Zato su mu u najboljoj namjeri brižno stavili nazad
akvarel hrvatskog slikara Otona Ivekovića s motivom
srpske pobjede nad Bugarima u bitci iz 1916. godine.
Naravno, nije se radilo o zloj namjeri
niti o provokaciji nego o čistom slučaju. Moji Ličani
bezobrazno kažu da kad slučaj hoće i mrtvac prdne.
Naravno slika je brzo maknuta jer je neki zlobnik u
banskim dvorima tu dirljivu ljubav prema srpskim
pobjedama pustio u javnost koja se odmah uznemirila. A
javnost prije ili kasnije dozna da je bila uznemirena.
Slikar Oton Iveković koji je umro
davne 1939. godine bio je specijalist za povijesne
prizore. Naslikao između ostalima "Juriš Nikole Šubića
Zrinskog iz Sigeta","Smaknuće Matije Gubca" ispred
zgrade današnje vlade RH, "Krunidbu kralja
Tomislava","Smrt kralja Petra Svačića na Gvozdu 1097.
godine" itd... Ali kustosi iz Banskih dvora imaju
naročit senzibilitet iskovan još u vremenu bratstva i
jedinstva pa su premijeru postavili još jednu sliku s
temom epskih srpskih pobjeda. Naravno slučajno. Mogli
su mu tako objesiti na zid sliku koja prikazuje
najveću srpsku pobjedu u istoriji, dakle srpsku
pobjedu nad Turcima na Kosovu polju.
A za nekih
50 do 100 godina na zidu nekog budućeg hrvatskog
premijera visjet će niz slika o velikoj srpskoj
pobjedi kod Knina 5. kolovoza 1995. godine, zatim
slika sa suđenja dr. Franji Tuđmanu za ratne zločine u
ratu protiv JNA, zločine u privatizaciji, i za teški
zločin kod otkupa njegovog stana u Nazorovoj i
zločinačko prikrivanje 200 000 DM koje je zaradio od
autorskih prava pišući svoje knjige. Slika će
prikazivati egzekuciju Tuđmana na Markovom trgu na
istom onom mjestu gdje je smaknut Matija Gubec, a
protokol smaknuća za strane i domaće goste osobno će
voditi šef protokola Josip Manolić koji će naravno i
onda biti živ.
Slikarska kolonija
A što je sa hrvatskim slikarima? Barem onima koji su
5. listopada 1995. bili živi i u naponu snage. Međutim
njihov opus ne poznaje akcije Oluja, Bljesak,
Domovinski rat i slične trivijalnosti. Za sve njih ta
tema je terra incognita. Dobro, za Edu Murtića je sve
jasno. Edo je bio partizanski slikar i obožavalac pa
bi sasvim sigurno radije naslikao vlastitu smrt nego
hrvatsku pobjedu. Hiperrealistički slikar Zvonimir
Mihanović je baš te 1995. izgubio inspiraciju. Tražio
je čak preko ureda za izgubljene stvari, ali nažalost
ništa.
Ali recimo čisto apstraktno, da se
ipak našao neki etablirani slikar i usudio naslikati
sliku s motivom povijesne hrvatske pobjede u akciji
Oluja, odmah nakon toga nastala bi likovna politička
oluja. Skočili bi na zadnje noge vrli kritičari koji
povijest slikarstva imaju u nožnom palcu. Dežurni
jugokritičari poput Davora Butkovića, Jelene Lovrić,
Miljenka Jergovića, senzibilnog Ante Tomića koji bi u
svom ogorčenju bio uvjeren da je ta slika direktno
uperena protiv njegove ljubljene JNA, a preko takve
likovne diverzije njegov rafinirani kritičarski nerv
ne bi nikako mogao preći.
A još kad bi Boris Tadić doznao od
onih istih kustosa iz Banskih dvora da u Hrvatskoj
postoji slika s motivom tobožnje hrvatske pobjede u
genocidnoj akciji Oluja, posljedice bi bile
nesagledive. U tom slučaju naš predsjednik Josipović
nikada ne bi dobio na poklon reprint svjetski poznatog
časopisa "Zenit"u kojem je Ljubomir Micić znanstveno
utvrdio da su ustašoidni hrvati nastali križanjem
majmuna i papige. Navodno se i sam predsjednik
Josipović zabrinuo zbog svog porijekla.
Da bi
umirili Tadića Hrvati bi trebali osnovati slikarsku
koloniju u Srbu i naslikati sva četnička herojstva
koja su im novokomponovani antifašisti počinili
prilikom njihovog tobožnjeg ustanka 1941. godine.
Zamislite jedan krasan akvarel s prizorom Hrvata koji
je u mjestu Bročanac nabijen na kolac. Tom čudesnom
umjetničkom djelu ne bi mogao odoljeti ni Tadić ni Vuk
Drašković, a gledaoci Žikine dinastije masovno bi se
pripremali za posjet izložbi s lirskom pjesmicom na
usnama "Spremte, spremte se četnici!" Četništvo u
Srbiji, ismijavanje žrtava križnog puta, pljuckanje
prema Bleiburgu, proglašavanje akcije Oluja velikim
zločinom i genocidom, sve su to iz dana u dan nova
iskustva za Hrvate. Oscar Wilde je lijepo napisao:
"Iskustvo je samo ime kojim su ljudi nazvali svoje
gluposti."
Kako je Danijel naljutio sutkinju
Nedavno gledam Danijela Ivina kod Ace Stankovića u
emisiji Nedjeljom u 2. Ivin je živahni i elokventni
intelektualac. On je u pravom trenutku brižljivo
birajući vrijeme poslao pismo predsjedniku Sabora
prosto ne vjerujući da taj sabor svake godine s
500.000 kuna sponzorira fašiste, neonaciste, ustaške
koljače i sve vrste rigidnih desničara u tobožnjoj
bleiburškoj obljetnici na spomen 100-injak tisuća
pobijenih nakon što je 2. svj. rat završen. On
znanstveno i superiorno barata brojkama i tvrdi da u
Bleiburgu nikome nije pala dlaka s glave. Doduše glave
su padale, ali je Ivin siguran da su na tim glavama
ostale sve dlake.
Kaže bivši
predsjednik nadzornog odbora Geotehnike da je doduše
kasnije bilo nekih likvidacija, ali da bi te sitne
ekscese trebalo obilježiti u Hrvatskoj, a ne u
Sloveniji i Austriji. Ivin nesvjesno razbuktava
recesiju jer bi on obilježio oko 800 jama u Hrvatskoj
u kojima se nalaze deseci tisuća pobijenih Hrvata i uz
te jame bi podizao spomenike s natpisom da u njima
leže žrtve poraća, Srbi, partizani, četnici, orjunaši,
belogardijci, čerkezi, kozaci i tu i tamo po koji
Hrvat. Spomenik bi otkrivao i recitirao lirske pjesme
o prolaznosti života ministar Fred Matić zvan punjena
ptica i lopata.
On se također zdušno zalaže da se dostojno obilježe
sve žrtve nastale nakon 8. svibnja 1995., a naročito
partizanske. Fred mudro smatra da to razdoblje nije
bilo slično djevojačkoj baletnoj školi nego da su
preživjele ustaše još par godina masovno ubijale jadne
partizane po direktivi Hitlera i Pavelića koji su se
tajno sastajali u Argentini, tako barem tvrdi dobro
obaviješteni Drago Pilsel, bliski suradnik hrvatske
moralne vertikale don Grubišića. Dobro, sad smo se
malo udaljili od teme. Vratimo se mi našem Danijeli
Ivinu. Koliko bi svi ti spomenici stajali hrvatsku
državu, Ivin ne zna. Njega brojke i tako ne zanimaju.
On je kao predsjednik NO Geotehnike skoro pa poklonio
stan Željku Dobranoviću, bivšem predstojniku ureda
nezaboravnog Sipe Mesića. Ne daj Bože da netko
posumnja da ga je njegov ideološki i generacijski drug
na to nagovorio.
No naš se Danijel uhvatio Bleiburga. Tamo slovima i
brojkama nije nitko nastradao. On samo želi da se
ispravi 60-godišnja nepravda prema mještanima tog
austrijskog skijališta koje se među hrvatskim
desničarima i ognjištarima stalno spominje u
negativnom kontekstu. Kaže da je nešto kasnije
nekoliko zarobljenika nastradalo, ali on se ne bi
upuštao u brojke. I to što je Danijel Ivin s brojkama
na Vi može mu itekako dobro doći na Županijskom sudu u
Zagrebu gdje ga se tereti da je Stipinom frendu Željku
Dobranoviću prodao stan od Geotehnike za 133.000 kuna.
U isto vrijeme Geotehnika je isti takav stan u istoj
zgradi prodala drugom kupcu za 550.000 kuna.
Ovaj koji je kupio stan i platio ga
427.000 kuna više od Stipinog frenda, zaista si je sam
kriv. Očito je da se čovjek uopće ne zna cjenkati.
Zatim tko mu je kriv što nije poznavao ni Stipu ni
Danijela ili barem njegovog brata Slaveka. I tako
optužiše čovjeka ni kriva ni dužna. Na zadnju raspravu
naš Danijel nije došao - kako je to pisalo u
liječničkoj dokumentaciji - zbog vrtoglavice,
malaksalosti i rapidnog pogoršanja zdravstvenog
stanja. I sud je naravno raspravu odgodio. Ali za
nesreću, baš u vrijeme u kojem je naš Danijel skoro
riknuo i bio potpuno živčan zbog teškog narušenog
zdravlja, stiže poziv od vražjeg Ace Stankovića kojem
Danijel nije mogao odoljeti. Gledana i etablirana
emisija, politički istomišljenik popularni Aco i ode
naš teški bolesnik ravno na Prisavlje.
U emisiji je
Ivin zbog svojih vjernih sljedbenika dao sve od sebe
pa i više. Pokazao se kao elokventan, živahan i
polemičan sugovornik koji je sugestivno i uvjerljivo
gledaocima Žikine dinastije objašnjavao zašto
Bleiburgu treba reći No pasaran. I umjesto trijumfa
klasični peh. Umjesto da riješava spise, emisiju gleda
dokona sutkinja Županijskog suda Gordana Mihaela
Grahovac i ne može povjerovati svojim očima. Njoj
Danijel više od godinu dana šalje liječničku
dokumentaciju iz koje je vidljivo da je skoro pa na
samrti, a kod Stankovića sjedi zmaj u križarskom
pohodu protiv nacizma, fašizma, ustašluka,
nacionalizma i lažnih bleiburških žrtava. Jadna
sutkinja. Mlada i neiskusna ne zna što su pravi
partizani sve podnosili samo da bi širili istinu. Tako
se Ivin sjeća kako su u ratu operirali jednog njegovog
druga sa srpom i čekićem i drug je preživio. No bojim
se, nakon što sutkinja napravi reviziju Danijelove
liječničke dokumentacije, na površinu će ispasti ipak
žrtva Bleiburga i to zato što Daniel nije odolio
napasti da TV gledaocima otvori svoje srce i izađe s
pravom istinom o Bleiburgu. Duhoviti Oscar Wilde
jednom je napisao: "Mogu odoljeti svemu osim napasti."
Bojim se da još nismo upoznali sami sebe
Nobelovac Gunther Grass obožava državu Izrael. S
druge strane država Izrael je sretna što ju obožava
bivši pripadnik elitne Himlerove postrojbe SSWAFFEN. I
odluči naš nobelovac posjetiti Izrael da zatupljenom
narodu onako nobelovski objasni da su oni Izraelci
prijetnja svjetskom miru i da neprekidno planiraju
napasti miroljubivi Iran. Smatra da je krajnji cilj
Izraela pobacati sve Irance u more. Mora se napomenuti
da je Grass zbog svoje SSWAFFEN prošlosti nakon
završetka 2. Svj. rata doživio brzu metamorfozu i
postao žestoki ljevičar. Nefleksibilni Nijemci. Nije
imao alternativu kao kod nas. Čovjek ode u četnike, a
1945. se vraća iz partizana. No dobro. Zločesti Židovi
odbiše vizu za ulazak u Izrael i kako bi rekli
Hercegovci - šlus. A naš lijevi nobelovac i demokrat s
pravom se obrušio na Izrael: "Kažete da ste
demokratska zemlja, a zabranjujete mi dolazak!".
I dok se Grass čudi Židovima i kod
nas se pojavio kandidat za Nobelovu nagradu, a zove se
Miljak. Predsjednik HČSP-a dogovorio se sa srodnim
strankama iz Bugarske i Mađarske da se za prošli
vikend sastanu u Zagrebu, malo prodivane sa zatucanim
narodom i objasne, što drugo nego pravu istinu. A oni
koji čitaju ovu kolumnu neka sami zaključe koju vrstu
Nobelove nagrade bi Miljak trebao dobiti. No digla se
hrvatska ljevica na zadnje noge. Opet gromoglasan No
pasaran i prije nego što su kukasti križevi stigli u
Zagreb jedna lucidna novinarka je napisala: "Nećemo
dozvoliti da neonacisti divljaju našim ulicama!" -
vjerojatno je mislila da neka prije nacisti i
neofašisti izvrše pretvorbu kao četnici u Beogradu i
kad postanu antifašisti, onda neka dođu k nama.
Mali je
problem što su sve te stranke i Miljkov HČSP legalne u
svojim zemljama, a to nisu zemlje iz Afrike nego iz
Europske unije. Neke čak sudjeluju i u vlasti. I sve
bi to prošlo kako inače prolaze neonacisti i
neofašisti, osim naravno neokomunista, kao jeftini
politički karneval za dokone penzionere. Ali digla se
na noge Vlada i zabranila skup. Kad može Izrael
zabraniti ulazak u zemlju jednom časnom pripadniku
SSWAFFEN-a, onda i mi možemo pokazati zube
neofašističkoj hordi. Ali ne da se ni horda. Kažu: Kad
su nas već pustili preko granice, mi ćemo sad crvenim
komunjarama pokazati tko smo i što sve možemo.
I drugi dan slila se na Trg bana Jelačića ogromna
masa crnokošuljaša, skoro njih 20. A onih koji su
stisnutih šaka vikali No pasaran fašistima bilo je 7
puta više. I tako je prvi zagrebački karneval prošao.
Hrvatska vlada je povukla mudar potez jer da ih nije
zabranila, skoro da nitko ne bi ni znao da su bili u
Zagrebu. Da je Vlada muškog roda i da ima muda, netko
joj je trebao samo flomasterom na ta muda napisati
slovo R i dobio bi riječ mudar.
Toliko o demokraciji. Sljedeću zabranu očekujemo kad
se delije u srpnju sastanu u Srbu na proslavi njihovog
dana ustanka. Bojim se da još nismo upoznali sami
sebe.
"Poznavanje samog sebe početak je svake mudrosti!",
još je davno rekao Aristotel.
Autor:
Zvonimir Hodak
dnevno.hr |
