Vrijeme u Hrvatskoj solidno. Zima prolazi, premda bi još mogla pokazati očnjake. Prve znakove proljeća ne prepoznajem po mimozama, nego po resicama na lješnjaku - kada požute, proljeće je blizu. Do sada je zima bila blaga i dobroćudna. Jedini koji ne priznaje blagu zimu jest HEP koji šalje paprene račune domaćinstvima, a ljudi se čude što su navodno potrošili toliko struje kao da je već nastupilo ledeno doba i mamuti im se šeću po dvorištu. Nešto tu nije u redu.

Ne zaboravimo da je bivša, protunarodna vlast odmah nakon stupanja na scenu bez ikakva opravdanja povisila cijenu struje za trideset posto. Pa bi sada i na to trebalo podsjetiti i vidjeti može li se cijena struje vratiti na staro, a možda i niže, ili nema povratka na staro - u Milanovićevu stilu.

Kao što treba vidjeti kako su to trgovci naftom i prodavači benzina nakon pada cijene barela nafte za pedeset posto, Hrvatima blagonaklono spustili litru za nekoliko lipa. Nisu to stvari s kojima se može šaliti, posebno sa strujom, jer (polu)godišnji obračuni navodnoga potroška struje imaju efekt električne stolice za dobar dio građanstva, pa i za srednju klasu, ljudi nemaju otkud platiti i dolaze pod ovrhe, djeca uče pod svijećama, internet ne mogu koristiti čak ni kad ispod njega nalože vatru. Budući informatičari, da. A njihovi roditelji nisu (još) u kategoriji primatelja vaučera, ali će biti. To je hrvatska zbilja. I to je detalj demografskoga sloma.

Ako po provjerenim podatcima trećina Hrvatica i Hrvata živi na"rubu siromaštva", onda riječ rub treba izbirisati jer je tek licemjerni eufemizam - u stvarnosti trećina Hrvata grca u siromaštvu i to je temeljni društveni i politički problem iz kojega izviru svi ostali. Paradoksalno je da zemlja bogata plodnom zemljom, bogata vodama, rijekama, morima i šumama tapka u mraku nekreativnosti, neinventivnosti i birokratskoga autizma, paradoksalno je da luta šumom proturječnih zakona koji svaku inicijativu pretvaraju u močvaru bespomoćnosti.

Virus Zika

Dolazi vrijeme gripe ili je već došlo. Svinjska gripa više ne zabrinjava previše ni svinje, posebno otkako je iz južnih hemisfera počeo stizati opasniji virus zika koji je u Hrvatskoj mutirao u virus zoki.

Objašnjenje

Nakon ovih uvodnih meteorološko-zdravstvenih opservacija, dužnost mi je objasniti glavni naslov današnje rubrike. Već sam neko vrijeme razmišljao koji bi se to pristojan izraz mogao rabiti za svu ovu uzavrelu i priglupu družbu koja iz dna duše mrzi Hrvatsku. Do sada sam rabio riječi kao što su: komunisti, neokomunisti, crvena protuhrvatska klatež, idioti, orjunaši, jugofili i slične nježne imenice, ali nikako nisam mogao doći do zbirne imenice koja bi ih sve obuhvatila.

Tada mi je u trenutku nadahnuća sijevnula riječ  p a t r i o p a t i. Je li već negdje izmišljena, ne znam, ako nije polažem autorsko pravo. Radi se o kovanici nastaloj po uzoru na poznatu riječ  s o c i o p a t i, a veza je i inače bliska, simptomi su slični. Patriopat je osoba koja nema nacionalni osjećaj, oštećena osoba. Kao jedinka, patriopat je posve bezopasan. Kao dio stada s istim poremećajem, postaje zaraznim i nasilnim. Ako to stado, ili jato, dođe na vlast kao ono prije četiri godine, ako ta bolest (jer i jest bolest) preplavi javnu scenu, politiku, kulturu, medije i sve druge poluge, instutucije itd. onda se radi o epidemiji koja zahtijeva intervenciju.

Upravo smo, tek u početnoj fazi, svjedoci kraha patriopata koji su sustavno trovali hrvatski narodni život i osjećaje pretežitoga dijela pučanstva u Hrvatskoj. U ovom su trenutku oni na cesti i u malim gomilicama cirkusiraju pred Saborom, ali se njihovi korifeji i dalje nalaze u zgradi Hrvatskoga državnog sabora pa nastavljaju iritirati narod, uz pomoć i nadalje odanih im državnih i komercijalnih medija. I uz ponekad neočekivanu pomoć još nesigurnih novih vlastodržaca.

Ilustracija: saborski odbor u kojemu većinu imaju vladajući, poziva na "očitovanje" novoga ministra kulture, na očitovanje pred kamerama, na javno suđenje kao u kineskoj kulturnoj revoluciji, što je neviđeno u dosadašnjoj hrvatskoj praksi. Ondje ga čekaju jakobinski labradori, razni jovanovići i stazići koji lažu i pričaju gluposti u poznatoj maniri, a HTV prenosi - što? Pa jovanoviće i staziće, u krupnom kadru i s krupnim slinama na ustima, tonski, opširno. Ostale ne prenose, osim (ipak) hladnokrvog Hasanbegovića koji govori o činjenicama, nepobitnim činjenicama da je Ministarstvo kulture do sada na najbezočniji način financiralo isključivo protuhrvatske "neprofitne" medije, razne documente, babe, dede, haltere, lažne antifašiste, muškoložnike i protuhrvatske portale svake fele. I da tako više ne može.

Neviđeno, rekoh. Kakva se to praksa uvodi, za Boga miloga? Hoće li baš svaki ministar za baš svaki potez koji se ne sviđa jovanovićima, milanovićima i stazićima biti pozivan na saborski odbor gdje će se oporba iživljavati i preko nazočnih i bezočnih medija dobivati poene, sumnjive naravno. Zar ne postoji aktualni sat u Hrvatskom saboru, gdje se Vladi u cjelini i ministrima pojedinačno mogu postavljati pitanja? A može odbor tražiti očitovanje u pisanom obliku, naravno. I dobiti ga.

Ministarstvo kulture pod ravnanjem ministrice Zlatar Violić bilo je, uz Jovanovićevo ministrovanje znanošću i školstvom, stožerna instutucija za provođenje ideološke represije prema svima koji ne pripadaju patriopatskoj gomilici, uz to središnja kemijska čistionica za pranje novca. I tu se nije ništa radilo u rukavicama, nije bilo potrebe - u povjerenstva su stavljani ljudi koji su sami sebi i svojim portalima, časopisima, knjigama nepismeno napisanim i češće nenapisanim itd. dodjeljivali novac u basnoslovnim količinama. O svemu tome je na stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća pisano u realnom vremenu (vidi, ako ništa drugo, moje tiskane "Hrvatske kronike") . I sada kada novi ministar uvodi red, javljaju se lumeni koji zazivaju "pluralizam", isti oni koji su pluralizam proglasili ništetnim i četiri godine orgijali svojim svjetonazornim singularizmom. Cvile i vrište patriopati, skreću pozornost na druge stvari samo da zataškaju bol očekivane besparice za izdajnički posao.

Jednostavnije rečeno, hrvatska se država napokon oslobađa sindroma mazohizma koji je trajao ne četiri nego petnaest godina. Daje do znanja da patrioti ne će financirati patriopate. Daje do znanja da želi postati normalnom državom. Ta je odluka užasno pogodila patriopate koji su već držali da je njihov monopol - posebno u kulturi - tako dobro zaživio da će trajati vječno. A da su uspjeli dobrano zagaditi hrvatsku kulturnu scenu, da su uspjeli obrlatiti mnogo smušenjaka, pokazuje se ovih dana i raznim popisima i potpisima koji zahtijevaju ostavku ministra. Ima tu i dobrodušnih osoba kojima nije jasna cjelina priče, koje padaju na floskule o "fašizmu" i sličnim glupostima, koje su profesionalno odrasle u patriopatskom okružju sveprisutnog monopola pa se (baš kao i u vrijeme komunizma) prilagodile, razumjevši da samo tako mogu opstati, egzistencijalno i biološki uopće. O povijesti ne znaju ništa, o kulturnoj povijesti ne znaju ništa, i prošlost i sadašnjost su im neprozirni.

Ima tu naravno i ponešto prihvatljivih argumenata, da je naime novi ministar povjesničar, a ne "kulturni djelatnik", ali gdje su takvi bili kada je Jovanović preuzimao resor znanosti, obrazovanja i športa, zašto se tada nisu javili. A dobar povjesničar, što Hasanbegović jest i svi mu priznaju, verziran je svakako i u povijesti hrvatske kulture koja se od "čiste" povijesti nikako ne može odvojiti - što više, u Hrvata je to doista nemoguće. Samo od hrvatskih književnika može se napraviti opsežan politički leksikon. Ima među potpisnicima i onih koji nisu patriopati ali su htjeli nekog drugog ministra ili ministricu , ali što je - tu je. Hillary je svojedobno izgubila od Obame, pa u njegovoj administraciji postala državnom tajnicom, a sada će možda i ona postati predsjednicom. Oni koji razumiju što govorim, razumiju što želim reći, to više što se u hrvatsku nomenklaturu vraćaju državni tajnici, kako je barem najavljeno.

Svim smušenjacima i dobrim ljudima poručujem da su pali na jeftin trik raznih pusića, lekovića, kapovića i slične klateži jer od trenutka kada su se preko leđa Hasanbegovića sručile poznate objede jugofila na račun hrvatske države i hrvatske historiografije, nije se više radilo o kulturi i umjetnostima nego o militantnoj komunističkoj pomami da povijest tumači iz svoga tupoga kuta - pa tko se takvoj praksi ne želi pridružiti, ili se čak usudi dirnuti u crvene kanone koji i danas prevladavaju, takvoga treba maknuti, kad ga se već ne može smaknuti kao u sretno doba nakon četrdeset pete.

Znači, Hasanbegović nije došao na (prvi) udar kao ministar kulture, nego kao povjesničar. Zato su ga podržali njegovi kolege povjesničari jer znaju njegove radove i intelektualno poštenje. Podržao ga je i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Eto. A tko daje potporu crvenim jurišnicima? Zuroff koji godinama vodi neku udrugu izvan Hrvatske, ali se vrlo rado pača u unutarnje stvari RH i čim mu jurišnici dojave da tu u Hrvatskoj nekoga treba nazvati fašistom, on to jako rado učini jer Hrvate posebno mrzi. Ne usuđuje se tako djelovati na račun Mađarske ili Poljske, primjerice, jer bi mu oni zavrnuli ruku. U Izraelu, koliko sam upućen, austrijskog Zuroffa smatraju cirkusantom koji živi od "etnobiznisa", baš kao i Pupovac u Hrvatskoj, te mu ne pridaju pozornost.

I na kraju krajeva, da završim priču o Hasanbegoviću: prosvjednici nemaju dobar pregled, ne razumiju se u politiku i nije im jasno da ništa ne će postići jer si nova Vlada jednostavno ne može dopustiti luksuz smjene ministra, budući da bi tako pokazala nesigurnost i dovela u pitanje samu sebe, pretvorila bi se u vreću koja popušta pod udarcima onih čija se retorika (kao što je već opaženo) ne razlikuje od orjunaških i četničkih objeda viđenih početkom devedesetih.

Drama u Društvu Dramskih umjetnika

Društvo dramskih umjetnika uglavnom je bilo nevidljivo, osim na godišnjoj dodjeli nagrada koje su bile kojekako raspodjeljivane i dodjeljivane na uglavnom vrlo dosadnim predstavama u zagrebačkom HNK. U tom Društvu, kao i u svakom cehovskom, ima ljudi lijevih, desnih i srednjih glede političkih stajališta, no to do sada nije bio problem, koliko znam. Prvi veći znak da ondje postoji partijska ćelija došao je s izbacivanjem uglednog hrvatskoga glumca Božidara Alića, i to zbog "verbalnog delikta" koji s dramskim cehom nije imao nikakve veze - Alić je u svoje ime dao izjavu u noći kada je izabrana predsjednica Kolinda, te točno zaključio da je porazom Josipovića izgubila jugofilna i srbofilna struja odana regionu. Izbačen je, znači, a nikakvih prosvjeda nije bilo, Alić je reagirao emotivno, a kako bi drukčije.

Sada, u "slučaju Zlatko", ista je partijska ćelija (ohrabrena uspjehom u slučaju Alić) htjela uzurpirati Društvo dramskih i s njegove adrese poslati svoje priopćenje, čemu se u međuvremenu izabrani novi predsjednik Juraga s pravom usprotivio. Dalje je sve poznato...

Opisana situacija dokazuje da i u ovoj branši lijeva i u nekim prigodama protuhrvatska ili barem patriopatska družba nasilno želi održati monopol na "istinu". Na stanovit način credo te ćelije brzopleto je izgovorila (napisala) glumica Nina Violić služeći se najvulgarnijim mogućim rječnikom, tvrdeći (otprilike) da joj se gadi sve što je nacionalno. Pravi primjer suvremenog patriopatizma, iz frljićevske radionice.

Pupovec i Vlahović

Vrlo mi se sviđa taj kajkavski oblik Pupovčeva prezimena, integrirajući oblik (podsjećam na slavnu nogometnu "ec" trojku Hitrec, Rupec, Remec između dva svjetska klanja). O tom Pupovcu dragocjene je podatke dao predsjednik Srpske pravedne stranke, Nenad Vlahović, i to ne malo nego pedeset podataka uobličenih u pedeset pitanja koja ne šalje samo Pupovcu nego i svim državnim tijelima.

Moje je pitanje samo jedno i jednostavno: ako je od tih pedeset optužaba samo deset posto točno, što će poduzeti mjerodavna tijela? Je li to početak svršetka političkog života toga beogradskog đaka ili će Pupovec i nadalje ostati nedodirljivim, kao i Stanimirović.

I u Srbiji se pitaju

Jugoslavenska, dotično jugokomunistička historiografija doživljava blage promjene i u Srbiji. Govori se sve više ne samo o žrtvama (Židovi i Romi) pronacističkog Nedićeva režima u vrijeme Drugoga svjetskog rata (uz grobnu šutnju Srpske pravoslavne crkve), nego i o onih šezdeset tisuća ljudi ubijenih u Srbiji u razdoblju od četrdeset četvrte do četrdeset šeste, znači u komunističkom teroru. Tu brojku spominje beogradski profesor Srđan Cvetković. Ako je u Jasenovcu bilo oko šezdeset tisuća žrtava ili nešto više (ne licitirajmo), ako ih je bilo i osamdeset tisuća (neprovjereno), ako znamo da među jasenovačkim žrtvama nisu sve naravno pripadale Srbima - ispada da su komunisti u Srbiji poubijali više Srba nego ustaški režim u Hrvatskoj.

No komunisti su i ondje bili "antifašisti", pa se do sada o tome nije govorilo, jer bi u nastavku bio znatno okrnjen i velikosrpski mit. Zaključak: važno je na čelo napisati da si antifašist, pa možeš ubijati do mile volje, bilo gdje na "jugoslavenskim" prostorima. Ili bolje: antifašistička legitimacija na ćirilici ili latinici imala je snagu dozvole za nekažnjivo ubijanje (takvu je imao i Bond). Sljedbenici takvoga zločinačkog komunističkog antifašizma ovih su dana opet vrlo aktivni i u Hrvatskoj. Jednostavnije rečeno: komunistički antifašizam nije floskula. Koumunistički antifašizam je zločin. Kao takav, prepoznat je i u rezolucijama Vijeća Europe, te je sada na potezu nova vlast u Hrvatskoj da ih uvaži.

Žuži Jelinek

Kada je nedavno umrla, nisam imao što dodati nekrolozima i napisima: doista žena koja se iz krajnjeg siromaštva vinula do svjetskih pista, privatno i javno zastupnica hedonizma. U redu. Nego, kako sam i ja postao zaboravan, slučajno me iz zaborava prenula jedna knjiga o komunističkim zločinima na jadranskom otoku. Čitam, čitam, kad li se najednom pojavi Žuži Jelinek koja s otokom nema veze, ali se u svezi s karakterom komunističkoga terora spominje njezino strašno iskustvo iz doba kada je pobjegla u partizane, a oni joj ubili tek rođeno dijete. Da ne plače. Taj se podatak nije pojavio u napisima povodom smrti modne stilistice i kolumnistice, ne bi bilo dolično ni da jest u takvoj prilici. Ali, eto, nakon nekoga vremena nije naodmet podsjetiti. Na stanovit način i današnje pristašice i pristaše pobačaja nastavljaju takvu praksu, samo što ne ubijaju tek rođenu nego još nerođenu djecu. U čemu je razlika? Ja ju ne vidim.

Jezikoslovlje

Hrvatski sabor, doskora Hrvatski državni sabor, ukinuo je odluku crvenih da Sabor prestane biti pokroviteljem komemoracije u Bleiburgu, pa je Hrvatski sabor, znači, opet pokrovitelj. (I u to crveno vrijeme, pokrovitelj Bleiburga bio je ipak Hrvatski sabor, to jest Hrvatski narodni sabor iz Herceg Bosne.)

Sličnu odluku treba donijeti i u području jezikoslovlja. Naime, crveni su odmah po dolasku na vlast (Jovanović) ukinuli Povjerenstvo za normu hrvatskoga standardnog jezika, te o tome poštom obavijestili članove povjerenstva, najuglednije jezikoslovce na čelu s akademikom Radoslavom Katičićem. Obavijestio je Jovanović poštom i Tomislava Ladana, koji je tada već bio mrtav. Nastao je programirani kaos uz zgražanje i ogorčenje hrvatske jezične zajednice, a profitirao je novi lik , do tada nepoznat, Željko Jozić iz Instutita za jezikoslovlje koji je provodio Goldstein-Jovanovićeve zapovijedi.

Sada je, znači, vrijeme da se Povjerenstvo za normu vrati na scenu, u sličnom ili donekle sličnom sastavu, te nastavi s radom koji je brutalno prekinut. S tim da (kao i ono ukinuto) članove povjerenstva delegira akademska zajednica a ne nestručnjaci ili nedajbože političari.

No to ni izdaleka nije sve: potrebno je na najstručniji i najjavniji način još jednom pokrenuti pripreme za donošenje Zakona o stadardnom hrvatskom jeziku po uzoru na uređene zemlje koje i zakonom štite svoj jezik. Koliko mi je poznato, pojedinci i skupine već rade na tome, sada ih samo treba koordinirati, ali i koordinirati Ministarstvo znanosti i Ministarstvo kulture jer jezik pripada i jednome i drugome, resorski i logički. Ministarstvu znanosti zato što je jezikoslovlje znanost, Ministarstvu kulture zato što je hrvatski jezik srž hrvatske kulture i identiteta.

Čeka nas još jedan posao, povezan s rečenim Zakonom - naime proglašenje službenoga pravopisa, koje se može odjenuti u podzakonski akt, jer ništa nije vječno. U svakom slučaju, oktroirani pravopis Instituta za jezikoslovlje ne može ni u snu pretendirati da postane službenim, jer taj gemišt ne pijemo.

Također treba izvidjeti kako je to spomenuti Željko Jozić u vrijeme bezvlašća između pada jedne i predugoga dogovora o formiranju druge, nove Vlade, uspio raspisati natječaj za vođu Instituta za jezikoslovlje (14. prosinca 2015.) na kojemu se pojavio kao jedini kandidat i nakon petnaest dana poantirao u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana. Nije to jedini takav slučaj, očito, i drugi su lovili u mutnom razdoblju bezvlašća. Požurili se (Joziću je mandat navodno trajao do svibnja 2016., ali se ovako na vrijeme "osigurao". Je li?) Poznavatelji tvrde: opasno je i neodgovorno ostaviti Institut kao tijelo podložno volji politike, pa bi ga trebalo staviti pod krilo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobro rješenje, svakako. Pa francuska Akademija ima iznad svega zadaću očuvanja i brige za francuski jezik. Ondje nikakav Institut ne može bez njezina blagoslova šurovati s fakinažom.

Tatarski biftek i druga jela

Dobar potez "Histriona" koji su stavili na repertoar dramu pokojnoga glumca i pisca Zvonimira Zoričića "Tatarski biftek". Radnja se odvija u Zagrebu 1991., dotično onoga dana kada su raketrani Banski dvori. Dva u privatnom životu razočarana agramera nakon jednosatnoga dijaloga u kojemu se stvari nazivaju pravim imenima, odlučuju otići na frontu. I opet: samo je u "Histrionima" moguće danas vidjeti takav komad. Odlični glumci Svedružić i Duvnjak, redatelj Kunčević. Preporučam.

(Kad sam već pri "Histrionu": hvala svima koji su došli na predstavljanje "Hrvatskih kronika", kao i onima koji nisu došli, posebno onima koji su dvaput potvrdili da će doći a nisu došli.)

Nadalje o kazalištu: "Unterstadt" je od Osijeka do Zagreba putovao nekoliko godina, valjda zbog prometne gužve. Napokon je ipak prikazan u zagrebačkom Unterstadtu (Donjem gradu) ali ne u HNK nego u ZKM-u. Zašto osječki HNK ne može gostovati u zagrebačkom HNK, ostaje zagonetnim. Možda je Pipo Delbono bio protiv, ne znam.
No, u korist zagrebačkoga HNK ipak: premda je u dramskoj dimenziji otplovio u eksperimentalne i kvazifilozofske negledljive vode, Opera se održala na nogama, čemu svjedoči uglavnom uspjela premijera Mozartova "Figarova pira".

Kazalište Trešnja, to jest HNK za djecu i mladež, postaje svojevrsnim fenomenom: niz uspješnica temeljenih na tekstovima hrvatskih autora počinje privlačiti i pozornost kritike.

Hrvoje Hitrec, www.hkv.hr