Na crvene konje više se nitko ne kladi, pa su i sami od
sebe prestali trčati, počeli gristi se međusobno,
zapošljavati u zadnjem trzaju nezaposlene članove svojih
stranaka, ostavljati mostobrane za neke buduće izbore,
za četiri ili osam godina, premda u duši (duši!?) znaju
da nikada više ne će jesti hrvatsku travu, da će ih
zauvijek prekriti trava zaborava. Ipak su spremni (!)
pružiti zadnji otpor, sve preostale postrojbe uputiti
prema Kumrovcu gdje se pokisle kokoši okupljaju oko
voljenoga vođe i ugibaju s pjesmom mi ti se kunemo.
Kolindinih sto dana
Od početka mandata izložena je podmetanjima, lažima,
sitnim spletkama i krupnim klipovima. Počelo je to i
prije, vozili su ju na Grič u pokvarenoj uspinjači
koja je lako mogla zastati na pola puta ili se naglo
stuštiti, grički top nije opalio po prvi put u novijoj
povijesti, s Hrvatske televizije su ju vrijeđali u
vrijeme ceremonije ustoličenja, Milanović i njegova
fakinaža baš su ju tapkaroški pokušavali iritirati i
izbaciti iz takta, ali nije se dala. Iz dana u dan u
ovih sto dana pobjeđivala je u čarkama i dobivala
bitke, razumjela je ona i razumio narod da ima posla s
infantilnim zluradim maloljetnicima koji joj
jednostavno nisu dorasli pa je s lakoćom pokupila
konce vlasti, ladnokrvno poslala Tita u rodno mjesto i
slično.
Uz stoti dan hrvatske predsjednice objavila je
Hrvatska kulturna zaklada vrlo lijepo dizajniranu
neveliku knjigu s brojnim fotografijama snimljenim na
ustoličenju 15. veljače i cjelovitim tekstom Kolindina
inauguracijskoga govora tj. poslanice "Vjerujem u te,
zemljo moja Hrvatska", teksta koji je imao samo jedno
slabo mjesto - zahvalu Mesiću i Josipoviću na "njihovu
doprinosu u izgradnji hrvatske demokracije", no i ta
se rečenica vjerojatno našla samo zato jer je autorica
(autori) predvidjela reakciju publike. Rečena knjižica
u kojoj su objavljeni i tekstovi svih izvedenih i
izgovorenih pjesama te podatci o sudionicima slavlja,
ima isti format kao svojedobno u istoga nakladnika
objavljena knjiga ""Izlazak iz hrvatske šutnje".
Možda ne i slučajno - 15. veljače 2015. I 28.
veljače 1989. imaju poveznicu, oba su prijelomni
trenutci hrvatske povijesti - onaj iz svršetka
osamdesetih označio je početak definitivnoga svršetka
jugokomunističke vladavine, ovaj iz tekuće godine
označio je početak definitivnoga sloma orjunaške
remisije u kojoj je Hrvatska živjela (umirala) zadnjih
petnaest godina. Mračnih petnaest godina - tako je
naslovljena knjiga političkog analitičara, novinara i
publicista Mate Kovačevića, koja upravo ide u tisak.
Dan kada je Sabor umro od srama
U Hrvatskom saboru dogodio je incident velikih
razmjera, a nije mu posvećena dostojna pozornost.
Raspravljalo se o zakonu o pravima žrtava seksualnog
nasilja u Domovinskom ratu, što je već po sebi
oksimoronsko podmetanje jer se radi o žrtvama
seksualnog nasilja u srpskoj (i crnogorskoj) agresiji
na Hrvatsku - ali hajdmo, misle vladajući, i tu
unijeti malo magle i moguće ravnoteže. Tomu se
razmišljanju iz niskih pobuda priključio manjinac
Pupovac pa postao akterom jednoga od najvećih skandala
u povijesti Sabora: prononsirani je lažov u stvari
izrazio sumnju da su žrtve silovanja doista silovane
pa će tek uz pomoć lažnih svjedoka dobiti odštetu, te
nadalje da bi odštetu trebali dobiti i njegovi
zemljaci iz neprijateljskih redova koji su silovani u
Lori(!) jer ovako se "srpska manjina spominje u
kontekstu seksualnog nasilja u ratu" (nego koja,
slovačka, češka, bugarska?).
Takva
nečovječna drskost i cinizam nisu doduše posve ostali
bez odgovora, ali samo iz oporbenih klupa. A što je
trebao učini predsjednik Sabora ili predsjedavajući u
tom trenutku? Ustati, pokazati velikosrpskom
provokatoru vrata, pa ako ovaj sam ne prođe kroz njih
- pozvati saborsku stražu da ga izvede, jer je riječ o
terorističkom činu, premda verbalnom. Ništa od toga
nije se dogodilo, a velika je vjerojatnost da Pupovac
ili neki drugi manjinac njegovih nazora uđe u
povjerenstvo koje će utvrđivati "status žrtve". Možda
se u povjerenstvu nađu i neki od silovatelja, a zašto
ne bi kada je protiv junaka s Koranskoga mosta,
Hrastova, primjerice, svjedočio neprijateljski vojnik?
A kad sam već spomenuo Loru, tu je doista riječ o
silovanju - ali ne neprijateljskih petokolonaša, nego
o silovanju prava i pravde. Orjunaški mediji učinili
su od Lore mit i gotovo ga izjednačili s Jasenovcem,
bajićevskim vratolomijama dana je "potvrda"
izmišljenim dimenzijama Lore a tzv. nezavisno
pravosuđe pralo svoje prljavo suđe rijekom
pravorijeka, zaključcima koji sa zbiljom nisu imali
ama baš nikakve veze. Pa sada Pupovac poteže takvu,
virtualnu Loru nastalu u medijskim loncima - a
hrvatske djevojke i žene silovane od četničkih srpskih
divljaka ostaju i opet u drugom planu. I opet
uvrijeđene, gnjevne i ponižene jer mnoge od njih imaju
samo jednoga svjedoka - svoga srpskog silovatelja.
Dubrovnik u opsadnom stanju
Nekako se, slučajno ili ne, sve loše zgodilo u
nekoliko dana - valjda u pripremama za punu turističku
sezonu: umjesto diskretno provedene protudrogeraške
akcije, u Dubrovniku i okolo njega paradirale su duge
cijevi, nešto poslije Dubrovnik je utonuo u
telekomunikacijski mrak i izgubio vezu s ostatkom
Hrvatske i cijelim svijetom (nakon što zahvaljujući
priglupoj i zluradoj aktualnoj vlasti nije dobio ni
prometnu vezu), a usporedo s tim dogodovštinama
proživljavao je grad i kazališnu aferu s prijeporima
oko postavljanja komada autora čije prezime većina
naših ljudi ne zna izgovoriti. Cijela ta priča može se
nazvati Dubrovačkim proljetnim igrama i bila bi
bizarna da se iza nje ne skrivaju ozbiljnije stvari.
Jer, ništa se ne događa slučajno.
Budak
Raspisalo se u jutarnjem novinskom rumenilu o Mili
Budaku. Zašto baš sada? Zato jer su i njega
strijeljali komunisti kao i Dražu Mihailovića, a Dražu
su Srbijanci rehabilitirali - to jest ustanovili da
nije imao pošteno suđenje. Pa da netko ne bi došao u
napast i povukao usporedbu, trebalo je u stilu
jugoslavenske historiografije obavijestiti zaboravnu
hrvatsku publiku o Budakovim grijesima i nemogućnosti
rehabilitacije. Usput je isti onaj koji je o Draži
Mihailoviću u hrvatskim (?) novinama ne tako davno
pisao sa simpatijama, podgrijao staru komunističku laž
da je Budak bio minoran pisac, odnosno da njegovo
književno djelo nema baš nikakvu vrijednost.
Što je o Budaku pisao Slavko Ježić, autor "Hrvatske
književnosti" ( od 11oo. do 1941.)? Citiram iz izdanja
Grafičkog zavoda Hrvatske, 1993.: "Mile Budak, rođen
1889., rodom Ličanin, zvanjem odvjetnik, nekada
urednik "Mlade Hrvatske", istaknuti pravaš i politički
čovjek. Njegova popularnost prva je uspjela potisnuti
u pozadinu Miroslava Krležu. Zabavljen zvanjem i
javnim poslovima nije dospio na pisanje, sve dok mu
diktatura godine 1929. nije dala dovoljno vremena,
zatvorivši ga bez istrage. Zato godine 1930.
provaljuje upravo orkanskom snagom u književnost i
izdaje svake godine po jednu knjigu (Pod gorom,
Raspeće, Na ponorima, Opanci dida Vidurine).
Dne 7. lipnja 1932. doživljava pokušaj atentata koji
međutim nije uspio da bude smrtan. Nakon ozdravljenja
odlazi u emigraciju, odakle se vraća 1938., pokreće
tjednik "Hrvatski narod" i organizira ustaški pokret.
Uza sve to uspijeva napisati svoje najznamenitije
književno djelo, veliki roman Ognjište... Budakove
ličke novele u stvari su samo studije za Ognjište,
koje ostaje glavno djelo Budakovo i jedan od najboljih
romana hrvatske književnosti uopće... Na taj je način
Budak stvaralac likova, koji pomalo ulaze u svijest
hrvatskoga općinstva i postaju sastavnim dijelom
njegova duhovnog života - baš kao i lica velikih
klasika Shakespearea i Molierea u njihovu narodu. Tako
se i Budak uzdiže u redove hrvatskih klasika te u
mnogim prijevodima postaje tumač hrvatske duše pred
stranim svijetom."
Tako piše Slavko Ježić o Budaku, a godine Gospodnje
2015. orjunaški novinar Jergović odriče Budakovu
književnom djelu svaku vrijednost, nastavljajući
fukarsku tradiciju zatiranja književnika i književnih
djela koja se ne uklapaju u jugoslavenske horizonte,
strijeljajući još jednom Budaka književnika čiju se
književnu ostavštinu ni dan-danas ne pokušava odvojiti
od njegova političkog djelovanja u vrijeme Pavelićeva
režima. I još nešto: u jutarnjem se rumenilu spominje
Budakova kći te konstatira da je likvidirana. Da
jutarnja publika ne bi bila konsternirana i da se ne
bi preslikovito prikazalo komunističko divljaštvo, ne
spominje se kako je likvidirana - pilama su joj
odrezani udovi. Baš tako.
Onaj pisac kojega spominje Slavko Ježić, naime
Miroslav Krleža, više-manje mirno je proživio vrijeme
Pavelićeve vlasti u prijateljskim sanatorijima -
mjestima koja su Budaku vjerojatno bila poznata. Bez
Budakove zaštite loše bi se proveo, a 1945. komunisti
su mu na elegantan način maknuli sa scene najvećega
književnog konkurenta baš u onoj provali sile koju je
infantilno zazivao u plamenim danima dozivajući
"Spasonosne", one koji će "nadsvoditi antitezu Vizanta
i Rima".... Negdje uz Krležu kojemu ni u jednoj
rečenici ne odriče književnu vrijednost, spominje
Ježić u "Hrvatskoj književnosti" s velikim simpatijama
i Slavka Kolara. Nije slučajno da će se Krleža poslije
namjeriti upravo na Kolara i izbaciti ga iz
književnoga društva.
Šezdesete
Slikar maglenih zagrebačkih veduta Antun Mateš
objavio je knjigu o šezdesetim godinama prošloga
stoljeća s nizom štikleca iz tadanjega života u
sekundarnoj metropoli, skromnom životu, skromnim
jelima, skromnim zabavama mladih, švercanju ne u
tramvajima nego na tramvajima - dotično na "pulferu",
tučnjavama u kvartovima i između kvartova, itd. Tako
je Mateš iz svoje proživljene vizure oživio šezdesete,
puno bolje nego što su nedavno pokušane prodati
publici osamdesete u nekom tendencioznom serijalu po
naslovu crno-bijelom a po duhu crvenom i
jugonastalgičnom.
Većina vrlo mladih ljudi početkom šezdesetih nije
znala ništa više od onoga što su servirali "mediji"
vrlo slični sadašnjima, filmski žurnali iz Beograda,
udžbenici iz povijesti i predavanja iz marksizma. Nisu
znali ništa o Bleiburgu (a ni puno poslije) jer im i
stariji koji su uspjeli preživjeti ništa o tome nisu
pričali, svijet u kojemu se se našli primali su zdravo
za gotovo i snalazili se u njemu kako su znali, tek se
u studentskim domovima gdje su gladovali mladi iz
"provincije" rađao pokret otpora, prigušeno, pod
nadzorom Udbe. Nisu znali tada mladi i života željni
Zagrepčani za stratišta oko Zagreba, mnogi su igrali
nogomet na livadama pod kojim se trulile kosti
njihovih predaka. No usporedo je dolazila k sebi od
straha četrdesetih i pedesetih obamrla srednja
generacija, ponešto se ohrabrila nakon pada Rankovića
i stanovite "liberalizacije", u njoj i negdašnji mladi
hrvatski partizani koji su se osjećali prevarenima i
postali ogorčeni antikomunisti i antijugoslaveni,
hrvatski je osjećaj napokon eksplodirao dugo
stiješnjen u crvenoj posudi, hrvatski je jezik istupio
Deklaracijom još jednom pokazujući samosvijest
posebnosti, pa je čak i Krleža potpisom djelomično
okajao svoje istočne grijehe. Buknulo je Hrvatsko
proljeće, a potom su šezdesete završile -
sedamdesetima.
Da, u toj živahnoj drugoj polovici šezdesetih
("Hrvatski tjednik" itd.) uspjelo se pokrenuti i
satirički list, "Paradoks" s Pajom Kanižajem i potom
Milanom Havličekom kao glavim urednicima. Kao što je
poznato, "Paradoks" je zabranjen burne 1968. dok su
još Savka i Tripalo bili na vlasti.
Puntarić
Samo tri godine nakon sloma Hrvatskoga proljeća,
skupina nas utemeljila je Društvo hrvatskih humorista.
Premda nisam imao velika očekivanja, olovna i uglavnom
srpska komunistička vlast u Hrvatskoj legalizirala je
rečeno Društvo pod rečenim imenom - s nacionalističkim
hrvatskim pridjevom. Mene je spomenuta skupina
humorista, tekstopisaca i karikaturista, navukla da
postanem glavnim urednikom. Vlast nije reagirala,
začudo, iako sam iza sebe imao zabranu "Paradoksa" u
kojemu sam slovio kao urednik teksta, a Proljeće me je
samo okrznulo jer sam na nj - zatočen u makedonskoj
kasarni - jednostavno zakasnio, tek nešto sitno
objavio u "Hrvatskom tjedniku" i zato proveo na tankom
ledu koju godinu, svrstan u blažu skupinu kojoj je
bilo dopušteno pisati ali ne i potpisati se.
Vlast se ipak nije pokazala tako neopreznom kako sam
mislio, uvalila mi je u uredništvo udbaša koji se pod
pseudonimom bavio humorom (!), no tip nije bio
dorastao zadaći - nakon nekoga vremena uspio sam ga
eliminirati prljavim trikom, te se još morao
opravdavati nalogodavcima, to jest Partiji. Nitko u
našoj skupini nije bio u partiji, premda sam
autoritetom glavnoga urednika uvjeravao jednog po
jednoga da morajući ući ili ne će biti love, a oni
pitali zašto ja ne uđem i tu bi razgovor o toj temi
zamro. Bili su to sjajni ljudi, vedri karikaturist
Mladen Bašić po zvanju pravnik, blistavi humorist
Vlado Šimenc koji je svojedobno bio urednik na
Radio-Zagrebu, Ivan Pahernik tada samo karikaturist i
grafički urednik našega "Kerempuha" a poslije i
darovit pisac, Ivo Hrčić samoborski itd. a ekonomski
genijalac Ivica Palatinuš logistički je stao i iza
veličanstvenoga projekta "Antologije hrvatskoga
humora" u šest knjiga, projekta uspješno ostvarenog u
najtežim hrvatskim godinama.
U to vrijeme pridružio nam se jedan stidljiv momak,
zagrebački dečko Srećko Puntarić koji je odmah stupio
na scenu očitim, raskošnim darom za karikaturu i
oduševio nas svojim smiješnim čovječuljcima. Postao je
potom i članom redakcije "Kerempuha". Prvu karikaturu
koju smo mu objavili izložio je neki dan - među
ostalima - u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.
Izložba je posvećena četrdesetoj obljetnici Felixova
javnoga crtanja (i dvadesetoj u "Večernjaku"). Ne
mijenja se, ne eksperimentira crtežom niti je
potrebno, nevjerojatnom stalnošću vrsnoće dosjetke
egzistira desetljećima, uvijek dosljedan u (hrvatskim)
vrijednostima kojima je odan, nikada zapjenjeni
satirik, uvijek umni humorist čije "kolumne" govore
više i bolje od svih ozbiljnih tekstova.
Hrvoje Hitrec, www.hkv-hr
(108) |
