Turisti pomalo napuštaju Hrvatsku i užasno će mi
nedostajati televizijski kadrovi s Lučkog i morskih
luka. Ove godine nema straha da će sezona krepati
zajedno s ljetom, jer dolaze novi turisti iz Sirije i
Iraka koji će popuniti kapacitete u nešto skromnijem
smještaju. Koliko će ih biti, još ne znamo, ali da će
se dobar broj njih preliti i u Hrvatsku, nema nikakve
sumnje. Zanimljivo je pratiti reakcije naših ljudi a i
politike u svezi s tom (ne)očekivanom nevoljom: oni
koji su stradali u srpskoj agresiji i našli se u
statusu prognanika, blagonakloniji su od drugih koji
nisu bili izravno pogođeni, ljudske patnje su im
bliske i proživljuju opet svoje gledajući kadrove
očajnika na makedonskim i inim granicama.
U problemima je i Srbija preko koje prelaze tisuće
izbjeglica, pa onda i Vojvodina gdje nesretnici
ogradu prema Mađarskoj. Srbijansko rješenje je očito
gomilanje izbjegličkih trupa u istočni dio Srijema
sa ciljem da ondje dođe do ekspanzije koja će u
jednom trenutku eksplodirati i donijeti val u (sada)
hrvatski dio Srijema, što samo izaziva novi gnjev
pri pomisli da su nam komunisti oduzeli srijemski
istok, a s tim i dio sigurnosti što ju sa sobom nosi
granica na velikim rijekama.
Hoće li
val, ma koliko bio privremen, destabilizirati
Hrvatsku? Ne će. Hrvatska je neobična zemlja pa
prima izbjeglice i iz zemlje s kojom je u ratu, kao
što svjedoče sjećanja na devedesete kada su
muslimani nagrnuli u Hrvatsku iz BiH, a očevi i
muževi djece i žena koje je Hrvatska zbrinula -
pucali i nadalje po Hrvatima. Sa Sirijom i Irakom
nismo bili u ratu niti ćemo biti, pa što ne bi
neobična Hrvatska pokazala dobrodušnost prema
izbjeglicama iz tih zemalja? Dala im najosnovnije.
Spasila djecu. Učinila im privremeni boravak
podnošljivim.
Koliko god zvučalo paradoksalno, idiotska Vlada
koja je bacila Hrvatsku u duboku krizu bit će
zaslužna što bliskoistični val izbjeglica nema
namjeru zadržati se u Hrvatskoj, ne u velikom broju.
Naime, Sirijci i Iračani koji su pobjegli od rata u
svojim zemljama nisu neobaviješteno mnoštvo, dobro
znaju kako kotira Hrvatska, kakvo joj je
gospodarstvo i kakva je mogućnost da se tu preživi
pa će nastojati što prije otići u sretnije zemlje.
Na kolodvorima će se naći zajedno s mladim Hrvatima
i s njima otputovati na sjever.
Informacije o stanju u Hrvatskoj koje izbjeglice
imaju, nema hrvatska Vlada. Naime, da po izračunima
"Standard@ Poorsa" (Bogatstvo i uboštvo) te Fitcha
javni dug iznosi blizu 300 milijarda kuna, odnosno
90 posto BDP-a. Ta Vlada ne zna ni ono što je otkrio
prabivši šef HNB-a Marko Škreb koji valjda jedini
čita pouzdane strane izvore, da je Hrvatska svrstana
u dvadeset zemalja u svijetu koje se nalaze u
dubokoj krizi. Ni HTV to ne zna, pa nema dana da ne
objavi neku veselu i grčićevski priglupu gospodarsku
vijest, neki napredak, neki "evo nam je krenulo". A
nije, samo radi crveni telefon i diktira što će se
priopćiti općinstvu.
Vlada puhova
Imam veliko i bogato iskustvo s puhovima. U mojoj
daščari (ne može se nazvati ni brvnarom) usred šume
četrdeset godina vodim bitku s puhovima koji su
naizgled zgodna stvorenja, ali i velike štetočinje.
Svašta sam pokušavao, slušao različite savjete, ali
ništa ne pomaže. Trovati ih nisam htio. Jedan je od
prvih savjeta bio da ih ne pokušavam uhvatiti golim
rukama, jer kada puh jednom zagrize prst - ne pušta.
Takva je, eto, i aktualna Vlada koja je zagrizla u
vlast i ne pušta ju, shodno komunističkoj tradiciji.
Ogorčeno je svih ovih godina odbijala privremene
izbore, pravila se blesavom i uspješnom, razarala
Hrvatsku. A i sada nastoji prolongirati izbore do
veljače sljedeće godine, valjda u očekivanju da će
se dogoditi neko čudo, možda februarska revolucija
ili slično. Možda se nada da će začepiti, rečeno
Zokijevim uličnim rječnikom, rupe u proračunu na
rashodovnoj strani (turizam?), što je nerealno pa
ostaju samo prazne riječi. Govorit će dok ne začepi.
Dok na izborima zauvijek ne začepimo crvenu rupu
kroz koju kulja anakroni bolesni smrad u zdravo
tijelo samostalne hrvatske države.
Orjunaška, projugoslavenska i prosrpska ljevica,
kao i ljevica nešto normalnijega kova (ako postoji)
raspada se po šavovima. Stranka (partija) SDP-HNS
brzo tone i na izborima nema nikakve šanse. Lukaviji
i opakiji dio nje ubrzano stvara nove stranke,
Josipović je Gabrića zamijenio Čačićem, a skloni
mediji guraju ih u javnost kao Boleka i Voleka:
stranka koja ima dva šefa ne može dugo opstati.
Crveni liberali naglo propovijedaju radikalno
ljevičarstvo i ulične trikove. Orah se drži
rezervirano prema svima, čuva adute, ne prodaje se
za mandate. IDS pušta maglu. Krajnji je cilj ipak
neka "velika" koalicija svih nabrojanih, tzv. lijeva
koalicija koja će se zbiti zajedno kao ovce u toru
kada dolazi vuk, a vuk je u ovom slučaju Domoljubna
koalicija - vuk iz njihova kuta gledanja. Pobjeda
Domoljubne koalicije na izborima za Hrvatski sabor
nije upitna ali u slučaju navedenoga lijevog
spajanja ne će biti ni tako glatka kao što bi se
očekivalo nakon skoro četiri godine nenarodne i
neprirodne vlasti Orjune.
Teror svih i svuda
U kolovozu je napokon počelo ozbiljnije
propitkivanje ponašanja srpske manjine u Hrvatskoj,
kao i racionalnije razmišljanje o miješanju Srbije u
unutarnje stvari Republike Hrvatske.
Počelo je i opet spaljivanjem hrvatske zastave (u
Vinkovcima) i spaljivanjem hrvatske himne (u
Zagrebu), te devastacijom tek otkrivenoga spomenika
snimatelju Ledereru (Hrvatska Kostajnica).
Piromanima u Vinkovcima nismo saznali imena i
prezimena, neprijateljima iz Zagreba (Pupovčeve
"Novosti") znamo i imena i prezimena, ali državni
odvjetnik ne će ni čuti da bi ih nešto upitao premda
je odvjetnik države čiju se himnu na najdrskiji
način ismijava i vrijeđa. Himna je sastavni dio
Ustava, štićena ustavnim zakonom. Ako državni
odvjetnik ne poštuje zakon, pa ni ustavni zakon,
onda su stvari opasne i opake.
HND
("Hrvatsko novinarsko društvo" - navodnike stavljam
namjerno) proglašava neprijateljsku djelatnost
satirom, što nije čudno kada se zna da društvo vodi
beogradski profesor (kako je bio najavljen prije
izbora) Saša Leković. Novinari se srde takoreći
pojedinačno, pa Romana Knežić prekida intervju s
Pupovcem posve iziritirana bizantinskom maglovitošću
kojom se izbjegava pravi odgovor na pitanje, a
podržava ju Ivana Petrović. Muškarci šute. (Usput,
utemeljno je nedavno usporedno, hrvatsko novinarsko
društvo, ali mu Lekovićevi partneri na televizijama
i u tiskovinama ne daju pravo glasa.)
Javljaju se napokon i ostale manjine u Hrvatskoj
pitajući za što su to pripadnici srpske manjine tako
zaslužni da ih se gladi peruškom po donjem dijelu
leđa čak i kada je očito da rade protiv Hrvatske i
da im je centrala u Beogradu. A iz Beograda se
četnici javljaju posve slobodno i neartikulirano
kada su u pitanju unutarnje stvari RH, glasniji su
od Zagreba kada je u pitanju, recimo, odluka
Gradskoga vijeća Vukovara o ćirilici - kao da se
odlučuje u (o) nekom srbijanskom gradu. Što i misle,
samo govore da se radi tek o srpskom gradu, ili u
blažoj varijanti o srpskom ili hrvatskom gradu. Nema
zemlje na ovome svijetu koja bi takvo što
tolerirala, koja ne bi - nakon što postane bjelodano
da se radi o sustavnoj agresiji - prekinula sve veze
s državom tako nasilno drskom kao što je Srbija. No,
Srbija ne ostaje na tome - premda nije članica
Europske unije, njezini emisari posjećuju Bruxelles
i ondje pritišču aparatčike, možda one iste koji su
mirno gledali kako Srbi razaraju Vukovar.
Europski činovnici popuštaju - nakon izjava da se
ne bi htjeli miješati i da svaka zemlja ima pravo
urediti ta pitanja kako želi, pritisak Beograda se
pojačava i dolazi nova izjava (Europske komisije, to
jest europske Vlade!) da je ćirilica dio tradicije u
Hrvatskoj, i slično. Posve jasan pritisak iz
Bruxellesa nastao na temelju srpskoga pritiska. Na
koga? Na hrvatsku Vladu? Koja je također,
vjerojatno, išla uz dlaku srbijanskom pritisku pa i
sama intervenirala na način "Ma dajte vi iz
Bruxellesa nešto oštrije, mi samo čekamo. Znate, u
nama, to jest u našoj Vladi ima četrdeset posto Srba
koji će jedva dočekati vaš pritisak, imamo ministra
Srbina kojemu je to u djelokrugu, pa će sve proći
kako treba, a mi ćemo hrvatskoj publici objasniti da
Europa traži, ne Beograd, ne Pupovac.
Zastanimo. Očito je tko sve savjetuje EK u ovom
pitanju. Možete si misliti koliko europski činovnici
znaju o hrvatskoj povijesti i ćirilici u njoj, ma
svi su na tom kolegiju doktorirali. Iluzorno je
uopće govoriti o ćirilici jer je sve rečeno, srpska
(srbijanska) ćirilica nikada nije bila u uporabi u
Hrvatskoj nego bosančica, ma što se tu uopće više
može reći do jedno: jest, bosančica je bila jedno od
povijesnih hrvatskih pisama na ograničenom području
jugoistoka. Povijesnih, znači. Isto tako je i Bosna
i Hercegovina povijesna hrvatska baština. Pa, ne
može "Europa" jednu povijesnu tradiciju
proklamirati, a drugu zaboravljati. Dajte nam
gospodo birokrati Bosnu i Hercegovinu, našu
povijesnu zemlju, a onda ćemo o bosančici koja se (i
ondje) u povijesti rabila - kao što joj ime kaže.
Krkanje
Na rijeci Krki blizu Knina nalazi se pravoslavni
samostan. Nekako vrlo brzo nakon kninske proslave
Oluje, došao je u samostan (manastir) Miroslav
Gavrilović koji uze ime Irinej, poznat hrvatskom
puku po iritiranju Hrvatske i prijedlozima
regionalnoga komadanja posve u istom duhu Ive
Josipovića. Patrijarh koji Hrvatskom naziva samo
onaj dio "ostataka ostataka" Hrvatskoga kraljevstva
iz 16. stoljeća, kada je granica s Turskim carstvom
bila otprilike na istoj crti kao i početkom
devedesetih prošloga stoljeća u srpskoj agresiji.
Znači,
čovjek kojemu bi normalna zemlja zauvijek zatvorila
vrata jer širi pogubnu velikosrpsku politiku i
djeluje bez ustručavanja na planu drugoga
memoranduma. No, kao što srbijanski Vulin može usred
Hrvatske vrijeđati Hrvatsku, tako je i Irineju
dopušteno da jezdi Hrvatskom, što on često čini.
Hrvatske ga televizije zdušno prenose, pa tako i iz
manastira na Krki gdje se (jedva) suzdržavao ali
ipak ponešto i izgovorio. Bizantinski nejasno,
naravno, pa nije bilo izravno rečeno o kojemu
razdoblju i kojemu ratu govori, tek da su Srbi
stradali jer su "pravoslavne vjere". Eto, sada
znamo. O kontekstu se ne raspitujemo.
Uz to reče Irinej da ga raduje "nedavno upućen
predlog pape Franje da se formira komisija
predstavnika srpskoga i hrvatskog naroda koja bi se
bavila razlozima tolike mržnje između dva susedna i
po mnogo čemu slična naroda." Učeni Irinej pravi se
neupućenim, a isto tako nikakva komisija (pa i iz
Vatikana naručena) nije potrebna jer je sva povijest
istražena, objašnjena i razjašnjena samo što Srbi ne
prihvaćaju kao istinu ono što je doista bilo nego
što bi oni htjeli da je bilo. Umjesto "komisije"
neka svi oni koji još ne znaju što je to bilo i što
se zbilo pogledaju vrlo instruktivan dokumentarni
film "Hrvati i Srbi, povijest jedne averzije" u
režiji Jakova Sedlara (tekst Hrvoje Hitrec).
Da Srbi lažu, notorna je činjenica, ali ne lažu
svi kako je naučavao D. Ćosić, jer ima srbijanskih
historičara kojima povijesne laži smetaju i oni ih
marno razotkrivaju. Tako rade (ili su radili) i s
krivotvorinama oko manastira na Krki, o kojim
(razotkrivenim falsifikatima) televizije ne govore
ni riječi u trenutcima prijenosa slavlja, ali
prenose riječi da su Srbi tu bili oduvijek, da "nisu
došli s Turcima" i slične izmišljotine. Došli su s
Turcima, ne Srbi nego Vlasi o čijem se podrijetlu
može sve saznati površnim čitanjem povijesnih
knjiga. A prije Turaka je na istom mjestu na Krki
bio katolički samostan u 14. stoljeću, čuven po
katakombama u kojima je, kaže legenda, naučavao sv.
Pavao. Poznata povijest, kao i u 15. stoljeću kada
je ondje bio samostan i crkva sv. Mihovila, a tako i
u 16. stoljeću iz kojega su sačuvana svjedočanstva
ninskoga biskupa o katoličkom karakteru samostana.
Pa isto tako iz 17. stoljeća: u samostanu su
franjevci, Hrvati. Tek polovicom 17. stoljeća
spominju se ondje kaluđeri s napomenom da pripadaju
"grčkoj Crkvi staroga ilirskoga ili hrvatskog
jezika".
Pravoslavni Vlasi nisu se osjećali Srbima niti su
to bili. Srpska pravoslavna crkva ih je uvjerila da
su Srbi tek nakon dugih stoljeća, to jest u drugoj
polovici 19. Jedno od središta takvog uvjeravanja
bilo je na Krki. I onda je sve počelo... i traje do
dana današnjeg, to jest pokušaji (uglavnom uspješni)
da se Srbi okrenu protiv Hrvata i zavladaju
Hrvatskom. U faktičkom smislu, u operativnom smislu,
taj je velikosrpski imperijalizam bio aktivan od
doba Ante Starčevića koji je prvi upozorio na
opasnost, pa sve do 1995. i Oluje.
Nakon što su protjerali i poubijali Hrvate, Srbi
su napokon i sami izbjegli kada im je poražena
vojska. Osokolili su se opet nakon povrtaka
komunista na vlast u Hrvatskoj, Pupovac u Zagrebu, a
Štrbac u Beogradu stali su plesti mrežu, a SPC im je
uvijek bila pri ruci jer je bila i ostala perjanica
velikosprkoga imperijalizma. Pupovčev je plan bio
stvoriti takvu atmosferu u kojoj bi se Srbi vratili
u hrvatski Ustav na velika vrata a ne kao manjina,
no to se pokazalo iluzornim i sada mu preostaje samo
da očajnički divlja jer mu je razvidno da se program
zajedničke vlasti Hrvata i Srba u Hrvatskoj može
ostvariti samo izbornom prijevarom - a to su upravo
učinili mangupi koji trenutačno drže vlast u
Hrvatskoj i nazivaju se hrvatskom Vladom. Ali takva
prijevara uspijeva samo jednom. Nadam se.
Toliko o tome. Uz nešto što se ne smije
prešutjeti, a to je uloga šibenskoga nadbiskupa
mons. Barišića koji je imao upute iz Vatikana ili se
sam uputio putovima Jurja Križanića ili Strossmayera
u plemenitoj zadaći krpanja staroga raskola. Taj
davni raskol jest tužna rana kršćanskoga svijeta,
ali ne toliko dramatična koliko ju neki
doživljavaju, te je svijet s njom nastavio živjeti
kao sa starom ranom koja je zarasla i podsjeća na
sebe samo pri promjeni vremena. Univerzalna
Katolička crkva, da i hoće (a htjela bi) nema
ravnopravnoga sugovornika u rascjepkanom
pravoslavlju koje se poistovjetilo sa svojim
državama.
U svijetu pravoslavlja - prije svakoga razgovora -
trebalo bi doći do svojevrsne koalicije, pa i
stvaranja "zapovjedne okomice" sposobne za pregovore
s Katoličkom crkvom. Sve dok nije tako, riječ je tek
o iluzijama. A bilo kakvo lokalno prevladavanje
drevnoga raskolništva na tlu jugoistočne Europe u
ovom trenutku, iz znanih je razloga gubitak vremena
i energije, posebno dok je s jedne strane
"pregovarač" Gavrilović, s pokvarenom paštetom u
džepu.
Još samo ovo: Srbi koji žive u Hrvatskoj na
povijesnoj su prekretnici. Oni mogu izabrati dobar
put, integrirati se ako žele, getoizirati se ako
žele, mogu sve što žele samo ako pritom poštuju
hrvatske zakone, hrvatske simbole i hrvatske
osjećaje. Ako poštuju osjećaje hrvatske većine, o
kojima upravo i govori članak Ustava na temelju
kojega je Ustavi sud zaustavio policijsko divljanje
aktualne vlasti po Vukovaru. Ili mogu izabrati loš
put kojim sada idu oni pod Pupovčevim utjecajem,
potpomognuti zemljacima u hrvatskoj Vladi,
beogradskim putem koji - kako mu ime kaže - vodi u
Beograd. Tko sjedi na dva stolca...
Hrvoje Hitrec, www.hkv.hr |