No, to je samo jedno od otkrića objelodanjenih
prošloga tjedna. Ima i boljih, optimističnih, kao što
je plazma silne energetske učinkovitosti, koja bi
mogla promijeniti život na Zemlji i učinila
nepotrebnim termoelektrane na ugljen u Istri. Uopće,
zaokupljeni hrvatskim političkim rašamonom jedva
registriramo velike globalne događaje poput pariške
konferencije o ratu protiv zatopljenja odnosno o
spašavanju Zemlje, koja je u svojoj ne baš dugoj
povijesti punoj života doživjela tri katastrofe. Prva
bijaše negdje u razdoblju perma kada je pretrpila
unutarnju agresiju: baš kad je doživjela proljeće i
zašarenila se raznim egzotičnim biljkama među kojima
je već svašta počelo gmizati, popucala je tanka kora i
iz još paklenski vruće jezgre iskočili vragovi lave i
dima. Po nekima, preživjelo je samo deset posto vrsta.
Kad se unutarnja agresija stišala i Zemlja počela
oporavljati tako dobro da su od sreće skakutali
dinosauri, dogodila se, kažu, vanjska agresija u
obliku poludjelog krupnog asteroida koji je i opet
uništio dobar dio života na Zemlji, pa i dinosaure
(ne sve, ostali su politički dinosauri i pojavili se
u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća, a može ih se
vidjeti i danas na koncertima, izložbama i uredima
bivših). Treća velika katastrofa bila je, naravno,
pojava čovjeka na Zemlji, vrlo inteligentnoga bića
koje je do sada uništilo bezbroj biljnih i
životinjskih vrsta, te i ljudskih stvorenja, s
namjerom da uništi i Zemlju samu - pileći granu na
kojoj sjedi.
Isprva su samo razvijene zemlje razvijale
stakleničke plinove, a onda su se i nerazvijene
razvijale u istom smjeru. Pa je nastala panika.
Hodaju ljudi s maskama na licu i kašlju. Smogovci.
Idioti koji su odavno, svaki na svoj način, galamili
da će do toga rusvaja doći, bijahu ismijavani, a
neki i likvidirani. Moja je savjest čista, što bi
rekao Stepinac, jer sam još svršetkom sedamdesetih
napisao roman "Eko Eko" namjerno tako da ga mogu
čitati i djeca, računajući da ću koga ili što
osvijestiti u nadolazećem naraštaju, ali kako nije
preveden na engleski - čovječanstvo je nastavilo po
svome, a nastavilo bi i da je preveden. Jer su ljudi
skloni uništavanju i samouništenju, tako su valjda
programirani odnosno reprogramirani kada je Bog vrlo
užasnut vidio što je stvorio, a nije imao srca odmah
priznati pogrješku premda je nešto i pokušao (opći
potop), ali je milosrdno i nepromišljeno dopustio
Noi da se održi na površini. Bila je to, velim,
gesta milosrđa. Sada opet ulazimo u godinu milosrđa
koja iz opisane ljudske naravi želi izvući ono
najbolje što joj je preostalo, a kako će godina
završiti - vidjet će te. Nemilosrdan je ovaj svijet,
pa će se i dobre pariške nakane o ratu protiv
stakleničkih plinova vjerojatno razbiti kao staklena
čaša iz koje je popijen šampanjac na kraju skupa.
Crveni puzavci
Ostavljam čovječanstvo predvidljivoj sudbini i
vraćam se u Hrvatsku gdje je zemlja tek malo i
neznatno otrovana, vode su silne, pitke i bistre,
more uglavnom čisto, šume sačuvane da bi se puzavci
u njih sklonili nakon neuspjelog državnog udara.
Izmišljena zemlja, upravo čarobna, tako sjajno
nerazvijena da nam svi razvijeni i polurazvijeni
zavide i htjeli bi se dočepati naših "resursa" koji
se već pokazuju dragocjenijim od zaliha nafte, plina
i inih fosilnih igračaka. Mi smo također na stanovit
način fosili predindustrijskoga doba, fosili u
dobrom smislu riječi. Pijemo vodu iz pipe!
Neandertalci.
Dolaze k nama stranci razvijeni, polurazvijeni i
nerazvijeni, a svi govore isto: pa ljudi Božji, vi i
niste svjesni gdje živite i kako vam je dobro, a
samo jamrate i cmizdrite. Evo, sad će vaši
stručnjaci za poljoprivredu i politiku naći
protuotrov i za crvene puzavce, pa vam se otvaraju
nova obzorja, samo nemojte poći stopama onih kojima
je sveto ime Razvoj. Višestruki razvojnici. A ni
terorizma za sada nemate, ako se ne računaju crveni
puzavci. Njih se teško riješiti, ispadaju iz novina
ako brzo listate, iz televizora ako ga ne štrcate
sprejem, iz filmova, iz kazališnih dasaka. No
znanost napreduje, eto je jedan Hrvat baš dobio
Nobelovu nagradu, niste vi tako blesavi kao što vas
uvjeravaju da jeste, bankari prvenstveno.
Glede političke igre prijestolja, čini mi se da
stvari idu u dobrom pravcu, što znači da puzavci ne
će ispuzati na scenu još barem četiri godine ili
nikada više, pa bi stvar mogla završiti kako je i
pravedno: oblikovanjem vlasti za koju je glasovala
tročetvrtinska većina birača podijeljena doduše
asimetrično u fanove Domoljubne koalicije i Mosta,
no tu podjelu ne bi trebalo biti tako teško
premostiti i završiti ovu malu, mučnu krizu koja
tankoćutnim našim suvremenicima isteže živce jer ne
razmišljaju o tome da smo bili u mnogo gorim
situacijama prema kojima je ova sadašnja salonsko
nadmudrivanje, uglavnom uljudno ako se ne računa
Milanovićevo razulareno divljanje koje već i Leki
ide na jetra.
Predsjednica države drži konce u rukama, a da se
previše ne uzrujava dokazuje studentskim životom
čemu se neki bez razloga rugaju. Jedina moja
zamjerka i to ne mala jest da joj je jedan od
profesora nitko drugi do Dejan Jović, prononsirani
Jugoslaven i lažov koji je ustvrdio da na prvim
demokratskim izborima u Hrvatskoj oni koji bijahu
protiv samostalnosti nisu mogli slobodno glasovati,
ili slično, uglavnom drsko. Kako će izgledati ispit
predsjednice države kod "profesora" kojega je čak i
bivši Josipović morao otjerati? "Što vi mislite o
Jugoslaviji i njezinim ljepotama?", pitat će
profesor, a studentica reći da misli sve najgore. I
onda? "Sjedni, jedan", rasrdit će se Dejan Jović.
Srednjoeuropska priča
Usporedo s doktorskim studijem, Kolinda nastavlja
srednjoeuropsku priču, pa je u tom smislu posjetila
i Slovačku koja joj je dala počasni doktorat. Naši
dični mediji, skloni samo zapadnom Balkanu, uopće
nisu našli za shodno barem malo osvježiti u
jugokomunističko doba potpuno zakržljalu svijest o
dobrim vezama Hrvatske i Slovačke, osjećajnim,
jezičnim, kulturnim itd., vjerojatno i zato što bi
se i opet pojavila NDH kada su ti odnosi bili na
zavidnoj razini, o čemu mi je - između ostalih -
dugo i davno pričao jedan danas zaboravljeni
hrvatski komediograf koji je u to vrijeme bio
kulturni ataše u Bratislavi. Zvao se Geno Senečić,
između svjetskih ratova vrlo popularan.
Ako idemo dublje (u povijest), ta baš su u
današnjoj Slovačkoj, a tada sjevernoj Mađarskoj, u
legendarnom Požunu to jest Bratislavi održavani
zajednički hrvatsko-ugarski sabori zato jer su Turci
bili u Budimu, ali i stoga što je kralj i car trebao
samo skoknuti iz nedalekog Beča. Poslije, u doba
početka onoga Razvoja o kojemu sam pisao, između
Beča i Bratislave vozio je tramvaj - kao što je
znano. I to je ta srednja Europa kojoj smo oduvijek
(uz mediteransku dimenziju) pripadali civilizacijski
i kulturno, a ne zapadni uvelike srbijanski Balkan,
ne zaboravljajući da su nam i iz te Europe često
radili o glavi.
A glede Gene Senečića - danas ga ne bi izvodili u
srpskom komedijskom kazalištu "Kerempuh" u
zagrebačkoj Ilici. I to je ta komedija u kojoj
živimo, trčimo počasni krug, uvozimo opet gotovo
iste izanđale kazališne redatelje koji postavljaju
svoja evanđelja, snimamo filmove o multikulti
ljubavima, studentima predaju Pupovac i D. Jović,
dekani su bili ili jesu likovi poput Zakošeka koji
se obrecavao na Juditu u doba Jovanovićeve ideološke
represije, a HTV na velika zvona u središnjem
Dnevniku javlja samo o knjigama pravovjernih autora,
pa neupućeni narod misli da je recimo Many Gotovac
vrsna spisateljica i jest vrsna za kupovanje
ulaznice u središnji Dnevnik, primjerice pljuvanjem
po Željki Markić koju Dnevnik ne podnosi.
Dopustite mi da na trenutak ostanem u toj svezi
kazališta i knjige, pa spomenem doista izvrsnu
knjigu Mire Međimorca "Kostino pismo", a Međimorec
je uz to jedan od najboljih hrvatskih kazališnih
redatelja druge polovice 20. stoljeća pa pitam zašto
to djelo nije u trenutku objavljivanja obznanjeno na
"hrvatskoj" televiziji. Ne zato što nije kao Manyno
o "muško-ženskih odnosima" (ha!), ne zato što
istinito i krajnje obaviješteno govori o hrvatskom
teatru, hrvatskim glumcima i prilikama, nego zato
što nema pravovjernu ulaznicu, zato što je autor bio
hrvatski branitelj i borio se u Sunji zajedno sa
Svenom Lastom i - što je najgroznije za urednike
Dnevnika- zajedno sa Slobodanom Praljkom. Potonji je
također bio redatelj.
Slobode nema
Eto, tako to ide kada trčimo počasni krug i
vraćamo se na početak, u doba jugovladavine i
ideološke presije i represije, kojoj sada ili nikada
treba doći kraj jer mi smo se, poštovane čitateljice
i čitatelji, borili za slobodu prvenstveno, a
slobode nema, sloboda je nestala "U mreži prvog", to
jest radijskoj. Slobodan Praljak čami u haaškoj
tamnici, a iz haaškoga ureda javljaju da žalbeni
postupak za njega i još petoricu Hrvata iz Herceg
Bosne ne će biti zgotovljen do sredine 2017. godine.
Povukao se i zaslužni Meron, na njegovo mjesto došao
Cipranin, a o njegovim nagnućima ne želim ni
spekulirati.
Život je u međuvremenu krenuo dalje, Srbija se
navodno usrdno grebe za ulazak u Uniju koji je sada
teži jer ima toliko žica koje mora preskočiti,
četnici vježbaju skok s motkom preko žileta, a oni u
Crnoj Gori usporedo galame protiv NATO-a pa su
izvukli iz naftalina i drugo ili treće oko u glavi,
Momira Bulatovića, Herceg Bosne nema i ne će je biti
dok i zadnje budale ne shvate da je mora biti, sve
bi tradicionalno srbijansko, srpsko i četničko
radije se Rusijom, ali i hrvatski Jugoslaveni (još u
vlasti na odlasku, to jest tehnički Jugoslaveni)
koji raspolažu hrvatskom državnom imovinom i žurno
ju predaju u ruke ruskim "poduzetnicima", posebno
velike komplekse bivših jugoslavenskih kasarna na
jadranskoj obali. Crnogorci su to već učinili.
Tako se cijela ta priča licemjernog okretanja
Uniji ili čak NATO-u u zbilji realizira kao
zlosutna, dvolična igra koja se u odsudnom času može
posve okrenuti na stranu Rusije i Srbije kao njezina
žandara na Balkanu. A spomenuti odsudni čas možda je
već ovaj sadašnji, kada se Unija trese i dosta njih
joj proriče propast, a Rusija se lijepo ugnjezdila u
Siriji, znači na Sredozemlju, pa je sve moguće. I
zato (ne samo zato) Hrvatskoj treba nova vlast,
svjesna položaja naše domovine i s odgovorima na sve
zamislive i nezamislive varijante u budućnosti.
Posebno svjesna da smo se uvijek morali oslanjati
sami na sebe, a ako bude i saveznika s linije od
Baltika do Crnog i Jadranskog mora, to bolje.
U vrijeme Domovinskoga rata nismo se mogli ama baš
na nikoga nasloniti ni osloniti. I pobijedili smo.
Danas, s ovom mizernom tehničkom
pusić-milanovićevskom vanjskom politikom možemo samo
tapkati u mraku i gledati kako mala Slovenija drsko
postavlja žicu na hrvatskoj zemlji. A što bi s
takvom politikom ako dođu veliki žicari? Vrijeme je,
znači, za odlučne promjene. Ako i imamo u Hrvatskoj
više izdajnika nego što je prirodno, i to nam treba
biti poticaj. Jude se na kraju samo vješaju.
Hrvoje
Hitrec, www.hkv.hr |
