|
Nakon što je Milošević bio odveden u Haag, a Srbijom
pirnuo liberalni vjetrić, u beogradskoj je Politici u
jesen 2002. objavljen veliki intervju s povjesničarom i
urednikom školskih knjiga. Tada još relativno slabo
poznata novinarka pitala je nadobudnog povjesničara,
koji se nekoliko godina poslije proslavio svojim romanom
o ratnom pohodu srpskih rezervista na Zagreb, o svemu i
svačemu, a najviše o raskoraku između spoznaja do kojih
je došla historiografska znanost i uvriježenih mitskih
priča koje zapljusuju pučku i masovnu kulturu, pa i
udžbeničku literaturu.
Radije
vjerujemo - objasnio je svojoj sugovornici tada
četrdesetgodišnji urednik udžbenika u državnoj
izdavačkoj kući, koji je prva radna iskustva stekao
kao kustos u beogradskom Židovskom muzeju i Zadužbini
Karađorđevića na Oplencu - u mitove i glupe stereotipe
nego u znanstveno dokazane povijesne činjenice. |
Navodeći primjere, rekao je da su Hrvati u srednjem
vijeku ne samo imali svoju državu, nego da je ta država,
usuprot općem uvjerenju u Srbiji, starija od srpske! K
tome je dodao da je Hrvatska u zajedničku jugoslavensku
državu 1918. ušla kao država koja ni u vrijeme dok je
bila pod sizerenskom vlašću Beča i Pešte nije izgubila
svoju državnost. Kao što je tu državnost, dosolio je
historičar, zadržala i u razdoblju nakon 1945. unutar
Jugoslavije, sa svojim granicama i pravom na
odcjepljenje i neovisnost, što ga je iskoristila 1991.
To su historiografske činjenice i s tim činjenicama
valja upoznati djecu u školama, a ne im lagati i
govoriti koještarije.
Na istinoljubivog i odvažnog urednika
digla se kuka i motika - što je njemu poslužilo kao
građa za novi roman (objavljen ove godine) - ali je
on, unatoč velikim pritiscima, uspio sačuvati i
profesionalni ugled i egzistenciju. U prilog mu je
išlo i to što je Milošević bio u zatvoru, a Đinđić još
nije bio ubijen.
Ali, zašto o svemu tome govorim,
danas, s debelim zakašnjenjem? Zato što priča dobro
pogađa u osjetljivo mjesto hrvatsko-srpskih odnosa,
sada i ovdje.
Na stranu formalna priznanja i formalni odnosi, ali
neprilika je u tome što dobar dio srpskih političkih
elita i dalje na Hrvatsku i Hrvate reagira onako kako
je srbijanska javnost reagirala na bizarnu tvrdnju
svog povjesničara da hrvatska država postoji i da je
starija od srpske! Ne priznaje ih!
Od srednjeg
vijeka do Oluje, uvijek isto. Hrvati? Tko? Vjerojatno
mislite na Srbe latinskog vjerozakona? Grijeha,
dakako, ima i na hrvatskoj strani, ali drugačije
vrste. Ovdje nitko ne dovodi u pitanje postojanje Srba
i Srbije, no ima nerazumijevanja kad je, npr., riječ o
srpskoj manjini u Hrvatskoj. Ne priznaje se dovoljno
da pravo hrvatskih Srba na razliku nije hir, nego
izraz nacionalnog identiteta.
Hrvati i Srbi, dva stara i različita naroda, otkad
su se napokon razgraničili, ne moraju biti ni u kakvim
odnosima premda bi bilo dobro da budu u normalnim, ali
u kakvim god relacijama bili, mudro bi bilo obostrano
priznanje da su glupi stereotipi i koještarije,
nekorisni.
Josip
Pavičić
Večernji list,
16.08.2011.
|
