Pojava pak Wadhe el Amerija u Španjolskoj onog doba posljedica je kulturnih prilika, koje su vladale u to doba u tom arapskom kalifatu u Španjolskoj i u hrvatskom kraljevstvu, kao i međusobnih odnošaja tih dviju srednjovjekovnih država, kojih je kultura tada bila među prvima u Europi.
Španjolsku danas nastanjuju: Španjolci, Katalonci, Galegosii i Baski. Pra žitelji te zemlje bijahu Iberi i Liguri. Poslije ju naseljuju Feničani, Grci i Kelti. Kad Španjolsku osvoje Rimljani, snažno ju romaniziraju. U petom stoljeću po Kristu Španjolsku osvajaju različiti germanski narodi, među kojima ima i Iranaca, srodnih Španjolskim prastarim Iberima, kao što su Alani, veliko i najratobonnije i najjače sarmatsko pleme. Neki povjesnici kao na primjer Sulimirsky u Engleskoj, drže, da su Alani zapravo stari Hrvati. Jedini od naroda, koji dolaze u Španjolsku u doba velike Seobe naroda i u njoj osnivaju trajniju državnu organizaciju, to su Vizigoti. Nu, nju sruše Araipi. Bitka među Arapima i Vizigotima godine 711. kod Xeres de la Frontera postavljaju se obično kao granica, koja dijeli povijest stare Španjolske na dva glavna razdoblja. Odsudni čimbenik sad u toj zemlji postaju Arapi. Goti se povlače na sjever i zadržavaju se samo u Austriji. Arapski kalifat utemeljen je godine 756. pod kalifom Abd ar-Rahmanom. Arapska Kordoba postaje u to doba jednim od najjačih kulturnih sreditša Evrope.
Vjekoslav Klaić u svojoj knjizi »Slike iz slavenske povijesti«, Matica hrvatska, Zagreb 1903, u članku »Hrvatska straža u Spaniji« piše o Hrvatima u Španjolskoj od 8. do 11 stoljeća.
On bilježi, da se je u Kordobi, na rijeci Guadalquiru razvijao, »bujni duh Arapa«, da su njegovali znanost i umjetnost, te da je Kordoba tako postala »pravi evropski raj«. Kalifi kordobski stolovahu u palači Alcazaru. Kordoba je postala drugi Bagdad, veli Klaić. Nu kalifi kordobski nisu bili nikako sigurni za svoj život i zato ustrojiše tjelesnu stražu. Kao što su carevi rimski, veli Klaić, imali svoje pretorijance od bjeloputne mladeži germanske, tako su kalifi kordobski imali svoju stražu, koja je bila sastavljena od Afrikanaca, a među njima bijaše i »do 2'000 pravih Hrvata«.
Odgovarajući na pitanje, kako su ti Hrvati dospjeli u Španjolsku, Klaić kaže, da su Hrvati odvajkada imali veliku mornaricu kako ratnu, tako trgovačku i da su u pomorskim bitkama s Mlečanima ili s Arapima hrvatski mornari dospijevali u sužanjstvo i tako bili prodani u roblje i kao robovi došli u Španjolsku. Neki drugi pisci tvrde, da su ti Hrvati bili slobodni ljudi, koji su se sami dali najmiti kao slobodni najamnici i ratnici po zanimanju i kod arapskih kalifa služili kao dvorska straža. Tjelesnu stražu na kordobskom dvoru ustanovio je kalif Hakman I, koji je vladao od 796. do 882. i bio treći kardobski kalif po redu. On je hrvatsku četu odijelio od drugih gardista i dao im posebnog, hrvatskog zapovijedniika. Kako ti Hrvati nisu znali govoriti arapski, Arapi su ih zvali »Nijemci«. Tako su Turci katolike (Hrvate) u Bosni zvali »Madžari«, a muslimane — »Hrvati«.
Kalif Abdurahman III osobito je njegovao lijepe političke, trgovačke i kulturne doticaje sa sivima pa tako i s hrvatskim kraljem.
On je hrvatsku četu na svojem dvoru povećao na šest tisuća momaka. Njegov sin Alhakem II ih je još više uzdignuo pa su imala čast stražariti pred samim kalifovim prijestoljem. Alkahema je naslijedio njegov nedorasli, slabi sin Hešam II — »najnesretniji od svih vladara cardobskih«. Kako je Hešam bio nedorastao, imenovao je svojiim hadžibom tj. prvim savjetnikom nekog Almamzora od roda Alamerida. Taj je kanio, videći slabost Hešamovu, da zakonitom kalifu preotme vlast i sam se imenuje vladarom države. Uspio je za se predobiti Afrikance u tjelesnoj straži, ali Hrvate nije mogao nikako.
Vjerni Hrvati ne htjedoše pristati na izdaju. Da ukloni svoju glavnu smetnju — Hrvate, napadne ih sa svojim četama i sve poubija. Hrvati hrabro izginoše. To je bilo godine 980. Ugrabivši vlast za se, uvidje da mu je teško na dvoru bez Hrvata, pa zato dovede u Kordobu novu četu iz Hrvatske i dade im svoje obiteljsko ime: ALA-MERIS. Od tog doba Hrvate neprestano u Kordobi zovu tim imenom. Godine 1102. umre Almanzor. Iza njega ostadoše njegova dva sina: Abdelmelik i Abderrahman, koji ga naslijediše u časti hadžiba i u upravi kalifatom. Almanzor nije ubio kalifa Hešama II, on je bio i dalje živ i tobože vladao, ali je sva vlast bila u rukama Almanzorovim. Kalifov rođak Muhamed htio je vlast i zato dade ubiti hadžiba Abderrahmana. Hešam II nije mogao proti tomu ništa, ali se je zato diglo cijelo pleme Almerida da osveti smrt svojeg rođaka.
U to doba stupa na pozornicu Hrvat Wadha el Ameri, koji je pet godina od 1009. do 1013. bio zapravo jedini vladatelj Kordobe.
Almanzor ga je imenovao dvorjanikom Hešemovim. Njegov je dar bio u prvom redu politički. Mrzio je Muhameda, kad se pojavio, ali je znao, da mu ne može još ništa, pa je čekao priliku. Muhamed je pobijedio u boju, a kalif Hešam ga je imenovao svojim hadžibom. Muhamed je snovao, da postane kalif, pa zato htjede najprije smaknuti Hešama. Wadha el Ameri jedva ga od toga odvrati. Muhamed zatvori Hešama u tamnicu. Objavi, da je kalif umro, a sebe proglasi vladarom. Prva je briga bila Muhamedu, kad je zasio na prijestolje, da pridobije moćnog Wadha el Amerd i odmah ga imenovao hadžibom. To imenovanje izazove nezadovoljstvo kod Hešama ben SoJimaina, vođe Afrikanaca u tjelesnoj straži. Kalif Muhamed ih otjera iz Kordobe. Oni pođoše, ali se pobune i stadoše opsjedati Kordobu.
Trebalo je muke Wadha el Ameriiju, da je sa svojim Hrvatima uspio pobijediti i odbaciti Afrikance iz grada.
Vođu im je uihvaitio i pogubio. Wadha el Ameri je ubio Hešama ben Solanama, nu Afrikanci izabraše sad za vođu Solimama ben Hakema i otpočeše građanski rat u Kordobi. Wadha el Ameri je sad odlučio uništiti i Muhameda i Solimama i vratiti na prijesto zakonitog kalifa Hešama, kojem je on neprestano u svom srcu bio vjeran. Soliman je pobijedio Muhameda i ušao u grad. Wadha je upozoravao pučanstvo, da se ne opire osvajaču, nego da čeka svoj čas. Soliman se proglasi kalifom a Wadha el Amnija postavi za hadžiba. Wadha mu je odao tajnu: pravi kalif još živi i tražio od njega, da ga pusti iz zatvora i prepusti mu vlast. Soliman nije htio na to pristati.
Na to provali Muhamed u Kordobu i istjera Solimana. Muhamed uđe u Kordobu, ostavi svu vlast Wadhi el Ameriju i pođe progoniti Solimana, da ga do kraja uništi. Nu Solimain potuče Muhameda te stade opsjedati grad. Muhamed je jedva izvukao živu glavu i vratio se natrag svega s nekoliko vojnika. Sad uvidi Wadha da je čas osvete, čas zaigrati na svoju vlastitu kartu. Muhamed je bio nemoćan i Wadha el Ameri uzme svu vlast u svoje ruke i na sve položaje postavi sivoje zemljake Hrvate. Muhamed se sad uplaši više njega nego li Solimana. Wadha izvuče iz tamnice kalifa Hešama II i pokaže ga narodu u mošeji. Hešam se vrati na prijesto, a Wadha el Ameriju postavi za hadžiba. I dalje je zapravo vladao on, Wadha. Kalif je činio sve, što je on htio.
Muhamedu bi odrubljena glaiva. Wadha je pošalje Solimau. To je trebalo značiti, da isto i njega čeka. Solimam se na to silno razjari i pošalje glavu Muhaimedovu njegovom sirnu Obeidalahu, da osveti očevu smrt. Tako se dvije donedavno protivne strane združiše zajedno proti Wadhi el Ameriju. Wadha povjeri upravu nad gradom svojim Hrvatima Zaboru i Hambaru, a on s vojskom izađe iz grada, da razbije protivnike. Najprije navali na Obeidalaha i pobijedi ga, malo zaitim Solimama.
Wadha se vrati u Kordobu u velikom slavlju. Sad je bio najjaći čovjek u Kordobi i neograničeni vladar arapske Španjolske.
Na svim mjestima u upravi bijahu Hrvati, koje stigoše najveće časti. Svi Španjolski gradovi imaili su za poglavare Hrvate. Nu to nije trajalo dugo. Vlast Hrvata u Kordobi izazivala je nezadovoljstvo Arapa. Soliman je opet navalio na Kordobu. Wadha i njegovi Hrvati, tuđinci u dalekoj zemlji, nisu imali oslonca u narodu. U tom času uplašeni kalif Hešam II odluči izdati Wadha el Amerija i dade ga uhvatiti i ubiti. Na čast hadžiba Hešam II dade uzvisiti tada drugog Hrvata - plemenitog i hrabrog Hairama«. Nu Soliman provali u grad. Hairam i njegovi Hrvati hrabro su se odupirali osvajaču, ali je Soliman bio jači. Čim je ušao u grad, dade pogubiti Hašema II. S njim je izumrla dinastija Omejevića. Nakom njegovog pada Španjolskom su još dugo bijesnili građanski ratovi.
Još se je jedam Hrvat digao u Španjolskoj do velike časti.
To je bio Zohair Alameri. Godine 1018. dobio je u namjesništvo grad Denia, a zatim je stekao Almeriju i istočno španjolsko primorje od Murcija do Almerije s cijelim Baleanskim otočjem. Vladao je dugo i sretno sve do svoje smrti god. 1041.
Klaićeve podatke iz 1903. potvrđuje i dr. Lavoslav Glesinger, koji je u »Jevrejskom almanahu« 1955/1956. (izdanje Saveza Jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd) objavio raspravu »Jevreji i Hrvati u arapskoj Španiji«. Dr Glesinger spominje velike zasluge na kulturnom polju kalifa Abderahmana III (912-961), koji je u Kordobi osnovao znamenitu znanstvenu Akademiju i koji je podupirao znanost i umjetmost kao nijedan evropski vladar onog doba. Spominje i njegovog nasljednika al-Hakama II (961-976). Kordoba je u njihovo doba, kao središte cijelog islamskog zapada, bila grad od milijun žitelja, s tri tisuće mošeja i tri stotine javnih kupališta. Dr Glesinger veli, kako je čudno to, da je u tom velikom kulturnom radu udio samih Arapa bio relativno malen, da su kulturni život stvarali uglavnom tuđinci. »Od tih stranih elemenata«, veli dr Glesinger, najvažndji su bili Jevreji i Sloveni, a među ovima osobito Hrvati«.
Nadalje dr Glesinger govori o udjelu Židova u arapskoj Španjolskoj, da je to jedna od najsjajnijih stranica zajedničke židovsko-arapske suradnje i židovske povijesti uopće. Veliku ulogu u Kordobskom kalifatu igrao je Židov Hazdaj ibn Šaprut, moćni državnik, liječnik i kulturni radnik i znamenita poliglot. U njegovo doba povijesni izvori bilježe posjet delegacije bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta, koja je stigla u Kordobu godine 949. Godine pak 953. došla je u Kordobu i delegacija hrvatskog kralja, u kojoj su bila i dva poslanika Židova, Mar Saul i Mar Josef, koji su bili u diplomatskoj službi hrvatskog kralja kao znalci jezika i vješti i naobraženi ljudi u svemu. Mar Saul i Mar Josef pripovijedali su, Hazadaj ibn Saprutu o nekom slijepom Židovu, koji je nedavno došao u Hrvatsku iz države Hazara za koju se je Hazdaj veoma zainteresirao. Hazdaj je poslao po Mar Saulu i Mar Jozefu pismo za hazarskog cara, u kojem spominje, da je primio poslanstvo »njemačkog cara, kralja Hrvata i bizantskog cara«. Hrvate ovdje Hazdaj naziva Hagebalim.
Dr. Lavoslav Glesinger piše nadalje, da su doticaji među Hrvatima i Kordobskim kalifima bile veoma žive i da su započele još za kralja Tomislava.
I on govori o hrvatskoj straži počev od kalifa al-Hakama (796-822). Nadodaje, da je najviše Hrvata došlo u arapsku Španjolsku u doba kalifa Abderahmana III, koji je imao osobito dobre veze s hrvatskim vladarima, te da su medu Hrvatskom i Španjolskom bile tada veoma žive trgovačke sveze, a da su u tomu i Židovi imali znatan udio. U takvim prilikama dakako da su obadva vladara morali često slati poslanstva s darovima jedan drugom. Glesinger spominje, da se o Hrvatima tog doba nalaze vijesti kod arapskih pisaca al-Farganija, al-Horamiija ibn Hordabe, a o Hrvatskoj je pisao i španjolski Židov Ibrahim ibn Jakub.
Kako Hazdaj ibn Šaprut naziva Hrvate imenom Gebalim, dugo se je u znanosti vodila diskusija, je li se to ime doista odnosi na Hrvate, nu danas je dokazano, da se »pod tim nazivom mogu razumijevati samo Hrvati, što je, uostalom, istaknuo još u prošlom stoljeću veći broj uvaženih stranih autora«, veli dr. Glesinger. Dodaje, da se tim najviše bavio Rački, koji je preveo riječ GEBALIM kao gorani te da riječ Hrvat dolazi od riječi Gora tj. točnije Hora. U davnoj prošlosti svijeta postojao je narod Hora ili Hara, koji je doašo u Iran iz Horezima, s istoka, s obale Aralskog jezera, pradomovine Arijaca, a to su bili preci naših današnjih Hrvata. Iz Irana su došli na Kavkaz, a onda su prešli Don, zatim stigli do obale Jadrana. Kod Arapa postoji riječ Gebalim isto kao i kod Hebreja. Pod tim imenom spominje se narod Gebalim u Starom zavjetu, u knjizi proroka Ezekijela i u Psalmima Davidovim. Dr Glesinger se poziva na studiju Vladimira Mažuranića u Kolu 1927. i na židovske pisce Schwarza, Caiderotna, Diamanta i Sika.
HISTORICUS II
Hrvatski književni list, 1969.
Priredila D. Gaupp
|
