Istodobno, Hrvatska se našla na udaru velikoga broja
optužnica: dižu ih bankari, diže Cerar na konju s
hvataljkama hrvatskoga novca, diže nefunkcionalna BiH
navodno čak 900 funkcionalnih optužnica protiv hrvatskih
branitelja, sve čekajući presudu iz Haaga u žalbenom
postupku kako bi s tim papirom u džepu napunila zenički
zatvor Hrvatima, nadajući se naravno potvrđivanju
visokih kazna hrvatskim vojnim i političkim vođama
Herceg-Bosne.
Diže optužnice Srbija po svojem
perverznom zakonu koji agresoru i ratnom gubitniku
daje za pravo hvatati branitelje i ratne pobjednike -
kao najvidljiviji modus operandi novoga srbijanskog
memoranduma kojemu je cilj ne samo izjednačiti krivnju
za devedesete nego i u konačnici prikazati Srbiju i
Srbe uopšte kao žrtve, čemu služi i stalna poveznica s
Drugim svjetskim ratom, prikazivanje moderne hrvatske
države kao ustaške, ponovno i drsko uzdizanje
velikosrpskih mitova u suradnji s vaseljenskim
patrijarsima koji se izravno stavljaju u funkciju
protuhrvatske i protukatoličke lige, ali i u svezi s
europskim političkim patuljcima, neupućenim ili
tendencioznim opasnicima koji bi otrgnuću Srbije od
Rusije žrtvovali i Hrvatsku, što već i rade.
Medijska
Europa bila je i ostala protuhrvatska, od Austrije do
Engleske (koja je i nadalje punopravan član EU, barem
još dvije godine), pa ako se pozorno pročita što pišu
"Die Presse", "Der Standard" ili "Guardian", vidi se
isti rukopis ne samo srbijanski nego i onaj pete
kolone u Hrvatskoj koja nesmetano djeluje i brifira
europski tisak, nerijetko uz pomoć hrvatskih
veleposlanika postavljenih u eri nesretnoga Milanovića
i sestre Pusić Ban ki Moon (ki bi da bi).
Svi, znači, dižu optužnice protiv Hrvatske, samo
Hrvatska ne diže ništa. Kako stoji proces koji se vodi
protiv Stanimirovića, primjerice, ne znam. Četnik koji
je u Tovarniku izvodio ranjenike iz kuća, a oni potom
nestali, onaj koji je vukovarsku bolnicu proglasio
zadnjim uporištem ustaša - bolnicu iz koje su
ranjenici odvedeni na Ovčaru - vrlo lijepo kotira u
hrvatskoj državi protiv koje bijaše dušom i tijelom.
Milorad Pupovec, autor huškačke laži o prekrštavanju
srpske djece, prevarant koji je nagovorio hrvatske
vlasti da zamijene dvojicu Srba za dr. Šretera premda
je znao da je Šreter već ubijen, Pupovec koji se
godinama, ma već i desetljećima prenemaže po Hrvatskom
saboru, tribinama i televizijama - umjesto da bude
lustriran (u najmanju ruku) sada i nadalje ljigari,
postavlja se kao bitan faktor u sastavljanju nove
Vlade, kadrovira u HDZ-u s kojim bi vrlo rado
sudjelovao u vlasti. Ukoliko mu to uspije, ne će biti
dobro.
Suradnja HDZ-a s takvim SDSS-om čiji je osnivač i
ratni zločinac Goran Hadžić nije obično političko
pitanje, nego pitanje moralno, pitanje mentalnog
zdravlja hrvatske nacije. Moguće "primanje" u Vladu
Milorada Pupovca kojega u Hrvatskoj preziru i Hrvati i
nehrvati, jednako je kao da u hrvatsku Vladu uđu
Nikolić, Vučić, Dačić i Vulin kao potpredsjednici, jer
nikakve razlike nema, jer se radi o istoj družbi i
istim ciljevima koji su doživjeli fijasko u
devedesetima, a bude li potrebe i opet će. Sve je to
ista Miloševićeva siročad koja sanja o crti
Karlobag-Karlovac-Virovitica, valjda ovaj put uz veću
pomoć Rusa s kojima planira dvije vojne vježbe tik uz
hrvatsku granicu. ( Nezavisno od teme, ali ne posve:
vjerojatno ste vidjeli teritorijalni raspored mandata
na izvanrednim izborima - sve zapadno od čuvene crte
Virovitica-Karlobag obojeno je na koloriranom
zemljovidu crvenom bojom, sve istočno od crte plavom.)
Elem, opisano srpsko političko vodstvo, da ne kažem
vojvodstvo u Hrvatskoj klasična je peta kolona koja
egzistirana hrvatskoj političkoj gluposti iz koje su
rođena ona zajamčena tri mjesta u Hrvatskom državnom
saboru, to jest za sve manjine osam. Nema takvog
slučaja u europskim zemljama, ni u ustavima ni u
parlamentima. Osam zajamčenih mjesta za manjine nisu
drugo do rep koji se vuče iz jugoslavenskih magla, i
treba mu napokon napokon stati na rep.
Rujan je 2016. i Hrvatska se naizgled nalazi u
boljoj situaciji nego prije četvrt stoljeća, u rujnu
1991. kojega se ovih dana prisjećamo na mnogim
obljetnicama, stravičnoga rujna kada je započela posve
otvorena i krvoloična, masovna agresija JNA, Srbije i
srpskih četnika u Hrvatskoj. Danas je Hrvatska članica
EU i NATO saveza, čiji Vojni odbor zasjeda u Splitu,
sve to zahvaljujući tomu što je ne samo opstala nego i
pobijedila u ratu, ali da se toga rujna 1991. hrvatski
narod nije prisjetio svoje slavne ratničke prošlosti i
već tada bitkom za Šibenik pokazao nevjerojatnu
hrabrost - sve bi palo u vodu. Ovako su pala ona dva
neprijateljska zrakoplova, pala je i teza "da će razum
pobijediti" premda bijaše razvidno da imamo posla s
luđacima, ubojicama i gadovima, do kraja je pala je
krinka "narodne armije" koja postade neprijateljskom
vojskom, kao što je uostalom bila i do tada, od
Bleiburga do devedesete godine prošloga stoljeća zalog
održanja zločinačke komunističke naddržave.
U Europsku uniju smo ušli kao u miru teško oštećen
suvereni organizam, plaćajući ulaznicu slobodom
mnogihhrvatskih generala i branitelja izručenih Haagu
ili "hrvatskim sudovima" (Norac, Glavaš, Hrastov), a
neki poput Đure Brodarca nisu ni stigli pred sud jer
su umrli u neljudskim uvjetima "pritvora". Nedugo
nakon što smo ušli u Obećanu zemlju, ona se pred našim
očima pretvorila u niz koncentracijskih logora
okruženih žilet-žicom, s tendencijom da nas ostavi
izvan schengenskog kaveza i prepusti neizvjesnoj
sudbini. Formalno smo i dalje u kavezu EU, ali kao
kolonija koja nema previše izbora (osim
parlamentarnih) pa mora pokorno slušati velike iz
Bruxellesa.
Do javnosti nije došla, ili nisam pratio,
Deklaracija Hrvatskoga generalskog zbora pisana prije
izbora, a koja počinje rečenicom: "Iskustvo nas
sudionika Domovinskoga rata uči da široke avenije koje
mu se nude vode narod u propast, a uska staza mudrosti
vodi ga u spas." Nakon toga citata slijedi: umjesto da
se na Tuđmanovoj ostavštini gradi budućnost, određene
političke elite na ovaj ili onaj način već šesnaest
godina blokiraju taj proces, te da je Hrvatska -
unatoč činjenici da je članica NATO-a i Europske unije
- došla u poziciju da joj se neprestano umanjuje
sloboda međunarodnog djelovanja, ograniči suverenitet
- prije svega monetarno-financijski, medijski, pravni
i gospodarski - a iznutra naruši teritorijalni
integritet, proizvodeći "nezadovoljne" skupine svih
vrsta, odnosno simulirajući oblik građanskog rata...
Što žele
generali? Da se odrede sve četiri razine hrvatskih
nacionalnih interesa, da se kapitalizira hrvatski
geostrateški položaj, da se Hrvatska ne dijeli na
regije, da zaštita hrvatskoga naroda u BiH bude na
prvom mjestu prioriteta vanjske politike, da se
ustroji Institut za strateška istraživanja i Akademija
nacionalne sigurnosti u kojima će biti stručnjaci iz
svih područja znanosti, vojnog umijeća, gospodarstva,
j e z i k o s l o v lj a i vjere. Navedene ustanove
sjajnim sklopom riječi nazivaju - duhovno izviđanje.
Točno. Bez izvidnice vojska (država) srlja u propast.
Pa dok NATO zasjeda u Splitu, dok se po bruxelleskim
kuloarima govori o europskim vojnim snagama, dok
sehrvatska satnija šalje u Litvu, hrvatski generali
(isti oni koji su defenstrirani početkom stoljeća zbog
isto tako domoljubnog pisma) zahtijevaju vlast koja će
hrvatske Oružane snage doktrinarno, u što kraćem roku,
pripremiti za asimetrično ratovanje, što je bez
vraćanja pričuve i ročničkog sustava nemoguće. Znači,
tromjesečna obuka u kampovima. Ne ostaju na
ograničenom vojnom pitanju, nego traže da se pokrene
intelektualni, stvaralački duh, duh koji njeguje
solidarnost, a odbacuje jal, mržnju, nesuradnju i
zavist. "Nove spoznaje ne stječu se umom, nego
vizijama", dodaju.
Vrlo dobro, kombinacija i isprepletanje vojne
spremnosti hrvatske države i duhovne kreativnosti,
intelektualizma koji nije sebi svrhom. Misleći tu
prvenstveno na široko shvaćanje kulture, baštine i
žive umjetnosti, duhovnu dimenziju naroda, toliko
važnu i u sigurnosnom smislu.
Dobro. Pa dok generali govore o asimetriji, peta
kolona se simetrično rasprostrla prvenstveno na
području kulture i u vrijeme Vlade Z. Milanovića
preuzela monopol nad "kulturnim životom", ustanovama i
medijima koji su već odranije bili okupirani od
neprijateljske klateži. Primjere i ne treba navoditi,
od kazališta i filma do televizija i školstva
("revolucionarni" uputnik tj. kurikul koji drsko
krivotvori prošlost i sadašnjost), sve do jedne
institucije koja je bila rubu interesa, a zadnjih dana
došla u prvi plan - to jest Hrvatskoga radija, odnosno
Trećeg programa, do prije neku godinu utočišta lijepih
umjetnosti. I što se dogodilo? Postavili ondje
stanovitu Rajku, a ona pretvorila Treći program HR-a u
prvi program srpske, dotično srbijanske kulture s
"Pojmovnikom postjugoslavenske književnosti" i sličnim
jugosrpskim emisijama.
Moram priznati da odavno ne slušam Treći program,
ali zar je pobogu novinarima i spikerima trebalo
toliko dugo da se pobune (neki jesu, tiho), i da se na
Programskom vijeću HRT-a o toj sablazni govori tek
sada kada je došla nova ekipa i na čelo HRT-a i
Trećega programa HR-a? Ova mala (ne baš mala)
ilustracija govori i viče kako se u jednom ipak
intelektualnom miljeu kao što je novinarstvo, i to u
javnoj ustanovi, mogu nametnuti normalnim hrvatskim
novinarima ne samo staljinistička stega i cenzura nego
i pretvoriti radio u propagandni stroj druge države,
ne bilo koje, one koja je htjela zauvijek uništiti
Hrvatsku i hrvatski narod.
Na sličan način bile su (i još su mnoge) premrežene
sve kulturne ustanove, pod kapom ondašnjega vodstva
Ministarstva kulture koje je svime, duhovno i novčano,
upravljalo i "davalo smjernice". Poznavajući hrvatsku
glupost, kulturna peta kolona je odlaskom vlasti
SDP-HNS samo malo zašutjela, nadajući se da će - kao i
obično - naći pristaše i zaštitnike među "desnima", a
kada se to (za sada) nije dogodilo budući se našao
ministar kulture kojemu se to ne može dogoditi, crveni
mediokriteti lišeni jasala uzbunili su pola Europe i,
naravno, posegnuli za objedama koje uvijek pale - o
ustašizaciji, i sličnim glupostima koje gode ušima
ljevičarske europske klateži, do šezdesetih odane
staljinizmu. Koji je imao neke mrlje (stotine milijuna
likvidiranih), ali im je imponirao, a kada su
nasljednici ušli u Prag, prebacili su se sartrovci i
slična žgadija na Tita i Partija, na socijalizam s
ljudskim licem koji je po izvješću A. Rankovića proveo
kroz kazamate tri milijuna, a pola milijuna poslao na
drugi svijet.
To je taj europski celofan u koji se uvlače jugofili
u današnjoj Hrvatskoj, to je duhovna podloga rečenih
novina od Austrije do Engleske, to je i odgovor na
prijezirni odnos prema Hrvatskoj kao članici Europske
unije prema kojoj iSlovenija postavlja žicu za
životinje i ljude, podjednako. Duhovno rasulo
prouzročeno rečenom medijskom i "općekulturnom" petom
kolonom jest plodna podloga za općenarodno rasulo u
svim područjima. Stati tomu na kraj, velika je zadaća
koju je započeo Hasanbegović, a hoće li ju nastaviti
on ili netko drugi, vidjet ćemo. Ako tu bude zastoja,
ne piše se dobro Hrvatskoj u kojoj i nadalje sve vrvi
od malih majmuna sa crvenim stražnjicama, a u budućem
gradu europske kulture gradonačenik tuče žene
kišobranom.
Uslagivanja
U tijeku je uslagivanje nove vlasti desnoga centra,
nakon apsolutno relativne pobjede HDZ-a koji je na
dobrom putu da skupi više od famoznih 76 ruku.
Pregovori s Mostom idu dobro, barem se tako govori,
premda ona stara mostovska nezajažljivost i nadalje
tinja, a mogla bi i planuti. Sa Živim zidom je
nemoguće razgovarati, posebno zato jer se u njemu
odvija tragedija nalik Macbethu, uključujući Lady
Macbeth - lijep primjer kako se skromni ljudi počupaju
kada se radi o novcu i moći. S manjinama se razgovara,
ali je potpuno nejasno zašto one idu u bloku i daju se
vodati kao medvjedi od Pupovca i Vučića.
Na ljevici je dramatično nakon što Zoki drugdje
traži posao, a za nasljednika predlaže Ranka Ostojića
koji bi i nadalje sa svojim specijalcima provaljivao u
crkve i tukao hrvatske ratne invalide. Premda je nekim
izjavama sam sebi podmetnuo nogu, naizgledniji je za
sada Picula koji ima potporu Bruxellesa, odakle se
projektiraju vođe većih hrvatskih stranaka. Žalopojke
da je ljevica na putu nestanka, na žalost nisu realne.
Zabavno je najviše u HSS-u koji je naglo i naknadno
shvatio da mu Beljak radi o glavi, pa se očekuje
velika seljačka buna s gospođicom Petir koja treba
imati ulogu Laure "U registraturi".
Pravaške stranke su trenutačno u položaju Dinama u
Lyonu (i Rijeci) no onaj tko ih otpisuje, obična je
budala: čim "asimetrične ugroze" postanu realne, i
pravaši će dočekati svojih pet minuta, jer se u
velikim iskušenjima Hrvati vraćaju Starčeviću. Ni
Bandić nije za odbaciti, ima nešto mandata, ne baš za
premijera ali ipak. Dva su dva, premda sam mu davao
četiri. Ta dva mogu anulirati potrebu za Pupovčevom
tricom. Nikakva hrvatsko-srpska koalicija nam nije
potrebna.
Glede atmosfere u narodu, što bi Ćiro rekao u
čaršiji, samo ovo: kažu mi da su ljudi odahnuli, manje
su malodušni, očekuju da ne budu na prepad ovršeni, ni
oni ni Hrvatska.
Hrvoje
Hitrec, hkv.hr
|
