Šteta što dragovoljci nisu istaknuli pred šator veliku
fotografiju Zorana i Ratka snimljenih 31. kolovoza 1991.
g., kada je i Zoranu i Ratku sve izgledalo kako bi rekli
Zagorci "kak' na filjme!" Onda je došao 5. kolovoz 1995.
g., i sve je otišlo "u tri p.m.". Ratko je posijedio u
Haagu, a Zoran maše svojim štakama i, kako bi to lijepo
rekla Jelena Lovrić, "kidiše" na invalide u Savskoj 66.
A rijeka Sava, po kojoj je Savska
dobila ime, i dalje teče uzvodno kako je to Tito
proročanski predvidio. Monty Python se povukao nakon
40 godina uveseljavanja svojim satiričnim humorom.
Komičari iz Occupy Croatia mogu proizvesti samo
sažalni osmijeh na licima Hrvata. Hrvate danas ne bi
mogli iskreno nasmijati ni Monty Pythonovci na svom
vrhuncu. Stoga poruka Zoranu Ercegu i otužnim
komičarima iz Occupy Croatia iz repertoara Prljavog
kazališta "Uzalud vam trud svirači." Vama ne mogu
pomoći ni Jelena Lovrić ni Renata Rašović. Naravno, ni
oni koji iza zastora vuku konce pljesnivih i
prašnjavih jugolutaka očekujući aplauz rezignirane i
umorne Hrvatske.
Jedan od direktora HHO izjavio je
nedavno na jednoj lokalnoj televiziji da su u zadnje
vrijeme sve manje ugrožena prava Srba, a sve više
prava Hrvata, što je dokaz ukupnog poboljšanja stanja
u Lijepoj našoj.
Dok sam bio mlad, učili su nas da
čovjek vrijedi koliko jezika govori. Mislim stranih.
Ljeti se često namjerim na mlade i vrijedne osobe koje
govore po tri-četiri svjetska jezika. To su obično
konobari koji ljeti dirinče za par tisuća kuna na
Jadranu. S druge strane, imali smo predsjednicu Vlade
RH koja je bila u vrlo lošim odnosima s engleskim
jezikom. Točnije, bila je u grdnoj svađi s tim
relativno laganim i tolerantnim jezikom. Da ne govorim
o jednoj bivšoj ministrici. Imam još neke zgodne
primjere koji zorno potvrđuju da s pravom nosimo
nadimak "smiješna zemlja" za razliku od Japana koji je
"zemlja smješka".
Gospođa se zove Margareta Matijević. Nedavno je izašla njezina
slika u novinama, ne sjećam se u kojima. Sjećam se da je Margareta držala u ruci
četiri diplome. Očito je da joj je učenje išlo lagano i uspješno. Zato je
vjerojatno adekvatno nagrađena. Naša Margareta u RH preživljava kopajući po
kontejnerima za smeće. Lenjin je rekao mladim boljševicima: "Učite, i samo
učite!" Otac Velike Oktobarske revolucije je, kako bi rekli u Dalmaciji, falija.
Tko je kriv Margareti? Umjesto što je učila, mogla se preko veze zaposliti
recimo na HTV.
Lela Knežević, supruga Branimira Pofuka, od tajnice je dotjerala
do urednice. Naravno, bez odgovarajuće potrebne formalne naobrazbe.
"Obožavateljica" generala Gotovine, Danijela Trbović, radi na HTV-u već "sto"
godina. Diplomirala je tek nedavno, u pedesetoj. Bravo! Saša Kosanović ima tek
srednju školu. Stari Jugo kadar, Stipe Alfieri, studirao je navodno zemljopis
jedanaest godina. Sanja Gvozdanić, pulenka Mirjane Rakić, ima Višu pedagošku.
Tako da je za sve njih ravnatelj Goran Radman istinski profesor. I to radnog
prava! Što su osjetile na svojoj koži Karolina Vidović-Krišto, Hloverka Srzić i
Elizabeta Gojan. Dobro, za Gojanicu se traži neko kompromisno rješenje. Ali ima
li kakvo riješenje za Margaretu Matijević s četiri diplome? Za Karolinu Vidović
s četvero djece? Za Hlo koja bolesna mora na ulicu? Dok kadrovi Ive Josipovića i
Mirjane Rakić drmaju Prisavljem. Bojim se da nam nije samo Pravosuđe
retardirano.
Ljevoruki Gordan Gerovac u subotnjem
Večernjaku ima rješenje. Kaže jedan od naših
mnogobrojnih Gorana: "Umjesto novca, dao sam prosjaku
savjet: učlanite se u HDZ". Pametan savjet. Ali ima i
pametniji. Recimo, učlanite se u HNS. Ne Šukerov. Nego
onaj Vesne Pusić. Kako su Sicilija i Kalbrija
premrežene mafijaškim kumovima tako je Hrvatska
prenatrpana izuzetno talentiranim HNS-ovcima. Kad bi
se tri novinarke s HTV i Margareta Matijević sutra
upisale u HNS, barem bi četvero ljudi bilo manje na
listi nezaposlenih.
Ma kako se samo Gero nije sjetio HNS-a? Ali, sjetio se zato
profa radnog prava - Radman. On je imenovao Željka Rogušića pomoćnikom
ravnatelja za program HRT-a. Željko je poznat po serijalu o Miljenku Smoji,
ikoni dalmatinskih jugonostalgičara. Godine 2013. bio je imenovan urednikom
prvoga programa HTV-a na koje mjesto ga je imenovao Goran Radman. No, Željkova
biografija i stvarnost su se razišli te je on dao ostavku. No, drugovi su
pričekali da svar padne u zaborav i pouzdajući se u "hrvatsku memoriju
pamćenja", k'o u šahu, ponovili potez. Naime, vjenčani kum Željka Rogušića je
Goran Radman. To nije sve. Brat profesora Radmana oženjen je sestrom Željka
Rogušića. Možda to sliči na nepotizam. Možda je i titoizam. Sjećate se kad je
svojevremeno mudri Maršal rekao "Snađi se druže". Vidite, drugovi se snalaze!
Treba slušati starije i mudrije. Osobito one s četverogodišnjom srednjom
maršalskom školom. Goran Gerovac bi naše prosjake u HDZ koji je pred bankrotom.
Umjesto u HNS i na HRT. Pa bi tamo mogli zarađivati statirajući u "Prosjačkoj
operi", u režiji Željka Rogušića.
Uz brojne jezične priručnike tipa
"Engleski bez muke", "Francuski bez muke", "Njemački
bez muke", valjalo bi, za preglasne korisnike mobitela
na javnim mjestima, izdati priručnik "Hrvatski bez
buke".
General Rahim Ademi tuži Republiku
Hrvatsku i traži milju kunića zbog selektivnog slanja
dokumenata u Haag. Riječ je o ratnom dnevniku iz kojeg
je vidljivo da je akcijom Medački džep zapovijedao
Mirko Norac, a ne Rahim Ademi. Ademijev odvjetnik
ponudio je sudu iste svjedoke koji su to posvjedočili
na zagrebačkom Županijskom sudu. Nakon njihovog
svjedočenja Norac je osuđen, a Ademi oslobođen. No,
sudkinja na Općinskom sudu u Splitu odbila je
saslušavati uhodanu ekipu svjedoka i u travnju
najavila izricanje presude. Sve su varijante u igri.
General Ademi bio je nadređen Mirku Norcu, ali
svjedoci su potvrdili činjenice iz naknadno
"pronađenog" dnevnika da je sve konce vukao Norac.
Jedinstven slučaj iz Domovinskoga rata? Na temelju naknadno
pronađenih dokumenata koje su pronašli pametni i snalažljivi mravi iz tajnih
službi, Dario Kordić je u Haagu popušio 25 g. robije osuđen za zločin u Ahmićima
u kojim nikada nije ni bio. Drugostupanjska argentinska sudkinja, vidjevši
dokumente koje je Hrvatska poslala u Haag, izrazila je čuđenje kako nitko za te
dokumente nije znao u dugogodišnjem prvostupanjskom postupku. Usprotivila se
njihovom uvrštavanju u spis. Drugi put ista priča ponovila se na Županijskom
sudu u Zagrebu gdje je Pedro bio Mirko Norac. I sad treći put isti sinopsis na
Općinskom sudu u Splitu gdje bi, nakon Kordića i Norca, trebala popušit' Lijepa
naša. Ne znam! Možda sam samo sumnjičav. Možda se radi samo o tri čudna slučaja.
Moji Ličani vole neakademsku uzrečicu:
"Kad slučaj hoće, i mrtvac prdne!"
U Davis cupu u Kraljevu igrali su
tenisači Srbije i Hrvatske. Srbija je dobila svih pet
susreta, a Hrvatska ipak nije izgubila. U službenoj
brošuri Davis cupa domaćini su naveli najpoznatije
"srpske tenisere" Gorana Ivaniševića, Željka
Franulovića, Branka Horvata, Gorana Prpića, Brunu
Orešara. Među najpoznatije srpske tenisere prije 2.
svjetskoga rata navedeni su Josip Palada i Franjo
Punčec. Stoga se tješim da Hrvatska nije izgubila s 5
: 0 nego je Srbija 1 tukla Srbiju 2 što je za našu
tenisku sujetu puno bolje. Neka nitko više ne priča o
hrvatskom šovinizmu prema mirnim i radišnim Srbima.
Samo se prisjetite oko 100 tisuća oduševljenih Hrvata
kako su ovacijama na splitskoj rivi dočekali srpskog
tenisera Gorana Ivaniševića kad je osvojio Wimbledon
2001. godine. Bit će nam lakše ako znamo da je
Kraljevo grad s izuzetnim smislom za humor te da su
hrvatski tenisači bili u Kraljevu izuzetno srdačno
dočekani. Tu srdačnost dodatno je pojačala činjenica
da su Hrvati bili totalni autsajderi. Što je rezultat
i pokazao.
Svi ste čuli za svjetski poznati
Kraljevski danski vlak. E, i Srbi imaju vlak istog
naziva. To je voz koji iz Beograda ide danju za
Kraljevo. Kraljevski danski...
Večernji je obilježio 100. godina od
rođenja pisca i moreplovca Jože Horvata. Sve sami
superlativi za autora "Mačka pod šljemom", "Besa",
"Sedmi be" od slabo obaviještenog Denisa Derka. Ili
sam ja slabo obaviješten o Denisu. Epska 71. godina.
Karađorđevo. Hapšenja Tuđmana, Gotovca, Joze
Ivičevića, Šime Đodana, Marka Veselice, Hrvoja Šošića,
Budiše, Čička, Paradžika I još mnogih drugih. Pa, ako
baš hoćete i moje supruge 18-godišnje brucošice. Titov
ljubimac Joža tražio je javno nova hapšenja i stroge
kazne za nacionalističke intelektualce. Dovoljno da
ovih dana dobije spomen-ploču na Medveščaku 54 u
Zagrebu. Budite sigurni da će jednog dana i Stipe
Mesić dobiti spomen ploču kao svjedok tužiteljstva u
Haagu.
Zlobnici bi rekli: što se mene tiče,
dovoljna bi bila nadgrobna ploča ili obična šperploča!
Autor:
Zvonimir Hodak, dnevno.hr
|
