Ono što je Ante Starčević osmislio kao program hrvatske
nacionalne ideologije stotinu godina poslije Franjo
Tuđman je s velikim uspjehom i realizirao. Upravo su
suprotne silnice, koje je koristio za stvaranje države,
nakon njegova odlaska, pokrenule procese, koje danas
prepoznajemo kao sustavno razdržavljenje nacije. Kako bi
zaustavio to sve snažnije rashrvaćivanje, jedan je drugi
časni čovjek, Milan Vuković, pokrenuo godišnje susrete
povjesničara, publicista i književnika, koji se već
četvrtu godinu okupljaju u Velikom Trgovišću, rodnom
mjestu prvoga hrvatskog predsjednika, gdje izlažu svoja
najnovija istraživanja o cjelokupnoj hrvatskoj povijesti
te i na taj način potiču ustanove i pojedince da
afirmiraju nacionalnu povijest i kulturu.
Njihova izlaganja svake godine izlaze
u zborniku radova, a ove vam godine predstavljamo 4.
zbornik, u kojem je objavljeno 20 radova,
razdijeljenih u tri cjeline - hrvatska povijest od
1990. i Domovinski rat, hrvatska povijest 20. stoljeća
i hrvatska povijest kroz stoljeća. U dijelu koji se
bavi suvremenom poviješću sedam je auktora: Ivo Rendić
Miočević, akademik Stanko Popović, Božo Žepič, I van
Strižić, Mate Kovačević, Stjepan Šulek i Tomislav
Marijan Bilosnić. Oni pišu o suvremenim pojavama,
kojima smo i sami svjedoci.
Ivo Rendić
Miočević se bavi aktualnim učenjem hrvatske povijesti
aktualnim učenjem hrvatske povijesti, koje je danas,
po njegovu mišljenju, u našim školama takvo da vodi
poništavanju nacionalne memorije. Svoju raspravu
zaključuje kako učenje povijesti koje se nameće
hrvatskom obrazovnom sustavu učenike osuđuje na
zaborav, a nacionalnu memoriju poništava.
Akademik Stanko Popović u maestralnoj raščlambi piše
o položaju Republike Hrvatske koja se našla na
raskrižju između Europske unije i balkanske igmanske
inicijative. Podsjeća na dvije političke struje - onu
koja budućnost Hrvatske kao suverene države vidi u
Europskoj uniji te manje skupine, koja poticana iz
inozemstva Hrvatsku gura u zapadni Balkan. U svom
tekstu akademik Popović je dotaknuo cijeli niz
problema koji i danas opterećuju hrvatsku državu - od
specijalnoga rata protiv Hrvatske do pitanja Haaškoga
suda i njegovih presuda hrvatskim generalima.
Božo Žepić kao da nastavlja temu koju je započeo
akademik Popović te raščlanjuje pitanje dvostrukih
mjerila međunarodne zajednice prema Hrvatima, te tako
činila niz pogrješaka s nesagledivim posljedicama.
Prof. Žepić smatra kako je krajnje vrijeme da se
zapitamo zašto smo kao narod i država u nemilosti te
koliko smo samo tomu doprinijeli, a koliko su u
pitanju njihove predrasude i drugi razlozi.
Ivan Strižić piše o agresiji na Hrvatsku, njezinoj
političkoj podlozi ali i čimbenicima koji i danas
djeluju kako bi ratni neuspjeh nadoknadili svojevrsnom
političkom agresijom koja i danas traje.
Autor ovoga osvrta piše o teorijskoj
podlozi političkoga djelovanja dr. Franje Tuđmana,
koja je, kao vizija u stvarnost dolazi iz njegova
historiografskoga rada.
Stjepan Šulek analizira hrvatske
prijatelje i one druge, s posebnim osvrtom na poticaje
iz vanjske politike. Posebno su vrijedna Šulekova
opažanja medijskoga, humanitarnog i političkog
djelovanja.
Tomislav
Marijan Bilosnić piše o Franji Tuđmanu i Zadru te
predsjednikovu shvaćanju zadarskoga područja. Tuđman
je Zadar i njegov širi prostor, kako ističe Bilosnić,
držao "postojbinom hrvatske državnosti". Bilosnić
smatra kako je Tuđman kao povjesničar dobro znao da
Hrvati, ako ne riješe oslobođenjem Domovine i pitanje
nacionalnoga identiteta da kao narod sutra ne možemo
ravnopravno razgovarati s modernim svijetom.
Hrvatskom povijesti 20. stoljeća bavi se 10 autora:
Marko Samardžija, akademik Dubravko Jelčić, Pavao
Galić, Mato Artuković, akademik Petar Strčić, Stipan
Trogrlić, Trpimir Macan, Milan Vuković, Zlatko Begonja
i fra Andrija Nikić.
Prof. Marko Samardžija piše o
historiografskoj prosudbi Franje Tuđmana, o
zagovaranju unifikacije hrvatskoga i srpskog jezika
kao sastavnici politike unitarnoga jugoslavenstva.
Samardžija je pokazao kako je Tuđman još potkraj 50-ih
godina bio potpuno svjestan važnosti jezičnoga
pitanja, no konstatira kako je šteta što se i u
nastavku svoje disertacije nije osvrtao na jezičnu i
pravopisnu problematiku. Samardžija zaključuje kako je
Tuđman kao državnik taj "propust" obilato nadoknadio
stvaranjem samostalne hrvatske države, u kojoj se kao
i o svemu drugom može slobodno pisati.
Akademik Dubravko Jelčić piše o časopisu "Kritika" kao oazi
slobodnoga mišljenja. U tekstu navodi brojne suradnike, ali piše i o napadajima
na Maticu hrvatsku. Posebno se osvrće na Tuđmanove priloge u časopisu, koji čini
se ni danas nisu ništa manje aktualni, a Jelčić smatra kako povezani u cjelinu
svojim temama, pristupom, mislima i prosudbama spadaju u red najsmjelijih i naj
slobodoumnijih tekstova, koji su objavljeni u jugokomunističkom carstvu zla.
Pavao Galić piše o
talijansko-talijanaškom iredentizrnu u Zadru između
dvaju ratova i nakon Drugog svjetskog rata, a tekst
donosi presjek talijanskih prisezanja za hrvatskom
obalom sve do danas.
Mato Artuković piše o dr. Josipu
Franku i frankovcima u Tuđmanovu djelu te zaključuje
kako Tuđmanova ocjena Josipa Franka ne bi izdržala
današnju kritiku. Tuđmanova knjiga je nastala u svoje
vrijeme, no unatoč tomu, dao je ne samo velik broj
podataka nego i smjernice koje su mogle dovesti do
objektivnijega pogleda na Franka, smatra Artuković.
Akademik
Petar Strčić piše o raspadima četiriju Jugoslavija
podsjećajući pritom na rađanje jugoslavenske ideje i
njezinu nesretnu realizaciju.
Stipan
Trogrlić piše o mons. Boži Milanoviću i njegovoj
diplomatsko-političkoj borbi za hrvatske granice u
Istri 1945.-1956. Autor podsjeća i na hrvatska sela
koja su Sloveniji prepustile komunističke vlasti u
Hrvatskoj.
Trpimir
Macan piše o suđenju i akademskoj rehabilitaciji Đure
Stipetića. Podsjeća kako se tužitelji i sudci nisu
trudili utvrditi pravi značaj Stipetićeva javnoga
djelovanja niti ga raščlaniti u vremenu i prilikama.
Svoje su razloge, kako navodi, okrenuli proti njemu
zanijekavši mu ljudski, moralni i intelektualni
integritet, proglasivši ga fašistom. Stoga mu je,
smatra Macan i suđenje bilo namješteno.
Milan
Vuković piše o Tuđmanu i međunarodnoj afirmaciji
Hrvatske. Autor podsjeća na Tuđmanove riječi kako
Hrvatska po svom geopolitičkom položaju i svojoj
četrnaestoljetnoj povijesti pripada srednjeeuropskoj i
sredozemnoj kulturno-civilizacijskoj sferi te da je
politička povezanost s Balkanom bila samo kratka
epizoda u povijesti Hrvatske. Zato je Hrvatskoj
mjesto, smatrao je Tuđman, sa srednjoeuropskim
zemljama od Baltika do Jadrana.
Zlatko Begonja piše o političkim prilikama u
Zadarskoj nadbiskupiji tijekom II. svjetskog rata i u
neposrednom poratnom razdoblju. Zaključuje kako su
hrvatski svećenici, premda krajnje proskribirani od
komunizma i fašizma, uspjeli zadržati stalnu i vjernu
poziciju obrane narodnoga identiteta.
Fra Andrija Nikić piše o stradanju katoličkoga
pučanstva u Hercegovini, s posebnim naglaskom na
ružičku župu. U sklopu teksta donosi i svojevrsni
žrtvoslov župe.
U trećem dijelu knjige tri su
auktorska rada: Đure Vidmarovića, Lovre Botice
Tadinova i biskupa gospićko-senjskoga mons. Mile
Bogovića.
Đuro Vidmarović piše o Hrvatskoj
čitaonici u Lastvi u Boki kotorskoj, kao narodnosnoj
kulturno-prosvjetnoj ustanovi. Smatra kako je
ukidanjem "Hrvatske čitaonice" te formiranjem
"Jogoslavenskog doma" započeo proces nasilne
dekroatizacije u Lastvi, što je kasnije vodilo do
potiranja hrvatskoga identiteta u Boki kotorskoj.
Lovre Botica Tadinov kroz korčulanski
pogled piše o Talijanima i Dalmaciji te podsjeća na
cijeli niz istaknutih i manje istaknutih književnika,
koji jasno kroz cijelu povijest ističu hrvatski
identitet Dalmacije.
Mons. Mile
Bogović piše o usklađivanju hrvatskih državnih i
crkvenih granica podsjećajući na procese još od
rimskoga doba. Zaključuje kako na hrvatskom prostoru
nije nastalo jedno metropolitansko središte sve do
1852. kad Zagreb postaje nadbiskupisko središte, a
koje bi okupljalo sve Hrvate katolike. Politička pak
rastrganost hrvatskoga prostora, odnosno navezanost na
središta izvan Hrvatske, pokazuje zašto se među
Hrvatima razvijao provincijalni i kolonijalni
mentalitet, koji se, kako mons. Bogović ističe, i
danas osjeća.
Kako sam već istaknuo, zbornik je bogat raznovrsnim
temama iz hrvatske povijesti, a autori različitih
svjetonazora, historiografskih škola i pogleda u njem
analiziraju sve šira područja hrvatske povijesti
prateći kroz vrijeme i mijene sudbinu hrvatskoga
naroda. Za razliku od ranijih brojeva, ovaj zbornik je
nešto bogatiji i prosudbama o historiografskom djelu
dr. Franje Tuđmana. Upravo ta raznovrsnost te
različitost pristupa i stilova, koji su razumljivi
širem čitateljstvu, zbornik čine jedinstvenim
nastavkom četverogodišnjeg rada organizatora i
njegovih izlagača. Stoga ga srdačno preporučam
čitateljima i ljubiteljima hrvatske starine, ali i
svima onima koji se bave ili će se baviti javnim
radom.
Piše Mate
Kovačević
Hrvatsko slovo
27.04.2012. |
