Hrast je trebao promicati nove političke načine
ponašanja na temelju nesebičnosti i povjerenja. No, baš
je na tome i počeo "pucati". I onda je nekoliko članova
svjesno odlučilo izmanipulirati Veliko vijeće kao
središnje tijelo pokreta i izvršiti prevrat u Hrastu. To
su i učinili 17. lipnja ove godine. Ubrzo nakon toga
Ladislav Ilčić je otvoreno priznao da je on bio taj koji
je brifirao novonaručene članove, braneći to tvrdnjom da
je povjerenje relativna stvar. Svi koji su u tome
sudjelovali, ma kako tada bili zavedeni pričom o
"spašavanju Hrasta" od nekakvih "agentura", "zgubidana"
i "vizionara", o borbi "kršćanskog" i nekog drugog
Hrasta, danas su suodgovorni za manipulaciju pokretom
koji je u značajnom dijelu biračkog tijela budio nadu u
to da je moguća politika koja nije "prljava".
Da bi Hrast kao pokret mogao koristiti svoje ime na
izborima, osnovana je i istoimena politička stranka
Hrvatski rast. Stranku na ravnopravan način čine
predstavnici raznih skupina pokreta. Nakon prevrata u
pokretu većina članova predsjedništva stranke
zatražila je i sazvala sjednicu predsjedništva. Na
sjednicu su, osim članova predsjedništva, nepozvani
došli i neki članovi pokreta (opet predvođeni
Ladislavom Ilčićem), iako uopće nisu članovi stranke,
a još manje njezina predsjedništva. Ometali su rad
sjednice, da bi se u krajnjoj nuždi poslužili i
fizičkim nasiljem, pozivajući desetak novih osoba u
prostoriju. Nakon fizičkih nasrtaja i prijetnji,
morala je biti pozvana i policija. Izazivanje nereda
organizirano od strane prevratnika izvršeno je s
ciljem sprječavanja odvijanja sjednice predsjedništva,
jer su tu njima skloni članovi bili u izrazitoj
manjini (među prisutnima na sjednici omjer je bio
7:4). A predsjedništvo stranke moglo im je zapriječiti
korištenje imena Hrast prigodom predaje kandidacijskih
listi Državnom izbornom povjerenstvu, pa su svoj
politički život spašavali i pod cijenu fizičkog
nasilja.
Nedavno su organizirali i sabor sranke bez ikakava
prava na uključivanje u donošenje odluka njezina
predsjedništva, pa su mogli raditi štogod su htjeli i
što im je trebalo da pokriju svoje nečasne tagove. Svi
koji danas podržavaju takve "nove političare", spremne
na izazivanje nereda i fizičkog nasilja kako bi
ostvarili vlastite ciljeve, moraju biti svjesni (čak i
ako su nakon toga pristupili pokretu s najplemenitijim
namjerama) da time i sami opravdavaju fizičko nasilje,
prijetnje i prijevaru kao sredstva političke borbe za
valjda nekakve "uzvišene demokratske i kršćanske
ciljeve" koji zbog svoje dobrobiti za hrvatsko društvo
pokrivaju i hvatanje za vrat tamo nekog njima
neposlušnog i nebitnog "zgubidana".
Budući da su prevratnici iz pokreta preuzeli
internetsku stranicu (na kojoj je odmah uvedena
rigorozna cenzura nad komentarima ispod priloga), i
budući da je predsjednica stranke od početka bila uz
njih, iskoristili su formalne mogućnosti da na svaki
način (priopćenjima i nastavkom djelovanja pod imenom
Hrast) opravdavaju svoje postupke, prebacujući na
drugu stranu odgovornost za rušenje Hrasta.
Čak su u jednom priopćenju članove nad kojima je
izvršena glasačka prijevara, a zatim i stvarno fizičko
nasilje, obilježili kao one s kojima ne samo oni nego
čak ni bilo koja druga "domoljubna politička opcija"
(jer "oni" su mjera pravovjernosti!) u budućnosti ne
treba računati. Usudili su se, dakle, vječnom stigmom
obilježiti ljude koje su najprije izigrali, a zatim
još i fizički napali! Solidarizirajući se s tim
politički trajno stigmatiziranim "gubavcima" spreman
sam doživjeti da me svi koje sam ikada motivirao na
društveni aktivizam u udrugama, stranci ili političkom
pokretu (ako im je Hrast šansa za osobni politički
probitak pa ga pošto-poto čuvaju), slobodno
izbjegavaju, kleveću ili napadaju.
Kao svoju temeljnu novost i prepoznatljivost Hrast
je najavio sastavljanje kandidacijskih lista na
temelju rezultata javno otvorenih i provjerljivih
predizbora. Nitko u Hrastu, uključujući i idejne
začetnike takvog modela (Josipa Jurčevića, Gorana
Rubića i mene), nije dobio jamstvo prvog mjesta na
listama. S vjerodostojno održanim ili neodržanim
predizborima Hrast stoji ili pada. Prevratnici u
pokretu upravo su taj argument iskoristili u svojim
prvim klevetama, optužujući neke među nama za
odustajanje od prvotnog modela Hrasta zato što se
plašimo da nećemo zauzeti prva mjesta na listama. Uz
prvotno izrugivanje manjih, poglavito desno
orjentiranih stranaka (koje ti isti sada mole za
koaliciju), prevratnici su izrugivali i koalicijski
način dogovora o mjestima na listama. Sada čujemo da
upravo prevratnici koji su se zaklinjali u predizbore
i javnu provjeru svakog prikupljenog glasa, s
potencijalnim koalicijskim partnerima razgovaraju o
određenim mjestima na listama.
No od predizbora ne smiju odustati
javno, jer bi time pokazali tragove u snijegu koji već
pada, pa su najprije najavili "pojednostavljene
predizbore", a sada kruži glas da će i takvi
"pojednostavljeni predizbori" biti odrađeni više zbog
marketinga i medija, negoli stvarnog rasporeda na
listama. Prema tim informacijama, oni će biti
dirigirani i za neke kandidate unaprijed dogovoreni.
Ako to zaista bude tako to će biti posljednji i
najnemoralniji čin prijevare kojim se privatni
interesi pretpostavljaju golemom razočaranju
probuđenog dijela građana, spremnih na nesebično
žrtvovanje za bolju, novu, drugu i drukčiju Hrvatsku.
Pred nama su dakle četiri pitanja.
1. Jesu li neki članovi Hrasta svjesno i planski
izmanipulirali i namjestili tijek sjednice Velikog
vijeća pokreta od 17. lipnja kako bi ga preuzeli?
2. Jesu li bili unaprijed spremni upotrijebiti
fizičko nasilje (a onda ga i upotrijebili) kako bi
spriječili održavanje njima štetne sjednice
predsjedništva stranke od 4. srpnja?
3. Jesu li u svojim priopćenjima namjerno lažno
stigmatizirali one koje su najprije 17. lipnja
prevarili, a zatim 4. srpnja i fizički napali?
4. Jesu li, na kraju, odlučili obmanuti javnost
namještenim predizborima za ključna mjesta na
kandidacijskim listama?
Ako je na
samo jedno pitanje odgovor pozitivan (a znam da barem
na jedno jest), tada kao jedan od idejnih začetnika i
pokretača, mogu samo konstatirati da prvotno
zamišljeni Hrast više ne postoji.
Zbog svega navedenog, zbog manipulacija idejama
stvarnih začetnika tog političkog projekta, zbog
javnosti i zbog mnogih koji i danas surađuju s
prevratničkim dijelom pokreta, smatrajući me na neki
način još uvijek dijelom svega toga, zbog vlastitog
dijela odgovornosti za rast i pad ideje Hrasta, javno
se ograđujem od sadašnjeg djelovanja pokreta Hrast, pa
makar cijena tog čina bila i moje osobno "političko
samoubojstvo". Više volim nakon svega osobno biti
"politički mrtav", nego graditi vlastitu karijeru na
prijevari dojučerašnjih suradnika. Više volim nestati
s političke scene prije negoli sam i počeo, nego da
moja šutnja sutra dovede u zabludu jednu jedinu osobu,
jednog jedinog prevarenog birača.
Ako netko smatra da se u ime "viših ciljeva" treba o
svemu šutjeti, jer bi eventualno neki "dobri ljudi"
ipak mogli na listama Hrasta ući u Hrvatski sabor
(iako je danas u Hrastu sve usmjereno na realnu
važnost i ulazak u Sabor samo jedne ili dviju osoba,
što je izričita suprotnost nakanama idejnih začetnika
pokreta); ako neki drže da treba šutjeti, jer će ružna
istina nanijeti štetu budućim sličnim projektima, onda
je nagrađivanje prijevare i laži šutnjom najbolji
način uništavanja svake nade u buduće stvarne
političke promjene u Hrvatskoj. Ali dopuštam da netko
ima pravo izabrati ovakav Hrast, pretvoreno u još
jednu malu "sto-i-neku strančicu", kao "(naj)manje
zlo" od svih drugih ponuđenih političkih opcija. Ja
nešto takvo ne želim birati, jer bi to bio izbor
prijevare.
U ime vjerodostojnosti i šanse za buduće slične
projekte, pa i zbog vraćanja povjerenja javnosti prema
svakom osobno u Hrastu (bez obzira u kojoj je njegovoj
sadašnjoj polovici tko bio i što je činio), sve one
koji to još mogu i žele (s jedne i druge strane)
pozivam da nesebično ugase politički projekt Hrast,
jer on nije uspio postati priželjkivani nacionalni
pokret, niti više kao pokret ima ikakvih izgleda za
uspjeh.
Ivica
Relković, idejni začetnik (uz J. Jurčevića i G.
Rubića) i utemeljitelj pokreta Hrvatski rast (Hrast)
U Zagrebu, 27. rujna 2011.
|