Intenciju Odbora za ljudska prava, da se na temelju tzv.
presumpcije nevinosti nikome ne može predbacivati
krivnju prije pravomoćne presude, prva je shvatila i
podržala Ivanka Toma u Večernjaku. Ivanka se dugo druži
i zato kuži pravo. Ogorčena je slučajem Glavaš i sva je
u čudu zašto se suci ponekad zapitaju kako se osjećaju
Glavaševe žrtve. Kaže premudra Toma: "A suština je u
tome da je Glavaš osuđen za strašne ratne zločine u
kojima su žrtve bili civili". Ivanka se istesala kao
novinarka u Jutarnjem pa se i dan-danas kod nje osjeća
utjecaj lijevih senatora progresivnog novinarstva Davora
Butkovića, Jelene Lovrić, Mladena Pleše i drugih boraca
protiv deset godina mraka te stvaranja države Hrvatske.
Ajmo polako da Ivanka shvati: Glavaš
je prvostupanjskom presudom osuđen na deset godina
zatvora. Vrhovni sud Hrvatske je tu presudu za ratni
zločin potvrdio, ali je djelomično usvojio Glavaševu
žalbu na visinu kazne. Smanjio je kaznu s deset godina
na osam godina zatvora. Rješavajući Glavaševu ustavnu
tužbu, Ustavni je sud ukinuo drugostupanjsku odluku
Vrhovnoga suda tako da danas postoji samo
prvostupanjska presuda Županijskoga suda u Zagrebu.
Ona od deset godina. A o tome i govori odluka Odbora
za ljudska prava Europarlamenta. Dok nema pravomoćne
presude, ne može se nikome predbacivati kazneno djelo.
Ivanka misli da može. Pa ta će presuda i tako jednoga dana
postati pravomoćna, a Glavaš je osuđen za strašne ratne zločine. Bez pravomoćne
presude!!! Ivanka očio ne "šmeka" Ustavni sud. Čudi se kako se sud upustio
odlučivati o pitanjima koja nisu u nadležnosti Ustavnoga suda. To je, misli ona,
"preispitivanje dokaznog postupka i utvrđivanje činjenica u sudskom postupku." A
što je sa "jednakošću oružja" o kojem Ustavni sud itekako mora odlučivati, a što
je vezano uz utvrđivanje pravno relevantnih činjenica. No, Ivanka je u nečemu u
pravu. To je "hrvatski pravni specifikum". Da Ustavni sud nije tako munjevito
reagirao i nakon 4,5 godine ukinuo drugostupanjsku presudu Vrhovnoga suda,
Glavaš bi 18. ožujka o.g., bio na uvjetnoj slobodi. Ne bi morao štrajkati glađu,
a Toma bi ga "lege artis" tj.po pravilima struke mogla prozivati za "strašne
ratne zločine". Stoga se ne veselite unaprijed ako vam "upali" žalba ili tužba
na višim sudskim instancama. Iz Lex Glavaš je vidljivo da vas uspjeh može
odvesti ravno u Remetinec.
U načelu je Gradska uprava spremna
jedan zagrebački trg nazvati Trgom žrtava komunizma,
ali je skoro nemoguće pronaći tako ogroman prostor.
Naravno da nam nije potreban obvezni
vojni rok. Jedva smo raspustili "ustašoidne" Tuđmanove
gardijske brigade, a sad bi Kolinda našu mladež opet u
vojsku. Zašto? Ako nas, ne-daj-Bože napadne Vatikan,
tu je NATO. Dobro kaže Boris Vlašić u Jutarnjem:
"Vojni rok je uvijek gubitak vremena." Uvođenje vojnog
roka, zna Boris, koštalo bi nas oko 500 milijuna kuna.
Zna se da na kulturu dajemo godišnje oko 900 milijuna,
a za šport oko 80 milijuna. Športaši nas samo sramote,
a kultura promovira u svijetu. Kakve sjajne uspjehe,
koji su nam osvjetlali obraz po svijetu, su postigli
recimo Ante Tomić u Češkoj i Oli Frljić u Poljskoj.
Oli je nedavno u Austriji imao krasnu predstavu koju
su zavidni Austrijanci proglasili pornografijom.
Zato procjenjujem da je onih Borisovih 500 milja bolje dati za
kulturu. Ako dođe do iznenadne frke tu su Frljić, Dežulović, Mile Kekin, Ante
Tomić, Jergović i gledatelji Žikine dinastije. Čak ni Adrea Zlatar ne bi morala
"pogriješiti" s osnivanjem bankomata u kulturnom ministarstvu. Međutim, bacati
lovu na vojsku, uz ovako miroljubljive susjede, notorna je glupost. Ne tako
davno OESS nas je upozorio na "prespori povratak Srba." Valjda u odnosu na
brzinu kojom su pobjegli! Kad su nedavno Rusi i Srbi imali vojne vježbe uz samu
hrvatsku granicu nitko se nije uzbuđivao. Rade ih je navodno htio sve pozvati na
Brijune da vide njegovu obiteljsku dramu. Ali se je odustalo zbog bojazni da ih
više ne bi pustili natrag. Pa bi svi nazivi u Istri morali biti višejezični, na
talijanskom, srpskom, ruskom, a negdje i na hrvatskom jeziku.
Onda se komšijama dogodio vojvoda Voja
Šešelj. Uz miroljubiv i diplomatski riječnik, Voja bi
tu i tamo zapalio pokoju hrvatsku zastavu. Više kao
umjetnički performans. Bez zle namjere. Pa hrvatska
zastava i služi kao inspiracija. Recimo u Rijeci.
Vojvoda, mudar i vispren, dobro je pazio da ne zapali
američku zastavu. Ameri su prijatelji. Ono
bombardovanje NATO-a je izuzetan ekces koji je već
zaboravljen. USA-zastavu zapalili su svojevremeno
Nemanja Šarović i Ratibor Trivunac pa su završili
trenutno u apsani. A Vojo se zadovoljan i ponosan
vratio kući. Stoga slučaj Šešelj pokazuje da u Srbiji
imamo miroljubivog i lojalnog susjeda. Još da im
izručimo ustašu Gotovinu da mu sude zbog genocida,
odmah bi nam poklonili još jedan reprint predratnog
Zenita kojeg će Vesni da donese lično ministar rada
Vulin. Stoga zaboravite obvezni vojni rok. Nema veze
ako i postoje indicije da bi nas komšije mogle ROKNUTI
jednom u budućnosti.
Za vrijeme nedavne inaguracije
Predsjednice Kolinde i dolaska premijera Vučića došlo
je incidenta jer neprijatelji i prijatelji nikada ne
miruju. Tako je Aleksandar Vučić sretno preživio
atentat cvijećem kojim su ga srbofili i
jugonostalgičari zasuli te skoro ugušili pa je, uz
toliko cvijeća, skoro trebala i pokoja svijeća. Dokaz
da se i poljubcem može ugušiti voljenog!
Slučaj Gorana Radmana očiti je dokaz
da za lustraciju nikada nije kasno.
Neki dan mi je u ured opet došla Karolina Vidović Krišto.
Novinarka koja je unutar kuće gmailom upozorila na protuustavnost Etičkoga
kodeksa HRT-a. Zbog toga je majka četvero djece dobila izvanredni otkaz i našla
se na ulici. Sad mi je donijela Radmanovu tužbu kojom zahtjeva isplatu 30 000
kuna jer ga je uvrijedila kad je napisala da je u sukobu s demokratskim
standardima jer je u vrijeme komunizma bio direktor ondašnje TV-Zagreb. Radman
je nedavno imao spor s hrvatskim publicistom i esejistom Markom Franciškovićem.
Taj je spor, na opće iznenađenje, dobio. Gospođa Vidivić-Krišto upozorila me je
da je i njezin predmet dobila ista sudkinja koja je u sporu s Franciškovićem
presudila u korist Radmana.
Radmanov odvjetnik je bivši sudac Općinskog građanskog suda pred
kojim se vodi postupak. Pokušao sam uvjeriti svoju klijenticu da se radi o
čistom slučaju!!! Suci se određuju kompjuterski, po abecednom redu te skoro ne
postoji mogućnosta da isti sudac opet dobije parnicu druga Radmana u tako
kratkom vremenskom intervalu. "Ipak se upravo to sad dogodilo" uporno je tvrdila
Karolina. "Dobro, recite kako vaša djeca, suprug, što kažete na sučaj Elizabete
i Hloverke?" pokušao sam promijeniti temu. Vidovićka me šutke fiksira. Tipično
za osobu koja svagdje oko sebe vidi teoriju zavjere. Eto, da je drug Radman na
vrijeme lustriran, ne bi jedna sutkinja u relativno kratkom roku slučajno dobila
njegova dva predmeta. Možda je ovo ipak početak hrvatske lustracije. Lustracije
od koje se komunjarama, udbašima, KOS-ovcima od stresa diže kosa na glavi.
Ovih dana Makedoniju trese slučaj urednice jednog tjednika koja
je službeno lustrirana jer je otkriveno da je navodno godinama surađivala sa
tajnim službama. Ali Bože, gdje smo mi po demokratskim diskursima od tamo neke
Makedonije, Poljske, Češke, Slovačke, Latvije, Litve i Njemačke. Naravno sve te
zemlje nisu imale Gorana Radmana koji drakonski partijski kažnjava svoje
suradnike za izjave, a za programske propuste ne mari. Radmana, koji mrtav
hladan, Europskoj federaciji novinara piše kako "novinari HRT-a mogu istupati
bez prethodne dozvole nadređenih". Nije Radman tako rigidan kako bi se to moglo
zaključiti po otkazima novinarkama po sistemu "nevine bez zaštite".
Dražen Rajković, bivši zamjenik glavnog urednika Globusa, vrsni
ekonomist, iznio je nedavno zanimljiv podatak. Dražen tvrdi da je po njegovim
izračunima Radman oštetio HRT za milijardu i sto milijuna kuna. Opa! Zanima me
hoće li ista sutkinja dobiti i ovaj predmet ako ipak jednom stigne do suda. Ili
možda i neće biti nikakve reakcije Državnog odvjetništva?
Tuđman je pao u nemilost židovskog, a
time i svih drugih važnih lobija kad je napola u šali
izrekao da mu "fala Bogu" žena nije ni Srpkinja ni
Židovka, dok je Mesić stekao veliku naklonost istih
lobija kad je izjavio da mu žena "fala Bogu" nije
Hrvatica.
Pred nekoliko tjedana jedna moja
neakademska definicija ćelavosti izazvala je pravu
lavinu negativnih komentara. U stilu - što se ti
javljaš. Pogledaj si glavu. Ista guzica i sl.,
komentari mojih dragih "žikista". Prihvaćam da
ogorčeni "žikisti" nisu ni čuli za autoironiju. Da
nisu čitali što i kako autoironizira Vladimir Nabukov,
Mark Twain, Kurt Vonnegut, David Sedaris, John Grisham
i dr. Ali ne prihvaćam rezolutne zahtjeve nekih od
njih da im izvolim objasniti što sam mislio. Neka se
sami malo potrude. Za utjehu, ja ću još jednom
ponoviti: mislio sam točno ono što sam i napisao. A je
li to autoironija? Recimo da jest! Možda neuspjela!
Autor:
Zvonimir Hodak, dnevno.hr
(106)
|
