Kao što su posve sigurno u pravu ljudi iz istočne Slavonije i Baranje koji velik broj slučajeva karcinoma povezuju s bijelim, magličastim paučinama što ih je srpski agresor bacao na Vukovar, Nuštar (bio samu potonjem listopada 1991., na licu mjesta) i drugdje, a slične karcinomske pojave većih razmjera navodno se mogu naći u Dubrovniku i oko njega.
Verbalne opake paučine ispušta ovih dana i Milorad Pupovec, eksponent najcrnje beogradske čaršije, ratni huškač i poznati lažov, koji čista srca i bez dlake na jeziku u pregovorima oko formiranja nove Vlade traži za svoje pupovečke Srbe velik dio onoga što Ustav RH štiti kao hrvatsko nacionalno dobro, to jest vode i šume.
Podmukle spletke dotičnoga do sada su ostajale na razini prenemaganja i napada iz busije, krivotvorina povijesti (Srb) i velike sage o ustašoidnim Hrvatima, a sada je zagrabio vrlo široko i priglupo, toliko stupidno da je izazvao reakcije i onih hrvatskih idiota koji su mu do sada kadili, dopuštali drskosti posve nevjerojatne, a medijski ga promovirali u svakoj prilici. Znači, on će „podržati“ Vladu desnoga centra, štoviše, on bi se u njoj rado centrirao ako njegovi Srbi (SDSS, SNV) dobiju nadzor nad bukvama, hrastovima, jelama i uopće šumovitim predjelima, uključujući nacionalne parkove gdje uz to ima i podosta voda, izvora, jezera, malih i velikih rijeka, potoka i drugih tekućih fenomena.
Kada je vidio da su Hrvati, pa čak i blesavi Hrvati podigli graju, izašao je s genijalnim protunapadom u stilu: „Je, pa i vi Hrvati zapošljavate po nacionalnoj osnovi, pa kaj ne bi i mi, kaj je tu tak strašno?“. Jest, strašno je da u zemlji s devedeset pet posto Hrvata netko zapošljava Hrvate, odnosno da se Hrvati ni po tom nacionalističkom ključu ne mogu zaposliti pa odlaze iz Hrvatske, baš kao u doba bravara koji je izrađivao ključeve (i noževe).
Po Pupovčevu receptu, natječaji za mjesta posvećena vodi i šumi, trebaju izgledati ovako: „Kandidat mora imati srednju stručnu spremu, poznavati šumu, pripadati srpskoj manjini i imati iskaznicu SDSS-a.“ To jest, ni natječaj nije potreban, ni dokaz o stručnosti. Isto bi tako Pupovec zaposlio svoje u energetici, što podržavam ako se kandidat preziva Tesla. I ako mu je ime Nikola.
Pupovčeve vode i šume
Za ostale manjine Pupovec ne traži isto. Niti one traže. Kako bi bilo da Šiptari u pregovorima traže sve slastičarnice i pekarnice? No, ne ću dalje, samo želim podsjetiti na komunističko (dugo i mračno) razdoblje kada se Srbi i nisu trebali truditi niti javno postavljati pupovečke zahtjeve, nego su tiho i mirno „obnašali dužnosti“ u Hrvatskoj na visokim položajima u politici, vojsci, udbi, miliciji i gospodarstvu, s jedinom i najvažnijom preporukom – da su Srbi. Pa su se sada Hrvati s dobrom memorijom prisjetili tih vremena i postali nervoznima. A prisjećaju se stalno i srpske agresije, pa su u pupovečkoj kadrovskoj formuli „vode i šume“ teritorijalno prepoznali dobar dio genocidne ratne tvorevine „krajine“ u srcu Hrvatske, s obiljem rečenih blagodati.
Povjesničari se prisjećaju što su Srbi učinili na kulturnom planu, štono riječ, za vrijeme svoje komunističke vlasti u Lici, primjerice, u Krbavi, ne samo u Udbini gdje bijahu od 1943. jedini stanovnici jer su Hrvate već tada prognali.
Stigla mi je ovih dana poštom opsegom velika i sadržajem značajna knjiga autora Mile Bogovića i Ante Bežena, „Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, od ideje do ostvarenja“. Uvodno piše biskup u miru Bogović o groznoj i bezbožnoj pustinji u koju su se sredinom osamdesetih uputili povjesnici Zorislav Horvat i Milan Kruhek, a on se (tada još profesor na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci) ponudio za vozača. Tražili su spomenike hrvatske prošlosti, ali njih nije bilo, osim u ruinama, u šikari. Pješačili su Krbavskim poljem.
„Na mjestu župne crkve sv. Nikole stajao je zapušten hotel. Crkvicu sv. Marka Groba prekrili su grič i šikara. Do ostataka crkve sv. Augustina u Mutiliću nismo mogli jer se oni nalaze unutar žičanom mrežom ograđenog lovišta. Popeli smo se na jedan hrast i preko grane spustili na drugu stranu. Zidovi crkve dobro su se razaznavali. Osim novosagrađene pravoslavne crkve u Jošanima, na Krbavskom je polju bila pod krovom samo jedna crkva, sv. Ivana Krstitelja u Pećanima. Crkva ima romaničko-gotične osobine, a preživjela je jedino zato što je jednom pravoslavnom žitelju služila kao ovčinjak. U crkvi je bilo deset centimetara debeli sloj ovčjeg izmeta... U dnu Krbavskoga polja bila je nekada najljepša crkva na tim područjima, sagrađena iz zaklade Gedeona Laudona, jer je ondje pokopano dvoje njegove djece. Krov je srušen nakon rata, kada je i crkva devastirana. Kada se ovome doda da je srušena i udbinska pravoslavna crkva, dobiva se jasnija slika o vjerskoj i kulturnoj pustoši toga prostora – u zemljopisnom središtu Hrvatske.“
Sve je jasno, s tim da je „čišćenje“ hrvatske (a vidimo i pravoslavne, vjerske) memorije bilo samo uvod u velike planove srpskih političara o konačnom izdvajanju iz Hrvatske čiji su i naziv mrzili, pa ni povjesničari naravno nisu imali pristup na prostor „krajine“. Tek početkom ovoga stoljeća, kao spomen ne samo na sve hrvatske mučenike, ljude, nego i na sva mjesta i zdanja koja su i nakon turskih pustošenja svjedočila o hrvatskoj Lici i Krbavi (i Bužanima) nastajala je ideja o Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini, ostvarena u potpunosti nakon mnogih godina i na stanovit način potpuno dovršena reljefom Kuzme Kovačića iza glavnoga oltara, reljefa koji podno uskrsloga Krista spaja sve hrvatske tragedije, od Krbavske bitke do Bleiburga.
Toliko o tome, s napomenom da postoji još jedna crkva hrvatskih mučenika, vrlo skladna omanja kamena građevina u Čavoglavama, a nije se teško dosjetiti čijim je marom (vjerojatno i novcem) sagrađena.
Toliko o vodam, šumama, kulturnim spomenicima, ali i o hrvatskoj politici ovih dana kada se na spor i mučan način rađa nova hrvatska vlast desnoga centra koja bi u svrhu svoje stabilnosti mogla štošta progutati, nadam se ne i ideje M. Pupovca, premda nisam uvjeren da će i nakon skandaloznih šovinističkih istupa i zahtjeva toga profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (!) „desni centar“ otkloniti svaku pomisao na „koaliciju“ s tim tipom koji je napravio ogroman i neočekivan gaf, izlazeći iz sfere prepredenosti u novu dimenziju izravnoga beogradsko-čaršijskoga bezobrazluka – što bi mu u normalnoj zemlji značilo kraj političke sveopće i manjinske karijere, ali Hrvatska nije normalna zemlja. Pa bi se moglo dogoditi, i već se događa, da manjinac koji je politički Hrvat (Zlatko Hasanbegović) bude prigušen, a manjinac koji ne samo da nije politički Hrvat nego politički drug Nikolića, Vučića i Šešelja – na neki (bilo koji) način postane dio hrvatske vlasti.
Uzor već postoji, u Sanaderovoj Vladi desnoga centra, kada su Srbi bili pravilno raspoređeni po svim ministarstvima, a posebno u Ministarstvu kulture, gdje je tada za područje žive hrvatske književnosti bio postavljen velikosrpski kadar koji je dodjelivao „državne potpore“ pod šifrom „ako je član Društva hrvatskih književnika“, briši ga, ako se zove Hrvoje i još k tomu Hitrec, likvidiraj ga.
A kada taj isti književnik nekim čudom ipak objavi knjigu, pa čak po knjizi napiše scenarij za televizijsku seriju – eh, imaju pupovečki dečki svoje ljude i na televiziji, te su dobro odradili posao pa scenarij bacili u ladicu, ili kroz prozor. To je bio (i nadalje jest) zatvoreni krug, na suvremen način – čišćenje nalik onom hrvatskih kulturnih spomenika u Krbavi. S tim da se ja ne osjećam mučenikom i žrtvom, štoviše, ja sam samo ratnik koji se dobro kontrolira. No, sve ima svoje granice. (Usput, jedan od bivših glavnih sutlanskih ravnatelja HRT- a dao je na odlasku intervju u kojemu reče da je vrlo zadovoljan svojim ravnanjem, jedino mu je žao što nije snimio neku dramsku seriju. A imao je u rukama moje „Kolarove“. Pa mu je žao.)
"Brendove“ iz povijesti ne koristimo kako bi trebalo
Ispričavam se na ovom ispadu, ali ovo je osobna rubrika. Sve treba zabilježiti, da ne ostane nezabilježenim, jer će inače potomci ispisivati povijest čitajući hrvatski dnevni i tjedni tisak u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, pa će takva biti i konačna slika povijesti naših dana.
O povijesti davnih dana isto tako ne znamo previše, mnoge se činjenice kod različitih autora različito navode i interpretiraju, a „guglajući čovjek“ mnogo je puta zaprepašten namjernim ili nenamjernim neznanjem. Pa i „brendove“ iz povijesti ne koristimo kako bi trebalo, eto je završen nemali ciklus događanja oko Sigeta i Nikole Šubića Zrinskog, a mnogo je toga ostalo u zraku. Zar nije mogao biti u Zagrebu podignut spomenik Zrinskom, na 450. obljetnicu Sigeta? Očito nije, čeka se okrugla 500. obljetnica. Nema ga ni u Čakovcu, gdje je spomenik doista velikom Nikoli Zrinskom VII. iz 17. st., a u dvorištu utvrde Jerkovićeva skupina (Petar Zrinski, Katarina i Fran Krsto Frankopan). Ispred ulaza u utvrdu je ploča koja govori o „uroti“: ta je ploča nakon Hrvatskoga proljeća bila skinuta i bačena u podrum, te prekrivena ugljenom, a izvadili su ju tek nakon stvaranja moderne hrvatske države.
Toliko o kulturnim spomenicima i njihovim sudbinama, nije samo Lika nego i Međimurje u kojemu se još tek ponešto radi u svezi s ostatcima mauzoleja u kojemu su – u sv. Jeleni – pokapani Zrinski, pa i glava Nikole Šubića, čije je tijelo neki Turčin pokopao pod Sigetom, u znak zahvalnosti (bio je Nikolin zarobljenik, a ovaj je s njim dobro postupao). I na kraju, ideja da se opera „Nikola Šubić Zrinjski“ izvedene in situ, znači u samom Szigetvaru – nije realizirana, premda su se mnogi za to zalagali, uključujući zaslužnog čakovečkog Bacingera, autora sjajne knjige, analize pisma Petra Zrinskog Katarini, uoči pogubljenja.
Zrinski su „brend“, što bi se danas reklo, a nije iskorišten, o čemu sam govorio ovih dana u Čakovcu, koji ima ime (imena) oko kojih bi mogao splesti vijenac s hrvatskim vrpcama koje sežu do Banovine i Zrina i Bribira, golemi potencijal što bi natjerao strance da zinu od čuda, pa na kraju krajeva dao zamah i „kontinentalnom turizmu“. Kao što vjerskom turizmu treba pridonijeti, uz pomoć države, i Krašić koji ima i te kakav „brend“, to jest sv. Alojzija Stepinca, a nema ni hotela, tek nekoliko malih kavana. Tek je nedavno postavljena ploča koja upućuje gdje je rodna kuća nesretnog kardinala. Bože moj, kakvi smo mi bedaci, ne znamo iskoristiti ni ono što nam se nudi na pladnju.
O politici ne želim ovih dana ni govoriti, čak me ni HSS ne zabavlja, jer je sve predvidivo. Bavim se drugim stvarima, gledam televiziju i slušam neki gospođu koja govori o jezicima, o nekoj školi ili nečemu sličnom, gdje je velik interes za engleski, ruski, španjolski, kineski i – kajkavski. Eh, tu palim cigaretu i postajem nervozan, jer i glupost treba imati neke granice. Kajkavski je narječje hrvatskog, pa ako se o njemu govori kao o jeziku, što preko volje dopuštam, onda treba reći hrvatski kajkavski jezik, odnosno kajkavski hrvatski jezik, a nikako ga ostaviti na brisanom prostoru nekog stranog jezika koji valjda nije hrvatski, uz kineski i španjolski.
Kazneni progon Frljića u Poljskoj
Eh, moji bedaci, i taj se prilog pušta u nekom Dnevniku, ne znam je li baš središnji, ali ... O jeziku sam razmišljao i gledajući u HNK „Tartuffea“, to jest o prijevodu koji obiluje „dakanjima“ što pripisujem vremenu u kojemu je nastao, no Moliereove se stihove može prevesti i bez toga pomagala koje prevoditeljima „paše“ iz poznatih mi, zanatskih razloga , ali opet ... Inače, neku večer premijerno prikazanoga „Tartuffa“ režirao je slovenski redatelj, nešto bolji od katastrofalnog Talijana Pipa Delbona, no zaključujem da mi hrvatskih kazališnih redatelja očito nemamo pa uvozimo. Te bi se hrvatski redatelji, a naravno da ih imamo, trebali pobuniti, kao i hrvatski filmski (i televizijski) glumci kojima stranci doslovce uzimaju kruh iz usta. No, izvozimo i mi redatelje, poput frljića koji je Poljacima dignuo tlak nekom predstavom koja vrijeđa njihov nacionalni ponos, ali i vjerske osjećaje.
Za razliku od blesavih hrvatskih vlasti, razjarene poljske prionule su kaznenom progonu, pa će Hrvatska izručiti frljića Poljskoj kao perkoviće i mustače Njemačkoj. O zagrebačkomTartuffeu redatelja Milera samo još ovo: nemojte nikako sjesti u prvi red jer je pozornica prekrivena zemljom, a kada se odigravaju scene lažnih snošaja sve se praši, pa i po prvom redu, a možda i drugom. Znači, daske koje život znače postale su zemljom koja je ne tako nova dosjetka – a bina HNK Zgb. već je svašta podnijela, pa i bazene.
Među glumcima izdvajam sjajnog Grgića koji se pretvorio u neprikosnovenog predvodnika ansambla, a vrlo je kocentrirano stajao na pozornici, sam, nekoliko minuta, i stoički čekao da dođe glumica koja je očito zakasnila na scenu, vrlo profesionalno (glumica je inače vrlo dobra). Sve zajedno uputilo me je na razmišljanje o koncertnoj postavi „Tartuffea“, a najavljeno „novo čitanje“ Molierea (blesava fraza) osim ubrzanja nisam zapazio, pa ni inzistiranje na navodno suvremenoj ovrsi nije ništa novo – u zapisnicima Hrvatskoga sabora iz 17. stoljeća spominju se ovrhe na mnogim mjestima.
I na kraju: papa u Azerbejdžanu nema šaci katolika u toj pretežito muslimanskoj zemlji poručiti ništa drugo nego da ne prekrštavaju pravoslavce! Posve besmislena poruka, ali se Dačić odmah trijumfalno javio iz Beograda s tvrdnjom da je Franjo govorio zapravo o Hrvatskoj i Stepincu, pod azerbejdžanskom šifrom. Tako jedna besmislica nadopunjuje drugu. Moja je poruka: vratite Ratzingera, još je živ i još je papa.
Hrvoje
Hitrec, hkv.hr
|
