Toliko je vruće da čovjek ne može ni misliti, jednostavno nije napravljen za takve vrućine. Lako je to podnijeti članovima Kukuriku koalicije koji ni po nižim temperaturama ništa ne misle niti imaju potrebu, pa im vrućina ne može nauditi. Savjetovao sam se s istaknutim znanstvenicima koji kažu da ljudi s malenom masom organa koji se zove mozak imaju prirodnu ventilaciju - to jest u lubanji ostaje veliki prazni prostor kojim fluktuira ohlađeni zrak. Vrućina je užasno naškodila i televizijskim djelatnicima, voditeljima i reporterima: jedan od njih nikako nije mogao pogoditi kako se izgovara sv. Antun Padovanski, pa je prvo rekao Antun Padobranski, a zatim pogledao u bilješke i izmucao nešto točnije.

Druga reporterka obavijestila nas je sa Zrinjevca da su ondje "32 stupnjeva", što nije samo od sparine nego od nepoznavanja hrvatskoga jezika. Očekujem da netko kaže: bilo je ondje 32 čovjeka. S jezikom se i inače igramo kao da smo stranci, a neke balkanizme nikako da istjeramo - o velikoj je vrućini bila riječ, naravno, i u zamornoj meteorološkoj prognozi HTV-a gdje se i u hladnijim danima pojavljuju prognostičari koji govore tako izražajno, baš u stilu središnjega dnevnika, a u svakoj rečenici se valjaju. Naime, "valja očekivati", "valja se pripremiti" valja ovo, valja ono. Mi Hrvati imamo glagol trebati, pa trebamo očekivati, trebamo se pripremiti, a imamo i glagol valjati (recimo: valjati bačve, valjati gluposti). U vukovskoj školi učili su nas da se može i trebati, ali uvijek s dakanjem (treba da uradimo).

Hrvatski identitet

Prošloga petka održana više nego zanimljiva konferencije Akademske zajednice "Ante Starčević". Tema: hrvatski identitet, mjesto održavanja: Pakrac. Da, Pakrac, vrlo dobro odabrano mjesto dje je u stvari počeo rat napadom na policijsku postaju. Osim toga, ne moraju se sve konferencije održavati u Zagrebu koji je zasićen skupovima, tribinama, okruglim stolovima i praznim stolicama, a manji gradovi vape za većim događajima. Ovaj o kojemu pišem doista je bio u intelektualanom, kulturološkom smislu - događaj.

Saznalo se, spoznalo i izgovorilo što se inače ne čuje često ili se ne čuje nikako, desetak govornika nije izgovorilo ni jednu frazu nego vrlo točno i sadržajno iz desetak kutova osvijetlilo neupitan i čvrst hrvatski identitet. Zapanjujuće podatke praćene grafikom iznio je akademik Ivica Kostović koji je u svemiru ljudskoga mozga (briljantnijega od svih postojećih tehnoloških izuma zajedno) otkrio i područja definirana kao biološka osnova identiteta koja se potom popunjavaju odgojem - o čemu je govorio prof. dr. Miloš Judaš i o od svijesti o svome jastvu dobivaju zavičajnu i napokon nacionalnu dogradnju, u našem slučaju hrvatskoga identitet bez kojega ne bi bio moguć ni zajednički otpor ugrozama u povijesti pa ni u najnovijom to jest Domovinskom ratu, pa dr. Dinko Čutura i taj rat s pravom unosi kao dio hrvatskog identiteta.

O tome na koje se sve načine i danas pokušava rastopiti i relativizirati hrvatski identitet u području književnosti (ali i filma i kazališta) govorio je potpisnik ovih redaka, o jezičnoj politiici u izgradnji i zaštiti hrvatskog identiteta te o potrebi zakonskih rješenja riječ je imao dr. Mario Grčević, a dr. Nataša Bašić u govoru o institucijskom standardiziranju jezika i pravopisa u Hrvatskoj osvrnula se na aktualnu katastrofalnu situaciju nakon ukidanja Vijeća za normau hrvatskoga standardnog jezika. Dr. Vladimir Sokol upustio se u srednjovjekovnu povijesno-arheološku baštinu u potrazi za davnim korijenima hrvatskog identiteta ali i znanstveno-kreativnim razlaganjem starih postojbina Hrvata i razloga njihova Dolaska, na temelju novih spoznaja. "Na koji se način razgrađuje identitet" bila je tema dr. Miroslava Tuđmana, temeljena na njegovu proučavanju nasrtaja koje danas proživjujemo, a spadaju u područje sigurnosti države i naroda.

Vrlo vehementno govorio je o katoličkoj vjeri kao dijelu hrvatskoga identiteta (i te kako značajnom) mons. dr. Juraj Kolarić, predstopjnik Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, a književnik Stjepan Šešelj o ulozi medija u kreiranju hrvatskog identiteta. Rečenim govornicima treba pridružiti i domaćina, mladog i poduzetnog pakračkog gradonačelnika Davora Hrušku, čelnika grada u kojemu mnoga pročelja čak i u središtu grada i nadalje imaju bezbroj rupa od šrapnela, a vidljive su i ruševine iz doba kada je Pakrac gađan iz Omanovca, brda nad gradom gdje je bio štab banjalučkog korpusa.

Jedna ulica u Pakracu nosi ime masakriranoga liječnika, dr. Šretera, kojega su Srbi ubili zbog njegove privrženosti hrvatskom jeziku, odnosno hrvatskom identitetu. A akademik Kostović koji je u petak bio ključna osoba konferencije, baš je u Pakracu u bljeskovito doba 1995. pregovarao s pobunjenim Srbima (Đakula) i postigao da se velik broj njihovih parapostrojba preda Hrvatskoj vojsci. I tako, dok su ljudi u Zagrebu i ne samo u Zagrebu zaboravili ili "zaboravili" na rat, to jest zaboravili bi sve da nije šatora u Savskoj - u Pakracu su tragovi rata nazočni na svakom koraku, na svakom pročelju osim na negdašnjem imanju Jankovića gdje je sada muzej,a u parku izgrađen nov prostor za vijećanje.

Divan kraj, mnogim Hrvatima nepoznat, brežuljci nalik zagorskima, zarasli šljivici i neukrotiva stabla oraha. A ondje na prilazu Pakracu gdje su Srbi na "kontrolnoj točki" svojedobno oteli dr. Šretera, mladi zagrebački Dalmatinac uzgaja koze i proizvodi kozji sir, razvija malo poduzetništvo koje treba potporu da preraste u veće ... Sir je odličan, koze pitome kao kućni ljubimci.

Budućnost Davora Bavoljaka

Tako se nekako slučajno ili ne zgodilo da sam bio u Pakracu nekoliko dana prije zagrebačkoga predstavljanja knjige fotografija Darka Bavoljaka ("Fotografije 1991-1992") s podnaslovom Satnija hrvatskih umjetnika, nakladnik Art de facto. Na naslovnoj stranici je fotografija teško oštećene robne kuće "Budućnost" u Pakracu. Upravo kao na toj fotografiji snimljenoj 1991. "Budućnost" izgleda i danas, 2015., što naravno izaziva provalu asocijacija na aktualni trenutak lijepe naše domovine - o čemu pišu i autori popratnih tekstova u knjizi koja je velikim dijelom posvećena znamenitoj Satniji hrvatskih umjetnika.

Davor Bavoljak, te 1991. tridesetgodišnjak, diplomant Akademije dramskih umjetnosti, bio je pripadnik Satnije i bilježio kamerom ratna zbivanja u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, povijesne fotografije neprolazne vrijednosti, portrete branitelja i krajolike obilježene stradanjima. Ujedno je to i kronika Satnije hrvatskih umjetnika čije je rađanje pratio kamerom, od zajedničke odluke umjetničkih društava potpisane u Društvu hrvatskih književnika, do postrojavanja Satnije pred Mogilom u Maksimiru i odlaska (odlazaka) na bojišnice, te slike s onih crta gdje je i Bavoljak bivao, slavonskih. No, Satnija je operirala na cijelom području Hrvatske i još ima vrlo mnogo fotografija i video-snimaka u javnom i privatnom vlasništvu, takoreći, koji trebaju biti objavljeni i valjda će biti jednoga dana ... Dopustite da budem osoban jer je ovo takva rubrika - ima i jedna moja fotografija, Bože moj, izgledam kao Fidel Castro u Zaljevu svinja.

Nogometna večer

Iz Pakraca ravno na utakmicu, ne na stadion jer su karte za Poljud bile rasprodane, a i na televizijski prijenos sam zakasnio. Ono što sam vidio bolje da i nisam vidio, a doista nisam vidio ni da je ondje na travnjaku kukasti križ, poslije su ga malo pojačali i jest, bio je, što u realnom vremenu nismo vidjeli ni ja ni delegat na utakmici. Neki se kreativni šišač trave zaigrao. Što se može, znam po sebi da je kosidba trave dosadan posao i samo štreberi kose livadu vodoravno i okomito - ja hvatam krivine, ostavljam otoke tratinčica i stolisnika, mora se čovjek nekako zabavljati. Znači, postoji mogućnost da je šišač slučajno ostavio kukasti trag, po kojemu je još i curio benzin.

Druga je mogućnost da je neki šišač šišao namjerno, rasrđen što plemenite i poštene nekorumpirane svjetske i europske nogometne organizacije ne da ljudima gledati utakmicu hrvatske reprezentacije - načinio medvjeđu uslugu toj reprezentaciji i Hrvatskoj općenito. Treća je mogućnost i u nju najviše vjerujem, da su crveni "antifašisti" nekom šišaču ili kemičaru tutnuli u ruke neki sitniš, mali novac za malu, ali efektnu diverziju koja će biti rastegnuta po svim medijima koji i inače Hrvatsku opanjkavaju kao neofašističku zemlju, te će ovu pomoć dočekati raširenih ruku. Kao što se i dogodilo.

Kad neki cirkusant nastupi na Hrvatskoj televiziji s crvenom zvijezdom na čelu, kada se crvena zvijezda pojavljuje u Kumrovcu ili na četničkom derneku u Srbu, onda je to simpatična provokacija, valjda, kad se netko zaigra na kukastom travnjaku onda je to katastrofa svjetskih razmjera, premda je znanstveno dokazano da je broj zločina učinjenih pod crvenom zvijezdom daleko veći nego onih počinjenih pod svastikom. Pa tako iz današnje Rusije u kojoj ta zvijezda nije prognana i pod kojom su komunisti ubili milijune Rusa i nerusa, stiže "izvješće" o Hrvatskoj pisano prije tragova na travnjaku, izvješće o fašistoidnim Hrvatima koji nastavljaju po svome, prekrštavaju Srbe itd., dok se i sami Srbi krste i čude jer oni ništa slično nisu čuli. Ali jesu razne udruge kojima je posao potkopavanje Hrvatske (hrvatskim novcem), ali jesu oni iz četničke srbijanske vlasti koji su suflirali Rusima. Kao što je upravo FIFA u slučaju Joea Šimunića prihvatila svjedočenje dvaju nitkova i oderala hrvatsku reprezentaciju. A ti su svjedoci tvrdili da su Hrvati u Hrvatskoj bili manjina, a onda otjerali Srbe i postali većinom.

Elem, protiv Hrvatske se doista vodi razoran specijalni rat u kojemu sudjeluju mnoge velike i male sile potpomognute petom kolonom u samoj zemlji. Ništa novo, ali sada stvari dobivaju novu dimenziju i po sili propagandnoga stroja postaje vidljivim da ulazimo u novu fazu. Napadi su postali prečesti i preobilni, očito sinkronizirani iz jednoga centra. Pa kako ni mi nismo baš tako nesposobni, prijeđimo mi u napad. Obrambeni, kao i obično.

Međugorska čuda

Iz Vatikana ne stižu dobre vijesti - Međugorje (p)ostaje upitnim. Ljudi se čudom čude što su čuda postala spornima, da je čuda bilo nitko ne može osporiti. Čak ni Zola koji je svojedobno naturalistički neobzirno lutao po Lourdesu. Oni koji ne vjeruju u čuda doista su čudaci: jer ako vjernik vjeruje u postojanje Boga, nije čudo što vjeruje u čuda, s tim da su mnoga međugorska znanstveno potvrđena. A da i nisu, milijuni ljudi koji dolaze u Međugorje vraćaju se kući kao bolje osobe - i to je najveće čudo.
Naravno da i meni smeta (i izaziva sumnje) hiperinflacija Gospinih ukazanja vijedlicama, a posebno točna pretkazanja ukazanja. Tu se netko također zaigrao i napravio medvjeđu uslugu Međugorju.

SOA

Sigurnosno obavještajna agencija dala je opšino izvješće o stanju sigurnosti u Hrvatskoj, koje je vrlo povoljno i sada se osjećam potpuno sigurnim. Ne ću se više ni osiguravati. A doznao sam i što prije nisam: da u veleposlanstvima ima špijuna. To me je zaprepastilo. Doznao sam da balkanska mafija operira i u Hrvatskoj, što me je zgromilo. I da nam je susjedstvo nestabilo. To me je dotuklo. Do sada sam živio kao idiot, a eto su mi razjasnili.

Referendum

Vrlo mi je drago što je referendum o referendumu uspio, nakon čega se pojavio Bauk i plakao što će "2oo.ooo ljudi odlučivati o promjeni Ustava" - drska i priglupa izjava jer je riječ tek o 2oo.ooo potpisnika, a na referendumu odlučuju glasači a ne potpisnici. (Usput: je li Bauk na onoj balvanskoj fotografiji ili nije, još nismo saznali).
Nisam potpisao iz inata, evo zašto: ne potpisujem nepismene slogane koji ne znaju da se piše "ne ćete" a ne "nećete bez naroda". Taj narod kojega spominju jest hrvatski narod, a on ima i svoju pravopisnu baštinu. No, velim, referendum o referendumu je dobra stvar, u biti.

Savska 66

Ni jedan od braniteljskih zahtjeva (a sada svi znaju za sve zahtjeve premda su se mjesecima pravili blesavima i pitali zašto oni u stvari prosvjeduju) nije tako razgoropadio crvene medije kao onaj da se objavi registar agresorskih, neprijateljskih vojnika u Domovinskom ratu. I nije to toliko zato što bi abolirani bili popisani, to jest nije zato što bi "obični" četnici dobili imena i prezimena, nego zato što bi se vidjelo koliko njih obnaša javne dužnosti u Republici Hrvatskoj, u državnoj i lokalnoj vlasti, u poduzećima - u kojima hrvatski branitelji dobivaju otkaze.

Hrvoje Hitrec, www.hkv.hr

(108)