to jest stvaranje nekoliko velikih feuda uz već
postojeći "domaći" todorićevski, dotično pašaluka u
kojima će se lijepo postupati s kršćanskim kmetovima,
a ravnoteža se ipak uspostavlja davanjem nešto manje,
ali ipak ogromne slavonske površine nekom Srbinu, što
smo tek nedavno doznali.
Slično se
već događalo u povijesti, kada su nakon smaknuća
Zrinskog i Frankopana, te zatim poslije oslobađanja
Slavonije od Turaka - u Slavoniju nagrnuli germanski
i drugi plemićki rodovi te zaposjeli svu zemlju.
Među njima bijahu i Trenckovi koji su nakon nekog
vremena izgubili "c" pa postali Trenkovi, a jedan se
proslavio razaranjem upravo germanskih gradova
(bavarskih).
Rascvjetali su se i gradski parkovi poput
Zrinjevca u Zagrebu gdje nema spomenika Nikoli
Šubiću Zrinskom jer bi spomen podgrijavao hrvatsku
nacionalnu romantiku, ali ima svinjarija poput
prosvjednog skupa "Za satiru spremni" koji je za
sobom ostavio tisuće opušaka, najlonskih vrećica,
izmeta, mokraće i svakojakoga smeća - o decibelima
da i ne govorimo, a i oni su zagađivanje okoliša -
što kazuje o građanskoj uljuđenosti prosvjednika
"kulturnjaka" koji se prema Zagrebu odnose kao i
njihovi predci četrdeset pete.
Takva je i
satira koju zastupa crveno smeće, ordinarna
subverzija koja teršeličke, pusiće i slične samo
naoko zaogrće u satiričare bliskije Šešeljevom
"humoru" nego hrvatskoj građanskoj tradiciji satire
koja se njegovala čak i u olovno doba kada smo u
tadanjem "Jazavcu" Fadil Hadžić, ja i još poneki
uspijevali unatoč ograničenjima prodati štošta i
privući građansku publiku.
Oni frljići koji to ne znaju, plaču za "Jazavcem"
kao nekim izgubljenim crvenim, valjda jugoslavenskim
satiričkim kazalištem, krivotvore povijest i
prikazuju promjenu imena u "Kerempuh" kao atak na
takvo izmišljeno i nikada postojeće kazalište, s tim
da je baš pod imenom "Kerempuha" zadnjih godina to
kazalište postalo utvrdom regiona, srbofila i
srbijanskoga repertoara uopšte, pandan Pupovčevim
"Novostima". A televizijska emisija koja je skinuta
s repertoara HTV-a na stanovit je način sličan
uradak za vrijeđanje svjetonazora velike većine
hrvatskoga puka.
Poruka presuda
Satiri crvenih akcionaša i vodonoša pusićevske
orijentacije puno je bliži, velim, Vojislav Šešelj
kojega je satiričko kazalište nazvano Međunarodni
kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, kolokvijalno zvan
Haaški sud, očito zauvijek oslobodilo jer će se
konstruktori pobrinuti da sastav Žalbenog vijeća,
ako ga i bude, odgovara njihovim težnjama. Nasuprot
žalopojkama koje čitam, da je "presuda" Šešelju
revidiranje prošlosti, točnije je reći da se radi o
projektiranju budućnosti. Zaključak suda da je
čežnja za "velikom srbijom" legalan politički
projekt, odnosi se na sadašnjost i na, po njima,
izglednu budućnost.
Zaključak da se taj projekt nekažnjeno može i
smije ostvariti zločinačkom agresijom, poruka je
Srbiji i cijelom svijetu da je nedavna prošlost samo
odgođena budućnost i da u nešto drukčijim
okolnostima - a one se naziru u jačanju ruskog
imperijalizma - velika srbija može računati na
uspjeh novom agresijom na Hrvatsku i, vjerojatno,
nedosegnutu polovicu BiH. Srbijanski četnici u
euforiji ne nose samo slike opasnoga lakrdijaša
Šešelja nego i Putina u vojnoj odori, jer znaju da
je "besmrtna ideja" ostvariva tek na taj način, da
se dvije "besmrtne ideje" potpuno i srdačno
podudaraju i izvodljive su na krimski, dotično
kriminalni način.
Washington za sada šuti, nešto je rekao samo
Gallbright o osobi V. Šešelja, šuti se uglavnom i u
Hrvatskoj o svima onima iz Hrvatske koji su marljivo
pridonijeli haaškom oslobađanju Šešelja, a isto se
tako radišno trsili da napakoste hrvatskim
generalima i političkom vodstvu devedesetih, kao i
HVO-u i Herceg Bosni. Banda izdajnička.
Sada najednom o Haaškom sudu pišu baš svi baš
onako kako je Hrvatsko kulturno vijeće ocjenjivalo
taj nelegitimni sud od samoga početka i vrijeme je
da opet svratim pozornost neukih na znanstvene
skupove u našoj organizaciji, na kojima su
najugledniji hrvatski i strani pravnici i
povjesničari iznosili prosudbe o haaškom satiričnom
pozorištu kao o ruglu koje nanosi zlo međunarodnom
kaznenom pravu. Bilo bi lijepo da sadašnji zgroženi
komentatori pročitaju osam zbornika koje smo
tiskali, a koje su u svoje vrijeme bagatelizirali
ili naše napore proglašavali ilegalnim poslom,
protivnim "hrvatskim državnim interesima" (!).
Žalbeni sudac Meron bio je iznimka, i njega su se
na vrijeme riješili pa opet zavladali razni tipovi
poput Jean-Claude Anetonettija koji je bio Chiracov
savjetnik, ali prvenstveno sljedbenik Mitterandove
politike - politike obožavatelja Srba i Srbije.
Takav Antonetti dakle potpuno oslobađa Šešelja i
daje Srbiji preporuku da nastavi sa svojim
"projektom" na kriminalni, zločinački način, jer joj
se ništa ne može dogoditi, jer iza preporuke stoji
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda čiji je Haaški
sud programirano kopile.
Ako
hrvatska politika ne razumije do kraja što se to
dogodilo u prošlome tjednu, ako ne shvaća da je
obrazloženje oslobađanja Šešelja izravna uputa
Srbiji da nekažnjeno može pokušati opet što je već
kušala početkom devedesetih - onda je to ne samo
žalosno i opasno nego i kobno.
Oni drugi u Hrvatskoj koji iz Hrvatske rade o
glavi Hrvatskoj, savršeno su dobro razumjeli haaški
"kurikulum" nastao u francusko-britanskoj kuhinji i
zato nastoje stvoriti uvjete za realizaciju plana
destabiliziranjem hrvatske države na sve moguće
načine - od nazovi pacifističkog jamranja o
nepotrebnosti hrvatske vojne sile i bilo kakve vojne
uvježbanosti mladoga pučanstva, od potvora o
fašizaciji Hrvatske, do regionalnog, prvenstveno
kulturnog integrisanja na kojemu se radi od 1995.
punom parom uz pomoć raznih subverzivnih udruga, pa
sve do "banalnosti" kao što je pravopis Instituta za
jezikoslovlje.
U tiskovinama i dalje djeluju "kolumnisti",
mrzitelji Hrvatske, na dramskim kazališnim daskama
nisam čuo riječ "Hrvat" već petnaest godina
najmanje, snimljeni su brojni filmovi o "hrvatskim
zločinima", SPC se šeće po Hrvatskoj ispunjena
dubokom mržnjom prema svemu hrvatskom, a posebno
prema hrvatskoj državi, u Srbiji su na vlasti
Šešeljevi omladinci koji puštaju Šešelja da govore
što oni misle, a Vučić ljigari toliko da to ni pas s
maslom ne bi progutao, balansirajući nespretno na
žici razapetoj između Bruxellesa i Moskve.
Britansko maslo
Britansko maslo najbolje razumije sutkinja Flavia
Lattanzi, koja je kao dijete bila zatočena u
britanskom konclogoru u Etiopiji u kojemu su djeca
umirala kao muhe. O tome se u nas znade malo ili
nikako, koncentracijski logori "antifašista" i danas
su u nas nepoznati kao što se pod tepih skriva
"antifašističko" razaranje hrvatskih gradova
svršetkom Drugoga svjetskog rata od Pule, Rijeke,
Senja do Zadra, te na sjeveru (Slavonski Brod i
drugdje). Ne zna se ni za koncentracijske logore u
Indiji, gdje su Britanci u najgorim mogućim uvjetima
držali sve" sumnjive" pripadnike nebritanskoga
porijekla. Sutkinji Flaviji je britanska kolonijalna
politika, zločinačka politika, vrlo jasna, kao što
je sama vidjela da su se u Haaški sud - glomazno
kopile - utrpavali britanski kadrovi, te nešto manje
francuski, od samoga početka.
Da bi bili sigurni kako netko ne će narušiti idilu
i zacrtani plan o smanjivanju štete, to jest
omogućavanju Srbima i Srbiji da ostanu na nogama i
ostanu drski, da se agresija zatamni, a na
svjetlosti ostanu samo drugorazredni zločinci. I da
se ujedno stvori podloga za novu srpsku ekspanziju,
pomnije planiranu, jer je ona devedesetih izvedena
šlampavo i nije odmah ubijeno dosta Hrvata pa se
živi prometnuli od šutljivih momaka u kafićima u
nevjerojatno hrabre ratnike koji su na kraju
trijumfirali makar je u početku sve bilo protiv
njih. Pa i Vatikan kada je već puzala srpska
agresija, pa i Genscher kojega je Budimir Lončar još
koju godinu prije vozao po hrvatskom moru i
pokazivao mu Ugljan kao znamenitost u kojoj je
rođen.
Genscher je umro ovih dana i u dobro mu se piše
što je podržao Hrvate i Hrvatsku kada je vidio
koliko je sati, kada je vidio da mu je taj Lončar
lagao u lice i kada je Njemačka, Bogu budi hvala,
bila gospodarski već toliko snažna da je i u
politici mogla ispljuskati Britance i Francuze. A
oni su sada, putem potrčkala Antonettija, vrlo
otvoreno pokazali da su opet u sedlu. Nema više
Genschera, nema Mocka, nema Ivana Pavla II., nema
Tuđmana, Hrvatsku se napada izvana i iznutra,
britanski i francuski špijuni šeću se Zagrebom i
sudaraju na uglovima, toliko ih ima (uz nešto
špijuna okolnih zemalja), a nema sumnje da imaju
svoje ljude u službama zaduženim za sigurnost RH, pa
nakon američkih kadrova ili usporedo s njima upravo
nastoje instalirati što više svojih ljudi. Rusi tek
u miru i tišini rade na svojoj mreži.
Haaški kurikulum u besramnoj Antonettijevoj
verziji posjeduje profinjene elemente, vrlo važne za
puno razumijevanje cijele protuhrvatske priče.
Kurikulum svakako ne daje potporu izravnom ruskom
uplitanju u stvari jugoistočne Europe, ali na
perfidan način šalje poruku Srbiji: koketirajte s
Rusima ako vam je drago, ali su male šanse da na
njihovim leđima ostvarite veliku srbiju i zajedno s
njima izađete na Jadransko more, budući da je u tom
slučaju izgledan globalni sukob, a prije toga bi
Rusi morali neutralizirati Bugarsku i Rumunjsku.
Osim
toga, jugoistok Europe je naše interesno područje
oduvijek, pa i zato budite oprezni, da se ne
sukobite i s nama. Okrenite pilu naopako, približite
se Europskoj uniji koja je takva kakva jest, više
simbolična nego realna, a kada jednom uđete onda ste
unutra i iznutra možete mešetariti protiv Hrvatske i
obnoviti zahtjeve za njezinim teritorijem te
ostvariti svoje težnje mirnom ili nemirnom
agresijom, u čemu ćemo vas podržati. Malo ćemo
prosvjedovati, naravno, ali ne previše i ostat će
status quo kao i u slučaju Krima. Mi ćemo svojim
javnostima reći da se ionako nije ništa dramatično
dogodilo, Hrvati su i sami rekli (to jest njihovi
predstavnici) da su slučajnost, i jesu, a u
ozbiljnim geostrateškim promišljanjima nema mjesta
za slučajnosti.
Balkanski integralisti
Eto, to je nimalo slučajan slučaj Šešelj i
predvidljiva budućnost. Možda bi bila i ostvariva da
nisu u pitanju Hrvatska i Hrvati, odnosno osamdeset
posto Hrvata (izdajnike apstrahiram) koji se u
odsudnim trenutcima bore kao da ih je deset
milijuna, i što nas je manje to više moramo biti
spremni. I imati saveznike, kao što ih devedesetih
nismo imali, pa i bez njih smo pobijedili a s njima
ćemo i lakše. Zato me veseli nedavni posjet Kolinde
Bugarskoj, bolje veze s Mađarima, Slovacima i
Poljacima, a valjda i s Rumunjskom koja stalno
ostaje izvan obzorja.
Ta Nova
Europa u kojoj smo i mi, jednako ne podnosi
putinovsku i svaku drugu Rusiju sličnu Sovjetskom
savezu, kao što ne podnosi bruxellesko anacionalno i
dozlaboga neefikasno činovništvo. Politički savezi
koji se tek sklapaju, trebaju postati i vojni savezi
kao partneri NATO-u a ne samo kapljice pod njegovim
kišobranom, vojne snage sposobne da štite i novu (a
očito i staru) Europu od ugroza i ne podliježu
englesko-francuskim makinacijama koje su na
jugoistoku Europe otvoreno prosrpske.
Usporedo, treba napraviti reda i u samoj
Hrvatskoj. Ona ista odredba o uznemiravanju javnosti
ili kako se već zove, odredba koju je potegnula
Hrvatska da Šešelj ne može stupiti na hrvatsko tlo -
ta se odredba treba primijeniti i na tisuće i tisuće
hrvatskih državljana s pitanjem koje se postavlja i
migrantima, naime u kojoj zemlji žele zatražiti
azil. Ako bude rata, a mračne snage s porukama iz
haaškoga kopileta na tome rade, mi ne možemo u rat s
petom kolonom u njedrima. Ma čak i to možemo. U
Domovinskom smo ratu pokazali da nam čak ni peta
kolona nije ni do pete.
U međuvremenu treba stabilizirati nestabilnu
Hrvatsku, što ide teško, jer uz petu kolonu koja
radi svoj posao u svim područjima, imamo problema s
i političkom mostogradnjom, a ona se sve više
ukazuje kao nepodnošljiv teret i zaprjeka za konačnu
duhovnu, a ne samo gospodarsku obnovu, u čemu ima i
podosta diletantizma, neshvaćanja cjeline i
odgovornosti za sudbinu hrvatske države.
Pobjeda uličarske crvene politike Z.
Milanovića na unutarstranačkim izborima dokaz je da
u članstvu te lažne i prazne "socijaldemokracije"
prevagu imaju agresivni fundamentalisti kojima
komunistički pozdrav "Drugovi i drugarice" grije
jugonostalgičarsko srce, da su neizliječivi
balkanski integralisti kojima je "najveći sin naših
naroda i narodnosti" i nadalje uzor u životu i da će
sve učiniti za Jugoslaviju u bilo kojem obliku.
Milanovićevci su se opredijelili za formulu "Do
istrage vaše ili naše", što nije nego najava
nastavka politike koja priziva latentni hladni
građanski rat, a u krajnjoj liniji doziva vodu na
mlin ideji velike srbije, blagoslovljene od tijela
Ujedinjenih naroda kojima nedostaje još samo Vesna
Pusić.
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
www.hkz-kkv.ch
|
