I sad, kad napokon, nakon svih "istorijskih" akrobacija, imamo svoju državu, međunarodno priznatu i afirmiranu, javljaju se po tko zna koji puta naši usahli jugovići koji nikako ne mogu prežaliti gubitak svoje voljene Juge. Kad nemaju snage i hrabrosti da prosvjeduju za povratak svoje Juge, prosvjeduju tobože za zaštitu prirode u Lici!
Stopostotni sam LiÄanin s oÄeve i majÄine strane. RoÄ‘en sam nedaleko od PlitviÄkih jezera. ViÅ¡e se i ne sjećam koje godine. Sretan sam, kao i najveći dio LiÄana, Å¡to napokon živim u svojoj državi. Jasno sam rekao u proÅ¡loj kolumni kako osuÄ‘ujem nemar vlasti Å¡to su dopustile odlaganje opasnog i drugog otpada u Gospiću i da to trebaju žurno sanirati, te privesti pravdi sve odgovorne od privatnika koji su to radili do utvrÄ‘ivanja politiÄke i druge odgovornosti svih nadležnih u institucijama koje su trebale na vrijeme, a nisu, odmah reagirale.
Nisam bio na Trgu bana JelaÄića s mojim LiÄanima jer su me sustigle godine pa ne mogu tako iskazati svoj stav, ali mogu ovako kroz svoju kolumnu. MeÄ‘utim, uz ogroman broj iskreno zabrinutih graÄ‘ana, na taj su se prosvjed ugurali i raznorazni lijevi politiÄari i tzv. javni djelatnici. Dakle, Jugovići ne miruju. Koriste svaku priliku koja im se ukaže kako bi pokazali kako su oni napredni, ekoloÅ¡ki osvijeÅ¡teni i brojni. Ali "malo morgen", rekla bi Tanja Torbarina. Mediji su doduÅ¡e pokazali masu graÄ‘ana koji su protestirali, ali su, naravno, glavnu pažnju posvetili ljeviÄarima od Hajdar DonÄića, preko TomaÅ¡evića i BenÄićke do Severine, novopeÄenog navodnog "disidenta" Rade Å erbedžije koji uglavnom živi na hrvatskim državnim jaslama i druge sliÄne likove. Takva impresivna slika "lijevih revolucionara" objavljena je i na naslovnici zadnjeg Hrvatskog tjednika, a sugerira da od njih tu viÅ¡e ni igla ne bi mogla stati.
No, živimo u vremenima tzv. tehnoloÅ¡ke revolucije pa se je javio dr. sc. Nikola Banić koji je matematiÄki izraÄunao da je "revolucionara" tog dana na tom Trgu bilo 12.064 osobe. Koliko je to toÄno, o tom po tom! Ako je to bar približno toÄno onda to nije tako ogroman broj, jer se na slikama na TV-u vidjelo da su tisuće normalnih graÄ‘ana ispunili Trg i okolne ulice bez ikakve namjere da provedu "ljeviÄarsku revoluciju". Dvanaest tisuća ljudi skupi se Äesto na prosjeÄnoj prvoligaÅ¡koj utakmici Dinama i Hajduka. A ovdje je to po ljeviÄarima bio "vrhunac" druÅ¡tvene kreme. Na pitanje Ivice MarijaÄića u Hrvatskom tjedniku "Kako je sprijeÄena obojena revolucija jugo-komunista na prosvjedu za Liku" mogu samo reći da ovaj puta LiÄani nisu dopustili da se njihov prosvjed protiv oneÄišćenja Gospića i drugih liÄkih kao i ostalih hrvatskih mjesta pretvori u politiÄku tribinu ili dernek na kojoj bi "ljevaci" provodili svoju beskrvnu "revoluciju" protiv vlasti.
Porfirije opet pokazao pravo lice
Drug prota Porfirije istakao se opet jednom kao istinski Äetnik na pogrebu Ratka Mladića kako svojim govorom tako i pjevanjem ÄetniÄkih pjesama. MarijaÄić, britak i neumoljiv kao uvijek, pita: "Srame li se sada 'porfirijevci'? Naravno da se ne srame! Znali su oni i prije tko je zapravo Porfirije, ali on je njima ideoloÅ¡ki bliži od bilo koje hrvatske opcije. I zato zakljuÄuje MarijaÄić: "Dok patrijarh slavi koljaÄe Hrvata u Å kabrnji i Nadinu postoje ljudi koji slave Porfirija". I nabraja ih imenom i prezimenom: "Milorad Pupovac, Tvrtko Jakovina, Rade Å erbedžija, Ivo Josipović, Vesna Pusić, Rada Borić, Vilim Matula, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Vlatko SilobrÄić, DuÅ¡ko LjuÅ¡tina, Hrvoje Klasić, Dražen Lalić, Antun Å uljić, MoÅ¡e Prelević i joÅ¡ neki…"
Rukavice se, dakle, napokon skidaju. Kao nekada na teritoriju legendarne zagrebaÄke TreÅ¡njevke kad su se mladići meÄ‘usobno tukli, pa kome obojci, a kome opanci. ProÅ¡lo je vrijeme kad se javno spominjalo ljeviÄarske floskulante tek u stilu "ima nekih drugova". Znamo da ih ima, ali ti drugovi imaju imena i prezimena. Hrvati su prije svega znatiželjan narod. Problem je poznat joÅ¡ iz antiÄkih vremena. JoÅ¡ su se u staroj Ateni ljudi nauÄili odreÄ‘enom oprezu. Osvajali su se gradovi lažnim konjima u kojima su bili sakriveni osvajaÄki vojnici. Danas je, kako se to moderno kaže, sve u najmanju ruku transparentnije. I neka tako bude. Treba reći "popu pop, a bobu bob".
U tome su Srbi opet bolji od nas. Hrabro i ponosno su otpravili u "srpski raj" svog ortodoksnog ratnog zloÄinca Ratka Mladića. Ratko je izgubio mnoge bitke. Svejedno, â€on je naš“, kažu Srbi i nitko nas neće sprijeÄiti da mu iskažemo poÄast onako kako to oni već osjećaju. Posljedice? Prvo, na inzistiranje Plenkija, stigla je mlaka osuda glasnogovornice EU-a, potom izjave Predsjednice komisije i Predsjednika Vijeća EU, a potom je odmah uslijedio Å¡iroki zagrljaj VuÄića i Macrona koji su si zajedno neÅ¡to "popapali" za veÄeru. I ÄiÄa miÄa, gotova je priÄa za Europu oko pokopa Mladića.
S druge strane, mi "Hrvateki" naÅ¡e istinske heroje iz Drugog svjetskog rata rijetko spominjemo. Ako ih komemoriramo, uvijek je to rijeÄ o pogibiji većeg broja hrvatskih vojnika i/ili civila. Odavanje poÄasti herojima pojedincima je joÅ¡ uvijek zabranjeno. ÄŒak i ako se radi o književnicima i drugim umjetnicima koji su djelovali u doba NDH. Kao nije zgodno zbog naÅ¡ih "komÅ¡ija", a i Å¡to bi na to mogli reći u EU. Desetljećima nam se nabijao kompleks "ustaÅ¡luka", genocidnosti i Jasenovca, a o raznim jamama u koje su partizani pobacali tisuće nevine djece, žena i nemoćnih staraca najbolje je govoriti suzdržano i općenito.
Zato kad se pojavila snimka kako "naÅ¡" Porfirije "popeva pesme" u Äast kokardi i ÄetniÄkom vojvodi MomÄilu Äujiću, svi naÅ¡i mediji i politiÄari su zaÅ¡utjeli. U stilu "ne bi se Å¡teli meÅ¡ati". Izuzetnu hrabrost pokazao je tek novinar Marko JuriÄ, jer je Porfirija nazvao pravim imenom - Äetnikom. Odmah se naÅ¡la neka sutkinja koja ga je osudila, jer je Äetnika nazvao Äetnikom. Taj kompleks gubitnika iz Drugog svjetskog rata ostaje nam zauvijek. Srbi se i danas ponose slikom svog tadaÅ¡njeg predsjednika vlade kako se ulicama Berlina vozio u otvorenom autu s Hitlerom. Možete samo zamisliti kakve bi bile reakcije naÅ¡ih ljeviÄara da je na toj slici s firerom, recimo, bio Ante Pavelić. Možda bi u tom sluÄaju ipak komunisti organizirali suÄ‘enje poglavniku. Ovako mu nisu organizirali ni suÄ‘enje u odsutnosti iako je joÅ¡ godinama nakon zavrÅ¡etka Drugog svjetskog rata živio u Argentini i Å panjolskoj. Možda joÅ¡ danas provode "istražne radnje". No, ti partizanski drugovi su se specijalizirali za neke druge radnje po uzoru na druga Staljina…
Danas roditelji ne odgajaju djecu već optužuju nastavnike
Evo sad neÅ¡to o crnoj strani Lijepe naÅ¡e. Naslovnica u "Jutarnjem": "UÄenik izbo vrÅ¡njaka i spremaÄicu". ViÅ¡e od toga se ne može. Obrazovni sustav je neakademski reÄeno "riknuo". I u moje doba je bilo "frajera" koji su se dokazivali nasiljem. MeÄ‘utim, u Å¡koli smo se svi ponaÅ¡ali relativno pristojno i poÅ¡tivali smo svoje profesore i nastavnike. Za svaku pritužbu profesora roditelju bili smo doma kažnjavani. Danas pak roditelji ne odgajaju svoju djecu već za njihove pogreÅ¡ke i nasilje optužuju nastavnike. Stoga i nije Äudo da ih ni uÄenici viÅ¡e ne poÅ¡tuju. DoÅ¡la su oÄito vremena kad je i odlazak u Å¡kolu postao popriliÄan rizik. Ja sam to joÅ¡ u moje vrijeme shvatio, ali me mama, umjesto priznanja i pohvala, otpremila na put u popravni dom u Ravnoj gori da se odgojim. Danas joj na tome zahvaljujem.
Nasilje u školama sad je tema dana. Ne samo dana nego i godine. Ako se za taj problem ne nađe rješenje onda je to kraj ne samo školske nego osnovne civilizacije.
Sramota da su nadležni Äekali dvije godine zbog Like, a jugonostalgija se ugurala na prosvjed
Sad su na svoje struÄne nožice skoÄili i psiholozi. Novine su ih pune. Postali su neka vrsta "junaka naÅ¡eg doba". Sad su odjednom otkrili da je strah prirodna reakcija. Ma nemojte! Prvo su nas tupili desetljećima kako se djecu ne smije odgajati tako da se iÄega i ikoga boje, a sad su napokon priznali da i strah ima svoju odgojnu funkciju. Tu su i zaÅ¡titari. Ima ih u Å¡kolama, ali ne služe valjda samo da prebrojavaju tko je sve uÅ¡ao u Å¡kolu. Ipak, ima ih i u bankama pa se one ipak tu i tamo opljaÄkaju. ViÅ¡e tu nego tamo.
Autor, Zvonimir Hodak
https://direktno.hr/
|
