Uvod
U pravilnim
razmacima od šest mjeseci održavaju se od lipnja 2006.
stručno-znanstveni skupovi pod nazivom >Haaški sud -
Zajednički zločinački pothvat - Što je to?<. Predavači
su ugledni pravnici, povjesničari, novinari,
književnici i političari, koji osvjetljavaju fenomen
Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju.
Organizator
svih skupova, pa tako i ovoga, petog, je Hrvatsko
kulturno vijeće, udruga hrvatskih intelektualaca koja
se zalaže za univerzalne vrijednosti na kojima počiva
suvremena uljudba, držeći, također, da se i nacionalno
i međunarodno pravosuđe trebaju temeljiti na
vrjednotama koje isključuju nasilje nad čnjenicama i
kronologijom zbivanja, krivotvorenje povijesti,
umjetno uspostavljanje ravnoteže krivnje, prenošenje
diktata političkih moćnika u sudske dvorane i
izvođenje lažnih i nepouzdanih svjedoka u svrhu osude
onih koji su unaprijed izabrani kao žrtve u podloj
politikantskoj farsi u koju se pretvorio Međunarodni
kazneni sud u Haagu.
Stalni voditelj skupova (ujedno i
voditelj pravnoga povjerenstva HKV-a) dr. iur. Milan
Vuković, koji je u doba komunističkog sustava branio
disidente, u metodama Haaškoga tužiteljstva prepoznaje
slične načine optuživanja i presuđivanja. Tomu
neposrednom svjedoku zbivanja devedestih godina
prošloga stoljeća, kada je bio predsjednik Vrhovnoga
suda, a zatim sudac Ustavnoga suda, ne mogu promaknuti
bijedni haaški falsifikati, zamjene teza i
zlostavljanje istine, kao što mu, također, kreatori
"novoga" međunarodnoga kaznenog zakona ne mogu
podmetati izmišljotine stvorene u amaterskom
laboratoriju, gdje iz svake epruvete izvire smrad
sramotne neprincipijelnosti, izrugivanja pravde i
ordinarne osvete onih velikih sila koje su zajedno sa
Srbima izgubile rat i sada haaškom batinom udaraju po
Hrvatima i Hrvatskoj, u očajničkoj odmazdi kojoj je
svrha uspostava stanja prije trijumfalnih vojnih
operacija Hrvatske vojske 1995. ili barem nekih oblika
(autonomija i sl.) koje bi razudile hrvatsku državu i
njezinu teritorijalnu cjelovitost. Za takav zamišljeni
scenarij prijeko im je potrebna presuda da je
legitimno oslobađanje okupiranih hrvatskih područja
bilo u stvari "zajednički zločinački pothvat"
hrvatskoga političkog i vojnog vrha, u cilju
istjerivanja Srba.
Već ponešto arhaičnom, ali i dalje
upornom britanskom požudom za dominacijom nad
prostorima jugoistočne Europe, odgovarala je u
cjelosti ideja "velike Srbije", jer su u menažeriji
velikih (ili onih koji se i dalje takvima smatraju)
poželjni samo veliki partneri. Ta požuda i ta zamisao
i dalje su živi i ostvaruju se putem zapadnobalkanskih
integracija-vidljivih i formaliziranih na mnogim
poljima, posebno i na kulturnom i prosvjetnom - te
stalnih otrovnih žaoka iz Srbije u kojima se
uspoređuje demokratski uspostavljena Republika
Hrvatska s NDH, kao i u sve većoj drskosti srpske
manjine u Hrvatskoj, te prodoru velikosrpskoga
elementa u službenu hrvatsku vlast, zahvaljujući
žalosnim figurama zaslijepljenih ili korumpiranih
hrvatskih političara, čiji su potezi izravna opasnost
za opstojnost hrvatske države, pa je nedostatno reči
da se tu radi samo o sluganstvu i podaništvu, kao što
je preblago reči da se u slučaju Haaga, s kojim te
figure blisko surađuju, radi samo o tragikomičnoj,
diletantskoj predstavi.
Da su pošteni pravnici svjesni
globalističkoga terorizma koji ima sva svojstva
komunističkoga nasilja, dokazuje i citat iz
Solženjicinova "Gulaga", što ga pred svoje izlaganje
stavlja sjajni washingtonski pravnik Edward Slavko
Yambrusic, koji (ne prvi put) duboko sumnja u
zakonitost uspostave Međunarodnog kaznenog suda u
Haagu, suda kojemu njegov utemeljitelj (Vijeće
sigurnosti) nije dao ni upute ni odredio proceduru,
niti ima nad njim nadzor, te se čudovište moglo
razmahati i obahatiti do nepodnošljivosti, posebno u
vrijeme vladanja arogantne tužiteljice Carle del
Ponte, koja je svojoj pravnički ograničenoj, a
karakrerno izopačenoj osobi bila podredila cijeli
Tribunal. Yambrusic predlaže Hrvatskoj da to i takvo,
sumnjivo utemeljeno i u praksi razuzdano tijelo optuži
pred Međunarodnim sudom pravde, koji je glavno pravno
tijelo Ujedinjenih naroda. No, za taj, svakako
potrebit čin, trebala bi u Hrvatskoj biti neka druga
vlast i neka druga Vlada, koja ne bi zadrhtala i na
samu pomisao da, podižući optužbu protiv sramotnoga
suda, dovede u pitanje i sebe i navodno
bezalternativni put u Europsku uniju.
Dr. Yambrusic, nakon temeljite analize
rada haaškog Tribunala, povišenim tonom izjavljuje:
"Ja ovdje tvrdim i podastirem da su duboko
ukorijenjene posljedice neobuzdane nezakonitosti i
svojevoljnosti Suda vrlo ozbiljne. Osim zakonske
dimenzije, ta nezakonitost ima ljudsku dimenziju. Kao
rezultat te nezakonitosti, imamo danas časne ljude
koji su branili domovinu, stavljene pred iste sudove i
zatočene u iste zatvore sa stvarnim zlim ljudima koji
su donijeli nezapamćeno krvoproliće i uništenje
zemlje. Ovo je posve neprihvatljivo. Nikakav sudski
postupak ili pravosudna teorija to ne mogu opravdati".
Ogorčen "novim zakonom" koji egzistira
kao kopile ICTYa, Yambrusic točno primječuje da se taj
i takav zakon može nametnuti samo slabim državama i
njihovim građanima, koji, u procesu slijepe
poslušnosti gube vlastitu legitimnost i identitet kao
stranke "društvenoga ugovora" utemeljenog na načelima
demokracije, odvojenosti vladajućih moći i ljudskim
pravima.
Nepobitno je, naravno, da je hrvatska
vlast od početka stoljeća kumovala nezakonitostima
Haaškog suda, kao što je razvidno da je u petnaest
godina dugoj povijesti toga suda bilo i onih pravnika
koji su u želji da sačuvaju obraz, napustili sud, te
je to osipanje imalo podosta velike razmjere. Iz
njihovih svjedočanstava dobivali smo informacije o
stanju unutar Suda.
Zatim je Sud napustila i glasnogovornica
tužiteljice, Florence Hartmann, snaha bivšega šefa
KOS-a, i objavila korisnu knjigu. Svršetkom kolovoza
2008. F. Hartmann je optužena za nepoštivanje Suda, a
kao crimen pripisuje joj se ponajviše iznošenje
"tajne" o već poznatom "zacrnjivanju" dijelova zapisa
sa sastanka srbijanskog Savjeta obrane - tekstova koji
teško optužuju Srbiju (odnosno bivšu SRJ) za genocid u
BiH. Po odlasku sjećanja je tiskala i sama Caria del
Ponte. Ta se knjiga bila pojavila neposredno uoči
petoga stručno-znanstvenoga skupa Hrvatskoga
kulturnoga vijeća, i o njoj je izvijestio akademik
Josip Pečarić. U sebi svojstvenom vehementnom govoru
analizirao je del Pontin uradak "Lov: Ja i ratni
zločinci", u kojemu haaška tužiteljica iznosi
rasistička stajališta, posebno prema Hrvatima,
nazivajući ih (u obliku citata nekoga Kanađanina)
podlim kurvinim sinovima koji su izbjegavali "iskrenu
suradnju", što se, nikako ne može odnositi na ljude
poput Mesića, Račana i Sanadera koji su se doista
iskreno rasprostrli pred tužiteljicom.
Mesić je u nerazjašnjenim okolnostima
uzdignut na dužnost s koje je usrdno radio na
slabIjenju hrvatske volje, hrvatske vojske i hrvatske
države, okružujući se ljudima iz bivšega
jugoslavenskog sustava i pripadnicima tadašnjih tajnih
služba koji su progonili hrvatske domoljube, a u
vrijeme agresije na Hrvatsku promicali embargo na uvoz
oružja hrvatskim braniteljima.
Pokojni Račan, predsjednik Vlade
početkom stoljeća, omogućio je Haaškom sudu progon
hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika za operaciju
"Oluja" i otvorio vrata britanskim špijunima, što se
nastavilo i u vrijeme njegova nasljednika na
premijerskoj stolici, dr. Ive Sanadera. Govoreći o
slobodnom kreianju britanske obavještajne službe MI 6
po Hrvatskoj, novinar Josip Jović, i sam žrtva
haaškoga suda i njemu podložne hrvatske Vlade,
spominje hrvatske političare poput bivšega
predsjednika Hrvatskoga sabora koji su pristali
izgovoriti ključne rečenice akcijskog plana u hvatanju
generala Gocovine, rečenice napisane i diktirane u
britanskoj kuhinji s pomoćnom ostavom u Zagrebu. Uz
već poznato (nikada nije na odmet ponoviti) Mesićevo
nelegalno dostavljanje transkripata, njih 666 na
broju, što daje materijala onima koji se bave mišlju
da to nije bez vraga, Jović upozorava na dio memoara
Carle del Ponte u kojemu sada već bivša tužiteljici
prepričava razgovor sa Sanaderom iz 2005., razgovor u
kojemu se predsjednik hrvatske Vlade gotovo spušta na
koljena i obećaje da će se popraviri, da će
zapovjediti premetačinu samostana i prisluškivanje
franjevaca, itd.
Novinar blistava stila i odlične
informiranosri, Mate Kovačević, točno definira krajnji
cilj haaške politike kao poništavanje suverene i
referendumske volje hrvatskoga naroda, kako bi se
stvorili novi preduvjeri za obnovu još jedne balkanske
zajednice. U funkciji te namjere su laži o grozotama
koje su počinili Hrvati, u toj funkciji su suđenja
"parnjacima" (od kojih jedan treba biti oslobođen, a
na drugog svaljena krivnja) vezano uz izmišljeni
dvostruki zapovjedni lanac, u toj funkciji je i
kriminaliziranje Hrvata iz Bosne i Hercegovine, u toj
funkciji je novo moralno bezakonje koje se ne
zaustavlja na krivokletstvu, nego sustavno slabi
hrvatske narodne sile. Sotoniziranje hercegbosanskih
Hrvata, razvidno u vrijeme rata u britanskom i
francuskom tisku, preuzeo je Haaški sud u optužnici
protiv Jadranka Prlića, Milivoja Petkovića, Slobodana
Praljka, Brune Stojića, Valentina Ćorića i Berislava
Pusića koji su, kaže optužnica, u svezi s Tuđmanom i
Šuškom htjeli proširiti granice Hrvatske. Kao zoran
primjer presađivanja metoda Haaškoga suda u Hrvatsku
spominje Jović proces Ademiju i Norcu ("parnjacima") u
kojemu je Norac opet žrtvovan, te je na taj način
ustanovljen novi prijeki haaški podsud u Zagrebu,
nakon onoga u Rijeci, a nastavlja se progon hrvatskih
branitelja u svim dijelovima zemlje, makar i bez
ikakvih dokaza ili uz pomoć svjedočenja pripadnika
neprijateljske vojske, koji su ili pobjegli u Srbiju
ili se, amnestirani, slobodno šeću ulicama Vukovara i
drugih gradova i sela, prijeteći i dalje Hrvatima koji
su se drznuli vratiti na svoja ognjišta. Procesi
Hrvatima u Hrvatskoj pod budnim su okom Europske
unije, a šef njezina izaslanstva ocjenjuje je li sud
doista odmjerio predvidenu (dogovorenu) kaznu i je li
kažnjena osoba koja ima sva poželjna svojstva da bude
žrtvovana. Štoviše, hrvatski tužitelji preuzimaju i
terminologiju haaških optužnica, pa govore o
"zauzetim" a ne oslobođenim područjima u akciji
"Oluja". Još jedan novinar, Marko Barišić, uz ostale
koji naravno nisu mogli zaobići počtak suđenja
Gotovini, Markaču i Čermaku, govori o slijepoj ulici u
kojoj se našlo haaško tužiteljstvo, posebno već čuveni
lašci iz kanadskih postrojba UNPOROFOR-a, čiju je
stvarnu ulogu u akciji Medački džep Hrvatsko kulturno
vijeće odavno razotkrilo u nizu tribina, zahvaljujući
i detaljnoj knjizi Mire Međimorca. Sreća je da su
dobro pripremljeni odvjetnici generala Gotovine toliko
dominirali scenom, te su svojim branjenicima i sebi
osigurali čvrstu početnu poziciju, a drugu stranu
(Leslie i sl.) prokazali kao nečasne osobe koje su se
bavile hipertrofijom brojaka i destabilizirale
tužiteljstvo do te mjere da sada u prekomjernom očaju
traži točku na koju bi se oslonilo.
Poznatu činjenicu da Srbija nije
optužena za agresiju na Hrvatsku, niti je pred sud
pozvan i jedan član najvišega vojnoga vodstva,
analizira u novom svjetlu dr. Mile Prpa,
konstatirajući da je u tome haaškom tužiteljstvu
pomogla činjenica što Srbija nikada nije navijestila
rat Hrvatskoj (kao ni obratno), što bi valjda trebala
biti potvrda teze o sukobu divljih balkanskih plemena.
Drago Duvnjak ustvrđuje da pogrješna
polazišta suda produciraju pogrješne i nakaradne
presude i izvrćui smisao suda. Stalni govornik na
skupovima o Haagu mr. Lujo Medvidović ovaj put
dokazuje genocidnost srpske agresije na primjeru
Baranje, gdje je po popisu stanovništva iz 1991. bilo
42 posto Hrvata, a nakon okupacije (podatci iz 1992.)
ostalo ih je manje od 20 posto, dočim se broj Srba
znatno povećao.
l na kraju, pitanje koje nam mnogi
postavljaju: hoće li se stručno-znanstveni skupovi
"Haaski sud - Zajednički zločinački pothvat - Što je
to?" nastaviti? Da, uz nove predavače, hrvatske i
strane (kao što je bio engleski povjesničar R.
Harris), nastavit će se do svršetka rada Haaškoga suda
i do, nadamo se, oslobađajućih presuda za hrvatske
generale, kao i za optužene generale i ine dužnosnike
iz Bosne i Hercegovine. Bez obzira na slab ili nikakav
odjek u visokotiražnim medijima - koji su dokaz
žalosne simbioze aktualne hrvatske politike i
novinarstva - naši skupovi i zbornici ostat će dokazom
da hrvatski intelektualci nisu šutke podnosili
bezakonja novoga svjetskog poretka i njegova
pravosuđa, nego su razotkrivanjem nezakonitosti
Međunarodnoga suda u Haagu strgnuli masku s lica
silnika koji nameću pravdu u svome interesu, a uz to i
životne stilove koji gaze vrijednost života (govor
pape Benedikta XVI.) i potiru etiku baziranu na
priznanju prirodnog moralnog prava, koja podrazumijeva
pravo na obranu i slobodu.
Moćnici koji vuku konce Haaškoga suda
sada su duboko zabrinuri da će njihove manipulacije
pravosuđem biti potpuno razotkrivene. Na udaru je
trenutačno Florence Hartmann, a sutra možda i Carla
del Ponte, žene koje su previše znale. U slučaju bivše
tužiteljice možda se obistini i predviđanje (zahtjev)
prof. dr. Željka Horvatića da Carlu del Ponte treba
pozvati na odgovornost. Na žalost, ako i bude
odgovarala, neće to biti poradi progona hrvatskih
vojnih i političkih dužnosnika, nego zbog činjenice da
je bila neugodni svjedok političkih pritisaka na Sud.
Hrvoje
Hitrec |
