Pobjede k’o bajagi desni, a euforično slave lijevi.

To je prava kolektivna demokracija, poznata iz “demokratskog“ socijalizma. Maršal je sa 120 posto glasova demokratski porazio sve, a svi su slavili kao da su i oni dio maršalovog, vrlog novog svijeta. U općem veselju pjevaju se sada po Hrvatskoj prepoznatljive pjesme kao npr.: “Izdali ste naše snove”, ”Judini sinovi!“ itd.

Ima popriličan broj razočaranih koji navodno nisu znali da će u “njihovu vladu“ i oni koji nisu iz njihove stranke, pa čak i oni koji su glasovali protiv pobjedničke ekipe. Ma, što samo glasovali! Ima i onih koji su novčano pomagali ideološke protivnike kao što je recimo ljevičarsko kukavičje jaje pretencioznog imena “Pametno“.

Da se moji čitatelji ne preplaše kako ću i ja pisati o “nekim, pouzdanim izvorima ili dobro obaviještenim izvorima iz vrha stranke itd., hajmo onda odmah s punim imenima i prezimenima. Predstavnica naših omiljenih banaka u Vladi RH je Martina Dalić. Krupni kapital je zadovoljan i štedljiv. Sudeći o visini navodne donacije koju je Martina iz srca uplatila skromnim i pastoralnim ljevičarima koji su sami sebe proglasili pametnima. Martina je doista zaslužila da postane šefica Zlatku Mariću, vjerojatno jednom od najuspješnijih ministara iz prošle Vlade koja je iznenada izvršila suicid. To je zapravo bilo očekivano jer banke su ipak iznad Agrokora iz kojeg je došao Marić.

Nina Obuljen je spas s neba za napaćenu ljevicu koja podsjeća na Dinamo u ligi prvaka. Ne može se sastati pobjedom. Iza Nine je indirektno stao, po mnogima, najmoćniji političar u Lijepoj Našoj – Milorad Pupovac. Dok su lijevi bili na vlasti, Milorada baš nije išlo. Zamjerio se Josipoviću, a i Zokiju nije baš legao. Ali kad je na vlast sada došao HDZ, Milorad je u vrhunskoj formi. Prisjećam se oktroirane Jadranke i njenog alter-ega Vlade Šeksa. Pupovac ih je velemajstorski preveslao kad se Sabor spremao donijeti zakon o Zajednici srpskih općina u istočnoj Slavoniji. Bio je to po Kosorici, Šeksu i Pupovcu jedan potpuno normalan zakon. Ovisi iz kog kuta gledate. Sve što su Srbi izgubili u ratu od genocidnih Hrvata, tim zakonom dobili su natrag. I još malo više.

Naravno, tadašnji zastupnici HDZ-a u Saboru nisu ništa kužili. Kao i ovi danas. Međutim, skužila je Vesna Pusić na opće zaprepaštenje vladajućih. Digla je dreku, onako kako ona to zna, i od slavlja, vatrometa i uskrsnuća Z4 nije bilo na kraju ništa. To je jedna od HDZ-ovih sramota za anale. Sad je opet Milorad pobjednik. Nina je nasljednica “kontroverznog“ Hasanbegovića. Reference su joj briljantne, doktorat iz politologije, Glazbena akademija, Filozofski faks, Akademija MVP itd. Idealna osoba za ocijeniti knjigu Slobodana Praljka. To je bila knjiga kojom je general u Haagu pokušavao dokazati svoju nevinost, ali Nina ju je proglasila šundom. Kod nas je izdati šund skuplje nego izdati domovinu. Tako je Nina skratila Praljka, ne srećom za glavu, ali za cca 500.000 kn. PDV-a na šund.

Usput rečeno, Haaški sud je Praljkovu knjigu u cijelosti uvrstio kao relevantni dokazni materijal u procesu Praljku i drugovima. Međutim, knjigu piše i “vječni svjedok“ Žarko Puhovski u kojoj je dokumentirano, u ime HHO, popisao sve genocide, ratne zločine, paljenje sela, gradova, sva silovanja koje su počinili branitelji Vukovara, sva silna ubojstva u Oluji, buri, maestralu i sve srpske traktore koji su uništeni kad su zečevi bježali. Knjiga je kod naše Nine prošla bez PDV-a jer se radilo o znanstvenoj sintezi oružanog sukoba na “ovim prostorima“.

Na žalost Ninočke ta knjiga nije prošla na Haaškom sudu. Potpuno je odbačena od strane sudskog vijeća kao nevjerodostojna izmišljotina. Zanimljivo je spomenuti kako general Praljak ne svira violinu, nije u bog-zna kakvim odnosima sa francuskim Veleposlanstvom u Zagrebu, ali general je završio četiri fakulteta i još je dvostruki general u BiH i RH. Jedino što ne zna je svirati (violinu) po tuđim notama.

I sad se samo od sebe nameće jedno krajnje pragmatično pitanje: kako bi Plenki prošao na ovim izborima da su njegovu izbornu bazu sačinjavale hrvatske Dalićke, Obuljenice, Božinovići i slični? Da se odmah, još prije izbora, odrekao Brkića, Hasanbegovića i cijele desne struje u HDZ-u? Možda bi pobijedio s još većom razlikom. Tada bi ga sigurno podržali i HNS, HSS i Pametno. No, kakve to onda ima veze sa HDZ-om? Na društvenim mrežama ognjištari divljaju. Iznenađeni su i uvrijeđeni. Zašto? Uvjereni su da su Karamarko i Plenki dijametralno suprotni. I jedan i drugi nisu imali protukandidata na stranačkim izborima. Jaka suprotnost! I onda dolazi predizborni biser koji mi ni danas ne izlazi iz glave. Na sam dan parlamentarnih izbora u stožeru HDZ nije bilo ni jedne jedine hrvatske zastave, ni bilo kojeg drugog nacionalnog obilježja!

Dežurni HDZ-ov komesar na Facebooku, neki Anto Gugo, izvrijeđao me na pasja kola jer nisam povjerovao u njegovu mudru tvrdnju da nitko nije sugerirao prisutnima u stožeru “da nije zgodno razbacivati se s nacionalnim simbolima“. Kao zato jer se za vrijeme Karamarka divljalo sa zastavama, pršutima i drugim pa su se stoga u Plenkovićevom stožeru, u duhu europskih tradicija, jednostavno suzdržali od svih tih raskalašenosti. Naročito Ličani, Imoćani i Hercegovci.

Meni kao Ličanu sve je odmah bilo jasno. To sam i napisao u svojoj kolumni. Vidim da moj Gugo i dalje nastoji uvjeriti “nevjernike“ kako je stvarno pobijedila desna opcija u Hrvata. U to vjeruju i branitelji. Ne naravno oni koji se ujutro bude sa suicidnim razmišljanjima i koji razmišljaju o novom šatoru, ne oni kojima sude u Vukovaru radi razbijanja protuustavno postavljenih ćiriličnih ploča. Vjeruje (…), svi prvenstveno poslušni vojnici HDZ-a. Oni poručuju “nevjernicima“, Hribar se ispričao, a Nina je dobila ozbiljan zadatak da ispita je li u famoznom Hribarovom HAVC-u bilo mutnih transakcija.

Moram reći da sam odahnuo. To je otprilike kao da pošalješ u Vukovar Veselina Šljivančanina da utvrdi je li možda tamo u studenom 1991. g. bilo kakvih ne-daj-Bože zločina. Nakon što je odvratni protuhrvatski falsifikat obišao filmske festivale od Sarajeva do Skandinavije, Hrvojica se ispričao. Lovu je dogovorom dobio nazad i ta satisfakcija je najvažnija. A tu je i Nina. Uostalom, usprkos svjedocima očevidcima Veljku Barbieriju, danskom bojniku Jorgenu Koldeu i Ivi Vraniću da u vrijeme masakra nad srpskim duševnim bolesnicima tamo nije bilo hrvatskih vojnika, ali su bile Crvene beretke Milorada Ulemeka Legije i nakon izbijanja skandala opet je “Nukleus film“ (koji je producent “15 minuta-masakr u Dvoru“ ) dobio lovu od HAVC-a. Sad kad je izvjesno da je HAVC u četiri godine dobio od RH 470 milijuna ustašoidnih kuna, a da pri tome nije snimljen ni jedan jedini film o gradu koji je hrvatski Alamo tj. Vukovaru, jasno je iz kakvog miljea nam dolazi nova Ministrica kulture.

Dolaskom Hasanbegovića počeo se tresti jedan regionalni koncept od Frljićevog kazališta, Gavelinih večeri do Dubrovačkih ljetnih igara, koncept regionalne suradnje. Sada je, u osobi Nine Obuljan hrvatska ljevica ponovno došla do svoje najmilije igračke – kulture. Opet ćemo imati jugoslavenski kulturni prostor. Što god on značio. Javila se i Dubravka Vrgoč, intendantica HNK-a, te optužuje Hasanbegovića da je narušio ni manje ni više nego ugled Ministarstva kulture. Dubravka prati sve što se događa “na ovim prostorima“. Zna ona na koje neslućene visine je Ministarstvo kulture dignula marljiva i samoprijegorna Andrea Zlatar Violić. Onda je došao Hasan i sve srozao do temelja. U komunizmu je kružio jedan zgodan aforizam. Prije rata (2. svjetskog) nismo imali ništa. Onda su došli Nijemci i uništili su nam sve. Ljevica ne spava. Ona će ovu priliku zdušno prihvatiti.

Dana 22. listopada na Strossmayerovom trgu održan je bio veliki prosvjed protiv Vatikanskih ugovora, baš kao da je 1945. godne. Parole: “veleizdaja Hrvatske“, “vjeronauk u crkve, znanje u škole“. Pitanje je tko će biti označen kao novi Stepinac? Nadam se samo da neće, kako to kažu u Dalmaciji, faliti pa krenuti na dubrovačkog biskupa Matu Uzinića. Željko Hohnjec, v.d. dekana Filozofskog faksa, otvorio dušu Jurici Korbleru iz Jutarnjeg: “Plenum ne predstavlja većinu, a njihova“ demokracija“ je zapravo samovolja i anarhija“. Iz razgovora je jasno da je 200 studenata od 7800 izabralo 13 predstavnika za Studentski zbor. Nakon izbora ovakve Vlade “oni“ će dobiti vjetar u leđa pa će na idućim izborima 13 plenumaša izabrati sebe za 13 predstavnika za budući Studentski zbor. To je bitan, skoro krucijalan problem hrvatske i europske ljevice.

Pročitani su. Referendum “U ime obitelji“ pokazao je uz svu institucionalnu podršku protivnicima referenduma odnos od 70% prema 30%. Jedini modus operandi im je galama i buka uz potporu ljevičarskih medija pa onda njih 200 nastupa u ime i za račun 7800 šutljivih. Međutim, 1971g. i 1991g. pokazuju da u jednom povijesnom trenutku i šutljiva većina postane histerična i glasna. Nadam se da se to neće dogoditi, ako ni zbog čega drugoga onda zbog činjenice da nam je Predsjednik Hrvatskog sabora psihijatar. Nakon trovanja poljskim jajima, moji Ličani promijenili su poznati reklamni slogan pa on sad kod njih glasi: “Svako jutro jedno janje.“

Jelena Lovrić trijumfira pa, športskim rječnikom rečeno, likuje: “Jedan čovjek čini razliku. Plenković je već promijenio Hrvatsku“. Za to vrijeme bivša Nacionalova metla Robert Bajruši “čisti“ teren i sklanja leševe. On je senzibilan kad kaže: “Desničarska histerija zbog Hasanbegovića“ te nastavlja: “Duboka mržnja koja se širi društvenim mrežama prema Andreju Plenkoviću, nakon što je politički eutanazirao bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, poprima obrise masovne desničarske histerije“.

Robi valjda žali što je eutanazija samo politička. Onako osjećajan, ne voli on mržnju. Sjetimo se “duboke ljubavi“ redakcije Nacionala prema Ivici Kosteliću, Franji Tuđmanu, ljubavi koju širi Ante Tomić nazivajući Hasanbegovića ”balijom” itd. Po njemu su Bujanec, biskup Košić i general Glasnović mrzitelji svega što je progresivno, lijevo i što podsjeća na dane ponosa i slave. I tu istu cirkusantsku štafetu prodaju nam uporno likovi kao što su Ante Tomić, Jelena Lovrić, Branimir Pofuk, Robert Bajruši, Vedrana Rudan, Oliver Frljić, Hrvoje Hribar, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina i Hrvoje Klasić.

Ista je to euforična proslava kao kad je na vlast došao Ivo Sanader. Mlad, visok, lijep, govori jezike, lider koji će Hrvatsku izvesti iz zone ideoloških sukoba. Svi su savršeno znali da je “mlad i lijepi“ lider Sanader zavladao strankom sa dvije svima znane izborne krađe. Ali to je nevažno. Glavno da je njihov i naš čovjek. Kaže vidovita Jelena: “Iako se stvari za sada čine idiličnima(!?), postoje i neki signali koji pozivaju na oprez“. Znamo da neprijatelj nikada ne spava. Osobito ako je pomalo i histeričan kako to misli naš Robi.

Kako na kraju definirati ovu iznenadnu konfuziju u političkom teatru RH? Nakon što se magla polako digne, javlja se novi sveti gral na horizontu. Globalizam. Lijevo i desno je politička virtualnost. Crveno i crno je daleko iza nas. Kad su komunisti, još dok je drugi svjetski rat trajao, trubili o “pravednom društvu“ u kojem će svatko dobivati ono što mu je potrebno, Hrvati su to spremno popušili. Isto će tako sada spremno popušiti globalističko jednoumlje.

Ideologija je out. Pobjedu na izborima donose “rudari“ Hasanbegović, Marić, Brkić, Culej, Kovač, Esih, Anušić… a ne Božinović, Dalić i Obuljen. Na sve koji se nisu spremni odreći svog svjetonazora ambasade u Zagrebu gledaju s krajnjim podozrenjem. U Vladu ne smiju ući “rudari“ nego globalistička elita. Bilo to bankarska ili operirana od bilo kakove ideologije tipa desno-lijevo. Zašto tolika histerija i strah od Trumpa? On je previše sirov i previše direktan. Sve vidi crno ili bijelo. Međutim, baš je sivo nova boja koju raspoznaju Angela Merkel i Hillary Clinton. Problem je biračko tijelo. Recimo u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj. No, i to će se s vremenom riješiti. Banke će stisnuti s jedne strane, a moćna medijska haranga s druge strane.

U RH se to lijepo vidi. Desni pobjeđuju na izborima, a lijevi ulaze u vladu. Jedino je važno prihvatiti novu ideologiju globalističkih elita. U krajnjoj konzekvenci to je opet povratak u neku vrstu sofisticiranijeg jednostranačja. Protiv toga smo i krenuli u rat 1991.g. i pobijedili. Ali i tu ima raznih nijansi sive boje. Ni Račan, a ni Milanović nisu u vladu puštali nikog sa desnog političkog spektra. Ideološka partijska konzekventnost. Što je u redu. To nije bio problem ni za Sanadera, a sad možda ne bude ni za Plenkovića. Bitne su reference, violine, francuska odlikovanja… iz čega je vidljivo da globalisti mrze sve ideologije, ali naročito neke.

Spustimo to iz visokih političkih sfera malo niže, u nogomet. Na utakmici Kosovo: Hrvatska u Skadru bilo je skandiranja koje je čitav napredni i demokratski svijet u globalu osudio. I čeka se kazna. Tko zna koja po redu. Nedavno su srpski navijači, poznati po poetskom talentu, uzvikivali zgodne i šaljive parole kao “Ubi Hrvata da Šiptar nema brata“. Ali Srbi se ne tresu i ne očekuju kaznu. To demokratski i napredni svijet nije osudio. Ni u globalu.

Da parafraziram Krležu: ni među globalističkim cvjetjem ni pravice. Mene osobno ni malo ne zanima kakav će Plenki biti predsjednik Vlade. Više me zanima kako će Nina Obuljen voditi Ministarstvo kulture jedne desne vlade. To će biti ogledalo Plenkovića i njegovo ideološko zrcalo u mutnoj hrvatskoj bari prepunoj krokodila. Prema istraživanju ženskih udruga prvi dojam na svaku Hrvaticu ostavlja muškarac svojom odjećom i obućom. Drugi je valjda kad skine obuću i odjeću.

Zvonimir Hodak, dnevno.hr

www.hkz-kkv.ch