Devedesete su godine koje je 8 0% žitelja ove države
dočekalo s neskrivenim oduševljenjem. Ali ih je dr.
Franjo Tuđman hladno i analitično upozorio da 20 % ne
želi ovu državu. Što je još gore nikada je neće
iskreno ni prihvatiti. Naša Slavenka spada u taj
"elitni korpus"- corpus separatum (lat. zasebno
tijelo). To zasebno tijelo i dan danas dobiva ospice
kad se prisjete na "strahote" devedesetih, na deset
godina mraka, na "zločinačku" Oluju, na Tuđmana,
Šuška, gardijske brigade itd. "Zasebno tijelo"
uvjereno je kako je samo spasonosna Tuđmanova smrt
spasila ovu državu od moralnog i financijskog
bankrota.
Osobito financijskog. "Diktator",
kojeg se nitko nije bojao, ostavio je svoj "napaćeni
narod "s aproksimativno 8 do 9 milijardi dolara
duga. Nakon četverogodišnjeg rata, izbjeglica,
obnove i činjenice da je polovicu tog duga
naslijedio iz socijalističkog raja Slavenke
Drakulić. Hvala Bogu da je progresivni dio Lijepe
naše dočekao Račana, Mesića, Sanadera, Kosoricu,
Josipovića i Milanovića pa smo Tuđmanov nepotrebni i
rastrošni dug sveli na nešto manje od 60 milijardi,
ali sad više ne dolara nego eura.
Drakulićka je razočarana. Skoro
ucviljena. Prosto ne može da veruje pa kaže:
"Ponadali smo se da su neke slobode i prava stečeni
nepovratno. Ukratko, da se povijest ne može ponoviti
ni k'o farsa". Draga drugarice, u pravu ste.
Povijest se ponavlja kao farsa. I to na žalost.
Tamo u crnoj devedeset i prvoj
godini kad je Hrvatski Sabor trebao izglasati raskid
svih državno-pravnih veza sa zločinačkom Jugom
"zasebno tijelo" je, prije glasovanja, pokazalo da
je "tihi odlazak drugačijih." itekako moguć. I
nostalgičari su jednostavno, na svoju vječnu
sramotu, "kliznuli" iz Sabora te tako pokazali
proletersku solidarnost s Kadijevićem, Mamulom,
Mladićem, Šljivančanom, Šešeljom, Miloševićem i
Mesićem. I to nakon što je 2. svibnja 1991.g.,
izvršen masakr nad dvanaest hrvatskih redarstvenika
u Borovom Selu. Bilo je to dobro prije "hrabrog i
dostojanstvenog" izlaska iz Sabora kad se dogodio i
Vukovar, Ovčara i sve ostalo što je u memoriji
Slavenke, Mire, Rade, Sanje, Vedrane i sličnih
drugarica trajno izbrisano.
Ali vratimo se Borovu Selu. Ovih
dana "ustašoid" Pero Čorić od nikoga nagovaran i pri
punoj svijesti i zdravog razuma predložio je u
Saboru minutu šutnje u spomen na dvanaest
masakriranih hrvatskih redarstvenika. Nije se
ponovila "farsa" iz 1991. godine nego kontra-farsa.
SDP, SDSS i HNS nisu "kliznuli" iz Sabora nego nisu
htjeli ući u Sabor. Sjećam se kad je pred otprilike
dvije godine čelnik SDSS-a Milorad Pupovac došao na
sjednicu sa žutom trakom oko ruke i pun drugarskog
zanosa pozvao zastupnike na minutu šutnje za sve
žrtve, a naročito neke. Tada su se poslušne ovčice
iz svih klupa složno digle. Skoro je došlo do
pjevanja Internacionale i domoljubne "Od Triglava do
Đevđelije".
Dakle, draga drugarice Slavenka, možda tihi odlazak drugačijih
više nije moguć, ali ni tihi ulazak drugačiji više nije moguć kad treba ući i
minutom šutnje u Saboru odati sjećanje onima koje su "drugačiji" izmasakrirali u
2. svibnja, ljeta Gospodnjeg 1991.g.
Slavenka me je uvjerila, ali ja joj
ne vjerujem, da su tri kolone ove godine u Jasenovcu
"snažna politička poruka.". Dvije kolone pred dvije
godine u Vukovaru bile su vjerojatno samo ustašoidna
diverzija protiv legalno izabrane vlasti. Međutim,
ove tri kolone u Jasenovcu bile su prkosna poruka
ilegalnoj vlasti vjerojatno misli Drakulićka.
"Fizički napad na pisca Tomića izazvao je val
negodovanja" to je tipično kriptokomunističko
podcjenjivanje zdravog razuma onih koji subotom
čitaju Jutarnji list.
Gdje je drugarica iz Rija doznala da je skidanje vestern-šešira
s glave podoficira JNA i bijeg sa slavnim šeširom fizički napad? Kad bi to bila
istina džepari bi odgovarali za razbojništvo. Jadni Tomić nije pretrpio ni lakše
ni teže fizičke ozljede jer ga nitko nije ni taknuo. Pretrpio je samo lakše
psihičke ozljede sve dok drugi dan nije kupio sombrero ispod kojeg će ga
ustašoidi teško prepoznati pa kad bude prelazio granicu, umjesto da pokaže
putovnicu, samo će kroz zube procijediti "Ante Tomić" i zapitati zajapurene
srpske carinike: "Jel' bre, koliko je još do Beograda?"
Iz džeparskog aspekta, džep je
jedini modni detalj kod kojeg nije važna forma nego
sadržaj.
Europsku ljevicu lovi panika.
Hrvatska je pomalo u komi. Dobro kaže moj branjenik
Tomislav Josić. "Kad u Srbiji pobijedi desnica onda
je to njihov put prema Europi, a kod nas je to
fašizam". Novinari s Kumrovečkom školom vrište.
Norbert Hofer, kandidat austrijske krajnje desnice,
uvjerljivi je pobjednik prvog kuga predsjedničkih
izbora. Izvjesno je kako će biti i konačni
pobjednik. Kako će sad Savenka Drakulić u Njemačku?
Preko Austrije? Ne dolazi u obzir. Glupavi
Austrijanci. Čitava lijeva Europa digla se na zadnje
noge.
U Americi "progresivni socijalist" Donald Trump, na užas
naprednog svijeta, ruši sve pred sobom. Glupavi Ameri. Desnica pobijedila u
Nizozemskoj i u Švedskoj! Glupavi Nizozemci i Šveđani. Pobijedila je desnica i u
Argentini, pa glupavi Argentinci itd. U RH "inteljektualjci", kako je to lijepo
znao reći pokojni Maršal, skupiše ogroman broj od pet tisuća hendikepiranih
ljubitelja kuna za opoziv kao led hladnokrvnog ministra Hasanbegovića.
"Za malu kulturnu scenu to je velik broj" zavija Slavenka. To
što je za ministra potpisalo preko 25.000 ljudi je dokaz koliko još ima
"povampirenih nacionalista" misli Drakulićka. Rekli bi klasična farizejština.
Evo nedavnog primjera od četvrtka 28. travnja ove godine: u Parizu milijun ljudi
prosvjeduje protiv lijeve vlade. Nezadovoljni su predsjednikom Francoisom
Hollandeom i njegovim ljevičarenjem. Međutim, taj milijun Francuza je marginalan
eksces u odnosu na 5.000 kuna gladnih hrvatskih ljevičara. Kako su samo ogorčeni
autori "Montiranog procesa" koji su za svoj pseudo-humor dobivali po emisiji oko
220.000 kuna. I to direktnom pogodbom sa svima dragim Radmanom.
Kad smo već kod tzv. hrvatskog
humora već sam pisao i ostajem kod napisanog da smo
tu svjetlosnu godinu iza komšija s istoka. Na
nedavno održanim srpskim izborima stranka zgodnog
imena "Otišao si, a sarmu probao nisi" osvojila je u
Mladenovcu drugo mjesto iza Vučićeve Srpske Napredne
stranke. Dobili su 12 mandata. Stranku su osnovali u
kafiću i pokazali snagu nacionalnog humora.
Senzacija ravna senzaciji pojavom Šijanovog filma
"Tko to tamo peva?". Iako u Europi ljevica gubi gdje
god istrči na teren, u Hrvatskoj ljevičarski mediji
vrište. Isprika. Isprika za Jasenovac. Isprika za
Oluju. Isprika za rasne zakone. Kao da ih je
donijela ova država.
Čitav svijet slavi svoje ratne pobijede, jedino Hrvatska slavi
svoje zločine i to one od prije 75 godina. Zakinut je jedino turski Predsjednik
Erdogan. Navodno je bio neugodno iznenađen što mu se po isprikama svjetski
poznati Hrvati nisu ispričali za Siget i Nikolu Šubića Zrinskog. Domaći
petokolonaši šalju dramatične poruke europskoj ljevici: fašizam u Hrvata je
nepodnošljiv. Njemačko-francuska televizija ARTE snimila je dokumentarni film o
"Fašizaciji Europe". Pogađate tko je glavni "glumac"? Hrvatska. U njoj je
fašizam izrazitiji nego u Poljskoj i Mađarskoj. Fašističke dalmatinske klape.
Predsjednica države fašist. Kovač, ministar vanjskih poslova - fašist jer
blokira europsku ljubimicu Srbiju. U Lijepoj našoj djeluje dobro uigrana
"denuncijantska" internacionala.
Za to vrijeme hrvatska stara poltronsko-podanička politika muči,
šuti, čkomi. Mogla bi tobože ostati bez love iz EU fondova. Za te fondove kao
osiguranje zalažemo svoje tanko dostojanstvo. Nedavno je "Spiegel Online"
objavio ljupku fotografiju karte dijela Hrvatske i BiH u kojoj su bile ucrtane
granice "Krajine". Mislite da je MVP reagiralo? Oni se "ne bi šteli mešat'". I
tako podanička politika svih hrvatskih vlada, nakon smrti jedinog državnika dr.
Franje Tuđmana, donosi Hrvatskoj samo vritnjake.
Pametni Srbi slave svoje zločine pjesmama o četničkim vojvodama
koji su u Hrvatskoj počeli sa "narodnim" ustancima i prije nego je NDH bila
proglašena. A Hrvati pljuju po sebi u vlastitom aranžmanu. Uz uporno cinkanje
"desničarske" vlade "zdrave snage" izlaze na ulice s izlizanom parolom "hoćemo
antifašističku vladu". Uvijek iste bijesne, zgrčene face: Matula, Kraus,
Teršelič, Pusić, Klasić, Raukar, Nobilo, Gongovci, Rada, Vedrana, antifašistička
vlada SDP, HNS, Stipe Petrina i drugi. Da su takvi bili pravi antifašisti u
Drugom svjetskom ratu Hitler, Musolini i Pavelić vladali bi do svoje prirodne
smrti.
Zamislite ljutog antifu Mesića kako pjeva ustaške pjesme i kako
danas educira Hrvate. "Ako netko govori kao ustaša, ako promiče ideje što su ih
zastupale ustaše, ako ističe njihov simbole i znakovlje, ako pjeva njihove
pjesme(!!!), onda je i on ustaša." Ako je kriterij za detekciju ustaše pjevanje
ustaških pjesama onda je Hrvatska deset godina imala predsjednika ustašu. Čudno
da ta činjenica nije spomenuta u njemačko-francuskom filmu o fašizmu. Ili možda
postoje ustaše koji nisu fašisti? Kaže Stipe da je u Australiji 1992. g. "nekad
pjevao, a nekad samo otvarao usta". Valjda po onoj narodnoj: "Pola pio, a pola
šarcu dao".
Dok je SDP bio na vlasti nije bilo ustaša. Bile su neke zmijice.
Toliko da se ne zaboravi. A da su prave ustaše u travnju 1941. g., bile samo
slične današnjim "ustašama" iz koalicije HDZ-MOST, rat bi u Hrvatskoj završio
prije "četničkog ustanka" u Srbu 1. srpnja iste godine.
Slovenija napokon podržava Hrvatsku.
Naime, svakodnevnim prelaskom slovenskih ribarica i
patrolnih brodova preko crte razgraničenja, daje nam
do znanja da su Slovenci na našoj strani.
Janica Kostelić je imenovana
pomoćnicom Ministra športa, a nije diplomirala na
Fakultetu političkih znanosti. Nije položila
kolokvij kod profesora koji ne taji da je radio u
UDBI. Nije ni na Filozofskom faksu slušala
predavanja drugova Klasića i Jakovine. Pele je davno
bio ministar športa u Brazilu. Od škola imao je
plesnu i vozačku. I nitko pametan nije dvojio da je
on taj. U ovoj iskompleksiranoj i ideološki
zagađenoj zemlji postavlja se samo od sebe pitanje:
zašto Janica nije odmah nakon završetka
natjecateljske karijere postala prva osoba hrvatskog
športa u Ministarstvu znanosti?
Zašto je isforsirani doktorat Ive Sandera vrjedniji u očima
Hrvatića od četiri zlatne olimpijske medalje, dvije srebrene, od svjetskih
prvenstava i svjetskih kupova? Što čini Janicu jedinstvenim primjerkom zdrave,
pametne i nepretenciozne heroine kakvu ćemo teško ikada više imati. Naravno,
opet je proradio čuveni hrvatski jal pa sikće: nije diplomirala! Politika je
komplicirana i zahtjevna. Ma je li?
Kad vidim Stazića, Petrinu, Maru-tras-mast i njen politički
rafiniran izražaj-smrt fašizmu-sloboda-narodu onda mi je drago da Janica nije iz
tog stada. Njene medalje, njena i današnja popularnost među običnim ljudima
njena su najbolja referenca. Poznajući Gipsa siguran sam u jednu meni izuzetno
važnu karakternu osobinu Janice kao nove političarke - neće se poltronski
ponašati i odnositi prema EU birokratima i činovnicima. Niti će oni liječiti
svoje komplekse u susretima s njom, kraljicom koja je godinama bila dio jednog
svijeta uspješnih u koji oni nisu smjeli ni nos pomoliti. I zato Janice, samo
naprijed! Ne obaziri se na mediokritete! Oni tako i tako padaju sami od sebe.
Na otvaranju sljemenskog slaloma
SNJEŽNA KRALJICA, petog siječnja 2015. g. intonirala
se zimska hrvatska himna BIJELA NAŠA.
Hrvatski "istoričar" Tvrtko Jakovina
napokon je priznao da su Srbi 1918. g. spasili
Hrvate i da Hrvatska nije ušla u prvu Jugoslaviju
danas ne bi ni postojala. I tako je "istoričar" na
HRT-u otkrio kako su nas Srbi spasili. Konačno
spašavanje dogodilo se 1920. g. u Rapalu tzv.
Rapalskim ugovorom gdje je Kraljev premijer Vastić,
zajedno sa dr. Antom Trumbićem, poklonio Italiji
Istru, Rijeku, Zadar i otoke. O tome "istoričar"
muči. Mnogi misle kako srpskoj manjini valja
omogućiti kulturnu autonomiju po uzoru na druge
manjine. Primjerice talijanska manjina ima svoju
dramu, a hrvatska svoju, ali . s predstavnicima
srpske manjine.
zvonimir
Hodak, dnevno.hr
www.hkz-kkv.ch / natrag |