"Već na izborima za predsjednika države bilo je jasno da iseljenici nisu poželjni.
Učinjeno je sve da bi nas čim manje izašlo na glasovanje. Informacija o prijavi nije bila svima dostupna. Diplomati su ju navodno dali misionarima (kao da je njihova dužnost obavijestiti narod), neki su misionari ponešto rekli o tomu, drugi su najavili "tamo vam je obavijest iz veleposlanstva", formulari veleposlanstva u Bernu i konzulata u Zurichu nisu bili identični, ljudi su bili totalno zbunjeni.
Velika većina nije uopće znala da se trebaju unaprijed registrirati, jer niti svi redovito gledaju HTV, niti redovito idu na mise, a nemaju svi niti internet. Mnogi su se neobavljena posla vratili kući.
Neki su bili upitani koje su nacionalnosti (!). Bio je to slučaj sa ženama udanim za Švicarce. Jako smo razočarani kako naša domovina postupa s nama. Kao da smo joj neprijatelji.
Zanimalo bi nas jesu li se Srbi, koje dovoze autobusima, morali prijaviti na glasovanje?
Kako to da Hrvatska , koja je navodno zrela za ulazak u Europu, nije zrela za dopisno glasovanje? U Švicarskoj svaki Švicarac dobije poštom uputstvo o čemu se radi i glasačke listiće. To može odnijeti na glasačko mjesto ili poslati poštom. Naši ljudi koji su se vratili u Hrvatsku, a imaju i švicarsko državljanstvo, redovito dobivaju sve papire poštom i jednako ih vraćaju. Gdje je tu problem?
Zar nitko u Hrvatskoj nije sposoban napraviti reda u popisu glasačkog stanovništva?"
Petak, 19. veljače 2010.
|
