Što je najljigavije, i govori o hrvatskom pravosuđu u
cjelini, Živkoviću se sudi zbog "uništavanja tuđe
stvari iz mržnje i odbojnosti" čime crveno
tužiteljstvo ipak priznaje da su ćirilične ploče "tuđa
stvar", a i jesu jer ih je u Vukovar uvezla narodu
tuđa vlast suprotno zakonu i Ustavu, prosrpska vlast
koja u Vladi ima i četrdeset posto originalnih Srba, a
htjela bi vladati još četiri godine.
I dok se sve to događa u Slavoniji, eto stiže još
jedna tužba protiv - bećarca, pa njome mediji
nastoje zasjeniti sve druge slavonske događaje i
drame. Seksizam, ma nemojte. Ma pročitajte samo
Matka Peića i ulomke njegove baš punokrvne,
slavonske erotike, pročitajte Ivana Kozarca i
njegove ublažene varijante bećarca. Tko mrzi
bećarac, mrzi Slavonce. Bećarac je zaštićen kao i
kulen, pa valjda ne će postati žrtvom "političke
korektnosti".
I dok se urbani sjeverozapad
zajedno s protuerotskim, asketskim i militantnim
aseksizmom licemjerno zgraža nad bećarcem u kojemu
je "mala moja" navodno žrtva zlokobnog slavonskog
bekrije, u jednom se zagrebačkom kazalištu prikazuje
predstava na skliskom rubu pornografije koja ne želi
ni vedru narodnu bećarsku lascivnost ni profinjenu
erotiku jednoga Bukovca, Auera ...pa sve do Bućana,
nego (strani) redatelj pretvara hrvatske glumce i
glumice u pornoshopske lutke, a kazalište u javnu
kuću, s "političkim" porukama koje nemaju ni naboj
ni glavu ni rep, a kakva je simbolika, prosim vam
lijepo, ako goli muškarac sjedi na glavi glumice, na
njenom tjemenu, je li to seksizam ili borba protiv
seksizma, ja ne znam.
Tako se
srozavaju hrvatska kazališta u kojima se izgubila
riječ, izgubila iluzija, a publika pretvorena u
voajere kojima je i samima mučno, kao i glumcima
uostalom. A u dušama ostaje suša, baš kao ta što je
pogodila Slavoniju ovoga ljeta.
Politička pornografija
Politička pornografija odvija se pred našim očima
na skupovima SDP-a koji do sada zakopčani u crvene,
anacionalne kapute, odjednom skidaju sve sa sebe
pred zaprepaštenim općinstvom, ostaju neko vrijeme
goli na pozornici. a zatim navlače plava odijela,
ruku koju su tri i pol godine držali mnogo niže sada
stavljaju na srce i bezočno izgovaraju sveto ime
Hrvatska, države koju godinama nisu mogli pronaći na
zemljovidu. I tu je riječ o eksplicitnim scenama
seksa, ne o erotici, ne o osjećaju niti o ljubavi, a
publici je mučno do povraćanja, jer taj prozirni
cirkus ne može gledati i jedva čeka izbore da se
gadovi skinu sa scene, da ta menažerija puna
glodavaca koji se nazivaju lavovima, puna muha koje
se nazivaju orlovima, puna vrabaca koji se nazivaju
sokolima - zauvijek ode u zaborav.
I dok u Hrvatskoj neokomunistička, protuhrvatska
opcija silazi s vlasti usprkos iluzionističkim
trikovima maloga Brauna koji je savjetima crvenima
da navuku ne samo nacionalno nego i nacionalističko
ruho učinio medvjeđu uslugu SDP-u, dok se, znači, u
Hrvatskoj pod crvenim šatorom prodaju jeftine
klaunovske točke i tužno zavijaju dresirane zvjerke,
a na trapezu Milanović izvodi vratolomije u kostimu
s naglo nanesenim hrvatskim bojama i zaštitnom
mrežom projugoslavenskom i titovskom u koju će opet
aterirati ako dobije izbore, dotle se na drugom
kraju svijeta hrvatska predsjednica razložno i
snažno zalaže za definitivno odvajanje od sumorne i
opasne regije, mesićevskog i josipovićevskoga
regiona - odvajanju koje zastupa i plava i prava
domoljubna koalicija.
Kada Kolinda govori o bloku Jadran-Baltik-Crno
more i kaže da se "radi o gotovo uspostavi nove
regije", onda se onaj prilog "gotovo" može i
zanemariti jer ako još i treba puno raditi do toga
trenutka, cilj je dobro postavljen i jasan, Hrvatska
se vraća u srednjoeuropski prostor kojem je uvijek i
pripadala (ne zaboravljajući mediteranski), vraća se
kući nakon stoljeća "jugoslavenske sinteze" u kojoj
se gotovo izgubila , a koja je sinteza ostala živom
i nakon hrvatske samostalnosti u "regionalnom"
obliku kao prijeteća sjekira koju ne treba
ignorirati jer su upravo migrantski problemi
pokazali da se Unija može poljuljati pa i nestati,
treba učvrstiti savezništva kako ne bismo ostali
sami na vjetrometini, kako neki naši suvremenici ne
bi i opet u trentku ne tako nevjerojatnoga rasapa
velikoga europskog carstva potrčali prema Beogradu.
A takvih naših suvremenika ima dvadeset i pet
posto, da se ne zaboravi. Među njima je i sadašnja
ministrica vanjskih poslova koju se u migrantskoj
krizi ne može ni vidjeti ni čuti, a slušala je
Kolindin govor u UN doslovno skamenjena i postalo
joj je razvidnim da od njezine samokandidature nema
ništa, da nema ništa od južnoslavenske/jugoslavenske
regije, da ljubljena Srbija nije uključena u osovinu
koju čine Bugarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka,
Mađarska, Austrija, Estonija, Latvija, Litva pa i
Češka koja je na stanovit način najslabija karika. I
da je kraj bezočnoj britanskoj tiraniji na našim
prostorima, što je London panično shvatio i brzo
pozvao Milanovića na raport.
Činjenice se relativiziraju
Znači, ne samo zbog Hrvatske i njezina boljitka,
nego i zbog priznanja suvremenoga preslagivanja na
međunarodnoj sceni, predstojeći su izbori više nego
važni. Da kojim čudom Milanović i njegovi cirkusanti
pobijede (ma ne će, naravno), u Hrvatskoj bi došlo
do (neoružanoga) građanskog rata u čijoj bi biti
bile dvije nepomirljive koncepcije ne samo vanjske
politike i Hrvatska bi stajala na mjestu ili i dalje
propadala kao u zadnje četiri godine tuđinske vlasti
koja sada farba, laže i krivotvori. Uz pomoć odanih
medija, jer kako drukčije?
I anketa koje doista smatraju narod blesavim, a
rade na konobarskom principu "Juhicu niste imali?
Trideset kuna." Neumoljive činjenice se
realtiviziraju i guraju pod tepih, narodu se
serviraju samo neznatni pomaci koji se već u
sljedećem kvartalu osipaju kao lišće u listopadu.
Televizijski i ini propagandisti vladajućih ne
čitaju, recimo, "Doing Business" (na čija je
istraživanja upozorio Lovro Kuščević, možebitni novi
ministar graditeljstva).
Taj list kaže da je u 2015. Hrvatska po teškoćama
izdavanja akata za gradnju na 178. mjestu od 189
zemalja, a HTV nakon hadezeova izlaganja
gospodarskog programa u kojemu je dotaknuta i ta
boljka - pušta izjavu gospođe Mrak Taritaš koja
govori o munjevitom izdavanju dozvola, što ponegdje
tako i jest, ali se ne uzimaju u obzir brojni papiri
na koje se čeka vrlo dugo, a bez kojih munjevita
dozvola ne može biti izdana. A glede kukurikavskoga
"rasta" kojim se diče i kokoši i mediji, eto podatka
da je Hrvatska u 2015. pala za dva mjesta, te je u
globalnom globalu u istoj razini s Libijom i
Libanonom. Ako znamo što se događa s Libijom, a
znamo na žalost, onda je to više nego poražavajuće.
Da se želim praviti pametnim, uputio bih čitatelje
na moje tekstove iz doba "arapskih proljeća", ali ne
ću. Sve što se poslije događalo daje mi za pravo,
jer izvoz demokracije zapadnoga tipa isto je kao i
da od arapskih skijaša očekujete pobjedu na Zimskim
olimpijskim igrama. Sruše li zapadni demokrati nekog
muslimanskog "velikoga vođu" ili pokušaju, a ne
sruše, uvijek sve završava kaosom, a dotadašnja
oporba na koju demokrati računaju - okrene im leđa i
u najcrnjim scenarijima pridruži se "kalifatu"
noseći sa sobom oružje koje je dobila od demokrata.
Potpuno zbunjeni pred isilovskim čudovištem,
demokrati prepuštaju inicijativu Putinu i Rusiji
koja će u svemu profitirati, učvrstiti se južnije
nego se nadala i likovati, ukliniti se na
Sredozemlju i napokon naći more toplije od Crnoga, a
ako doista uspije u nekoliko mjeseci uništiti
"kalifat" njezin će ugled porasti u cijelom svijetu
pa i među zemljama koje je komunistički SSSR tlačio
desetljećima poslije Drugoga svjetskog rata - te ako
u nekoj od njih ne daj Bože dođe do većih
nestabilnosti, nije nemoguće da iz njih samih bude
pozvana Rusija kako bi napravila reda ako to NATO ne
bude u stanju učiniti, te takva zemlja ostane zatim
i nadalje privržena Rusiji koja će se vratiti staroj
praksi ograničenoga suvereniteta.
Nekih naznaka ima već i sada, neke su ruske težnje
već i realizirane (Krim, Donjeck...) pa ona
spomenuta osovina od Baltika do Jadrana (i Crnoga
mora!) ima i te kakvoga smisla ne samo u političkom
i gospodarskom nego i u vojnom obliku. Za početak,
glede bliskoga prostora, ne smije se šutjeti kada
rusko-srbijanske postrojbe imaju vježbe na hrvatskoj
granici, kao što su ih imale i kao što je "hrvatska"
vlast šutjela. Bilo kakve vježbe i manevri uvijek su
simulacije stvarnoga rata. A rat, drži Srbija, nije
dovršen makar je prešla preko Drine i polovično
uspjela u agresijama devedesetih, nastavljajući se
nakon prvoga šoka miješati u hrvatske unutarnje
prilike - čemu svakodnevno svjedočimo ne samo po
naslovima iz srbijanskih tabloida koji pišu ono što
četnici na vlasti govore napola otvoreno, a naglo
ozdravljenom Šešelju koji se trebao vratiti u Haag
dopuštaju velik medijski prostor da bi rekao što oni
misle - s temeljnom starom tezom da su Hrvati u
stvari Srbi pa dakle želja da svi Srbi žive u istoj
državi obuhvaća i Hrvate koji se, tko zna zašto,
tomu opiru.
Vatikan
U tom uvjerenju (da se mogu miješati) Srbe
odnedavno podržava i Vatikan svojom nepromišljenom
"komisijom" koja treba uz pomoć Srbijanaca, SPC i
Srba uopće presuditi je li Stepinac bio svetac ili
zločinac. Vrlo neobično, ali su glasi da su Hrvati
srditi stigli ipak i na pravu adresu, o čemu
svjedoči istup papinskoga nuncija u Hrvatskoj koji i
opet uvjerava da je proces završen i nema natrag, da
je Stepinac već sada svetac usprkos komisiji i
njezinim mogućim (i nemogućim) zaključcima, pa što
je onda trebala ta farsa navodno ekumenska, a doista
neprilična i odiozna do mjere koju je vrlo dobro u
pismu Franji objasnio vrlo stari i mudri hrvatski
iseljenik, John Prcela - da se papa, ne pokazujući u
ovom slučaju veliku mudrost koju mu u mnogim drugim
stvarima nitko ne odriče, "posvadio s
najkatoličkijim narodom". Baš tako. Nakon što su
komunisti spalili srce zagrebačkoga nadbiskupa u
peći u podrumu (Šarengradska ulica u Zagrebu),
njegovo srce, makar spaljeno, vjerojatno i sada
krvari kada vidi što se događa.
Busajući se u naglo samootkrivena hrvatska prsa i
pokušavajući tako prevariti narod, još uvijek
tehnički aktualna vlast istodobno pojačava
policijsku (re)presiju, sprječava slobodno kretanje
građana u vlastitoj državi (žute vrpce na Prevlaci)
pa zaustavlja i oporbenoga čelnika, a priča koju je
ispričao Velimir Bujanec kazuje da su na sceni i
opet oni isti bliski krugu koji je spalio Stepinčevo
srce pa u lokalima prijete novinarima nesklonim
crvenima i brane svoj komunistički podmladak
(stanoviti Stipe Milanović, ili kako se već zove),
podsjećajući svoju zlatnu mladež kako su to oni
rješavali i kako bi njihova djeca također trebala
postupati, to jest premlaćivati Hrvate na mrtvo ime,
s naglaskom na mrtvo.
Zahvaljujući takvim pojavama Hrvatska je postala
nezdrava zemlja i krajnje je vrijeme da se počne
liječiti. Crveni se političari boje da će ostati bez
posla jer znaju da će teško ili nikako naći tvrtku
koja bi ih zaposlila,a van ne mogu jer ondje nema
otvorenih radnih mjesta za političare koji dolaze iz
Hrvatske, za razliku od liječnika koji masovno
napuštaju bolesnu našu domovinu. Pa dok liječnici
bez granica stradavaju u doista nevjerojatnom
afganistanskom slučaju, i hrvatski su liječnici
izloženi bombardiranju sjevernoeuropskih agenata
koji im na štandovima nude veliku priliku i velik
novac pa će naravno otići tamo gdje mogu zaraditi
trostruko više, a televizije usrdno prenose i
reklamiraju taj vašar.
Čari Europske unije u koju smo ušli na koljenima,
sada se rastvaraju pred nama: em uplaćujemo Uniji
više nego što od nje primamo, em toj svoti koju
uplaćujemo dodajemo ogromne svote naših novaca
potrošenih za školovanje liječnika, i ne samo njih.
Doista bolesno. Pomalo se vraćamo u daleku prošlost
kada je (početkom 17. stoljeća) u Hrvatskoj bilo
svega nekoliko liječnika, ostalo su obavljali
ranarnici i brijači.
A glede izbora: skinut je napokon pečat s državne
tajne, datuma izbora, sada sve znamo i još samo
trebamo pobijediti. Vrlo jednostavno i izvan svake
sumnje. Osim ako vaši domoljubni rođaci i
prijatelji, dragi moji domoljubi, baš na dan izbora
ne stanu na lijevu nogu pa se vrate u postelju. No
čak i tada, čak i bez njih. Ne dajte se obeshrabriti
lažnim anketama jer se te laži i proizvode da biste
se obeshrabrili, ne dajte se obeshrabriti kolumnama
navodno domoljubnih novinara koji upravo odigravaju
dijagonale u korist crvenih, pa ni zaslužnih
športaša koji nemaju potpunu sliku stanja i svoju
karizmu iz početaka devedesetih troše na terenu koji
u cjelini ne poznaju. Ili se radi o banalnijim
stvarima, o čemu ne ću kalkulirati.
Hrvoje
Hitrec, www.hkv.ch
|
