Dvojica klasika njemačke literature Johann Jacob
Christophel von Grimmelshausen i Friedrich Schiller
opisali su u svojim djelima "Simplicissimus" i
"Wallenstein", među ostalim i zlodjela hrvatskih
ratnika, nazivajući ih najpogrdnijim imenima, ali njihov
način ratovanja nije bio ništa drukčiji od onoga ostalih
sudionika u toj "njemačkoj katastrofi". Prošle godine
berlinski "Die Welt" (09.02. 2013.) objavio je izvješće
u kojemu piše da su prema najnovijim znanstvenim
istraživanjima "mnogi opisi (Tridesetogodišnjega rata)
bili pretjerani ili izmišljeni", a to bi značilo
rehabilitiranje postupaka hrvatske konjice koja je na
njemačka poprišta došla iz Vojne krajine u kojoj su
katolički Hrvati ipak bili relativna manjina.
Na još žešći napad na Hrvate drznuo se jedan od
očeva tzv. znanstvenoga socijalizma Friedrich Engels
koji je nakon neuspjeha revolucije u "burnoj godini"
1848. šovinističkim riječima psovao slavenske narode
Austro-Ugarske Monarhije, posebice Hrvate, jer su se
borili na strani cara u Beču. Sin njemačkog
industrijalca i ideološki drug Karla Marxa pisao je
nakon neuspjeha ljevičarske revolucije u "Neue
Rheinische Zeitungu" od 1. siječnja 1849. sljedeće:
"Poraz radničke klase u Francuskoj i pobjeda francuske
buržuazije bila je istodobno pobjeda Istoka nad
Zapadom, poraz civilizacije od strane barbara. U
Vlaškoj su Rusi tlačili Rumunje uz pomoć svojih
pomoćnika Turaka ; u Beču su Hrvati, Panduri, Česi,
Serežani i ostala fukara udavili germansku slobodu, i
u tome trenutku (bečki) car je postao svenazočan u
Europi." Od slavenskih naroda Engles je cijenio samo
Poljake, ostale je smatrao "ostatcima naroda, osuđenih
na propast".
Komunisti u Hrvatskoj doslovnom su
glupošću shvatili Friedricha Englesa, uklonivši
spomenik velikoga bana Josipa Jelačića s njegova trga.
Danas bismo Englesove riječi mirne duše mogli označiti
"govorom mržnje". Na tragu svojih marksističkih
predhodnika istakao se poslijeratni njemački filozof
Ernst Bloch koji je u interviewu tjedniku "Der
Spiegel" (03.02.1975.) nazvao sve Hrvate "fašistima
ili barem polufašistima." Prosvjedi protiv te klevete
nisu urodili nikakvim rezultatom, jer kod ljevičara
riječ "fašizam" spada u najomiljenije oružje protiv
svih protivnika, pa su tako njemački komunisti između
dva rata svoje socijaldemokratske suparnike nazivali
"socijalfašistima" iako su se oni žestoko opirali
Hitlerovom nacionalsocijalizmu.
Da i veliki filozofi ponekad mogu biti
politički nepismeni i slabo obaviješteni vidi se u izjavi Jürgena Habermasa u
"Globusu" od 06.06.2014. kako je "Jugoslavija bila divan projekt ...da je
trebala ostati zajedno", pa je "Genscher napravio strahovitu pogrešku s preranim
priznanjem Hrvatske ." Svi povijesni dokumenti i sva politička saznanja govore
suprotno, pogotovo činjenice koje je Genscher objavio u svojim "Erinnerungen" -
Sjećanjima, Berlin, 1995.
S druge pak strane neki su pisci njemačkoga jezika s mnogo uviđavnosti pisali
o Hrvatima. Tako je Theodor Körner objavio dramu "Zriny" u kojoj slavi junačku
borbu i smrt Nikole Šubića Zrinskoga u Sigetu, temeljem koje je Ivan pl. Zajc
skladao svoju veoma omiljenu operu. Malo poznati austrijski književnik Friedrich
von Gagern ( 1882.-1947.) opisuje u svome romanu "Ein Volk" (Narod) stradanja
običnih hrvatskih i slovenskih ljudi pod tutorstvom odnarođenoga plemstva.
Gagern je bio izraziti "panaustrijski" domoljub ; možemo ga svrstati među one
intelektualce koji su sve do kraja Prvog svjetskoga rata vjerovali u opstanak
Austro-Ugarske Monarhije, ne shvativši da joj je "mrtvačko zvonce" zabrenčalo
davno prije toga, naime od kad su Mađari počeli kočiti svaku pomisao na
trijalizam, kojega je, navodno, podupurao prijestolonasljednik Franjo Ferdinand,
što ga je prije sto godina srpski terorist Gavrilo Princip usmrtio u Sarajevu, a
to je bio povod za izbijanje Prvog svjetskoga rata. Naziv "terorist" dao mu je
australski povjesničar Christopher Clark u svome monumentalnom djelu o "Velikom
ratu" , kako ga nazivaju angloamerički historičari, "The Sleepwalkers"
(Mjesečari).
Uspoređujući pisanje njemačkih i austrijskih autora razne vrste, možemo
ustvrditi da su nam Austrijanci bili nekako skloniji, ali više sentimentalno
nego politički. Tako je Hermann Bahr objavio svoje "Dalmatinsko putovanje",
doživljujući tu našu pokrajinu kao istodobno "svoju" i "tuđu". U to vrijeme
počelo se nazrijevati urušavanje Austro-Ugarske Monarhije, a da odgovorni u Beču
nisu znali ništa pametnije poduzimati nego spremati "preventivni rat" protiv
Srbije, poradi njezine penetrantne agitacije u pokrajinama zapadno od Drine.
Njemački povjesničar Konrad Clewing dokazuje u svojoj studiji "Staatlichkeit und
Identitätsbilldung", (Državnost i oblikovanje identiteta), München, 2001., da
Dalmacija nije bila ništa siromašnija od nekih drugih austrijskih pokrajina, ali
ipak je bila zahvaćena idejom jugoslavenstva kao malo koja druga hrvatska
zemlja. Vrijednu knjigu o Dalmaciji između dva svjetska rata "Dalmatien zwischen
den Weltkriegen" objavio je Aleksandar Jakir, a u Bonnu su bila održana dva
simpozija o Dalmaciji pod vodstvom, nažalost, prerano preminulog prof.
Willfrieda Potthofa. Odabrane radove s tih simpozija pod nazivom "Dalmatien als
europäischer Kulturraum", (Dalmacija kao europski kulturni prostor) Split, 2010.
publicirao je Filozofski fakultet Splitskoga sveučilišta s prilozima na
njemačkom, hrvatskom i engleskom jeziku.
Od posebne književne kakvoće putopis je njemačkog pisca Ernsta Jürgena
"Dalmatinische Aufenthalt", (Dalmatinski boravak), izdan 1934. u kojemu se divi
ljepotama Dalmacije, idealizirajući odnose između njezinih ljudi i prirode, ali
opaža i nešto posve političko, naime ugrozbe koje Dalmaciji prijete s Balkana.
Jürgen je inače bio veliki obožavatelj "čeličenja" ljudi u ratovima, što je
izazivalo ljutite kritike njemačkih pacifista, ali to nije smetalo literarnim
sladokuscima da ga cijene kao velikoga pisca. U poznim godinama njegova života
posjećivali su ga kancelar Helmut Kohl i francuski predsjednik Francois
Mitterand, slaveći ga kao zagovornika njemačko-francuskoga prijateljstva.
Nešto niži na književnoj skali, ali ipak zanimljiv, bio je humorist Alexander
Roda Roda, građanskim imenom Sandor Friedrich Rosenfeld, sin njemačkih Židova,
čiji je otac radio na imanju hrvatskog plemića grofa Pejačevića, pa je mladi
Alexander zavolio našu Slavoniju i Slavonce. Roda Roda bio je novinski
izvjestitelj prateći s lica mjesta događaje prigodom austro-ugarskoga
preuzimanja Bosne i Hercegovine kao i balkanske ratove. Bio je veoma kritičan
prema domaćim Srbima, pogrdno ih nazivajući da su "nekoč bili ljudi", što bi se
danas moglo označiti "govorom mržnje". Roda Roda morao je kao Židov pobjeći pred
nacistima u Ameriku gdje je preminuo samo tri mjeseca prije kapitulacije
Njemačke.
Veliki austrijski književni i društveni kritičar, Karl Kraus, objavio je
između 1915. i 1922. monumentalnu i time gotovo neizvedivu dramu "Die letzten
Tage der Menschenheit" (Posljednji dani čovječanstva) u kojoj spominje i Hrvate
kao stradalnike besmislena mrcvarenja na frontama Prvog svjetskoga rata.
Literarna kritika smatra da se Miroslav Krleža ugledao u Krausa pri pisanju
svojih antiratnih novela u zbirci "Hrvatski bog Mars", ali očito ga je još više
slijedio u polemikama kakve je Kraus pisao u svome časopisu "Die Fackel" (
Buktinja). Jedan drugi austrijski pisac židovskoga podrijetla, Manes Sperber,
doveo nas je u svome velikom romanu "Wie eine Träne im Ozean", (Kao suza u
oceanu) u razdoblje između dva svjetska rata, opisujući povijest izdaje ideala u
komunističkim partijama. U Sperberovu romanu susrećemo osim fiktivnih i stvarne
ljude kao, primjerice, vođu hrvatskoga naroda Vlatka Mačeka koji svojom mudrošću
u jednom dijalogu nadmašuje izmišljenog komunističkoga funkcionara, ali
stvarnost je bila okrutnija: njegova Hrvatska seljačka stranka raspala se u
travnju 1941. pod udarcima komunističkoga čekiča i ustaškoga nakovnja. Prema
Sperberu, partizanska borba nije završila oslobođenjem naroda nego novom
tiranijom. Ne možemo shvatiti zašto taj veliki roman još nije prevede na
hrvatski.
Poslije Drugog svjetskoga rata nije se ništa pozitivno moglo govoriti i pisati
o hrvatsko-njemačkim odnosima: rat je ostavio krvave tragove na obje strane. Tek
dugo nakon sukoba Staljina s Titom, (a ne obratno Tita sa Staljinom), nakon sve
većega dolaska njemačkih turista na hrvatskim Jadran i odlazaka tzv.
gastarbajtera, uglavnom iz pasivnih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u
Njemačku, počeli su se pomalo odmrzavati odnosi između dviju država, a da
Hrvatska u tome nije nikad spominjana. Imidž Hrvata u Njemačkoj zapravo nije
postojao, odnosno sve je bilo "jugoslawisch" i "serbokroatisch". Pisalo se o
Dalmaciji i Istri kao da nisu hrvatske pokrajine.
Slika o Hrvatskoj počela se mijenjati
na bolje tek kad su se u njemačkim medijima pojavili izvrsni i neovisni
novinari, da spomenemo samo neke, kao Johann Georg Reißmüller, Viktor Meier,
Carl Gustaf Ströhm i Hans Peter Rullmann. Reißmüller je u časopisu "Merian"
morao upozoriti njemačke turiste riječima: "Dalmatien ist auch Kroatien",
(Dalmacija je također Hrvatska). U svojim političkim raščlambama spomenuti su
novinari stalno pisali o Jugoslaviji kao heterogenoj zemlji, s nerješenim
nacionalnim pitanjima, (posebice Hrvata i kosovskih Albanaca), s beogradskim
centralizmom koji je gušio sve napredne ideje, sa stalnim reformama koje nisu
donijele gospodarski napredak. Ali, da ne bude zabune, gotovo ni jedan od njih,
iznimka je bio Rullman, dugo vremena nije napisao ni jednu rečenicu kako
Jugoslavija nema budućnosti. U svojoj knjizi "Jugoslawien nach Tito", (
Jugoslavija poslije Tita) , Ströhm tvrdi da bi "opstanak Jugoslavije bio u
interesu Zapada". Ströhm je kasnije, nakon propasti Jugoslavije, postao omiljeni
novinar Tuđmanove publicističke kohorte. Umro je prije deset godina i danas je
gotovo zaboravljen u zemlji koju je volio.
Da bi njemačkom govornom području približili hrvatsku problematiku jedna
skupina hrvatskih emigranata osnovala je godine 1976. u Mainzu časopis
"Kroatische Berichte" koji su dugo vremena zajednički uređivali Ernst Bauer,
Gojko Borić, Ivona Dončević, Tomislav Micić i Stjepan Šulek. Časopis se
financirao iz pretplate i novčane pomoći Hrvatskog narodnog vijeća, krovne
organizacije brojnih hrvatskih stranaka i društava u emigraciji, u kojemu nisu
bili tadašnji funkcionari Ustaškoga pokreta i Hrvatske seljačke stranke.
"Berichte" je prestao izlaziti nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Šteta
jer je još bio potreban.
Prije 15 godina pojavio se
internetski portal Hrvatskog svjetskog kongresa i kulturnog društva "Colonia
Croatica" pod nazivom "Bulletin" u kojemu su Gojko Borić i Karl Müller pisali o
političkim, gospodarskim i kulturnim prilikama u Hrvatskoj, te o stanju Hrvata u
Bosni i Hercegovini. "Bulletin" je prestao izlaziti nakon što je Hrvatska
postala članicom Europske Unije. Nažalost u Zagrebu nikome ne pada na pamet
obnoviti barem jedan tjednik na njemačkom ili osnovati tjednik na engleskom
jeziku, kakve imaju gotovo sve nove članice Unije. Časopis za kontakte sa
stranim literaturama "Most - The Bridge" jedva preživljava i namjesto
tromjesečno izlazi dva puta godišnje, jer Vlada i Grad Zagreb, navodno, nemaju
para. Zaboravili su onu američku: "Radi dobro i govori o tome".
Namjesto nas Hrvata, o nama pišu stranci, nerijetko površno i pogrješno. Do
proglašenja hrvatske neovisnosti Hrvatska kao imenica ili pridjev nisu se
pojavljivali ni u naslovima, a niti u posebnim sadržajima u njemačkim
znanstvenim djelima i novinarskim publikacijama. Da bi se tome suprostavili
nekoliko Hrvata i Nijemaca (Vladimir Marić, Gojko Borić, Stjepan Šulek, Peter
Fischer i Maria Wülfing) izdali su davne godine 1968. turistički vodič
"Kroatische Adriaküste - Land der Tausend Inseln", (Hrvatska jadranska obala -
Zemlja tisuću otoka) u kojemu su bili opisi prirodnih ljepota, povijesti i
kulture Hrvata od nacionalnih početaka do kraja šesdesetih godina, ali bila je
to vrlo skromna knjiga uglavnom sa crno-bijelim fotosima. Od tada do
osamostaljenja Hrvatske bila je to jedina hrvatska knjiga te vrste u Europi. U
Hrvatskoj se nitko nije osmjelio na tiskanje knjiga na stranim jezicima samo s
hrvatskim sadržajima. I Nijemci su se u znanstvenim knjigama i turističkim
vodičima naveliko držali "svoje" Jugoslavije. Evo nekoliko primjera za to.
Vrhunac antihrvatske propagande našli smo u turističkom vodiču Marion
Gras-Račić "Jugoslawien" objavljenu 1967. u kojemu se tvrdi da je "Srbija ...za
kulturnopovijesno zainteresirane putnike najzanimljiviji dio Jugoslavije". Srbi
su prema njoj "Kulturträgeri - nositelji kulture, dok su Hrvati "Kulturnehmeri"
- primatelji kulture, jer Srbi posjeduju vlastitu kulturu, dok su Hrvati samo
sudionici u tuđim kulturama. Hrvati su, piše dalje, preuzeli "jugozapadno ili
zapadnosrpsko narječje" za svoj književni jezik, "štokavicu u njezinoj
ijekavskoj varijanti." Druga najteža provokacija omanji je pamflet njemačkog
novinskog izvjestitelja Urlicha Schillera pod naslovom "Deutschland und seine
Kroaten", (Njemačka i njezini Hrvati) koji je objavljen 2010. i preveden na
hrvatski prošle godine, premda je prepun laži i nema nikakvu znanstvenu važnost.
Glavne Schillerove teze glase: u Hrvatskoj je holokaust počeo
prije nego u Njemačkoj; Katolička Crkva bila je temelj Pavelićeve države; ustaše
su bile veći fašisti nego njemački nacionalsocijalisti i talijanski fašisti;
Vojna Krajina je po njemu "Srpska Krajina"; Tuđman je Srbima u Hrvatskoj ukinuo
autonomiju isto kao Milošević Albancima na Kosovu; Hrvatsko proljeće naišlo je
na osudu ne samo u drugim republikama Jugoslavije nego i u Hrvatskoj; više
atentata na Jugoslavene počinili su Hrvati nego UDB-a nad hrvatskim emigrantima;
između hrvatskih ekstremnih desničara i njemačke terorističke organizacije
"Frakcija Crvene Armije" postojale su veze; službeni Bonn je Tuđmana smatrao
fašistom, ali je u Njemačkoj "Jugoslavenska narodna armija" smatrana opasnijom;
Tuđman je mogao dobiti Hrvatsku bez rata da se nije spetljao s Miloševićem u
podjeli Bosne nastojeći stvoriti "Veliku Hrvatsku"; Kohl-Genscherova vlada
prebrzo je priznala Hrvatsku i Sloveniju i time razbuktala rat u Jugoslaviji;
Katolička Crkva, a posebno franjevci, izvori su svih zala u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini; franjevci na Širokom Brijegu pali su u oružanoj borbi protiv
partizana; Tuđman je glede odnosa prema Srbima nastavio tamo gdje je stao
Pavelić itd.
Autor: Gojko Borić
(nastavak slijedi)
|
