveže na ukidanje zakona koji prijeti hrvatskim braniteljima pa ga
i ne uvrštava u kriterije (mjerila) koje Srbija mora ispuniti za EU te sada
Kovaču trnu zubi i morao se dovijati naknadnom poticaju, uz nešto kompromisa
koji narodu naravno ne zvuče dobro. U stilu: otvorili ga jeste, ali ga ne bute
zatvorili. Dotle Srbijanci tvrde da buju ga zatvorili, i ne samo poglavlje nego
i hrvatske branitelje. Ili idu k Rusima, što izbezumljuje Angelu. Isto tvrde
"savezna tijela" nefunkcionalne BiH koja bi također masovno zatvarala hrvatske
branitelje, a otvarala pristup Europskoj uniji. Ili idu s Turcima, a drugi dio
skupa s Beogradom Rusima.
Glede BiH, osim Plenkovića koji
zagovara federalni pristup, ali ni on ne spominje
hrvatsku jedinicu (entitet), makar daje do znanja da
se tu nešto treba mijenjati, ali iznutra, treba reći
i ponavljati: Bosna može biti samo trosobni stan.
Bosna trosobna! I ta definicija mora biti na zastavi
RH u ovim smutnim vremenima kada se vilajet doista
raspada po šavovima srpskim i muslimanskim, a u tom
rezuckanju koji s Dodikovim referendumom dobiva
ozbiljne konture - hrvatski narod ostaje bez prave
potpore iz jedine zemlje koja ju može dati, iz
Hrvatske čija je Bosna (i Hercegovina) povijesna
baština i ima veće pravo intervenirati - mnogo veće
od tutora muslimana-Bošnjaka, mnogo, mnogo veće od
Srba koji su u Bosnu ušli na turskim i tatarskim
kopljima (tada kao Vlasi), a da ne govorim o
Bruxellesu i Washingtonu kojima je povijest potpuno
tuđa i ravnaju se samo po savjetima svojih
analitičara, vjerojatno istih onih koji su
svojedobno navijali za cjelovitost Jugoslavije, koja
bi i opstala pod firmom Velike Srbije da Hrvati nisu
bili tako neobuzdano predani državotvornoj ideji.
Znači, mnoge su silnice u igri, a
Hrvatska i Hrvati u Herceg Bosni našli su se kao
pješaci u velikoj geopolitičkoj igri koja sve više
sliči ratnim igricama. Da se svi naoružavaju, nema
sumnje. Oni koji su i do sada bili do zuba
naoružani, naoružavaju se još više, oni koji nisu
imali vojsku, sada ju zazivaju, poput Europske
unije. Prvi su se u tu vojsku prijavili islamistički
teroristi, pa sada u regrutaciji ima nekih sumnja.
Nacionalne države i podržavaju i ne podržavaju
ideju, europska bi im vojska možda i bila po volji
kad ne bi postala polugom (jednom od) stvaranja
naddržave EU o čemu prije svega treba voditi računa
jer bi sada - izlaskom Engleske - ta zamisao mogla
postati dominantnom, na uštrb manjih nacionalnih
država poput Hrvatske čija se samostalnost,
suverenost itd. i sada samo formalno poštuje.
Zato je dobro da postoji čvrsta unija manjih i većih
srednjoeuropskih država koje imaju loša iskustva s istokom, ali i zapadom,
komunizmom, a sada i fašistoidnim liberalizmom koji umjesto koncentracijskih
logora staljinističkoga tipa ima neobuzdane metode trpanja u okom nevidljive
logore ovršenika, dužnika, bankarskih žrtava i neobuzdanih podjela na građane
prvoga reda koji prosperiraju i one drugoga reda koji egzistiraju na rubu
samoubojstva. I preko ruba. (Napomena: kada sam prvi put u javnosti govorio o
liberalnom fašizmu, samo što me nisu upucali, premda sam se pozivao na istoimenu
knjigu.)
Hrvatska mora oprezno živjeti, što
bi rekli športski novinari, mora držati do sebe
prvenstveno. Tromorska ideja (tri mora, Baltik, Crno
more i Jadransko) u biti je vrlo dobra, a vrlo je
zanimljivo da sam istu našao kod Križanića kojega se
nepravedno ponekad optužuje da je sveslavenskom
zamisli htio Rusiju dovući do trona i učiniti je
gospodarom Slavena, ali nije: pod prijetnjom i
mržnjom Germana (ali i unekoliko Mađara), želio je
samo snažnu rusku zaštitu Slavena od Poljske do
Hrvatske, ali ne i rusku dominaciju. U što se to
izvrglo u dvadesetom stoljeću, poznato je.
Aktualna priča je drukčija, nakon
svih iskustava. No sada su slavenske srednjoeuropske
zemlje (uključujući neslavensku Mađarsku i
Rumunjsku) između dvije vatre - putinovske
ekspanzije koja teži obnovi SSSR-a u čijem se kolu
ni pod koju cijenu ne žele naći, i germansko-galske
koja im veli da bi se (i pod kišobranom NATO) mogle
spasiti samo ako nacionalne interese podrede
sveopćim europskim i budu pokorne bruxelleskoj
birokraciji koja će nadzirati i europsku vojsku. Na
novčanicu od sto eura ucrtava se pištolj, što opet
znači da su europske zemlje postale svjesne da ni
rat nije nemoguć. Hrvatska bi se mogla naći u
nemogućoj situaciji jer bi branila istočne granice
Zapada, što je već dosadno, to više što bi nakon
neizvjesnoga raspleta i moguće pobjede Zapada,
hrvatske branitelje povlačili po zapadnim sudovima
barem trideset godina nakon rata.
Dan sjećanja
Vraćam se na utorak prošloga tjedna,
Europski dan sjećanja na žrtve komunizma, nacizma i
fašizma. U Hrvatskom je saboru održana formalna
sjednica, ponovljeno je sve što treba reći, sa
zaključkom da u Hrvatskoj za komunističke zločine
nitko nije odgovarao. I to je sve. Kasno je, valjda,
zločinci su umrli ili jedva hodaju, jedva podižu
novce za apanaže iz hrvatskog proračuna. Zato se
politika i služi sklopom riječi "zločini komunizma",
a kako komunizma više nema, nema valjda ni zločina.
Stvar prošlosti, okrenimo se budućnosti. A to nije
tako jednostavno, kada se komunistički zločinci i
njihovi apologeti, zajedno sa Srbijancima, ne odriču
teze da su kom-zločini bili sjajni i potrebni kao
osveta ustašama i "ustašama" (Hrvatima u cjelini),
jer su Hrvati imali JJJ. Ta tromorska "J" šifra rabi
se za Jasenovac, Jadovno i Jastrebarsko, kako su
četnici i nedavno podsjetili na Gradini.
O Jasenovcu je sve (ili ništa) poznato: bio je ljaga režima u
NDH, zatim su ondje ubijani domobrani na križnim putovima, pa Titovi protivnici
iz vlastitih redova. Jadovno je zagonetnije, jer su se speleolozi spustili u
Šaranovu jamu označenu kao stratiše, i nisu našli ništa. Jastrebarsko je
najtajnovitije, i već se dugo nitko nije usudio povući tu priču, dok ju nije na
svjetlost dana izvukao četnik Vučić u Gradini preko Save.
Odgovor nije stigao iz državnih tijela, nego od Hrvatskoga
kulturnog vijeća. Naime, u isto vrijeme kada je u Hrvatskom saboru na Dan
sjećanja održana formalna sjednica, u Zlatnoj dvorani Instituta za povijest na
Griču bijaše riječ upravo o Jastrebarskom. Govorili povjesničari, biskup i časne
sestre iz Reda milosrdnica, negirajući dokazima da su u Jastrebarskom ubijana
djeca s Kozare, štoviše i krampom (tvrdio je to historiografski zloduh Viktor
Novak). Istina je nešto posve drugo, najveći broj djece je spašen, neke se
djevojčice i dječaci umrli, već dovedeni bolesni i gladni, časne sestre iz
Slovenije, ali i Sestre milosrdnice iz Zagreba koje su im pomagale, činile su
što su mogle, a sve to ne bi bilo moguće da i tadanje vlasti nisu barem u
"upravnom" smislu pripomogle. O Jastrebarskom i skupu u Zlatnoj dvorani (bez
televizijskih kamera !) pišu i pisat će drugi. Ja ću pisati o knjizi koju mi je
autor darovao upravo na tom skupu, čovjek se zove Pavao Crnjac, a knjiga "Oteto
djetinjstvo". Tema: djeca iz Rame na prehrani u Zagrebu nakon četničkog pokolja
1942. i gladi 1943., objavljena lani.
Četnici su u listopadu 1942. krenuli vlakovima iz Dubrovnika i
Metkovića i njih četiri tisuće stiglo u Mostar, a zatim četiri talijanska vozila
puna četnika. Nastavili su sjeverno, dolinom Neretve, i podijelili se u nekoliko
skupina. Jedna je vlakom ušla u Ramu, uputila se prema Prozoru i klala sve na
što je naišla, Hrvate i muslimane. Po povratku vojvoda Baćović izvješćuje Dražu
Mihailovića da je zaklano dvije tisuće Šokaca (!) i Muslimana. "Vojnici su se
vratili oduševljeni", dodaje vojvoda.
Zavladala je glad i neimaština, gladna su djeca lutala u potrazi
za hranom. Harao je tifus. Hrvatske su vlasti u nekoliko navrata prevozile djecu
u Zagreb, a organizator transporta bijaše zastupnik Nikola Kovačević. Uključio
se i Karitas Nadbiskupije zagrebačke, i naravno nadbiskup Stepinac. Tisuću je
djece spašeno, mnoga udomljena u obiteljima. (Usput, Stepinac se brinuo i za
djecu u Jastrebarskom. Potvora da je ondje prekrštavao djecu, demantirana je :
krizmao je neku od djece. Laži dolaze iz istih izvora kao ona novija iz
devedesetih, o pokrštavanju 11.ooo djece - izrečena iz usta Milorada Pupovca
koji je danas "faktor" na političkoj sceni i daje velike intervjue, prenemažući
se i nadalje umjesto da bude lustriran.)
Toliko (za sada) o četničkom pokolju i nesretnoj djeci na koju
četnici (i ne samo oni) tipa Vučić, Nikolić i ostali pokušavaju zaboraviti,
valjda jer se bolje sjećaju pokolja koje su učinili srpski četnici u vrijeme
agresije na Hrvatsku i BiH devedesetih, pa što bi se s tim opterećivali. Ali
Jastrebarsko nisu zaboravili pa i nadalje truju ljude lažima, to više kada vide
da ni sama moderna hrvatska država nije potpomogla opsežan i točan znanstveni
rad o događajima u Jastrebarskom, nego i ona šuti, ostavljajući prostor
pseudoznanstvenim banditima koji i nadalje švrljaju po hrvatskim institucijama i
noktima se drže za podle neistine jugoslavenske historiografije.
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
|
