Siniša je Vukovar branio istinom. On nije nosio pušku, nije pucao, pa ipak netko je pucao u njega. Nekom su riječi koje je u eter izgovarao Siniša Glavašević bile gore nego rafali metaka ili salve granata. Njih se ispuca, pucnjava i eksplozije utihnu, ali riječi ostaju. Njih se pamti prepričava, od njih se gradi kolektivno sjećanje naroda. Od riječi se tka kolektivna svijest nacije.
Vukovar ima posebno mjesto u kolektivnom sjećanju hrvatskog narod
Vukovar polako postaje dio naše nacionalne svijesti. Kažem tek postaje, jer za to se još borimo isto onako kako se Siniša Glavašević borio da Vukovar ima svoje mjesto u našem kolektivnom sjećanju.
Nekima se ne sviđa to što Vukovar postaje dio naše nacionalne svijesti. Oni misle da trebamo zaboraviti Sinišu i njegove priče o Vukovaru. Oni misle da trebamo predati zaboravu sve naše heroje koji su dali svoj život da bismo ga mi imali. Oni ne bi da ih se jednom godišnje sjetimo u najdostojanstvenijoj koloni na svijetu, nego bi da umjesto toga pjevamo i plešemo, da puštamo balone i zmajeve.
Kad je književnica Julijana Adamović u izvrsnoj kolumni razotkrila svu mizeriju ovog nakaradnog mišljenja i prijedloga, na nju su počeli pucati, verbalno, baš kao na Vukovar u njegovim najtežim danima kad su na Grad pucali iz oružja. Bio je to drugačiji rat pa je i municija drugačija.
Čitam po društvenim mrežama sve te prijetnje i osluškujem, ali ne čujem. Ne oglašavaju se Babe, ni Ženska mreža, ni HHO, pa ni notorni Saša Leković, nitko… A ekipa i dalje osipa paljbom, kažem za sad samo verbalnom, po Julijani. Dokad? Jasno je dokad. Dokad su pucali i na Sinišu. Dok je ne ušutkaju.
Hoće li uspjeti? Ustvari, hoćemo li im dopustiti. Ja odgovor znam.
Ante Gugo, kamenjar.com
|
