Simetrija sa splitskim klubom postoji na nacionalnoj
razini kad je riječ o državi. Od svih država EU Hrvatska
jedina ima niži BDP po stanovniku nego 2008. godine. To
nije sve. Po životnom standardu od Lijepe naše imaju
slabiji standard samo Bugari. Uz realnu šansu da nas
prestignu. Ljudi skoro masovno odlaze u inozemstvo.
Svake godine ostajemo kratki za jedan grad veličine
Siska. S obzirom na broj stanovnika nezaposlenost nam je
ogromna. Korupcija se uvukla na sve razine. No ljubav za
državu ne pozna depresiju.
Europsko prvenstvo u nogometu. Repka
igra odlično, ali odlučujuću utakmicu gubi. Preko
dvije tisuće ljudi ovacijama je dočekalo "gubitnike"
na zagrebačkom aerodromu. Zamislite što bi tek bilo da
su pobijedili. Atmosfera je u državi bila za vrijeme
prvenstva euforična. Oko 15 tisuća ljudi je skucalo
lovu da mogu otići u Francusku. Svi gradovi u
kockastim dresovima strepili su kad je igrala repka.
Osim, naravno, orjunaša. Oni još uvijek slave slavnu
pobjedu partizanskog Hajduka nad reprezentacijom
Britanske vojske od 7:2 u Bariju 23.rujna 1944.g., i
pobjede zloglasnih dalmatinskih brigada nakon 8.
svibnja 1945.g., od Bleiburga, Križnog puta pa do
Teznog, Hude jame i Jazovke.
Tada su, naime, Jedanaesta dalmatinska brigada, Prva dalmatinska
proleterska brigada NOVJ-a i Druga dalmatinska brigada neviđenom hrabrošću
porazile nadmoćne i nenaoružane neprijatelje. No splitski orjunaši imaju
gerijatrijski problem. Većina se više, s obzirom na svoje godine, ne sjeća ni
nadmoćnog neprijatelja ni njihovih sedam ofanziva, ni četverogodišnjeg bježanja
u očekivanju savezničke pobjede, a naročito im je zakazala "memorija pamćenja"
oko zločina koje su počinili nad vlastitim narodom po okončanju Drugog svjetskog
rata. Međutim, kako ništa nije samo crno ili bijelo, Split je 1991.g., pokazao
koliko je hrvatski, kad je najveći dio Splićana od osnutka hrvatske države
uvijek i otvoreno pokazivao svoje domoljublje i hrvatstvo.
Da se vratimo na početak teksta.
Bugari su na začelju liste, a mi predzadnji kao
"predziđe kršćanstva" (antemurale Christianitatis).
Pita me moj prijatelj Ufo na Bolu je li stvarno moguće
da u baš ni u čemu nismo prvi? Jesmo, jesmo Ufo. U
pušenju!!! U tome smo neslužbeni prvaci Europe. Čitam
euforične naslove. "Hrvatska izborila da Srbija mora
pomoći tragati za nestalima" hvali našu vanjsku
politiku Jutarnji od 6. srpnja. "Otvoren put do ratnih
odšteta" veseli se Večernji od 7. srpnja. "Srbija će
osigurati zaštitu prava žrtava i pristup pravdi bez
diskriminacije", još jedan blistavi naslov u novinama.
Sjajan je to doseg hrvatske diplomacije! Trebalo je
još u konačnom tekstu napisati: vani je hladnije nego
noću!!! To su rezultati "pušinga" sa summita o
Zapadnom Balkanu u okviru "Berlinske inicijative" koja
je održana u Parizu.
"Hrvatska dala zeleno svijetlo Srbiji da ide u pristupne
pregovore" trijumfalno nas izvještava "stalni glasnogovornik EU" Augustin
Palokaj iz Bruxellesa. Vučić se odmah oglasio i naglasio da mu je prva čestitala
"nemačka kancelarka Angela Merkel." Vučić je s punim pravom ponosan. Dobio je
sve, a nije se odrekao ničeg. Hrvatski "pušači" popušili su sve što im je
ponuđeno. Ministar Kovač je nabrojao sve što je hrvatska dobila. Nakon Kovačeve
samohvale, TV Nova je odmah uključila Vučića i jednog njegovog ministra u
Beogradu kojima je bio predočen niz hrvatskih uspjeha kojima se Kovač par minuta
ranije pohvalio.
"Možda su Hrvati pregovarali s nekim drugim" podrugljivo je
izjavio Vučić. Njegov ministar kaže "duhovito": "Svatko je kovač svoje sreće".
Oboje su u pravu. Hrvati i njihov kmetsko-poltronski mentalitet opet je po tko
zna koji put neakademski rečeno "popušio". Pobijedio je vječni mit o našem
"vječnom prijatelju" Njemačkoj. Mit o "našoj" Angeli koja se u Parizu odnosila
prema nama kao prema domorodcima podijelivši nam par ogledalaca, lažnih bisera i
flaša "vatrene vode". Po srpskim medijima (ako im se može vjerovati) draga
Angela se obratila ministru Kovaču "Znači 19. VII. potpisat ćete Srbiji za
otvaranje 23. poglavlja u njenim pristupnim pregovorima?". Kako je Kovač
"mučao", draga Angela je doslovno ponovila još jednom isto pitanjce. Nakon toga
naš je inoministar hrabro kimnuo glavom.
Prisjetite se samo kako su se Slovenci ponašali prema nama u
identičnoj situaciji. Čak su namjeravali organizirati referendum s pitanjem
"smije li Hrvatska ući u NATO?" Tek kad ih je mrko pogledao "veliki brat" preko
velike bare od te morske ideje su odustali. Srbi su, za razliku od Hrvata,
uvijek imali "diplomatska muda". Kao npr.: Šešelj prije oslobađajuće presude.
Haaško tužiteljstvo energično je zahtjevalo da se vojvoda Voja u roku "odmah"
pojavi u Haaškom pritvoru. Srbi su se samo "cepali od smeha". Časopis "Blic"
poslao je poruku glavnom Haaškom tužitelju: "Ej, bre Stavro, kud si navro."
Kad je general Markač, izvan nametnutih mu ograničenja, otišao u
lov na veprove, pa čim su hrvatski "antife" to dojavile u Haag, general je u
roku od 24 sata bio u Scheveningenu haaškom Alkatrazu. Sad je hrvatskim ovcama
plasirano veliko dostignuće RH diplomacije da će "Srbija bez pogovorno
surađivati s Haaškim sudom". Tko je tu lud? Pa nije naš MVEP faktor koji će
prisiliti Srbe na suradnju. Ukratko, u Parizu je bio još jedan potpuni fijasko
Hrvatske.
U HDZ-u stanje kao da ga još uvijek
vode Sanader i Jaca. No, nije ipak sve tako crno. U
isto vrijeme kad smo od Portugala i Angele Merkel
ispali u produžecima, Hrvatska je postigla jedan hvale
vrijedan uspjeh. Počela je podjela nekretnina bivše
Jugoslavije svim državama sljednicama. Zadivljuje
brzina kojom se to dogodilo. Nije prošlo ni 26 godina,
a zgrade veleposlanstava u Tunisu, Keniji, Madagaskaru
i Alžiru su sad naše. Uvjetno rečeno. Naime, te
nekretnine u jednakim dijelovima dijele Hrvatska i
BiH. Kako ne bismo ostali bez ičega, s obzirom da u
MVP rade đaci i kadrovi Mate Granića, pomoći će nam
novi veleposlanik RH u Washingtonu - Ivo Banac. Dragi
Ivo je ujedno i počasni građanin Sarajeva što mu je
zaslužena nagrada za kontinuiran doprinos podrške
Bošnjacima u njihovoj ezoteričnoj namjeri čišćenja
Hrvata u Sarajevu pa i u čitavoj BiH. Sad je malo
jasnije zašto smo samo ispred Bugara. Predzadnji.
Šezdesetih godina zbio se čuveni
sastanak u Beču između predsjednika USA John F.
Kennedya i prvog čovjeka SSSR-a Nikite Hrušćova.
Sovjetska HINA tj. TASS javio je zgodnu vijest
zadovoljnim trudbenicima. Javlja dakle TASS da je
održana utrka između našeg Predsjednika prezidijuma
SSSR-a tavarišća Nikite Hrušćova i američkog
predsjednika John. F. Kennedya na 50 metara. Naš
predsjednik tavarišć Nikita tom je prilikom osvojio
odlično drugo mjesto dok je Kennedy ušao u cilj kao
predzadnji. Pouka iz toga glasi: ni predzadnje mjesto
nije tako loše.
17. srpnja o.g., očekuju se dramatični
izbori u, kako mu i ime kaže, demokratskom HDZ-u.
Antife rokću u svojim medijima. Jedan član, jedan glas
i jedan kandidat. Mogu oni siktati do mile volje, ali
jedna stvar stoji uspravno i čvrsto. Kao kosi toranj u
Pisi. HDZ je najliberalnija i najdemokratičnija
stranka u Europi. Pa i šire. Zašto? Zato jer je to
jedina stranka gdje čelnog čovjeka stranke biraju i
promoviraju ljevičari i tzv. antifašisti koji tu
stranku ne mogu, najblaže rečeno, ni smisliti. Jelena
Lovrić je za Plenkija. Više dušom nego tijelom. Hoće
li Plenki biti dobar ili loš kod Jele ovisi samo o
jednom uvjetu: kad će i kako brzo dati "šimecki"
Hasanbegoviću iz HDZ-a. Što brže to bolje. Slavenka
Drakulić je uvjerena da će bit bolji i od dragog Ive.
Sanader je za ulaz ulizivački poklonio Slobodnu
Dalmaciju, a Plenković bi morao izručiti Hasanbegovića
i Brkića. Dobra je vijest za demokrate u HDZ-u što je
navodno Milanović u zadnji čas odustao od kandidature
za predsjednika HDZ-a. Uz plebiscitarnu podršku
medijske lijeve falange Zoki bi sigurno također imao
bi solidne izglede.
Dok ljevičari određuju kakvog
predsjednika treba HDZ dotle se HDZ ponaša posve
iracionalno. Nikako se ne mogu domisliti trebaju li
više kandidata ili samo jednog; trebaju li se rastati
s MOSTOM ili samo razići. Nakon što su na kup stavili
sve svoje najmudrije glave odlučili su se ipak za
demokratski pristup koju su tako cijenili i poznati
"demokratski" velikani poput Tita, Staljina, Mao Ce
Tunga, Pol Pota, Castra i sličnih likova. Odlučili su
da je najdemokratskije provesti izbor po načelu "jedan
glas, jedan kandidat".
Nakon Karamarka, evo nam jednoglasnog Plenkija. Još jedna
demokratska prijevara tako tipična za Tuđmanove nasljednike. Umni akademici i
politički gurui u HDZ-u na čelu s Vasom su odmah skužili kako bi više kandidata
moglo dovesti u pitanje jedinstvo Stranke. Taj razlog nije čak ni vrijedan bilo
kakve polemike ili kontra argumentacije. Takvu glupost nitko ne može ni braniti
ni obraniti osim, naravno HDZ-ovskih ulizica budućem predsjedniku Stranke. Po
mojoj procjeni dolazi vrijeme identično vremenu nakon smrti dr. Franje Tuđmana.
Usput rečeno, Tuđman je bio jedini čovjek koji je imao i demokratsko i političko
pravo da bude na unutarstranačkim izborima jedini kandidat. On je jedini imao
hrabrosti, mada okružen petom kolonom i žilavom UDBO-m, krenuti u rat i
pobijediti unatoč svim pokušajima međunarodne zajednice da to spriječi. Međutim,
Tuđman je bio nezamislivo veći demokrat od svih današnjih političkih činovnika u
HDZ-u jer je na sve izbore izlazio s protukandidatima.
Prva dva izborna sabora HDZ-a nakon Tuđmana prošla su krađi,
prijevarama, s Borbošima i iznjedrili su nam dragog Ivu i koji je i danas u
srcima svih istinskih demokrata tipa Jelene Lovrić, Slavenke Drakulić, Dunje
Vejzović, Nede Raukar, Mirjane Mirt, ali i Šeksa i Karamarka.
Nakon Sanadera došla je Jadranka, danas žestoka liberalka, koja
se ne skida sa twittera i koja svoje greške nikako ne može oprostiti drugima.
Recimo Kolindi. Jadranka je bila poklon dragog Ive HDZ-u. Aklamacijom su joj
HDZ-ovci u Areni poklonili vodstvo stranke i Vlade. I to je bila čista,
"direktna" demokracija koja je završila gromkim glasom zagorskog muža Jarnjaka "
Jel' morti tko protiv?" Carska demokracija u starom Rimu poznavala je to naivno
pitanje. Onaj tko bi se oglasio, neoprezno vjerujući u demokraciju, dobio bi
"one way ticket" ravno u arenu među gladne lavove. Međutim, to nije nikada bio
slučaj u Zagrebu. Tako je Jaca izabrana jednoglasno jednim glasom - Ive
Sanadera.
Nakon Jace, za koju sve više ljudi vjeruje da i nije bila tako
loša, zapravo više poštena nego dobra, desio se izuzetan eksces barem što se
HDZ-a tiče. U areni su se našli Tomislav Karamarko i dr. prof. Kujundžić. Po
starom HDZ-ovom običaju pobjednik se znao davno prije nego je izborni sabor
završio. HDZ-ov mainstream samo je tražio formu da naivnog profesora uvjeri kako
je izgubio na bodove u trećoj rundi i to podijeljenom odlukom sudaca. Kako je
prošao zadnji izbor, svi znamo - jedan član, jedan glas, jedan kandidat.
Svi koji su do jučer čvrsto stajali uz Karamarka i klali se kako
podržavaju svaku odluku svog predsjednika Stranke, sad su isto tako čvrsto
protiv njega. I po istom demokratskom modelu, tako popularnom u Sjevernoj
Koreji, sada opet biraju novog predsjednik koji je već plebiscitarno izabran od
ljevice tako i od stranačkih struktura u HDZ-u. Zar onda ne bi bilo praktičnije,
ekonomičnije, poštenije i iskrenije da se Plenki izabere također aklamacijom u
zagrebačkoj Areni? To bi novom sve prihvaćenom predsjedniku HDZ-a omogućilo da,
bez nepotrebnih otezanja zbog izbornog sabora, odmah zahvali Brkiću i
Hasanbegoviću te tako ojača svoje pozicije u javnosti, napose kod Jelene Lovrić,
Roberta Bajrušija, Branimira Pofuka, Slavice Lukić, Vesne Teršelič, Sanje
Sanravke (ili tako nekako), Nede Raukar, Vedrana Miklote, Frljića i Hladnog
piva, Patricije Kiš, Ante Tomića, Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Velimira
Viskovića, srpskog ministra rada Ace Vulina, Ace Stankovića, Borisa Dežulovića,
Viktora Ivančića, Milorada Pupovca i, naravno, kod naših dragih gledatelja
Žikine dinastije.
Nekako mi se čini da je zapravo sve isto kao i kad je na čelo
HDZ-a došao dragi Ivo. Tužno i bolno je to kako se u HDZ-u, nakon Tuđmana,
povijest stalno ponavlja. Izgleda da će tako i ostati sve dok za HDZ bude
vrijedilo proročanstvo Theodora Roosevelta koji je jednom rekao: "Sve što se
događa u našim životima i politici već je u negdje ranije odlučeno". Naime,
molio bih da ne budete naivni i promislite kako baš nitko HDZ-u ne zna što je to
prava demokracija i demokratski izbori.
Još je Socrates rekao: "Nije teško
znati kako se nešto radi. Teško je samo to raditi".
Fašisti opet digli glavu. U mjestu
Bilice, na domak Šibenika, proslavljen je dan
državnosti. Na obali Prokljanskog jezera otvoren je
gat za vez oko 60 brodova. Gat je dobio ime po dr.
Mili Budaku, hrvatskom književniku koji je 1946. g.,
po kratkom postupku, osuđen na smrt strijeljanjem i
tako je postao pravomoćno osuđen ratni zločinac. Barem
tako misli Velimir Visković i milijun gledatelja
Žikine dinastije. Budakov krimen je isti kao i bl.
Stepinca. I on je bio pravomoćno osuđeni ratni
zločinac. Obojica su prošli gore od Pavelića koji
nikada nije osuđen.
Čudno, čak ni u odsutnosti. Pavelić je umro u krevetu kao i
Tito. No, vratimo se Budaku. Po općem uvjerenju Budak je bio vrhunski
književnik. Visković zamjera Budaku, između ostalog, što je bio veleposlanik NDH
u Berlinu i tamo se morao nakloniti Hitleru. To je stvarno bio užasan "zločin".
Imala je i Velimirova Juga još jednog ambasadora u Njemačkoj koji se također
morao nakloniti Hitleru. Bio je to nobelovac Ivo Andrić koji se rodio u Travniku
kao literarni dvospolac. Kao Hrvat u mladosti, a kao Srbin u starosti. Što mu je
na kraju i donijelo Nobela za književnost. On ipak nije bio streljan 1946.g. bez
obzira što nije štitio Krležu od ustaša i što nije spašavao Židove. Budak je sve
to radio (o čemu postoji dokumentacija u samom kaznenom spisu u kojem je
donesena presuda Budaku), ali mu ništa nije pomoglo.. Kako je napisao Krleža:
"Ni med' cvetjem ni pravice."
Albert Einstein je napisao: "Um je
poput padobrana. Funkcionira samo kad je otvoren."
Zvonimir
Hodak, dnevno.hr
|