Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli
odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina
ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog
toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te
im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata
uznemirio lokalno srpsko pučanstvo.
Ta presuda na snazi je i danas, u što su
se uvjerili potomci Zrinjana koji su se poželjeli vratiti, ali i Sisačka
biskupija, prigodom pokušaja početka gradnje katoličke crkve u Zrinu, na mjestu
stare crkve koju su partizani do temelja spalili i uništili 1943. godine.
Tragedija Zrina traje od početka rujna
1943. godine, kada je na blagdan Male Gospe, 9. i 10.
rujna 1943. gradić Zrin na Banovini uništen, većina
muškaraca odmah pobijena, a preostali stanovnici, žene
i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće,
škole, crkve, svi gospodarski objekti odmah su
uništeni u cijelosti, a da bi progon Hrvata iz Zrina
bio konačan, imovina im je svima oduzeta presudom
Kotarskog suda u Dvoru odmah nakon rata.
Ta sramotna presuda Kotarskog suda i
strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina
sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o
brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte,
traje i danas. Kolika je bila mržnja prema izmenu
Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti
promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su
u sebi imali pridjev Zrinski.
Zrinski Brđani postali su Šamarički
Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a
izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.
Rezultat nametnute tišine je da malo
tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu, a da se stanje
nije promijenilo niti do danas, svjedoči više
činjenica. Između ostalog, na dan tragedije Zrina u
Hrvatskoj nema nikakve komemoracije, na mjesto zločina
ne dolaze državna izaslanstva, zločina u Zrinu nema u
udžbenicima, čak je zaboravljena i stoji kao ruševina,
ogromna tvrđava, sjedište plemenitaške obitelji Šubić,
koja je po Zrinu dobila drugo prezime - Zrinski.
U Zrinu nema spomenika Nikoli Šubiću
Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda
rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu
slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.
Najvažniji dokaz da Hrvatska i dalje
provodi nametnutu šutnju o Zrinu je činjenica da je
još uvijek na snazi sramotna presuda Kotarskog suda u
Dvoru, kojom se konfiscira sva imovina Zrinjana i
zabranjuje njihov povratak u ovo mjesto.
O uzaludnim nastojanjima da se vrate u
Zrin, odnosno da ponište presudu suda u Dvoru na Uni o
konfiskaciji njihove imovine u Zrinu svjedoči svećenik
Ivica Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i 1943. bio
protjeran u Slavoniju.
- Pokušali smo tužbom za povrat
imovine srušiti ovu sramotnu presudu Kotarskog suda u
Dvoru. Nismo uspjeli, odbijeni smo, naša tužba
odbačena je kao neosnovana. Pozivam sve potomke
nekadašnjih stanovnika Zrina da se ujedinimo,
podnesemo zajedničku tužbu pa da vidimo hoće li nas i
tada sud moći tako jednostavno odbiti kao što je odbio
tužbu moje obitelji - ističe Ivica Petanjak.
Sisački biskup Vlado Košić, sa željom
da Zrin ne bude župa u kojoj nema niti jednog vjernika
katolika, jer se potomci stanovnika Zrina ne mogu
vratiti na svoju djedovinu, pokrenuo je inicijativu za
izgradju crkve S. Križa u Zrinu, kako bi se stvorili
uvjeti da se u Zrin vrati bar nekoliko obitelji
Hrvata. Međutim, izgradnja crkve u Zrinu neće biti
moguća dok se ne poništi presuda suda iz 1946. o
konfiskaciji imovine, jer je i zemljište na kojem je
nekada bila crkve Sv. Križa, konfiscirano.
Mate Piškor,
slobodnadalmacija.hr |
