Kao što treba vidjeti kako su to trgovci naftom i
prodavači benzina nakon pada cijene barela nafte za
pedeset posto, Hrvatima blagonaklono spustili litru za
nekoliko lipa. Nisu to stvari s kojima se može šaliti,
posebno sa strujom, jer (polu)godišnji obračuni
navodnoga potroška struje imaju efekt električne
stolice za dobar dio građanstva, pa i za srednju
klasu, ljudi nemaju otkud platiti i dolaze pod ovrhe,
djeca uče pod svijećama, internet ne mogu koristiti
čak ni kad ispod njega nalože vatru. Budući
informatičari, da. A njihovi roditelji nisu (još) u
kategoriji primatelja vaučera, ali će biti. To je
hrvatska zbilja. I to je detalj demografskoga sloma.
Ako po provjerenim podatcima trećina Hrvatica i
Hrvata živi na"rubu siromaštva", onda riječ rub
treba izbirisati jer je tek licemjerni eufemizam - u
stvarnosti trećina Hrvata grca u siromaštvu i to je
temeljni društveni i politički problem iz kojega
izviru svi ostali. Paradoksalno je da zemlja bogata
plodnom zemljom, bogata vodama, rijekama, morima i
šumama tapka u mraku nekreativnosti, neinventivnosti
i birokratskoga autizma, paradoksalno je da luta
šumom proturječnih zakona koji svaku inicijativu
pretvaraju u močvaru bespomoćnosti.
Virus Zika
Dolazi vrijeme gripe ili je već došlo. Svinjska
gripa više ne zabrinjava previše ni svinje, posebno
otkako je iz južnih hemisfera počeo stizati opasniji
virus zika koji je u Hrvatskoj mutirao u virus zoki.
Objašnjenje
Nakon ovih uvodnih meteorološko-zdravstvenih
opservacija, dužnost mi je objasniti glavni naslov
današnje rubrike. Već sam neko vrijeme razmišljao
koji bi se to pristojan izraz mogao rabiti za svu
ovu uzavrelu i priglupu družbu koja iz dna duše mrzi
Hrvatsku. Do sada sam rabio riječi kao što su:
komunisti, neokomunisti, crvena protuhrvatska
klatež, idioti, orjunaši, jugofili i slične nježne
imenice, ali nikako nisam mogao doći do zbirne
imenice koja bi ih sve obuhvatila.
Tada mi je u trenutku nadahnuća sijevnula riječ
p a t r i o p a t i. Je li već negdje
izmišljena, ne znam, ako nije polažem autorsko
pravo. Radi se o kovanici nastaloj po uzoru na
poznatu riječ s o c i o p a t i, a veza je
i inače bliska, simptomi su slični. Patriopat je
osoba koja nema nacionalni osjećaj, oštećena osoba.
Kao jedinka, patriopat je posve bezopasan. Kao dio
stada s istim poremećajem, postaje zaraznim i
nasilnim. Ako to stado, ili jato, dođe na vlast kao
ono prije četiri godine, ako ta bolest (jer i jest
bolest) preplavi javnu scenu, politiku, kulturu,
medije i sve druge poluge, instutucije itd. onda se
radi o epidemiji koja zahtijeva intervenciju.
Upravo smo, tek u početnoj fazi, svjedoci kraha
patriopata koji su sustavno trovali hrvatski narodni
život i osjećaje pretežitoga dijela pučanstva u
Hrvatskoj. U ovom su trenutku oni na cesti i u malim
gomilicama cirkusiraju pred Saborom, ali se njihovi
korifeji i dalje nalaze u zgradi Hrvatskoga državnog
sabora pa nastavljaju iritirati narod, uz pomoć i
nadalje odanih im državnih i komercijalnih medija. I
uz ponekad neočekivanu pomoć još nesigurnih novih
vlastodržaca.
Ilustracija: saborski odbor u kojemu većinu imaju
vladajući, poziva na "očitovanje" novoga ministra
kulture, na očitovanje pred kamerama, na javno
suđenje kao u kineskoj kulturnoj revoluciji, što je
neviđeno u dosadašnjoj hrvatskoj praksi. Ondje ga
čekaju jakobinski labradori, razni jovanovići i
stazići koji lažu i pričaju gluposti u poznatoj
maniri, a HTV prenosi - što? Pa jovanoviće i
staziće, u krupnom kadru i s krupnim slinama na
ustima, tonski, opširno. Ostale ne prenose, osim
(ipak) hladnokrvog Hasanbegovića koji govori o
činjenicama, nepobitnim činjenicama da je
Ministarstvo kulture do sada na najbezočniji način
financiralo isključivo protuhrvatske "neprofitne"
medije, razne documente, babe, dede, haltere, lažne
antifašiste, muškoložnike i protuhrvatske portale
svake fele. I da tako više ne može.
Neviđeno, rekoh. Kakva se to praksa uvodi, za Boga
miloga? Hoće li baš svaki ministar za baš svaki
potez koji se ne sviđa jovanovićima, milanovićima i
stazićima biti pozivan na saborski odbor gdje će se
oporba iživljavati i preko nazočnih i bezočnih
medija dobivati poene, sumnjive naravno. Zar ne
postoji aktualni sat u Hrvatskom saboru, gdje se
Vladi u cjelini i ministrima pojedinačno mogu
postavljati pitanja? A može odbor tražiti očitovanje
u pisanom obliku, naravno. I dobiti ga.
Ministarstvo kulture pod ravnanjem ministrice
Zlatar Violić bilo je, uz Jovanovićevo ministrovanje
znanošću i školstvom, stožerna instutucija za
provođenje ideološke represije prema svima koji ne
pripadaju patriopatskoj gomilici, uz to središnja
kemijska čistionica za pranje novca. I tu se nije
ništa radilo u rukavicama, nije bilo potrebe - u
povjerenstva su stavljani ljudi koji su sami sebi i
svojim portalima, časopisima, knjigama nepismeno
napisanim i češće nenapisanim itd. dodjeljivali
novac u basnoslovnim količinama. O svemu tome je na
stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća pisano u
realnom vremenu (vidi, ako ništa drugo, moje tiskane
"Hrvatske kronike") . I sada kada novi ministar
uvodi red, javljaju se lumeni koji zazivaju
"pluralizam", isti oni koji su pluralizam proglasili
ništetnim i četiri godine orgijali svojim
svjetonazornim singularizmom. Cvile i vrište
patriopati, skreću pozornost na druge stvari samo da
zataškaju bol očekivane besparice za izdajnički
posao.
Jednostavnije rečeno, hrvatska se država napokon
oslobađa sindroma mazohizma koji je trajao ne četiri
nego petnaest godina. Daje do znanja da patrioti ne
će financirati patriopate. Daje do znanja da želi
postati normalnom državom. Ta je odluka užasno
pogodila patriopate koji su već držali da je njihov
monopol - posebno u kulturi - tako dobro zaživio da
će trajati vječno. A da su uspjeli dobrano zagaditi
hrvatsku kulturnu scenu, da su uspjeli obrlatiti
mnogo smušenjaka, pokazuje se ovih dana i raznim
popisima i potpisima koji zahtijevaju ostavku
ministra. Ima tu i dobrodušnih osoba kojima nije
jasna cjelina priče, koje padaju na floskule o
"fašizmu" i sličnim glupostima, koje su
profesionalno odrasle u patriopatskom okružju
sveprisutnog monopola pa se (baš kao i u vrijeme
komunizma) prilagodile, razumjevši da samo tako mogu
opstati, egzistencijalno i biološki uopće. O
povijesti ne znaju ništa, o kulturnoj povijesti ne
znaju ništa, i prošlost i sadašnjost su im
neprozirni.
Ima tu naravno i ponešto prihvatljivih argumenata,
da je naime novi ministar povjesničar, a ne
"kulturni djelatnik", ali gdje su takvi bili kada je
Jovanović preuzimao resor znanosti, obrazovanja i
športa, zašto se tada nisu javili. A dobar
povjesničar, što Hasanbegović jest i svi mu
priznaju, verziran je svakako i u povijesti hrvatske
kulture koja se od "čiste" povijesti nikako ne može
odvojiti - što više, u Hrvata je to doista nemoguće.
Samo od hrvatskih književnika može se napraviti
opsežan politički leksikon. Ima među potpisnicima i
onih koji nisu patriopati ali su htjeli nekog drugog
ministra ili ministricu , ali što je - tu je.
Hillary je svojedobno izgubila od Obame, pa u
njegovoj administraciji postala državnom tajnicom, a
sada će možda i ona postati predsjednicom. Oni koji
razumiju što govorim, razumiju što želim reći, to
više što se u hrvatsku nomenklaturu vraćaju državni
tajnici, kako je barem najavljeno.
Svim smušenjacima i dobrim ljudima poručujem da su
pali na jeftin trik raznih pusića, lekovića,
kapovića i slične klateži jer od trenutka kada su se
preko leđa Hasanbegovića sručile poznate objede
jugofila na račun hrvatske države i hrvatske
historiografije, nije se više radilo o kulturi i
umjetnostima nego o militantnoj komunističkoj pomami
da povijest tumači iz svoga tupoga kuta - pa tko se
takvoj praksi ne želi pridružiti, ili se čak usudi
dirnuti u crvene kanone koji i danas prevladavaju,
takvoga treba maknuti, kad ga se već ne može
smaknuti kao u sretno doba nakon četrdeset pete.
Znači, Hasanbegović nije došao na (prvi) udar kao
ministar kulture, nego kao povjesničar. Zato su ga
podržali njegovi kolege povjesničari jer znaju
njegove radove i intelektualno poštenje. Podržao ga
je i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti. Eto. A tko daje potporu crvenim
jurišnicima? Zuroff koji godinama vodi neku udrugu
izvan Hrvatske, ali se vrlo rado pača u unutarnje
stvari RH i čim mu jurišnici dojave da tu u
Hrvatskoj nekoga treba nazvati fašistom, on to jako
rado učini jer Hrvate posebno mrzi. Ne usuđuje se
tako djelovati na račun Mađarske ili Poljske,
primjerice, jer bi mu oni zavrnuli ruku. U Izraelu,
koliko sam upućen, austrijskog Zuroffa smatraju
cirkusantom koji živi od "etnobiznisa", baš kao i
Pupovac u Hrvatskoj, te mu ne pridaju pozornost.
I na kraju krajeva, da završim priču o
Hasanbegoviću: prosvjednici nemaju dobar pregled, ne
razumiju se u politiku i nije im jasno da ništa ne
će postići jer si nova Vlada jednostavno ne može
dopustiti luksuz smjene ministra, budući da bi tako
pokazala nesigurnost i dovela u pitanje samu sebe,
pretvorila bi se u vreću koja popušta pod udarcima
onih čija se retorika (kao što je već opaženo) ne
razlikuje od orjunaških i četničkih objeda viđenih
početkom devedesetih.
Drama u Društvu Dramskih umjetnika
Društvo dramskih umjetnika uglavnom je bilo
nevidljivo, osim na godišnjoj dodjeli nagrada koje
su bile kojekako raspodjeljivane i dodjeljivane na
uglavnom vrlo dosadnim predstavama u zagrebačkom
HNK. U tom Društvu, kao i u svakom cehovskom, ima
ljudi lijevih, desnih i srednjih glede političkih
stajališta, no to do sada nije bio problem, koliko
znam. Prvi veći znak da ondje postoji partijska
ćelija došao je s izbacivanjem uglednog hrvatskoga
glumca Božidara Alića, i to zbog "verbalnog delikta"
koji s dramskim cehom nije imao nikakve veze - Alić
je u svoje ime dao izjavu u noći kada je izabrana
predsjednica Kolinda, te točno zaključio da je
porazom Josipovića izgubila jugofilna i srbofilna
struja odana regionu. Izbačen je, znači, a nikakvih
prosvjeda nije bilo, Alić je reagirao emotivno, a
kako bi drukčije.
Sada, u "slučaju Zlatko", ista je partijska ćelija
(ohrabrena uspjehom u slučaju Alić) htjela
uzurpirati Društvo dramskih i s njegove adrese
poslati svoje priopćenje, čemu se u međuvremenu
izabrani novi predsjednik Juraga s pravom
usprotivio. Dalje je sve poznato...
Opisana situacija dokazuje da i u ovoj branši
lijeva i u nekim prigodama protuhrvatska ili barem
patriopatska družba nasilno želi održati monopol na
"istinu". Na stanovit način credo te ćelije
brzopleto je izgovorila (napisala) glumica Nina
Violić služeći se najvulgarnijim mogućim rječnikom,
tvrdeći (otprilike) da joj se gadi sve što je
nacionalno. Pravi primjer suvremenog patriopatizma,
iz frljićevske radionice.
Pupovec i Vlahović
Vrlo mi se sviđa taj kajkavski oblik Pupovčeva
prezimena, integrirajući oblik (podsjećam na slavnu
nogometnu "ec" trojku Hitrec, Rupec, Remec između
dva svjetska klanja). O tom Pupovcu dragocjene je
podatke dao predsjednik Srpske pravedne stranke,
Nenad Vlahović, i to ne malo nego pedeset podataka
uobličenih u pedeset pitanja koja ne šalje samo
Pupovcu nego i svim državnim tijelima.
Moje je pitanje samo jedno i jednostavno: ako je
od tih pedeset optužaba samo deset posto točno, što
će poduzeti mjerodavna tijela? Je li to početak
svršetka političkog života toga beogradskog đaka ili
će Pupovec i nadalje ostati nedodirljivim, kao i
Stanimirović.
I u Srbiji se pitaju
Jugoslavenska, dotično jugokomunistička
historiografija doživljava blage promjene i u
Srbiji. Govori se sve više ne samo o žrtvama (Židovi
i Romi) pronacističkog Nedićeva režima u vrijeme
Drugoga svjetskog rata (uz grobnu šutnju Srpske
pravoslavne crkve), nego i o onih šezdeset tisuća
ljudi ubijenih u Srbiji u razdoblju od četrdeset
četvrte do četrdeset šeste, znači u komunističkom
teroru. Tu brojku spominje beogradski profesor Srđan
Cvetković. Ako je u Jasenovcu bilo oko šezdeset
tisuća žrtava ili nešto više (ne licitirajmo), ako
ih je bilo i osamdeset tisuća (neprovjereno), ako
znamo da među jasenovačkim žrtvama nisu sve naravno
pripadale Srbima - ispada da su komunisti u Srbiji
poubijali više Srba nego ustaški režim u Hrvatskoj.
No komunisti su i ondje bili "antifašisti", pa se
do sada o tome nije govorilo, jer bi u nastavku bio
znatno okrnjen i velikosrpski mit. Zaključak: važno
je na čelo napisati da si antifašist, pa možeš
ubijati do mile volje, bilo gdje na "jugoslavenskim"
prostorima. Ili bolje: antifašistička legitimacija
na ćirilici ili latinici imala je snagu dozvole za
nekažnjivo ubijanje (takvu je imao i Bond).
Sljedbenici takvoga zločinačkog komunističkog
antifašizma ovih su dana opet vrlo aktivni i u
Hrvatskoj. Jednostavnije rečeno: komunistički
antifašizam nije floskula. Koumunistički antifašizam
je zločin. Kao takav, prepoznat je i u rezolucijama
Vijeća Europe, te je sada na potezu nova vlast u
Hrvatskoj da ih uvaži.
Žuži Jelinek
Kada je nedavno umrla, nisam imao što dodati
nekrolozima i napisima: doista žena koja se iz
krajnjeg siromaštva vinula do svjetskih pista,
privatno i javno zastupnica hedonizma. U redu. Nego,
kako sam i ja postao zaboravan, slučajno me iz
zaborava prenula jedna knjiga o komunističkim
zločinima na jadranskom otoku. Čitam, čitam, kad li
se najednom pojavi Žuži Jelinek koja s otokom nema
veze, ali se u svezi s karakterom komunističkoga
terora spominje njezino strašno iskustvo iz doba
kada je pobjegla u partizane, a oni joj ubili tek
rođeno dijete. Da ne plače. Taj se podatak nije
pojavio u napisima povodom smrti modne stilistice i
kolumnistice, ne bi bilo dolično ni da jest u takvoj
prilici. Ali, eto, nakon nekoga vremena nije naodmet
podsjetiti. Na stanovit način i današnje pristašice
i pristaše pobačaja nastavljaju takvu praksu, samo
što ne ubijaju tek rođenu nego još nerođenu djecu. U
čemu je razlika? Ja ju ne vidim.
Jezikoslovlje
Hrvatski sabor, doskora Hrvatski državni sabor,
ukinuo je odluku crvenih da Sabor prestane biti
pokroviteljem komemoracije u Bleiburgu, pa je
Hrvatski sabor, znači, opet pokrovitelj. (I u to
crveno vrijeme, pokrovitelj Bleiburga bio je ipak
Hrvatski sabor, to jest Hrvatski narodni sabor iz
Herceg Bosne.)
Sličnu odluku treba donijeti i u području
jezikoslovlja. Naime, crveni su odmah po dolasku na
vlast (Jovanović) ukinuli Povjerenstvo za normu
hrvatskoga standardnog jezika, te o tome poštom
obavijestili članove povjerenstva, najuglednije
jezikoslovce na čelu s akademikom Radoslavom
Katičićem. Obavijestio je Jovanović poštom i
Tomislava Ladana, koji je tada već bio mrtav. Nastao
je programirani kaos uz zgražanje i ogorčenje
hrvatske jezične zajednice, a profitirao je novi lik
, do tada nepoznat, Željko Jozić iz Instutita za
jezikoslovlje koji je provodio
Goldstein-Jovanovićeve zapovijedi.
Sada je, znači, vrijeme da se Povjerenstvo za
normu vrati na scenu, u sličnom ili donekle sličnom
sastavu, te nastavi s radom koji je brutalno
prekinut. S tim da (kao i ono ukinuto) članove
povjerenstva delegira akademska zajednica a ne
nestručnjaci ili nedajbože političari.
No to ni izdaleka nije sve: potrebno je na
najstručniji i najjavniji način još jednom pokrenuti
pripreme za donošenje Zakona o stadardnom hrvatskom
jeziku po uzoru na uređene zemlje koje i zakonom
štite svoj jezik. Koliko mi je poznato, pojedinci i
skupine već rade na tome, sada ih samo treba
koordinirati, ali i koordinirati Ministarstvo
znanosti i Ministarstvo kulture jer jezik pripada i
jednome i drugome, resorski i logički. Ministarstvu
znanosti zato što je jezikoslovlje znanost,
Ministarstvu kulture zato što je hrvatski jezik srž
hrvatske kulture i identiteta.
Čeka nas još jedan posao, povezan s rečenim
Zakonom - naime proglašenje službenoga pravopisa,
koje se može odjenuti u podzakonski akt, jer ništa
nije vječno. U svakom slučaju, oktroirani pravopis
Instituta za jezikoslovlje ne može ni u snu
pretendirati da postane službenim, jer taj gemišt ne
pijemo.
Također treba izvidjeti kako je to spomenuti
Željko Jozić u vrijeme bezvlašća između pada jedne i
predugoga dogovora o formiranju druge, nove Vlade,
uspio raspisati natječaj za vođu Instituta za
jezikoslovlje (14. prosinca 2015.) na kojemu se
pojavio kao jedini kandidat i nakon petnaest dana
poantirao u vrijeme božićnih i novogodišnjih
blagdana. Nije to jedini takav slučaj, očito, i
drugi su lovili u mutnom razdoblju bezvlašća.
Požurili se (Joziću je mandat navodno trajao do
svibnja 2016., ali se ovako na vrijeme "osigurao".
Je li?) Poznavatelji tvrde: opasno je i neodgovorno
ostaviti Institut kao tijelo podložno volji
politike, pa bi ga trebalo staviti pod krilo
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobro
rješenje, svakako. Pa francuska Akademija ima iznad
svega zadaću očuvanja i brige za francuski jezik.
Ondje nikakav Institut ne može bez njezina
blagoslova šurovati s fakinažom.
Tatarski biftek i druga jela
Dobar potez "Histriona" koji su stavili na
repertoar dramu pokojnoga glumca i pisca Zvonimira
Zoričića "Tatarski biftek". Radnja se odvija u
Zagrebu 1991., dotično onoga dana kada su raketrani
Banski dvori. Dva u privatnom životu razočarana
agramera nakon jednosatnoga dijaloga u kojemu se
stvari nazivaju pravim imenima, odlučuju otići na
frontu. I opet: samo je u "Histrionima" moguće danas
vidjeti takav komad. Odlični glumci Svedružić i
Duvnjak, redatelj Kunčević. Preporučam.
(Kad sam već pri "Histrionu": hvala svima koji su
došli na predstavljanje "Hrvatskih kronika", kao i
onima koji nisu došli, posebno onima koji su dvaput
potvrdili da će doći a nisu došli.)
Nadalje o kazalištu: "Unterstadt" je od Osijeka do
Zagreba putovao nekoliko godina, valjda zbog
prometne gužve. Napokon je ipak prikazan u
zagrebačkom Unterstadtu (Donjem gradu) ali ne u HNK
nego u ZKM-u. Zašto osječki HNK ne može gostovati u
zagrebačkom HNK, ostaje zagonetnim. Možda je Pipo
Delbono bio protiv, ne znam.
No, u korist zagrebačkoga HNK ipak: premda je u
dramskoj dimenziji otplovio u eksperimentalne i
kvazifilozofske negledljive vode, Opera se održala
na nogama, čemu svjedoči uglavnom uspjela premijera
Mozartova "Figarova pira".
Kazalište Trešnja, to jest HNK za djecu i mladež,
postaje svojevrsnim fenomenom: niz uspješnica
temeljenih na tekstovima hrvatskih autora počinje
privlačiti i pozornost kritike.
Hrvoje
Hitrec, www.hkv.hr |