- Interes Rusa za Hrvate, ali i obratno, uistinu ima dugu tradiciju koja seže u vremena od prije tristo-Äetiristo godina. Iako je dojam da su Hrvati daleki i nezanimljivi Rusima, da su im bliži Srbi i Crnogorci, mene su privukle te neke davne veze koje imaju vrlo zanimljive politiÄke i kulturoloÅ¡ke korijene - kaže na poÄetku razgovora profesor Alimov koji je svoju knjigu predstavio na Kliofestu u Zagrebu gdje je bio gost hrvatskog povjesniÄara Damira AgiÄića.
Ruska slavistika oformljena je u drugoj polovici 19. stoljeća. To je bilo vrijeme procvata ruske slavistike, tada se pojavljuju i prvi radovi ruskih slavista o Hrvatskoj i Hrvatima. Naime, Hrvatska je bila zanimljiva Rusima ne samo kao slavenska zemlja, već kao prva slavenska zemlja koja je prihvatila kršćanstvo te prva među Slavenima koja je osnovala neku vrstu državne tvorevine. To nije bio interes samo prema Hrvatskoj kao takvoj nego preko toga i prema svojim slavenskim korijenima.
U Sankt Peterburgu 1880. godine izlazi knjiga Konstantina Grota - “Izvješća Konstantina VII. Porfirogeneta o Srbima i Hrvatimaâ€. (Rusi Porfirogeneta nazivaju - Konstantin Bagrjanorodni). KonaÄno, mogu upozoriti i na to da jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državnosti od ranoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Hrvatska je nakon sklapanja unije s Ugarskom 1102. godine cijelo vrijeme, ma pod Äijom vlašću bila, koliko-toliko zadržavala neke oblike i atribute samostalnosti i državnosti. To je jako bitno i važno za shvaćanje i prouÄavanje Hrvata i Hrvatske. U Europi nema puno naroda koji se mogu pohvaliti tako dugom tradicijom kontinuirane državnosti. I ta Äinjenica “državne dugovjeÄnosti†ima važnu ulogu za oÄuvanje hrvatskog identiteta, ali i za postojanje stabilnih kanala komunikacije izmeÄ‘u Rusije i Hrvatske kao dviju starih europskih država.
No taj interes prema Hrvatima i južnim Slavenima bio je povezan i s politikom carske Rusije za proširenjem utjecaja na te narode i zemlje u sklopu njene velikodržavne politike.
Da, i to je imalo utjecaj. Ruska politika od sredine 19. stoljeća aktivno se bavila naÄinima utjecaja na južnoslavenske zemlje u sklopu “prodora na Balkanâ€. I taj politiÄki interes utjecao je i na znanost i prouÄavanje povijesti, druÅ¡tvenih odnosa i kulture južnih Slavena. No nakon Oktobarske revolucije, ruska slavistika doživjela je veliki udarac, upravo zbog toga. Naime, slavistiku su tada smatrali reakcionarnom znanošću i poistovjećivali je s imperijalnom politikom carevine. No već u 30-im godinama 20. stoljeća, politika se mijenja, jer i SSSR, kao zemlja s ambicijama velesile, uviÄ‘a svoj interes i želi povećati utjecaj na slavenske zemlje.
Je li ideja slavenskog jedinstva i panslavizam zapravo produkt te carske politike?
- Ne može se to tako jednoznaÄno reći, prije bih rekao da je carevina, za svoje potrebe, iskoristila takve težnje kod Slavena. Ovdje bi trebalo naglasiti jednu važnu Äinjenicu. Rusija, kao i Srbija, pripada bizantskom civilizacijskom i vjerskom krugu. Hrvatska je pak po svom civilizacijskom, kulturnom i vjerskom habitusu zapadnoeuropska zemlja. Posve je logiÄno da je ideja slavenskog jedinstva i jedne slavenske nacije i jezika, nastala i mogla nastati samo u zapadnom civilizacijskom okružju, jer se upravo u Zapadnoj Europi pojavila i sama ideja nacije (prvotno u renesansno doba u obliku tzv. „protonacionalnog diskursa“), koju su zatim prihvatili i ostali narodi diljem svijeta. Hrvati i ostali Slaveni koji pripadaju zapadnoeuropskoj civilizaciji na taj su se naÄin branili od germanskih, maÄ‘arskih i talijanskih utjecaja te su u idejama slavenstva tražili svoj identitet, svoju posebnost i konaÄno naÄin opstanka i oÄuvanja.
Možda i zato jer su bili malobrojni i bez svoje države izloženi asimilacijama?
- Naravno da je i ta Äinjenica imala utjecaj, pogotovo kad su „stavili na papir“ i vidjeli koliko Slavena ima. Zato nije Äudno da je pod tim utjecajima ideja južnoslavenskog ujedinjenja, odnosno ideja jugoslavenstva nastala baÅ¡ u Hrvatskoj. No, ona nije nikla, kako mi u Rusiji, kažemo, na pustopoljini, ni iz Äega. Hrvatski intelektualci i humanisti su u doba „protonacionalnog diskursa“ odigrali kljuÄnu ulogu. Naime, joÅ¡ je u 16. stoljeću Vinko Pribojević u svom poznatom djelu o podrijetlu Slavena ne neki naÄin potaknuo ideju o jednom slavenskom narodu te doprinjeo raÄ‘anju panslavenske ideje. Tu je i DubrovÄanin Mavro Orbini Äije je znaÄajno djelo „Il Regno degli Slavi“ (Kraljevstvo Slavena) iz 1601. prema ukazu cara Petara Velikog prevedeno na ruski i tiskano 1722. godine u Sankt Peterburgu. Zato možemo reći da rusko-hrvatske veze i interes Rusije za Hrvatsku sežu joÅ¡ od vremene poÄetka 18. stoljeća. Naime, u Rusiji tada nije bilo tih i takvih ideja, Äak su joj bile strane. Ona se tek iz Hrvatske upoznala, da tako kažem, s idejom slavenskog jedinstva i problematikom slavenskih veza. Hrvati dakle imaju ulogu u jaÄanju ruske općeslavenske svijesti.
Kada govorimo o tim drevnim hrvatsko-ruskim vezama, odmah nam na pamet pada tragiÄna sudbina Juraja Križanića, kojeg ne možemo izbjeći.
- I s pravom ga ne možemo zaobići. Postoje povijesna „nagaÄ‘anja“ da su reforme Petra Velikog bile nadahnute izmeÄ‘u ostalog i idejama Juraja Križanića. Naime, u 18. stoljeću Rusija se otvara zapadu i želi biti dio europske kulture i odnosa. Osjećao se utjecaj zapada na istok, a Hrvatska je, kako vidimo, u tome, kad je Rusija u pitanju, imala znaÄajnu ulogu.
No ideja slavenskog jedinstva se ipak nije primila, ali Äesto su se ideoloÅ¡ki i politiÄki slavenski korijeni Hrvata osporavali. Jesu li po vama Hrvati – nesporno slavenski narod?
- Å to je to slavenski narod? Moramo se prvo dogovoriti o terminima. Ako pod slavenskim narodom smatramo nekoga tko govori slavenskim tipom jezika i ima slavensku svijest, onda su Hrvati nesporno Slaveni, ali ako mislimo na neke druge parametre osim svijesti i jezika, onda moramo biti oprezniji jer se Äesto radi o predodžbama koje su vrlo daleke od znanosti. Puno toga je, kako ste i rekli, u suvremenosti te tijekom povijesnog razvoja ideologizirano i politizirano, ali to se ne može uzeti kao znanstvena kategorija. Mi danas nismo sigurni, iako se o tome Äesto govori kao o Äinjenici, da je postojala nekakva slavenska pradomovina. Ne znamo je li postojao jedini slavenski etnos, kao i to je li uopće bila seoba Slavena, u smislu kako se o tome govori: “stari Slaveni su iz svoje pradomovine krenuli i naseli se u sadaÅ¡njim krajevimaâ€. Sklon sam teoriji da nije bilo seobe u tom smislu, nego se radi o postupnom Å¡irenju slavenskog identiteta meÄ‘u heterogenim populacijama. KonaÄno, ovdje su već živjeli neki narodi i kulture. Sada je pitanje jesu li oni i pod kojim uvjetima preuzeli taj identitet te “progovorili†slavenskim jezikom.
ZnaÄi mislite da govoriti slavenskim jezikom nije potvrda neÄije pripadnosti slavenskom krugu?
- Problem nastanka slavenskog jezika je, takoÄ‘er, posebno pitanje koje treba odvojiti od pitanja nastanka slavenskog identiteta. Mi ne znamo niti možemo biti uvjereni da su ljudi koji su govorili slavenskim jezikom sebe nazivali Slavenima. Možda su Slavenima sebe prvotno nazivali oni koji uopće nisu govorili slavenskim jezikom. Mi nismo sigurni u mnoge stvari vezane uz podrijetlo Slavena. Vode se mnoge diskusije o tome kada se uopće pojavila slavenska svijest, kada se pojavio slavenski jezik i kako se on Å¡irio. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se slavenski jezik Å¡irio jer su doÅ¡li Slaveni. Možda se Å¡irio kao jezik politiÄke infrastrukture i konjunkture te je preko toga dolazilo do slavenizacije stanovniÅ¡tva. Slavenskim jezikom je možda govorila tek manja, ali politiÄki utjecajna skupina ili tadaÅ¡nja elita - vojna i politiÄka.
Iako su Hrvati smatraju Slavenima, zna se da njihovo ime nije slavenskog podrijetla i korijena te da je zapravo iranskog korijena?
- Da, to ime nema veze sa slavenskim imenom ili toponimom, ali to opet ne znaÄi da su Hrvati koji su ga, iz nekog razloga uzeli kao etniÄko, istog podrijetla kao i to ime. Ime Hrvat je vrlo staro. Najargumentiranija teorija, od mnogih koje postoje, da je iranskog podrijetla. Postoje razne etimologije o tome Å¡to to znaÄi, ali najstariji poznati spomenik spominjanja imena Hrvata su Tanajske ploÄe iz 2-3 stoljeća koje su pronaÄ‘ene u blizini ruskog grada Azova. Tko su bili ti Hrvati, mi ne znamo, jer je “Horvatos†u tim natpisima osobno ime.
ZnaÄi nije etnos?
- Može biti i etnos ako je to ime bilo etniÄkim “nadimkomâ€. Možda su ljudi s imenom „Horvatos“ koji se spominju na Tanajskim ploÄama bili podrijetlom iz nekog plemena, roda, klana Hrvata. No, ne možemo biti sigurni da je tada postojao takav narod. Ime Hrvata kasnije se susreće u 9. stoljeću i postavlja se pitanje - postoji li veza izmeÄ‘u pojave imena koje se spominje u 3. stoljeću i Hrvatima ranog srednjeg vijeka. Osobno sam sklon tezi da je u vrijeme postojanja Avarskog kaganata u 6 – 8 stoljeću ime Hrvat moglo imati socijalnu konotaciju. Možda su se tako zbilja nazivali vojnici, neke graniÄne ili nekakve druge postrojbe.
Naime, ime Hrvat susrećemo u mnogim dijelovima tadaÅ¡njeg “slavenskog svijeta†i to na velikom podruÄju od ukrajinskih Karpata do Å lezije u Poljskoj te na podruÄju povijesne Karantanije i danaÅ¡nje Crne Gore. Tako Å¡iroko podruÄje tog imena prvo oznaÄava da je to ime bilo jako važno u ranom srednjem vijeku, a možemo s dosta sigurnosti tvrditi da su pripadali eliti, odnosno viÅ¡em socijalnom sloju te da su najvjerojatnije bili vojnici. Dakle, sklon sam tvrdnji da se ime Hrvat prvo pojavilo kao socijalna kategorija i to kao naziv nekih vojnih postrojbi u vrijeme avarske države.
Nakon raspada Avarskog kaganata poÄinje novi period u identitetu Hrvata te iz socijalnog miljea to ime postaje sve viÅ¡e etniÄka odrednica. Formiranje ranosrednjovjekovnog naroda Hrvata nije bioloÅ¡ki proces, Äak nije ni kulturni proces, već socijalno-politiÄki. Izgleda da je odluÄujuću ulogu u formiranju hrvatskog identiteta u ta vremena odigrala ta politiÄko-vojna elita. Tako da tu viÅ¡e možemo govoriti o etnopolitiÄkoj zajednici nego o etniÄkoj, ali to je bilo uobiÄajeno za ranosrednjovjekovnu Europu kao Å¡to nam pokazuju primjeri Gota, Langobarda, Franaka koji su takoÄ‘er bili etnopolitiÄke zajednice. Hrvati su u uvjetima vrlo teÅ¡kog i moćnog politiÄkog okružja - Franci, Bizant, Avari - stvorili vlastitu politiÄku tvorevinu, a njeni lideri, kneževi i velikaÅ¡i, formiraju hrvatsku svijest i identitet.
Može li se govoriti da su Hrvati i Srbi u ta pradavna vremena bili jedno pleme, da su u ove krajeve stigli zajedno te da su se tek u povijesnim i politiÄkim okolnostima i uvjetima razvili u razliÄite narode?
- S velikom sigurnošću možemo tvrditi da ni u ta pradavna vremena Hrvati i Srbi nisu bili jedno pleme. Oni su graniÄili jedni s drugima, prožimali se stoljećima, ali nema nikakvih dokaza da su ikad bili neko zajedniÄko pleme ili klan. Istina, iz spisa Konstantina Porfirogeneta znamo da se pojava Srba na Balkanu poklapa s dolaskom Hrvata, u vrijeme bizantskog imperatora Heraklija I. No, kao Å¡to sam rekao - teorija nekakve masovne seobe naroda viÅ¡e nije aktualna. Sumnja se da je doÅ¡lo do nekakvih masovnih migracija, kako se to objaÅ¡njavalo u 19. stoljeću. Po meni glavnu ulogu u ta vremena igrali su socijalno-politiÄki procesi i motivi. Upravo zato možemo govoriti o sliÄnosti u nastanku naroda i ranih srednjovjekovnih država Hrvata i Srba, ali etnogeneza ta dva naroda je razliÄita. No, kako je slavenski jezik bio raÅ¡iren u vrijeme Avarskog kaganata i to već u 6-7 stoljeću, taj se jezik putem elite poÄeo koristiti i u srednjovjekovnoj Hrvatskoj kao i srpskoj državi. I to Å¡to su ta dva jezika sliÄna nije nikakvo Äudo.
Kod nas je stalni spor oko te povezanosti Hrvata i Srba, pogotovo putem i preko istog ili sliÄnog jezika, a to je Äesto bilo u novijoj povijesti razlog za mnoga zbližavanja, ali i vrlo tragiÄna udaljavanja.
- Ova teza o navodnoj povezanosti Hrvata i Srba potjeÄe uglavnom iz 19. stoljeća, kad se formiraju moderne nacije. Prema teorijama iz prve polovice 19. stoljeća, kao glavni temelj za formiranje nacije smatrao se jezik. To je tzv. „njemaÄka koncepcija nacije“. Smatralo se da ako na nekoj teritoriji postoje sliÄni dijalekti i jezici, onda se radi o jednom, odnosno istom narodu. Upravo na toj „jeziÄnoj teoriji“ rodila se pogreÅ¡na teza da su Hrvati i Srbi isto pleme i da su nekad bili isti narod. Ova teza ne uzima u obzir Äinjenicu da u srednjem vijeku svijest o pripadnosti se formirala socijalno-politiÄkim kriterijima, a ne prema jeziku.
U srednjem vijeku seljaÅ¡tvo vrlo Äesto uopće nije imalo etniÄku svijest, već su osjećali pripadnost rodu ili zaviÄaju, Äak ne toliko svom vladaru. Svijest o pripadnosti vladaru imali su viÅ¡i slojevi druÅ¡tva, ratnici, svećenstvo ili po tadaÅ¡njim uzusima Å¡kolovani ljudi, kod njih se formira ta svijest i identitet koji možemo uz neke rezerve interpretirati kao etniÄki. “JeziÄna teorija†je bila vrlo popularna upravo u srednjoj Europi, odnosno Austro-Ugarskoj, ali istodobno je forsirala etniÄki antagonizam jer je povezivala neki jezik ili grupu dijalekata samo s jednom zamiÅ¡ljenom nacijom dakle „nacionalnim projektom“.
Intelektualci 19. stoljeća su na razne naÄine vidjeli konture svojih nacija, stvarajući time razliÄite nacionalne projekte na jeziÄnoj osnovi. Zbog sliÄnosti hrvatskog i srpskog jezika, njima se Äinilo da su Hrvati i Srbi jedan narod, Å¡to je takoÄ‘er rezultiralo u nastanku odgovarajućih nacionalnih projekata poput onog jugoslavenskog. No, taj jeziÄni pristup bio je savrÅ¡eno neadekvatan povijesnoj stvarnosti jer, kako sam rekao, on je bio u suprotnosti sa svim prethodnim razvojem Hrvata i Srba i njihovih identiteta.
U Hrvatskoj, ali i Srbiji, danas napadaju politiÄko-kulturoloÅ¡ku ideju Jugoslavije i južnoslavenstva iako je ona nastala baÅ¡ u glavama hrvatske inteligencije 19. stoljeća.
- Ja se držim one da povjesniÄar treba razumjeti politiÄki kontekst kada se neÅ¡to zbivalo, a ne tumaÄiti dogaÄ‘aje s naknadnom pameću ili dnevnopolitiÄkim i ideoloÅ¡kim potrebama. Trebamo shvatiti tadaÅ¡nje okolnosti i njihove tadaÅ¡nje potrebe. ObjaÅ¡njavati iz danaÅ¡nje perspektive zaÅ¡to je neÅ¡to bilo u 19. stoljeću kada su politiÄke okolnosti bile drugaÄije nije korektno. Hrvati neće niÅ¡ta izgubiti na svom identitetu ako ne negiraju da je ideja južnoslavenskog ujedinjenja nikla u Hrvatskoj jer su za to postojali objektivni razlozi. Bilo je to vrijeme formiranja modernih nacija. Hrvati nisu imali svoju neovisnu državu, a bili su izloženi i pokuÅ¡ajima asimilacija većih naroda u okruženju. A kako sam rekao, “jeziÄna teorija†nacije bila je tada aktualna u cijeloj srednjoj Europi. Hrvati su tada tražili naÄin da se obrane od asimilacija težnjom da okupe pod jednom kapom sve one koji govore isto ili sliÄno. Oni su tom idejom spaÅ¡avali hrvatski opstanak i identitet. Možda onima koji su imali loÅ¡e iskustvo s jugoslavenstvom to može biti Äudno, ali iz perspektive 19. stoljeća nije.
Vlado Vurušić, jutarnji.hr
|
