Čak i u Rusiji gdje su boljševici nasiljem i prevarom
došli na vlast, ruski se narod nije obratio na
komunizam, nego ih je mrzio. Ništa od onoga što su
marksisti predvidjeli, nije se ostvarilo. Njihov
trenutak je došao i prošao, a oni su ispali budale.
Rušenje temelja društva
Kako su marksisti reagirali? Većina se
razočarala, neki su se, poput Mussolinija, okrenuli
nacionalističkim idejama, a oni koji su ostali vjerni
Marxu kao glavnog krivca za neuspjeh označili su
kršćanstvo i tradiciju. Dok god se iz duše zapadnog
čovjeka ne iskorijene tradicionalne vrijednosti i
kršćanstvo, taj imunitetni sustav Zapada, revolucija
će biti nemoguća. Radnici su 'izdali' revoluciju, pa
su novi vojnici revolucije pronađeni među
homoseksualcima, lezbijkama, feministicama.
György Lukacs, bivši agent Béle Kuna,
nakon propasti revolucije pobjegao je iz Mađarske. On
je svoje ideje s pravom nazvao 'demonskima'. Promicao
je razvrat među ženama i djecom koji je imao za cilj
rušenje obitelji kao temelja zapadnog društva.
Neomarksisti su se odlučili za promjenu strategije:
umjesto da prvo osvoje vlast, a onda nameću kulturu,
trebaju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlasti
sama doći u ruke. Lukacs i drugi neomarksisti osnovali
su 1923. na Frankfurtskom sveučilištu 'Institut za
društvena istraživanja', koji će kasnije postati
poznat kao Frankfurtska škola. Desetak godina kasnije,
bježeći pred nacistima, spakirali su svoju ideologiju
i došli u Ameriku. U pedesetim i šezdesetim godinama
proveli su tzv. kulturnu revoluciju - preuzeli gotovo
cijelu industriju zabave, medije, škole, fakultete.
Etiketiranje, proglašavanje protivnika fašistima i
mentalno poremećenima bio je način na koji su
djelovali. Svaku osudu njihovog djelovanja i iznošenje
drugačijih stavova nazvali su 'govor mržnje' iako je
mržnja bila ono što je isijavalo iz njihovih knjiga,
pamfleta i cjelokupnog djelovanja: mržnja prema
obitelji, vjeri, moralu, tradiciji.
Znanost u službi prikrivanja
seksualnih izopačenja
U isto vrijeme djelovao je Alfred C.
Kinsey, omiljeni ideolog homoseksualnih aktivista.
Skrivajući se iza fasade znanstvenika, zagovarao je
prihvaćanje homoseksualnosti, ali i nekrofilije,
pedofilije, zoofilije... Razlozi za to bili su osobne
prirode, budući da je Kinsey bolovao od čitavog niza
seksualnih poremećaja i nastranosti, od
homoseksualnosti i pedofilije do sado-mazohizma.
Kinsey 1947. osniva 'Institut za istraživanje
seksualnosti' odakle će krenuti i poznata seksualna
revolucija iz šezdesetih. Umjesto da se bavi
znanstvenim istraživanjima, iza zidova tog instituta
odvijale su se najgore seksualne perverzije, orgije sa
suradnicima i njihovim ženama, studentima. a sve uz
kamere.4
Za pokretanje seksualne revolucije
bilo je potrebno više od udovoljavanja bolesnim
seksualnim fantazijama u tajnosti instituta, i Kinsey
je to znao. Stoga je napisao dvije knjige i u javnosti
uvijek nastupao kao neutralni znanstvenik. Njegova
strategija bila je u tome da seksualne devijacija
proglašava čestim, a po njegovoj logici kad se nešto
događa često, onda je to i normalno. Do danas se
poteže njegova tvrdnja da homoseksualci čine oko 10 %
populacije. No, malo je poznato da je Kinsey svoje
istraživanje proveo uglavnom na zatvorenicima i to
seksualnim prijestupnicima, među kojima je kao što i
sam priznaje bilo nekoliko stotina muških prostitutki.
Glumeći neutralnog znanstvenika Kinsey je grčevito
prikupljao podatke koji bi mu pomogli u prikrivanju
vlastitih seksualnih izopačenosti. Tako gospodina X
(Kinsey ga tako naziva da mu prikrije identitet) koji
je prema vlastitom priznanju imao seksualne odnose sa
stotinama mladića i djevojaka predadolescentne dobi
opisuje ne kao seksualnog monstruma već:
"Tih i miran šezdesetogodišnjak
ljubazne i blage naravi - uopće jedno divno i
nenametljivo čeljade."
O pedofiliji Kinsey dalje piše:
"Teško je shvatiti zašto bi se dijete, osim ako nije
kulturalno uvjetovano, uznemirilo što mu netko
dodiruje genitalije, kada vidi genitalije kod drugih
ili kada doživi neki još specifičniji seksualni
kontakt."
Kinseyev institut i Frankfurtska škola
proveli su široku revoluciju i utjecali na milijune
mladih ljudi Zapada, preko Hollywooda, medija,
fakulteta, škola, knjiga. u šezdesetima se revolucija
širila kao zaraza.
Već je 1968. pod utjecajem Kinseya
homoseksualnost u DSM-u (Dijagnostički i statistički
priručnik mentalnih poremećaja) izbrisana sa liste
sociopatskih poremećaja. Godine 1973., pod prijetnjama
i zastrašivanjem homoseksualnih aktivista i drugih
lobija, a na prijedlog dr. Roberta L. Spitzera (o ovom
uglednom znanstveniku i liječniku, te o njegovim
teškim predomišljanjima, biti će još riječi u daljnjem
tekstu) homoseksualnost je političkom odlukom
izbrisana s liste poremećaja.
Dr. Charles Socarides je autor brojnih
knjiga i dobitnik nagrade Distinguished Professor
Award (Nagrada za istaknutog profesora), koju mu je
dodijelilo udruženje britanskih psihologa i
psihoanalitičara (APP). Evo kako on opisuje način na
koji je američko udruženje psihijatara promijenila
homoseksualnost od patološkog stanja u 'životni stil':
"Homoseksualni aktivisti nisu tada
napadali svećenike. Napadali su članove svjetovnog
'svećenstva', zajednicu psihijatara, i neutralizirali
je radikalnim redefiniranjem same homoseksualnosti.
Godine 1972. i 1973. uspjeli su pridobiti vodeće ljude
u Američkom udruženju psihijatara pa su nizom poteza i
izravnih obmana preko noći 'izliječili' homoseksualce
- sudskim nalogom. Uspjeli su to udruženje pridobiti
da izjavi kako odnos s istim spolom nije poremećaj,
nego samo 'stanje' - jednako neutralno kao i
ljevorukost. Mi koji se nismo suglasili sa tom novom
političkom definicijom ubrzo smo ušutkani na vlastitim
stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša
predavanja, a znanstveni časopisi odbijali su nam
objavljivati znanstvene radove."
'Poplava' homoseksualaca u medijima
Šezdesetih i sedamdesetih su studenti
Frankfurtske škole i Kinseyevog instituta (dva
najpoznatija Kiseyeva studenta su Hugh Hafner, osnivač
Playboya, i Harry Hay, osnivač homoseksualnog pokreta)
zauzimali svoje pozicije u društvu i vrata medija i
fakulteta za homoseksualne aktiviste pomalo su se
otvarala. Danas homoseksualci 'preplavljuju' medije,
te nastoje relativizirati svoju bolest i svesti sve
pod varijantu normalnoga. Još od sedamdesetih godina
populariziraju se razne serije i filmovi gdje postoje
likovi homoseksualci, koji su osmišljeni kao
zanimljivi i pozitivni likovi, što je u suprotnosti sa
realnim životom. Dr. Socarides imao je prilike
upoznati svu tragediju homoseksualnosti na primjeru
vlastitog sina. Pa ipak, upravo je dr. Socarides uz
dr. Annu Freud imao najveće uspjehe u liječenju.
Četrdeset godina je liječio homoseksualce, te
izvješćuje o ? uspješnih liječenja. O populariziranju
homoseksualnosti u medijima od sedamdesetih na ovamo,
on piše:
"Televizijski i filmski redatelji
počeli su snimati filmove i serije koje promiču
homoseksualnost kao legitiman način života. Jedan
odbor za praćenje homoseksualnosti naredio je
Hollywoodu što smije, a što ne smije snimati glede
homoseksualnosti. Velike nakladničke kuće odbile su
objavljivati knjige koje su bile protivne
homoseksualnoj revoluciji. Homoseksualci i lezbijke
utjecali su na seksualni odgoj u američkim školama, a
homoseksualni aktivisti su zauzeli vodeća mjesta na
američkim fakultetima. Zakonodavna tijela saveznih
država poništila su zakone protiv sodomije."
Zadnjih godina svjedoci smo agresivne
kampanje u svim hrvatskim medijima koji slijepo
slijedile obrasce rada Hollywooda i MTV-a. U emisijama
kao što su 'In magazin', 'Red Carpet', 'Big Brother',
'Farma'... neprestano se propagira bolesno i izopačeno
ponašanje. Osobe kojima je potrebna stručna pomoć
često su 'zvijezde' ili čak voditelji tih emisija.
Takvi sadržaji se emitiraju u popodnevnim i ranim
večernjim terminima. Što reći svojoj djeci kad na
televiziji vide dva muškarca kako se ljube?! Stjepan
Lice bio je član vijeća HRT- a i otvoreno je
progovorio o homoseksualizaciji društva:
"Homoseksualnost sve više postaje
stvar pomodnosti, jer se ona postavlja kao kriterij i
put u modernost. Svjedoci smo homoseksualizacije našeg
društva. Ali homoseksualnost nije način života, već
nesnalaženje u njemu."
Treba samo pogledati modne piste.
Posljednjih godina propagiraju se mršave djevojke bez
grudi koje sliče na dječačiće, te ljepuškasti,
njegovani i feminizirani manekeni. Trend
metroseksualaca nije potrebno izričito ni naglašavati.
Modna i farmaceutska industrije pune su homoseksualca.
Stoga ne treba čuditi što mnogi imaju nejasne
predstave o ovoj bolesti i što je sve više ljudi
zbunjeno i zavedeno propagandom i stereotipima iz
medija. Neki od najmonstruoznijh masovnih ubojica bili
su homoseksualci (A. Cunanan, J. Dahmer, J.W. Gacy.),
ali o njima nikad nećete naći ništa u medijima, jer se
ne uklapaju u lažnu sliku dobroćudnih i veselih
'gejeva' kakvu nam nameću mediji, u nizu fiktivnih
likova iz filmova i serija, koje u pravilu glume
heteroseksualci. Zato danas mnogi ljudi kao
hipnotizirani ponavljaju da homoseksualnost nije
bolest nego 'stanje'. Bivši homoseksualni aktivist i
izliječeni homoseksualac, Michael Glatze medije vidi
kao jednog od glavnih uzročnika homoseksualnosti:
"Homoseksualizam je uzeo gotovo 16
godina mog života i ispunio moj život lažima uz pomoć
masovnih medija koji ciljaju na djecu i pokušavaju ih
uvjeriti u to da je homoseksualizam normalan oblik
ponašanja."
Ne može se svakog homoseksualca
izliječiti niti se svakog heteroseksualca može učiniti
homoseksualcem. No naš poznati psihijatar dr. Vladimir
Gruden potvrđuje važnu ulogu medija:
"Homoseksualnost čuči u mnogim ljudima, a posebno će
se razviti ako se na različite načine reklamira."
A rabi Rosenberg iz udruge liječenih
homoseksualaca i lezbijki 'Jonah' zaključuje:
"Mnogi bivši homoseksualci kažu da je najdublji
razlog za njihovu depresiju bio veliki pritisak kojemu
su bili izloženi kako bi svoje osjećaje smatrali
urođenim i nepromjenjivim."
U medijima se s druge strane
neprestano napada Katolička crkva zbog pedofilskih
skandala u njezinim redovima, ali nećete naći
činjenicu da su homoseksualci prema istraživanjima
znatno skloniji pedofiliji od heteroseksualaca. Mediji
namjerno ignoriraju činjenicu da 97 % tih pedofilskih
skandala datira iz vremena 1960.- 1985. kada je
katolička hijerarhija u SAD i drugdje na Zapadu
prešutno dozvolila ređenje homoseksualaca i da je više
od 80 % žrtava svećenika - pedofila dječaci. Već
početkom osamdesetih Crkva je ponovno uvela zabranu
ređenja homoseksualaca, što je urodilo plodom. Samo 3
posto slučaja pedofilije u Katoličkoj Crkvi u SAD-u
dogodilo se nakon 1990. i ni jedan u razdoblju 2000. -
2004.
Vidimo da je moguće problem donekle
riješiti boljim nadzorom homoseksualaca, ali je li
moguće njihovo potpuno izlječenje i uspješna
resocijalizacija?
Liječenje homoseksualaca
Spomenuti dr. Robert Spitzer, profesor
psihijatrije na Sveučilištu Columbia je znanstvenik
koji je potaknuo Američko udruženje psihijatara 1973.
na uklanjanje homoseksualnosti kao mentalnog
poremećaja iz DSM. Dr. Spitzer je s vremenom pod
teretom znanstvenih činjenica promijenio stav. Godine
je 2001. i 2003. objavio svoju analizu izlječenja
homoseksualaca, i na temelju 200 slučajeva izliječenih
homoseksualaca i lezbijki, te zatražio vraćanje
homoseksualnosti na listu bolesti. O prijetnjama
njegovoj obitelji, koje su tada uslijedile, nerado je
govorio.
Dr. Spitzer nije jedini koji je
promijenio mišljenje. Poznati psiholog Richard Cohen
je izliječeni homoseksualac, a danas sam uspješno
liječi homoseksualce. Talijanskog glazbenika Giuseppea
Poviu je izliječio klinički psiholog Joseph Nicolosi,
a nakon toga i dvojicu Povijinih prijatelja. Povia je
svojedobno izjavio:
"Ljudi nisu homoseksualci, oni postaju homoseksualci
ovisno o tome s kim se druže."
Osnivačica lezbijskog časopisa Venus
(1995) i lezbijska aktivistica, Charlene Cothran je
2006. javno obznanila da je napustila homoseksualni
način života. Zanimljivo je i izlječenje vodećeg
homoseksualnog aktivista, osnivača magazina Young Gay
America (YGA). To je bio 'mainstream' magazin kojeg su
naručivale škole, knjižnice i druge javne ustanove, a
bavio se promoviranjem homoseksualizma kao načina
života. Michael Glatze je prekinuo 10-godišnju vezu
koju je imao sa drugim suosnivačem tog magazina, te
javno objavio da više nije homoseksualac. Glatze kaže:
"Iscjeljivanje rana uzrokovanih
homoseksualnim ponašanjem nije jednostavno - malo je
stvarne podrške. A ona koja postoji je osramoćena,
ismijana i ušutkana agresivnom retorikom masovnih
medija koji promoviraju homoseksualizam kao normalan
oblik ponašanja ili učinjena ilegalnim izvrtanjem
zakona. Morao sam proći kroz izrugivanje i 'glasove'
neprihvaćanja od svih koji su za to saznali. Cilj
homoseksualne agende je učiniti da ljudi prestanu
uopće i postavljati pitanje napuštanja
homoseksualizma, bez obzira na pitanje je li to
moguće.
Dugo vremena sam negirao istinu i još uvijek osjećam
krivnju zbog toga. Kao vođa 'gay' pokreta mnogo sam
puta imao priliku govoriti javnosti. Da imam priliku
povući neke od stvari koje sam govorio, učinio bih to.
Sada kad znam da je homoseksualnost pohota i
pornografija zamotano u jedno, nikada neću dozvoliti
nekome da me uvjeri u suprotno, bez obzira na to
koliko fine bile njihove riječi i koliko tužna bila
njihova priča. Vidio sam to, znam istinu...
U mom iskustvu 'coming out' od utjecaja
homoseksualnog mentalnog sklopa je bila posve
oslobađajuća, najljepša i najnevjerojatnija stvar koju
sam ikada doživio u vlastitom životu."
Ovo su riječi predsjednika udruge
'Exodus International' koja okuplja homoseksualce i
bivše homoseksualce, Alana Chambersa:
"Činjenica je da postoje deseci tisuća muškaraca i
žena koji su kao i ja nadvladali homoseksualizam... mi
smo živi dokaz!"
Unatoč ovim ohrabrujućim riječima,
sama pomisao na liječenje homoseksualaca kod
homoseksualnih aktivista izaziva agresiju. Znanstvene
činjenice, međutim, govore drugačije od parola tih
aktivista. Od onih bolesnika koji pristupe terapiji,
oko 30 - 60 % bude potpuno izliječeno. Samo zadnjih
desetljeća u SAD-u i Nizozemskoj je izliječeno više od
25 000 homoseksulaca22. Uspješno su liječili i danas
liječe homoseksualce G. V. Ardweg, Ch. Meves, R.
Cohen, J. Nicolosi, Ch. Vonholdt, L. Payne, W. Gasser,
Anna Freud, V. Frankl, Ch. Sociarides i mnogu drugi.
Čak i da prihvatimo zabludu da je homoseksualnost
neizlječiva, zar zato nije bolest? Mnoge bolesti su
neizlječive, poput side ili shizofrenije, pa nikome ne
pada na pamet da shizofreničare proglasi normalnim.
Utemeljitelji psihijatrijske i psihonalitičke
znanosti kao i psihologije bilo su po tom pitanju
jednoglasni. Već je 1932. profesor Schultz-Hencke
napisao da su različiti oblici homoseksualnosti,
uključujući i određene karakteristike osobnosti, koje
često možemo primijetiti kod homoseksualaca,
psihološki poremećaji. Alfred Adler i Wilhem Stekel
bili su istog mišljenja. Ni Freud nije imao dileme, za
njega je homoseksualnost bila psihički poremećaj, i
razrađivao je različite metode liječenja
homoseksualaca. Osobito je u tome daleko otišao C. G.
Jung koji je objasnio:
"Homoseksualni muškarac nespoban je
pronaći muškost duboko u svojoj nutrini. Stoga je
pokušava naći na biološko-seksualnoj razini."
Viktor Frankl, otac logoterapije,
nazivao je homoseksualnost perverzijom i bolešću. U
novije vrijeme znanstvenici počinju priznavati ono što
Freud, Jung, Frankl i ostali nikad nisu ni dovodili u
pitanje - homoseksualnost je bolest. U posljednjih
nekoliko godina izlaze znanstveni radovi mainstream
znanstvenika koji dokazuju povezanost homoseksualnost
i psihopatologije, poput onih dr. J. M. Baileya, dr.
G. Remafedija i dr. R. Friedmana. O radovima i
studijama prema kojima se homoseksualnost može
uspješno liječiti u nas je govorila dr. Verdijana
Pavlović.
Da li se homoseksualcem rađa ili
postaje?
Često se u raspravama sa
homoseksualnim aktivistima čuje fraza: "Mi se takvi
rađamo." Je li to istina? Poznati austrijski
psihijatar E. Ringel kaže:
"Homoseksualnost nema nikakve veze sa
nasljeđivanjem, predispozicijama ili hormonalnim
poremećajem, ona je zapravo neurotski simptom, školski
primjer jedne seksualne simptomatike iza koje se
zapravo krije neki poremećaj osobnosti."
I. Bieber ide još dalje: "Ne postoje
homoseksualci, samo latentni heteroseksualci."
A jedan izliječeni homoseksualac, C.
Cook, je primijetio: "Naša heteroseksualnost leži
zatrpana tisućama strahova."
Isto potvrđuje izliječeni
homoseksualac, psiholog dr. R. Cohen: "'Nitko nije
rođen kao homoseksualac.'"
Cohen kaže da homoseksualnost nije
seksualni problem, nego poremećaj u razvoju s obzirom
na vlastiti identitet. Važnu ulogu u razvoju
homoseksualnog poremećaja ima odnos sa ocem. Očeva
muškost vrlo je važna za razvoj djeteta. To potvrđuju
i istraživanja dr. Satinovera, koji je desetljećima
istraživao homoseksualnost. Otkrio je da među
ortodoksnim Židovima gotovo nema homoseksualaca što
govori protiv teze da se homoseksualci takvi rađaju.
Iako su na to potrošeni milijuni, do
sada nikome nije uspjelo dokazati da je
homoseksualnost nasljedna. Svi takvi pokušaji su
doživjeli neuspjeh, iako su homoseksualni lobiji
bogato sponzorirali istraživanja. Najpoznatija takva
istraživanja, ona Le Vaya iz 1991. i D. Hamera iz
1998. pokazala su da je 'gay gen' zapravo 'nepostojeći
fantom'. Pretpostavimo da bi netko i uspio dokazati da
se homoseksualci takvima rađaju. Što bi to
promijenilo? Homoseksualnost bi i dalje ostala bolest.
Ljudi se rađaju i s maničnom depresijom,
shizofrenijom, Downovim sindromom i drugim bolestima.
Homoseksualnost - zlo, a ne varijanta
prirode
Zašto je lav sa tri noge deformacija,
a ne varijanta prirode? Jer su za normalno
funkcioniranje i preživljavanje potrebne četiri noge.
Kada bi se samo jedan posto lavova rađalo sa tri noge,
ali nekom tehnikom moglo jednako dobro trčati i loviti
kao lavovi sa četiri, onda bi tronogi lav bio samo
varijanta prirode. No, zbog značenja koje za lava
imaju četiri noge, tronogi lav je deformacija, a ne
varijanta jer mu nedostaje ono što bi trebao imati.
Primijenimo to na homoseksualnost. Zašto je
homoseksualnost deformacija? Promatranje spolne
strukture muškarca i žene, te analiza njihove svrhe
pokazuje da seksualno sjedinjenje dvojice muškaraca
nije moguće. Što god ta dvojica radila ostaje sterilno
i ne dolazi do stvarnog sjedinjenja.
Životinje kao uzor?
Još jedna česta izlika homoseksualnih
aktivista je da se homoseksualnost može naći među
životinjama i da je homoseksualnost prema tome
prirodna. Ovo je miješanje pojmova. Nije prirodno sve
što je u prirodi 'uobičajeno'. Inače bi trebali jesti
sirovo meso trgajući ga sa životinja. Tako se, naime,
hrane zvijeri. Ali niti u prirodi homoseksualni odnos
nije uobičajen, samo je defektnost prirode. Inače bi
odavno i sama priroda nestala. U stvari, kada majmun
siluje drugog majmuna tu se ni ne radi o
homoseksualnosti, već o iskazivanju dominacije. Istu
pojavu možemo uočiti i kod pasa i nekih drugih
životinja. Očito se pokušava dokazati nedokazivo.
Čovjek nije životinja, te se ne može pozivati na
životinjske obrasce ponašanja. Dr. Toševski kaže:
"Homoseksualci, biseksualci i onaj sloj iz
znanstvenih krugova koji 'razumije', ili se
indiferentno odnosi prema ovoj zabrinjavajućoj pojavi,
nalaze opravdanje za ovu pojavu kod čovjeka u
činjenici da se 'homoseksualnost' sreće kod mnogih
životinja. Oni apsolutno nisu u pravu, jer ono što
liči na homoseksualnost kod nesvjesnih životinja ni po
trajnosti ni po štetnim efektima nije isto što i
homoseksualnost svjesnog čovjeka."
Suvremena ignorancija
Nizozemski liječnik dr. Gerard J. M.
van den Aardweg 35 godina istražuje homoseksualnost i
ostale seksualne i neurotske poremećaje. Njegovoj
individualnoj terapiji podvrgnulo se preko 300
homoseksualaca, uglavnom muškaraca, te mnogi drugi
seksualni neurotičari i ljudi sa neseksualnim
neurotskim poremećajima. Dr. van den Aerdweg optužuje
struku, političare i vjerske vođe za politizaciju i
ignoranciju:
"Naša saznanja o homoseksualnosti su se u zadnjem
stoljeću povećala. Unatoč razlikama u upotrebi
terminologije, različiti psihološki i psihoanalitički
pravci u shvaćanju i terapiji jedinstveni su glede
određenih osnovnih značajki homoseksualnosti i nekih
temeljnih uzroka. O tome se malo čuje jer su postojeća
saznanja zbog tiranije i politizacije istjerana sa
sveučilišta i iz medija, a njeguje se ignorancija.
Predodžbe većine liječnika, psihologa, političara,
novinara i vjerskih vođa uglavnom se temelje na
neznanju i davno prevladanim teorijama.
Ispravno shvaćanje o homoseksualnosti je onemogućeno
jer se ona promatra kao izolirana pojava. Ona spada u
veću skupinu poremećaja u kojoj su i egzibicionizam,
pedofilija, auto - erotizam."
A što je u stvari homoseksualnost i
najvažnije kako nastaje taj psihički poremećaj?
Homoseksualizam kao oboljenje:
nastanak istospolnih seksualnih poriva
Već iz dobro dokumentirane činjenice
da imamo homoseksualce koji imaju identične blizance
(tj. braću/sestre sa identičnim genskim zapisom)
heteroseksualce, možemo zaključiti da homoseksualne
sklonosti nisu urođene. Prikazi slučajeva često
ukazuju na čimbenike vezane uz okoliš, koji
objašnjavaju razvoj različitih seksualnih sklonosti
kod genetski identične djece, i podupiru zaključak da
je sklonost istom spolu proizvod uzajamno povezanih
utjecaja iz okoliša.
Kod osoba koje osjećaju seksualnu
sklonost prema istom spolu često nailazimo na jedno
ili više od slijedećeg:
. Odsutstvo oca, očinske figure ili
otuđenje od oca u ranom djetinjstvu, jer je otac
doživljen kao neprijateljski raspoložen ili
nezainteresiran, nasilan ili alkoholičar;
. Majka je bila previše zaštitnički nastrojena (kod
dječaka);
. Majka je previše tražila pomoć i bila zahtjevna
(kod dječaka);
. Majka je bila nespremna uspostaviti emocionalnu
vezu (kod djevojčica);
. Roditelji su propustili da ohrabre identifikaciju
djeteta sa svojim spolom;
. Nedostatak grublje igre (dječaci)
. Neuspjeh u identifikaciji sa vršnjacima istog
spola;
. Nesklonost timskim sportovima (dječaci);
. Slaba koordinacija oko/ruka i sa time povezano
zadirkivanje vršnjaka (dječaci);
. Seksualno zlostavljanje i silovanje;
. Socijalne fobije ili ekstremna stidljivost;
. Gubitak roditelja zbog smrti ili razvoda;
. Odvojenost od roditelja tijekom kritičnih faza
odrastanja
Ukoliko se na odgovarajući način
odgovori na emocionalne i razvojne potrebe djeteta,
razvoj sklonosti prema istom spolu je vrlo malo
vjerojatan.
Ako se odjednom javi više gore
navedenih čimbenika veća je vjerojatnost nastanka
homoseksualnog poremećaja koji se usvaja još u ranom
djetinstvu. U nezreloj dobi, razvoj djeteta obilježava
upijanje i usvajanje obrazaca ponašanja, bez jake
kontrole i filtara svijesti koji kod djeteta još nisu
ni razvijeni. Zavođenje je vrlo rijetko uzrok
homoseksualnosti, kod žena tek ponekad silovanje.
Prema dr. Richardu Fitzgibbonsu,
glavni čimbenici koji dovode do slabog muškog
identiteta, kao preduvjeta za razvoj homoseksualizma,
je slaba povezanost s vršnjacima - u Americi često
uslijed zadirkivanja i odbacivanja zbog slabih
sportskih sposobnosti, slaba emocionalna veza sa ocem,
te nepovjerenje u žensku ljubav - često zbog iskustva
izdajstva od strane majke ili pak prevelikih zahtjeva
koje su majke stavljale pred sinove.
Homoseksualni dječaci su najčešće
'meki', prepasivni, 'dragi'. tu nije riječ o urođenim
osobinama već o stečenim navikama. Ako je majka u
životu dječaka imala središnju ulogu, onda on u
mnogome oponaša svoju majku, njezine interese, način
govora i uslijed toga se neće ponašati kao drugi
dječaci, a onda će se lako osjećati 'drugačiji od
drugih'. Kod žena lezbijki je čest emocionalni odmak
od majke.
Homoseksualnost je kompleks manje
spolne vrijednosti. Homoseksualci imaju infantilno
viđenje sebe, prisutna je tzv. lomljiva
identifikacija, najčešće i loša slika oca. Sebe vide
kao žrtve što im je zajedničko sa drugim ljudima s
emocionalnim neurotskim problemima. Zbog zaostalost u
predpubertetu i manjka muškog samopouzdanja ne mogu
osjetiti pravu privlačnost prema ženama. Mladić se
osjeća manje vrijedan u odnosu na svoje vršnjake,
sklon se strastveno diviti i idolizirati vršnjake, a
takve su čežnje u predpubertetu lagano erotizirane.
Zbog zaostalosti u predpubertetu često je infantilno
samosažaljenje - 'jadan ja' jer je autodramatiziranje
karakteristično za egocentrično djete u predpubertetu.
Jedan od faza sažaljenja obilježena je buntom,
bijesom, protestom, sklonošću osveti.
Za homoseksualni izbor partnera
vrijedi pravilo 'obrnutosti': kod željenog partnera se
kao privlačne vide one osobine za koje adolescent
smatra da ih ne posjeduje. Tako većina muških
homoseksualaca kod partnera traži 'muškost'.
Posljedice predpubertetske emotivne
fiksacije su višestruke; nagon za samosažaljenjem koji
se manifestira na različite načine, zadržavanje
adolescentnih emocija, razmišljanja, želja, a budući
da homoseksualna želja proizlazi iz fiksirane dinamike
žaljenja samog sebe nalazi kratkoročno zadovoljenje.
Zato Adler homoseksualnost definira kao seksualnu
neurozu ili psihički infantilizam.
Kod žena sa lezbijskim sklonostima
često nalazimo da su im očevi bili 'emocionalno
intenzivni', alkoholičari ili zlostavljači. Takve
žene, zbog bolnog djetinjstva i rane mladosti, imaju
razloge da se plaše svoje ranjivosti u odnosu na
muškarce. Također se i kod žena koje se nađu
iznevjerenom od muškarca nakon dugotrajnih veza često
plaše vezati s drugim muškarcima i traže izlaz kroz
upuštanje u istospolne veze. Žene koje su bile
seksualno zlostavljane ili silovane kao djeca ili
adolescenti mogu nalaziti teškim ili skoro nemogućim
da vjeruju muškarcima.
Drugi važan razlog istospolnim
sklonostima kod žena je slabo razvijen ženski spolni
identitet; često iskazan u poteškoćama u odnosima s
majkom - emocionalno nepristupačnom ili nesklonom da
afirmira kćerinu ženskost, zatim odbacivanjem od
strane vršnjaka i loše mišljenje o vlastitom tijelu.
Duhovna degeneracija
Homoseksualnost je duhovna
degeneracija ljudskog bića u njegovom najranijem
stadiju odrastanja i usvajanja pogleda na stvarnost -
a kroz nefiltrirane sadržaje svijesti - reflektiranje
bolesti se ne pojavljuje odmah, nego s razvojem
seksualnosti. Tek tada iskače ova teška psihička
aberacija na scenu svijesti i postaje problem:
asocijalno ponašanje, agresivnost i patnja i za
okolinu i za bolesnika tj. bolesnicu.
Homoseksualnost ukratko kao kompleks
više psihičkih, mentalnih i socijalnih poremećaja
možemo definirati kao kompleks nedozrelosti muškarca i
bježanja od odgovornosti, nedozrelost, zaostalost u
razvoju (infantilnost) s retrogradnim učincima faze
djetinjstva od 3. do 9. godine, nemogućnost adaptacija
u normalno socijalno i mentalno okruženje. Zato
pokušavaju izmijeniti ne sebe, nego svoje okruženje.
Time izazivaju učinak otpora i sukoba na svim nivoima.
Definicija lezbijstva je: Seksualna
praznina bez penisa i iz toga izvedeni strah i mržnja
na muškarca. Mentalna nezrelost, infantilnost i
kompleks zavisti prema muškarcu i kompleks krivnje
prema ocu. U kompleksu zavisti prema muškarcu skriva
se osjećaj niže vrijednosti zbog neposjedovanja penisa
kao muškarac, a u odnosu kompleksa krivnje prema ocu -
incestuidna žudnja.
To je psihički poremećaj tzv.
'muškobanja' ili 'butch', a psihički poremećaj tzv.
'femme' lezbijki je isto to, ali uz kompleks pridodane
krivnje i straha zbog nesvjesne žudnje za penisom. Sve
lezbijke 'femme' se straše muškarca i mrze muškarca
jer se straše sebe. Filteri svijesti ne dozvoljavaju
izlazak stvarnih sadržaja van jer bi to za osobu moglo
imati katastrofalne posljedice (Jung je ovo i dokazao
na primjerima).
Dakle, homoseksualnost je poremećaj
mentalne zaostalosti u procesu psihičke tranzicije od
djetinjstva prema seksualnom razdoblju, a poremećaj se
reflektira buđenjem seksualnog kompleksa i, kasnije,
sve više u obrascu asocijalnog sukoba s okolinom.
Lezbijstvo je poremećaj zavisti na
muškost i strah od muškosti u isto vrijeme, stvarajući
mentalnu konfuznost i seksualnu disfunkciju u
psihičkom razvoju seksualnog kompleksa u skladu s
naravnim zakonom morfologije.
Homoseksualnost nije u Sjedinjenim
Američkim Državama (od strane American Psychiatric
Association) formalno priznata kao mentalno oboljenje.
Dio profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja,
međutim, ne slaže se sa tim: nekoliko godina nakon
uklanjanja homoseksualnosti iz "Diagnostic and
Statistical Manual of Mental Disorders" (DSM), većina
psihijatara u Americi su gledali na homoseksualnost
kao na patologiju, a većina psihijatara širom svijeta
i dalje nastavlja gledati na istospolne porive kao
znak mentalne bolesti.
Priroda priznaje samo reprodukciju
Imajući sve gore navedeno u vidu,
zamislite kakve štetne posljedice može imati dijete
koje odgajaju roditelji homoseksualci. Poznata
sociologinja dr. Milanka Vujičić o homoseksualcima
kaže:
"Sa sociološke točke gledišta, za dijete, zdrav
razvoj dječjeg identiteta izrazito je štetno da
homoseksualci odgajaju dijete. Priroda priznaje samo
reprodukciju, i sve ove varijetete i greške prirode
moramo, htjeli - ne htjeli, odbaciti i naša planeta
može opstati samo u ravnoteži između plusa i minusa...
moramo biti na relaciji stroge spolne određenosti, i
ja, kao sociolog i žena, smatram da je to jedini
ispravan put i da se treba prema tome opredijeliti...
iako je velika medijska kampanja populariziranja
homoseksualnosti, i bojim se da će u skorije vrijeme
biti sramota ne biti homoseksualac... tako da bi se
trebalo okrenuti prirodnom ponašanju, naravno
kultiviranom... ja sam za prirodne zakone."
'Otpadništvo najgore vrste'
Dr. Jovan Toševski, predstojnik
katedre za anatomiju na medicinskom fakultetu u Srbiji
je deklarirani liberal i vodeći ekspert za pitanja
ljudske seksualnosti na ovim prostorima. Kada Toševski
govori, znanstvena zajednica sluša. U svojoj knjizi
'Skrivena seksualnost' piše:
"Muška homoseksualnost predstavlja
manjkavost bar jednog od dva glavna nagona muškarca po
morfopsihološkom modelu čovjeka, prije svega nagona za
seksualnim spajanjem sa ženom. Homoseksualnost je
jedna od najopasnijih pojava za našu vrstu. pada u oči
utjecaj žena na povećanje broja stečenih
homoseksualaca muškaraca kojih je sve više posljednjih
desetljeća. Mušku homoseksualnost favorizira jaka
biovlast najprije majke, a zatim cijele okoline, a
žrtve su one osobe muškog spola koje imaju slabu
muškost po rođenju. Te jedinke lako podliježu ženskom
utjecaju, preuzimajući čak ženske obrasce ponašanja.
Homoseksualnost čovjeka koja se smatra alternativnom
seksualnosti, u stvari je svjesno neopravdano
usmjerenje koje se čini lakšim i različitim od obaveza
koje muškost nameće. Osim toga, homoseksualnost se ne
može podvesti pod kategoriju seksualnosti, jer negira
osnovnu premisu seksualnosti (odnos suprotnih
spolova). U tom smislu homoseksualnost predstavlja
otpadništvo najgore vrste koje može biti stavljeno u
grupu patoloških poremećaja i ne zaslužuje da bude
stavljeno pod okrilje pojmova vezanih za termin
seksualnosti, jer negira najvažniji modus žive prirode
- dvospolnost. "
Polazište da se homoseksualnost
proglasi abnormalnom jest činjenica da je čitava
ljudska anatomija i psihologija oblikovana u smjeru
razmnožavanja; prirodni objekt seksualnosti je dakle
drugi spol. Ako se ta evidentnost izgubi iz vida ili
potiskuje, javlja se znak mentalnog poremećaja.
Destruktivni izvori zadovoljstva
Homoseksualizam i slične pojave
(lezbijstvo, biseksualizam...) su oblici destruktivnih
izvora zadovoljstava koji ljude potiču na još
destruktivnije i morbidnije aktivnosti. Prema
istraživanjima, 83 % homoseksualnih osoba tijekom
života ima seksualne odnose sa više od 50 partnera, a
od njih 29 % sa više od 1000 partnera, a samo 1/16
živi sa partnerom u vezi neko vrijeme!
Seksualne perverzije u koje ulaze
homoseksualci i njima slične osobe nadilaze najgore
horore i najmorbidnije scene holivudske produkcije.
Kada se vrše policijska istraživanja vrsta zločina
koji se počine u različitim društvenim zajednicama,
jasno se dolazi do zaključka da su ubojstva koje se
počine u homoseksualnim zajednicama nešto
najstravičnije, praćeno strašnim masakrima i
iživljavanjima nad žrtvom. To samo dodatno oslikava
stanje uma ljudi u takvim zajednicama.
Godine 1998. objavljeni su rezultati
znanstvenog istraživanja u kojemu se pokazuje da jedan
od tri homoseksualca pokuša samoubojstvo.43 Studija
pruža dokaz čvrste povezanosti rizika suicida i
bi/homo spolne orijentacije kod muškaraca. I drugi
članci govore o tome, kao onaj objavljen u časopisu
Pediatrics, o rizičnim faktorima za pokušaj suicida
kod homoseksualne i biseksualne mladeži (14-21 god.).
Oni homoseksualci koji dožive prirodnu smrt žive u
prosjeku 18 godina kraće od heteroseksualaca.
Homoseksualno ponašanje je samo po
sebi opasno i homoseksualci (epidemiološki gledano) se
zato uvijek kategoriziraju skupa sa narkomanima,
prostitutkama i promiskuitetnim osobama. Homoseksualci
u SAD-u imaju 44 puta veću šansu da dobiju AIDS. Više
od pola milijuna od ukupno milijun ljudi u SAD-u koji
imaju SIDU su homoseksualci. Homoseksualci imaju veću
šansu za zarazu Hepatitisom A i B, isto je i sa
sifilisom - 65% svih slučajeva zaraze sifilisom u
SAD-u čine homoseksualci iako zasigurno ne čine 65%
populacije. Homoseksualci su glavni 'prijenosnik' i
razlog zašto se sifilis koji je zamalo iskorijenjen
prije 10 godina opet pojavio u statistički značajnim
brojevima. Također 15% homoseksualaca ima klamidiju.
Pojava gonoreje 3,68 puta češća kod homoseksualaca,
ujedno je 14% homoseksualaca njome i zaraženo. U istoj
je zemlji zabilježeno da Epstein-Barr virus tip 2 ima
39% homoseksualaca.
Korištenje lubrikanata 3 puta povećava
vjerojatnost za nastanak rektalne spolne infekcije -
lubrikant ima toksični učinak na rektalno tkivo i
stanice, a koristi ga 90 % homoseksualaca.
Znanstvenici čak tvrde da je korištenje lubrikanta
među homoseksualcima češće od korištenja sredstava za
zaštitu od spolno prenosivih bolesti. Ali priručnik za
prevenciju HIV-a kojeg je izdao 'Iskorak', a
financirao grad Zagreb i Ministarstvo zdravstva
preporuča upravo suprotno.
Da je seks kakav oni prakticiraju
nezdrav jasno je iz činjenice da homoseksualci imaju
17 puta veću šansu da dobiju karcinom rektuma. Treba
li uopće spominjati da normalna upotreba organa ne
dovodi do oštećenja?! Homoseksualci imaju i 20 puta
veću šansu da će konzumirati metamfetamin (sintetičku
drugu) od ostatka populacije, to je pak povezano sa
HIV-om; naime, 43 % novozaraženih HIV-om u LA-u ujedno
je bilo na metamfetaminu.
Homoseksualci imaju smanjenu očekivanu
životnu dob za 8 do 20 godina, kronično, moguće i
smrtno oboljenje jetre - zarazni hepatitis koji
povećava rizik od raka jetre, oboljenje imunološkog
sustava koje je gotovo uvijek smrtno - uključujući i
popratna tumorna oboljenja, upala pluća, rak debelog
crijeva koji je često smrtonosan, različita crijevna
oboljenja i druge zarazne bolesti, daleko veći rizik
od samoubojstva.
Infantiline metode za stvaranjem
vlastite utjehe (mastrubacija, maštanje) lako dovode
do psihičkog zarobljavanja. Budući da je uzrok
homoseksualnosti neka neuroza, mnogi slučajevi pate od
depresije, psihosomatskih teškoća, strahova, a nisu
rijetke ni paranoidne tendencije. Postotak graničnih
psihotika je veći nego u općoj populaciji. Česta je i
ovisnost o alkoholu, drogi.. Michael Bailey,
istraživač koji je na strani homoseksualnih lobija,
priznaje da se oni koji žive homoseksualnim načinom
života izlažu bitno većem riziku oboljenja od
određenih emocionalnih problema, između ostalog i
sklonosti samoubojstvu, teškim depresijama i
tjeskobnim neurozama. Dr. Satinover zaključuje:
"Povezanost analnog odnosa i neprestanog mijenjanja
partnera najopasniji je profil ponašanja!"
Zbog svih ovih statističkih podataka
homoseksualcima je zabranjeno donirati krv (u SAD-u od
1983.). Ne zato jer su vodeći ljudi u Zavodu za
transfuziju 'homofobi' nego iz straha za one koji bi
primali takvu krv. Diskriminiraju li oni na taj način
neselektivno i institucionalno cijelu homoseksualnu
populaciju? Pa naravno! Ali homoseksualnim aktivistima
ne pada na pamet buniti se protiv toga jer bi onda
liječnici iznijeli statističke podatke, a
homoseksualni aktivisti ne žele da se o tome govori u
javnosti.
Umjesto zaključka
Sveto pismo Novoga zavjeta,
nastavljajući se na dosljednu starozavjetnu tradiciju
naziva homoseksualne odnose 'sramotnima' i
'protunaravnim'; tako sv. Pavao u Rim 1, 26-28 piše:
"Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove
žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako
su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i
raspalili se pohotom jedni za drugima, te muškarci s
muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju
zasluženu plaću svoga zastranjenja. I kako nisu
smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih
Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje".
Katolička crkva ustraje kod učenja
Svetog pisma i Tradicije; pozivajući vjernike da se
suzdrže od nepravedne diskriminacije protiv
homoseksualaca, naglašava ipak da se homoseksualni
odnosi protive naravnom zakonu, te da oni u moralnom
pogledu ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni
(Katekizam Katoličke Crkve, t. 2357 - 2359).
Učiteljstvo Katoličke crkve, međutim,
daje upute o vjerskim i moralnim pitanjima. Zato ono
neće ponuditi odgovor da li homoseksualizam - kao
poriv i praksa koja je 'sramotna', 'protunaravna' i
'protivna naravnom zakonu' - imamo smatrati bolešću.
Znanstveno 'učiteljstvo' je, pak, u
modernom svijetu odlutalo od milenijskog konsenzusa
ljudske misli da je homoseksualnost bolest: imamo
jedan znatan dio liječnika i psihologa koji pružaju
zdravstvenu pomoć homoseksualcima i koji će tvrditi da
homoseksualnost nije bolest. U pravilu će ovi
stručnjaci, doduše, također reći da homoseksualnost
također nije niti 'sramotna', ni 'protunaravna', ni
'protivna naravnom zakonu'. To jest, reći će ti
stručnjaci kako homoseksualizam nije u neskladu sa
njihovim vjerskim i moralnim nazorima. U javnosti -
koja je često orkestrirana od dobro organiziranih
homoseksualnih grupa - ovakvi će stručnjaci u pravilu
dobivati pozitivnu i veliku pažnju.
Znatan dio liječnika i psihologa uopće
ne želi pružati neku specifičnu psihološku pomoć
homoseksualcima kao zasebnoj kategoriji: ako oni imaju
problema s alkoholom, drogama, shizofrenijom -
liječiti će ih kao i bilo koga drugoga. Otprilike po
onoj narodnoj 'ne bi se štel mešat'.
Imamo, naposljetku, nemali broj
liječnika i psihologa (i znanstvenika u tim oblastima)
koji će homoseksualnim nagnućima pristupiti kao
psihičkim bolestima, i voljni su ih liječiti. Tvrde da
za takvo što imaju razloga, i da su njihove terapije
uspješne. Pišu o toj temi i znanstvene radove, makar
najugledniji medicinski časopisi tekstove o njihovim
izučavanjima - zacijelo zbog političkih obzira u
'današnjem političkom trenutku' - uglavnom odbijaju
objavljivati. Do daljnjega.
Alen
Peruško, psiholog
Katolik.hr |