Potonji se upravo destabilizira kadrovskom
kombinatorikom, a oko zapovijednja Hrvatskom vojskom
plete se opasna priča sa zaključkom: ako vojskom ne
zapovijeda predsjednica države kojoj to Ustav izričito
nalaže, ako vojskom ne zapovijeda ministar obrane i
Vlada RH koji su providnim manipulacijama Zakona o
obrani dobili virtualne ovlasti ako, znači, nitko ne
zapovijeda vojskom, onda vojska zapovijeda sama sebi i
samo od sastava vojne vrhuške i mogućih ambicija zavisi
hoće li se vojska toliko osamostaliti da ne sluša
nikoga, što vodi prema situacijama poznatim iz
povijesti.
Ako je vojna vrhuška sklona komunističkoj
kontrarevoluciji, čemu se nadaju Milanović i
Kotromanović, možemo očekivati vrlo zanimljiva vremena
u kojima o izborima, a nekmoli prijevremenim izborima,
ne će biti riječi, a narod će o novonastalom stanju
obavješćivati Jelena Lovrić i Lazanski. Nadalje to
može značiti da jugofili i srbofili u izvršnoj vlasti
uz dosadašnju marljivu pomoć besmrtne Udbe sve više
računaju na oživjelu strukturu KOS-a koji je također
preživio svoje loše labradorske dane i uvukao se u sve
pore "civilnim" putovima, pa se upravo sada i opet
transformira u poluvojnu organizaciju pod nadzorom
izvršne vlasti a ona, kao što je očito, želi preuzeti
vojsku i blagosloviti je svojom totalitarnom,
titoističkom doktrinom.
S Titom naprijed
Jedna od najznamenitijih fresaka u Hrvatskoj ona je
majstora Vincenta iz Kastva, nazvana "Ples mrtvaca".
Kada sam gledao kadrove iz "Lisinskog" na proslavi
Tita, Partije, komunizma i Jugoslavije, jednostavno
sam se morao prisjetiti te freske, sablasne povorke
mrtvaca koja je pljeskala smrti i zločinima nad
hrvatskim narodom, usred Zagreba u kojemu i oko kojega
su 1945. poubijali desetke tisuća ljudi, a na
Bleiburgu i Križnim putovima stotine tisuća.
Elem, aktualna vlast u Hrvatskoj ne samo da slavi
komunističke zločince nego i prijeti novim zločinima,
otvoreno zaziva građanski rat, kratkovidna u svojoj
zanesenosti jer u njemu - ne dao Bog da se tako nešto
dogodi - nema ni najmanje šanse. Zato bih, ne
relativizirajući opasnost, ples mrtvaca iz "Lisinskog"
ipak stavio u realne okvire - riječ je o infantilnom
prenemaganju retardiranih orjunaša koji su se
predstavom u "Lisinskom" zauvijek pokopali, mrtvacima
koji plješću mrtvacu, zombijima koji ne shvaćaju da su
mrtvi već dvadeset i pet godina pa samo plaše djecu.
Zaključak: na televizijskim snimkama fašističkog,
jugoslavenskog, velikosrpskog skupa u "Lisinskom"
trebalo je staviti tekst: ne preporuča se mlađima od
dvanaest godina. Usput: da je javna, nacionalna
televizija doista nacionalna, uz te snimke trebalo je
pustiti tekst drugoga memoranduma SANU, da gledatelji
dobiju potpunu sliku i stave fumiće u pravi kontekst.
Na koga računaju Milanović, Mesić, Lončar, Fumić i
ostala bratija? Na koga mogu računati? Na Nikolića
koji i dalje sanja Knin, Vukovar i ostale "srpske
gradove"? Na Putina koji maše crvenim zastavama, možda
na ruske separatiste u Ukraijini, koji su u Donjecku
slavili Staljina i zastavu sa srpom i čekićem.
Hrastov
Da hrvatsko sudstvo dobiva izravne naloge iz
Beograda dokaz je slučaj branitelja Hrastova kojemu se
sudi dvadeset i tri godine, a sada je (opet) proglašen
krivim. Upravo u vrijeme kada srbijanski političari i
mediji (po prvi put) uz "hrvatske zločine" kao što su
Oluja i Bljesak, stavljaju izrijekom i Koranski most.
Kriminaliziranje
Problem izvršne vlasti su branitelji koji pokazuju
začuđujuću vitalnost, pa i stotpostotni invalidi iz
Domovinskoga rata. I oporba koja pokazuje začuđujuće
rezultate u svim izborima. Da bi doskočila jednima i
drugima, labradorska ćelija u izvršnoj vlasti odlučila
se krenuti na istaknute, Klemma i Brkića, pa
zapovijedila svojima u DORH-u i nezavisnom sudstvu da
nešto pronađu, bilo što. Tako su Klemma pokušali
rušiti sudjelovanjem u zajedničkom zločinu
zaštitarskih kuća (dogovorile se o cijenama svojih
usluga, navodno, što je užasan zločin), pa kada to
nije uspjelo konstruirali uvjerljivu priču da je Klemm
izvlačio novac - iz svojega poduzeća. Milijanu Brkiću
podmeću priču o putovnicama, a glavni "istražitelj" je
mutni samozvanac Domagoj Margetić koji očito djeluje
regionalno. Činjenica jest da će Brkić potpisati samo
jednu putovnicu i uručiti je aktualnoj Vladi - pa nek
ona putuje kamo želi, što dalje.
Jednostatni Dnevnik HTV-a
Premda su mnogi s velikim oprezom dočekali
jednosatni Dnevnik HTV-a, pokazalo se da je potez
opravdan. Naime, liječnici preporučaju što više
kretanja, a jednosatni je Dnevnik upravo to omogućio
ljudima i treba ga podržati. Ja sam, eto, ustanovio da
za vrijeme Dnevnika mogu skočiti po cigarete, pokositi
dvadesetak četvornih metara livade, obaviti pet
telefonskih razgovora, otuširati se, napisati dvije
stranice lakšega teksta, oprati auto i malo odspavati.
Središnji Dnevnik stimulira natezanje, protezanje i
slične aktivnosti, a samo meteorološko izvješće
(obično netočno) traje koliko i stari Dnevnik. Još bi
se moglo na tome poraditi - recimo uvesti prognozu za
svaki grad i svaku općinu, čime bi bio popunjen
stražnji dio Dnevnika i svi bi bili sretni.
Kad sam pri HTV-u: nedjelja, 10. svibnja, noć. Na
prvom programu daje se mediokritetska svinjarija zvana
"Igre prijestolja" (što uopće znači - igre
prijestolja? Prijestolje se igra ili što?) a
remek-djelo ruske kinematografije baca se na 3.
program i to kasno u noć, kada radni narod spava jer
je sutradan ponedjeljak. Tako narod ne može vidjeti
što je (filmska) umjetnost, neka šuti, spava i bude
sretan što ima radno mjesto. Što je na prvom programu
poslije igara s prijestoljima? Elizabeta Gojan i
neprobavljiv "Damin gambit". A navodno je dobila otkaz
(protiv kojega sam i ja bio). Je li prije otkaza
snimila toliko gambita da se mogu emitirati do
svršetka godine?
Kada sam pri HTV- još o - prijevodima. U najmanju su
ruku neobični, sve manje hrvatski. Zabilježio sam baš
iz rečene svinjarije riječi "umoljavati", "kasapiti"
itd. ("Gospodar Vas umoljava da dođete"). Mi Hrvati
nemamo kasape ni Kasapoviće, ali se uvijek nađu oni
koji kasape naš, hrvatski jezik.
Vranyczany-Dobrinović
Umro je pribrani, pametni i simpatični aristokrat
Janko Vranyczany-Dobrinović čije su europske veze i te
kako koristile Hrvatskoj u najtežim vremenima. U
mučnom početku 1991. bili smo "par" - naime, nakon
radnoga vremena netko je morao dežurati u zgradi Vlade
(tada u dijelu zgrade Sabora) pa je napravljen
raspored: ministri su se izmjenjivali, po dvojica u
jednoj šihti. Mene je zapao Janko Vranyczany i koliko
god su vremena bila opaka, koliko god se svakoga
trenutka mogla očekivati eskalacija jugoarmijskoga
nasilja, našli smo vremena i za razgovore o
privatno-javnim stvarima, o povijesti (njegove)
obitelji i okolnostima u kojima se pridružio Tuđmanu.
Vranicani (tako ih pišu "Znameniti Hrvati" a stranu
transkripciju stavljaju u zagrade) su u doba Napoleona
izbjegli s Hvara pa se nastanili što u Zagrebu, što u
Karlovcu, što u Rijeci. Trgovali su drvom, obogatili
se, a najagilniji među njima, Ambroz, postao pristašom
iliraca pa i kum djetetu Ljudevita Gaja. Karlovac je
tada bio - zahvaljujući logistici bogatih trgovaca -
središte rodoljubnoga pokreta, a Ambroz potom
zastupnik hrvatskoga narodnog sabora koji je izabrao
Jelačića za bana. U vrijeme Jelačićeva banovanja
postao je samostalni upravitelj hrvatskih financija,
predsjednik Matice ilirske, nakon Jelačićeve smrti
pozvan u carevinsko vijeće (jedini uz Strossmayera) i
branio pravo Hrvatske na Dalmaciju i Vojnu krajinu.
Hrvoje Hitrec, www.hkv-hr
(107) |