Srbi su oduvijek bili ratnici bez mane i straha. Zato je
prilično čudno da su mnoge bitke od epske Kosovske do
genocidne Kninske izgubili. Osim Cerske bitke koju su
hrbro i vojnički dobili. Ali Cerska bitka donosi samo
dva boda te im na povijesnoj tablici najvećih vojničkih
momčadi prijeti ispadanje u drugu ligu. Međutim, kao i
suvremenom nogometu, uvijek se traži krivac za neuspjeh.
Recimo pokvareni suci. Kod naših komšija to je izdaja.
Na Kosovu polju to je bio Vuk Branković. Zatim je
zakazao Aleksandar Ranković. A tek Slobodan Milošević,
on je sve razočarao. Ne zato što je izazvao rat,
sanjajući Veliku Srbiju, nego zato što taj rat nije
dobio, a usput je izgubio Kosovo, Crnu Goru i polovicu
Hrvatske. U svim izgubljenim bitkama naši dragi komšije
smatraju kako im se dogodio genocid. Genocidni Hrvati,
genocidni Albanci, genocidni NATO itd. Stoga bismo mogli
zaključiti kako su naši dragi komšije genocidni
eksperti.
Najnoviji bezobzirni genocid pokušan
je nedavno u Srebrenici nad Aleksandrom Vučićem,
predsjednikom srpske vlade. To bi, pravno rečeno,
mogao biti tek "genocid u pokušaju". S obzirom na to
da su letjele i cipele na Premijera, onda je to jedna
vrsta genocida "nepodesnim sredstvom". Kako sam skoro
50. g. odvjetnik, tako sam pomalo opterećen pravom.
Znate, kako to već ide: forma je važnija od sadržaja i
slične "gluposti". Stoga sam u prošloj kolumni napisao
da je jedinim genocidom u Europi od dva međunarodna
suda proglašen baš srebrenički genocid. Mislio sam
naravno na presude ICTY-a i ICJ-a. U zao čas! A što je
s genocidom nad Hrvatima nakon 8. svibnja 1945.? Što
je s Bleiburgom, Križnim putem.?
Jedan intelektualni balvan proglasio je moju tvrdnju o
srebreničkom genocidu čak ni manje ni više nego "veleizdajom". Ma kakvo taj lik
imao mišljenje, ono ne može pobiti pravnu činjenicu: jedine dvije presude za
genocid donesene su u poratnoj Europi baš za događaje koji su se dogodili 11.
srpnja 1995. godine, u Srebrenici. Bez presuda međunarodnih sudova nesumnjivo su
i Hrvati bili žrtve komunističkog genocida nakon tzv. "oslobođenja" 1945.
godine. Što je još najstrašnije, u tom genocidu protiv vlastitog naroda zdušno
su sudjelovali hrvatski partizani. Štoviše, njihovi potomci su nakon više od 60
godine učinili sve da hrvatska tužba protiv Srbije za genocid u Domovinskom ratu
pred Međunarodnim sudom u Haagu ne uspije. Dok je tomu tako, veleizdajnik sam
ja! Ma, razumijem da neki nisu shvatili što sam htio reći o srebreničkoj
tragediji, ali ne razumijem zašto bi im ja to morao objašnjavati kao npr:
oprostite, ovo je bio izuzetak koji se više neće ponoviti! Tko ne shvaća kako ja
pišem i ironiziram, neka čita Tomića, Dežulovića, Jelenu Lovrić, Juricu Pavičića
i stotine drugih lijevih falangista.
No, idemo redom. Već ad acta predmet
novinarke Karoline Vidović-Krišto reciklirali su
Zrinka Korijan i Boris Dežulović. Zrinka u Jutarnjem,
a Dežulović u jednom od brojnih ljevičarski portala na
kojima zarađuje za kruh i mlijeko te nešto kavijara. I
Zrinka i Dežulović ne vjeruju da postoji sud koji zbog
satire i "ironičnog iskazivanja" može donijeti presudu
protiv ljubitelja duginih boja. Da sad ja ne
recikliram svoj vlastiti predmet, samo jedno
objašnjenje: tužba je bila podnesena jer je
Zagreb-Pride na svojoj internetskoj stranici optužio
novinarku da "laže i krade". Prema tome, bacanje magle
čitateljima kako je "Karolina Vidović-Krišto tužila
udrugu (Zg-Pride) jer ju je nominirala u ironičnom
tonu" je prijesna laž! Stoga, lijepo molim i predlažem
da prestanete, zbog jedne pravomoćne presude, šmrcati
i cviliti te organizirati jalove konferencije za tisak
s profesionalnim narikačama jer je "baba s kolačima
davno prošla".
Drugi primjer je Vlado Vurušić,
relativno umjeren novinar Jutarnjeg, inače stručnjak
za SSSR. Vlado je ušao u polemičke vode s Milanom
Ivkošićem zbog njegovih stavova "da su se obje
Jugoslavije održavale na teroru i bile tek preludij za
ono što se dogodilo početkom 90-ih." Vlado se osjeća
malo nelagodno i kaže: "No, moramo se zapitati kakvi
smo mi to ljudi kad smo pod terorom i s ubojicama
živjeli 80 godina i to, bez malicioznosti, poprilično
dragovoljno?" Dalje Vladeku nije sve jasno pa kaže:
"Pitam Milana Ivkošića, kako je on uspio sa takovim
stavom o Jugoslaviji preživjeti u njoj?" E, moj Vlado!
Čisti silogizam! Pitanje je malo suptilnije naravi: ne
kako je Ivkošić, ja i milijun drugih uspjelo
preživjeti u Jugi nego kako stotine tisuća drugih od
Bleiburga do Vukovara nije uspjelo preživjeti dragu
Jugu? A nisu umrli prirodnom smrću! To nije u
komunizmu uspjelo oko 50 milijuna ljudi. To danas u
Sjevernoj Koreji čeka stotine tisuća onih koji se
trude da budu među onima koji će preživjeti. A koliki
ne uspiju?! Oni su lajt-motiv te polemike. Stotine
tisuća nevinih, nepodobnih, neprijateljski
raspoloženih otišlo je na onaj svijet u SSSR-u,
Jugoslaviji, Kini, Kubi, Albaniji, Angoli itd., i to
ne svojom voljom. Oni koji su uspjeli preživjeti sad
vode polemike koje sliče na "svetu vodicu". Niti štete
niti koriste! A zbog onih koji nisu uspjeli preživjeti
vodi se između ostalog i proces Perkoviću i Mustaču u
Njemačkoj.
Treći slučaj pokušaja "farbanja" naše
novije povijesti dolazi od stručnog "malera" Jelene
Lovrić. Vjerujući u beskraj "gluposti" Hrvata, ona
nam, sva zabrinuta za mir u regionu, poručuje: "Vučić
je imao hrabrosti za poruku mira". Sinopsis za
nastavak legendarnog filma "Tko to tamo peva." Pazite,
Englezi predlažu rezoluciju o genocidu povodom 20.
godišnjice masakra u Srebrenici. Pojma nemaju da bi
Rusi mogli staviti veto na tekst rezolucije. Na "opće
iznenađenje", Rusi podmeću nježno rusku čizmu pod noge
rezoluciji koja se jadna zaustavila na dnu stepenica
East Rivera. Nakon što je Vučić, zvan "hrabrost" preko
Putina minirao osudu genocida u UN, pa čim je stigao
putni nalog iz Londona, Englezi odmah poslali svog
pulena u Srebrenicu da se pokloni žrtvama. Žrtvama,
kojima je Vučić, odmah nakon pokolja, poručio:
"ubijete li jednog Srbina, mi ćemo ubiti 100
Muslimana". Ovakva formula odavno je već poznata,
izašla je još iz Himlerovih usta.
Iskreni i ponizni Vučić, po uputi iz Londona, otišao je u
Srebrenicu i, umjesto da se čuo ritam nezaboravnog bratstva i jedinstva, ritam
su počele udarati "fukare" - misli naša Jele. Fukare koje su došle oplakati oko
8000 ubijenih u tri dana. Piše naša premudra Jele: "Neki hrvatski mediji
otvoreno prizivaju da se Vučiću nešto slično priredi i ovdje. Valjda kako bi se
i Hrvatska pokazala kao država u kojoj fukara udara ritam." Lovrićka čak
otvoreno izražava sumnju da će njen ljubimac Aca Vučić ikada biti Herbert Ernest
Karl Frahm koji je kleknuo u varšavskom getu i tako simbolički zatražio oprost
od Poljaka za nacističke zločine počinjene u Poljskoj. Staviti Willy Brandta
(pravim imenom Herbert Ernest Karl Frahm) u isti kontekst s čovjekom koji s
puškom paradira iznad opkoljenog Sarajeva samo je još jedan neokomunistički
blef. Zna Jelena da se to u EU(ropskoj) RH ne može dogoditi. Nakon što se njen
hrabri Vučić ovih dana obrušio na" genocidnu" Oluju, hrvatske fukare će obući
svoje seljačke lajbeke i, kao u slučaju Ace Vulina, ljupko i pastoralno izraziti
iskrenu nadu da izjava Premijera prijateljske nam zemlje neće pokvariti idilične
odnose dviju država.
Kad su Srbi žrtve, njima se bavi
"Amnesty International", a kad su zločinci onda se njima bavi "Amnezy
International."
Goldsteini su napisali knjigu o
vječnom Maršalu i vječnoj ljubavi "vascele " Hrvatske,
o mužu koji je okrenuo tok Save. To je čudo koje ne bi
uspjelo ni svetom Savi. Otac i sin pisali su o Titu
onako iz srca. S ljubavlju. Onako kako recimo Jelena
Lovrić piše o Vučiću, Miljenko Jergović o Draži, Ante
Tomić o JNA, a Jurica Pavičić o Orjuni. Braća
Goldstein se nisu ni sjetili pregledati arhive ruskih
tajnih službi. Iz njih bi bilo i slijepcu jasno da je
"najdraži sin našeg naroda i narodnosti" bio
najobičniji konfident NKVD-a. Ma, k'o još vjeruje
ruskim tajnim arhivama, misle Slavko i Ivo. Tito je
naš, i mi ga nosimo u svom jugo srdcu!!! Nećemo ga
nikada izdati osim u tvrdo ukoričenom luksuznom
izdanju. Kad se sve činilo skoro pa idealno, lova samo
što nije počela kapati, pojviše se na horizontu tamni,
čelično sivi oblaci. Dok su otac i sin, kako to kažu
Zagorci, "išli služiti peneze", niotkud se pojavio lik
Igora Vukića. Publicist, novinar i član Društva za
istraživanje trostrukog logora Jasenovac.
Igor je Srbin po nacionalnosti, a
njegov otac je kao dijete bio zatočen u Jasenovcu za
vrijeme NDH. Član tog nesretnog društva je i dr.
Stjepan Razum. "Besposleni", za razliku od marljivih
Goldsteina, baciše se na istraživanje popisa žrtava
tog zloglasnog logora u kojem su fašisti pobili
navodno preko 700.000 tisuća pretežno Srba. Kako
besposlen pop i jariće krsti tako članovi tog
kontrarevolucionarnog društva dođoše do matematičke
nepoznanice. Obratiše se mom prijatelju, svjetski
poznatom matematičaru, akademiku Josipu Pećariću da im
objasni zanimljivu jednadžbu s 14 000 nepoznanica.
Naime, "besposličari" su otkrili zgodan i "nenamjeran"
falsifikat. 14'000 imena žrtava pojavljuje se i
višestruko se ponavlja u popisu. Znači 14'000 imena i
prezimena neprekidno se javljaju u redoslijedu
likvidiranih.
Pa se ponovno javljaju pod novim brojevima i novim datumima
likvidacije. Neki su streljani 1941. g. pa 1943. g., neki čak i 1948. g. Tako
nekoliko puta. Tom empirijskom metodom moglo se nabildati broj i na milijun i
sedamsto tisuća ubijenih. Na tu vijest Goldsteini "poživčaniše". Za tu grubu
matematičku provokaciju pronađen je krivac: Nataša Jovičić je odmah bila
sumnjiva. Sumnjivija nego braća Mamić. U neplaćenom oglasu, preko čitave strane
Jutarnjeg od 16. srpnja, Slavek je sasjekao nesretnu ravnateljicu Javne ustanove
Spomen područja Jasenovac na sitne komadiće k'o peršun. U
zapovjedno-humanitarnom tonu Slavek poručuje savjetnici Predsjednice Republike:
"Gospođo Jovičić, vi niste dorasli situaciji i trebate podnijeti ostavku."
U čemu je krimen nesretne Kolindine
savjetnice? Slavek misli da kod nje nije prevladao
"zdrav razum" nego izgleda da je povjerovala "bolesnom
Razumu" koji provjerava žrtve i ne vjeruje drugovima
koji su nepogrešivo, onako od oka, utvrdili broj
nesretnih žrtava. Kaže Slavko Goldstien: "Umjesto da
javnim istupom, u ime ustanove kojoj je na čelu i u
svoje ime, brani jasenovačku istinu i pobija LABAVE
argumente dr.Razuma i društva kojem je predsjednik,
ravnateljica Jovičić, u intervjuu Nedeljnom Jutarnjem
od 12. srpnja, najprije se žali na mene jer sam joj
navodno"prijetio" zbog njene šutnje." Eto ti ga na!
Kolinda je vjerojatno zdravo razumski zaključila da je
Nataša dobar izbor.
Zdravorazumski upada u oči da Slavek ne optužuje Natašu što nije
dematirala laži dr. Razuma nego se okomio na njegove LABAVE argumente. Pametnom
dosta! Slavek na kraju rezignirano zaključuje: "Svojim pasivnim ponašanjem
ravnateljica Nataša Jovičić nažalost dokazuje da nije dorasla novonastaloj
situaciji." Nije na vrijeme spriječila LABAVE argumente o velikom falsifikatu o
broju žrtava Jasenovca. I na kraju, nedavno sam u Mimari upoznao dr. Razuma kad
je bio primljen za novog člana Hrvatskog etičkog sudišta. Odmah mi je bio
sumnjiv. Desničar! Da je bar došao s preporukom Ivana Fumića i da je s njime
sudio u Prijekom vojnom sudu, prihvatio bih ga s oduševljenjem. Međutim, on još
u XXI stoljeću hvata u laži kriptokomuniste oko broja žrtava u Jasenovcu.
Svašta! Još će početi njuškat i oko Jadovnog. Umjesto da se bavi BDP-om,
Pelješkim mostom, sprječavanjem rade Šerbedžije da ponovno napusti nas i
Brijune. Ovako, otkrivajući laži oko broja žrtava u Jasenovcu mi samo opet
izazivamo Vučića i Vulina da nam skrešu istinu u oči. Pa će naša vladajuća elita
opet morati u Beograd po oprost.
Pjevačica Severina u vezi je s
jugoslavenskim nogometašem, ali sama ne zna s kojim.
Zvonimir Hodak / dnevno hr |