Ja sam mu u političkom pogledu temeljito odgovorio u
"Hrvatskoj Reviji" (broj četvrti godine 2010.). No prije
toga posjetio sam Institut za istočna i svjetska
istraživanja u Kölnu, u kojemu je radio Oschlies,
podnjevši upravi Instituta dokumentaciju o Oschliesovim
krivotvorenjima istine i klevetanjima hrvatskoga naroda.
Na moje
čuđenje Institut mu je nakon toga zabranio
objavljivanje radova o Hrvatskoj, ali on je promijenio
poslodavca, postavši predavač na Sveučilištu u
Gießenu, gdje više ne radi a niti se javlja u stručnoj
literaturi. Prebacio se na makedonsku problematiku, pa
tako u Skoplju tvrdi da su Makedonci nacija, u Sofiji
se ulaguje riječima kako su Makedonci zapravo Bugari,
a takav makijevalizam malo tko primjećuje. Slične
bedastoće glede Hrvata zastupa izvjestitelj lokalnog
njemačkoga novinstva Norbert Mappes-Niediek u svojoj
knjizi "Kroatien - Das Land hinter der Adria-Kulise",
( Hrvatska - Zemlja iza jadranske kulise) Berlin,
2009. u kojoj nastoji uvjeriti posjetitelje Lijepe
naše da se ne "zavaravaju" ljepotama jadranske obale
jer Hrvatska je potpuno propala, korumpirana i nazadna
zemlja, pa tako, među ostalim, citira neku nepoznatu
Dubrovčanku kako "Hrvati mrze more jer Jadran i onako
pripada uglavnom Talijanima." Tom sam ignorantu
odgovorio u "Hrvatskoj Reviji" u istom članku kao i
Schilleru.
Žalosno je što su se i neki autori hrvatskoga podrijetla upustili u jalovu
kampanju nijekanja hrvatske kulturne posebnosti. Riječ je o lingvistici Snježani
Kordić koja je neko vrijeme djelovala u Njemačkoj gdje je izdala priručnik o
tzv. srpsko-hrvatskom jeziku, da bi u Zagrebu objavila pamflet "Jezik i
nacionalizam" u kojemu niječe postojanje hrvatskoga jezika ; knjigu je novčano
poduprlo ( ! ) hrvatsko Ministarstvo kulture. Kordićka je među stručnjacima vrlo
osamljena, ali i nevjerojatno drska služeći se terminologijom o "nacionalizmu",
a to je vrlo opasna optužba i na Zapadu . Kordićki nasuprot objavili su izvrsne
članke i knjige o hrvatskom jeziku Nijemac Leopold Auburger i Hrvat Mario
Grčević čiju se knjigu "Die Enstehung der kroatischen Literatursprache",
(Nastanak hrvatskog književnog jezika) može smatrati standardnim djelom u
kroatistici na njemačkom govornom području.
Mi smo kritizirali Kordićku u našem
internetskom "Bulletinu" na njemačkom jeziku u drugom broju godine 2010., dok su
u "Mostu - The Brigde" iste godine izašli odgovori nekolicine stručnjaka na
njezina neznanstvene tvrdnje. Njezina posestrima u nijekanju hrvatske kulturne
posebnosti naziva se Andreja Zorić. Ona u svojoj knjizi "Nationalbildung als
kulturelle Lüge", (Formiranje nacije kao kulturna laž) naklada Otto Sanger,
München, 2005. uspoređujući češki i hrvatski "Narodni preporod", zaključuje kako
hrvatski uopće nije postojao nego je bio samo pokret nekolicine situaciji
nedoraslih drugorazrednih pisaca. Prigodom jedne diskusije, na pitanje jednog
Hrvata znači li njezina teza da Hrvati ne bi smjeli imati vlastitu državu,
odgovorila je : "Točno, tako kako ste rekli." Tadašnji glavni urednik časopisa
"Most - The Bridge" Srećko Lipovčan pozvao je mene, Leopolda Auburgera,
Elisabethu von Erdmann, Maria Grčevića, Aleksandra Jakira, Konrada Klewinga i
Ivana Pederina da stručno odgovorimo na Zorićinu pisaniju nakon čega se više
nije javljala u akademskoj javnosti ili barem nije bila preglasna u svojim
neosnovanim tvrdnjama. Kako se iz ovoga vidi, može se mnogo toga učiniti ako
postoji odgovarajuća volja i potrebno stručno znanje.
No dok razni ošlisi, šileri, zorićke i kordićke zapravo nisu previše "teški" u
znanosti, doajen njemačkih stručnjaka za jugoistočnu Europu, povjesničar prof.
Holm Sundhausen, zauzima itekako važnu poziciju u toj znanosti, no kojoj se
posvećuje s izrazito ideološkim jugoslavenstvom, o čemu bi trebalo naveliko
pisati, ali očito u Hrvatskoj to malo koga zanima. Sundhausen je napisao
nekoliko knjiga o povijesti Jugoslavije i Srbije. Ipak je veći stručnjak za
Srbiju nego za bivšu Jugoslaviju, a najmanje zna o Hrvatskoj. Njegova posljednja
knjiga "Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten", (Jugoslavija i njezine države
sljednice) izašla 2012. sadrži kako brojne točne konstatacije o uzrocima
propasti Jugoslavije tako i još brojnije površnosti i dokaze nepoznavanja
stvarnih prilika. Premda drži da su Slovenci i Srbijanci najveći krivci za
imploziju Jugoslavije, smatra da je Tuđman bio "kriv čovjek, u krivo vrijeme i
na krivom mjestu", jer naprosto ne može "progutati" osamostaljenje Hrvatske.
Ništa bitno drukčiju knjigu objavila
je mnogo mlađa povjesničarka, vjerojatno hrvatskih korijena, Marie-Janine Calic
"Geschichte Jugoslawien im 20. Jahrhundert", (Povijest Jugoslavije u 20.
stoljeću) u kojoj donosi brojne dokaze i argumente kako ta država nije mogla
funkcionirati i opstati, da bi na kraju zaključila kako je šteta što je propala.
Njezinu sam knjigu recenzirao u "Hrvatskoj Reviji" (broj 1/ 2013.), ali nikakva
reagiranja s njezine strane nije bilo. Mnogo žešću kritiku objavila je
sociologinja iz Frankfurta Dunja Melčić u časopisu "Kommune" br. 4 godine 2011.,
osporavajući autorici znanstvenost i objektivnost. Posebno su se oštro na
Calicku oborili predstavnici izbjeglih podunavskih Nijemaca jer je ona u svojoj
knjizi napisala kako su oni nakon rata 1945. "iselili" iz Jugoslavije, a zapravo
bili su odlukom AVNOJ-a kolektivno protjerani i djelomično fizički likvidirani.
Zanimljiva je preobrazba Dunje Melčić koja je u početku naveliko kritizirala
Tuđmana i HDZ, da bi u časopisu "Ost-West", svezak treći, 2013. o njemu
napisala: "Tuđman je neprekidno vladao deset godina (1990.-1999.), i to u
najburnijim vremenim koje je zemlja doživjela u poznatoj nam povijesti. Nema
političara u svijetu koji u takvom razbuktalom vremenu ne bi griješio. Dakle,
cum grano salis treba prema tome ocjenjivati Tuđmanove pogrješke i zasluge
kao političara. Kod Tuđmana se može razlikovati između intelektualca i
političara. Tuđmanove političke ideje, njegove jednostrane teorije i njegova
nacionalistička retorika, ukupno uzevši, bili su predmoderne, pače anakrone. To
posebno važi za njegove poglede na Bosnu i Hercegovinu koju je smatrao ostatkom
kolonijalnoga doba i time predodređenu za raspad...
Međutim, Tuđmanove zasluge kao
političara i državnika mogu se ocijeniti uglavnom pozitivnima. Naknadno i u
usporedbi sa sposobnostima svojih suradnika i nasljednika, pada u oči da je
posjedovao prave vodstvene kvalitete, što je rijetka sposobnost na hrvatskoj
političkoj sceni. Jedna takva sposobnost bila je njegova spremnost na
kompromise, koja se jasno manifestirala, primjerice u sporazumu s bosanskim
predsjednikom Alijom Izetbegovićem u veljači 1994. o okončanju rata u Bosni i
Hercegovini. Prije svega: Tuđman je posjedovao hrabrost za teške i velike
odluke. Treba naglasiti dvije takve velike odluke koje su bitno pridonijele
razvoju Hrvatske: referendum o neovisnosti Republike u svibnju 1991. i potom
vojna operacija "Oluja" u kolovozu 1995."Bolju pohvalu Tuđmanove politike iz
pera jedne istaknute ljevičarke nisam pročitao.
Dvije izrazito dobre knjige o hrvatskoj problematici objavili su Tvrtko Sojčić
i Alexander Korb. Sojčić je publicirao svoju doktorsku disertaciju "Die Lösung
der kroatischen Frage zwischen 1939 und 1945", (Rješenje hrvatskoga pitanja
između 1939. i 1945.) kojoj gotovo nema zamjerki, premda je djelomično
opterećena suvišnim fusnotama, a njegov zaključak da je "hrvatsko pitanje"
rješeno uspostavljanjem Republike Hrvatske i Daytonskim ugovorom, možemo glede
potonjega zanijekati, jer Dayton je samo iznudio primirje u Bosni i Hercegovini,
ali nikako trajan mir i zadovoljavajuće rješenje položaja hrvatskoga naroda u
toj zemlji pod međunarodnim protektoratom.
Sojčićeva knjiga najbolja je studija o NDH , ali on u njoj ne
niječe nasilnički karakter Ustaškoga režima, točno prema Tuđmanovoj definiciji
kako je NDH bila "izraz želje hrvatskoga naroda za državom, te satelitska i
zločinačka tvorevina". Mladi njemački povjesničar Alexander Korb objavio je
svoju doktorsku disertaciju pod naslovom "Im Schatten der Weltkriegs -
Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945" , (U
sjeni svjetskoga rata - Masovno nasilje ustaša protiv Srba, Židova i Roma u
Hrvatskoj 1941.-45. ) koju valja ocijeniti najlaskavijom pohvalom.
Evo samo nekoliko postavki njemačkoga autora: jugoslavenski i
srpski povjesničari uglavnom nisu bili objektivni u ocjenjivanju NDH; Ustaški
pokret nije bio "klerofašistički" i kriminalan, jer je u njemu bilo mnogo mladih
i školovanih ljudi; Njemačka nije namjeravala predati Hrvatsku ustašama; odnosi
između NDH i fašističke Italije bili su "prijateljski samo na papiru", jer su
talijanski fašisti uz pomoć četnika nastojali oslabiti Pavelićev režim; ustaški
progoni Židova uslijedili su prema njemačkom uzoru, ali nisu ga uvijek
slijedili; Srbe se osporavalo premda se tvrdilo da ih u Hrvatskoj zapravo nema;
najveće zločine počinili su tzv. divlje ustaše, to jest neregularne postrojbe s
kojima je službeni Zagreb imao problema; Srbi su počinili prva "etnička
čišćenja" u NDH; nema dokaza o Budakovoj tvrdnji kako Srbe treba jednu trećinu
pokatoličiti, jednu poubijati i jednu protjerati ; ipak Srbi su imali najviše
žrtava u NDH, njih više od 310 tisuća; partizani su progonili neistomišljenike
koračajući ustašim stopama itd.
No Korb je napravio i niz pogrješaka
preuzimajući neka tuđa mišljenja i tuđe podatke o prilikama u NDH . On zaključno
ustvrđuje da ustaše nisu imale "Masterplan" za uništavanje Židova, da su se njih
samo htjeli fizički protjerati. Također odbija oznaku Jasenovca kao "balkanskoga
Auschwitza", no nepotpuno ocjenjuje ulogu Hrvatske pravoslavne crkve. Treba reći
i to kako je šteta što Korb nije unio kao žrtve ustaškoga režima i hrvatske
antifašiste, a njih nije bilo malo. Korbovu knjigu svakako bi trebalo prevesti
na hrvatski.
Ako bismo htjeli preporučiti još tri prilično dobre knjige o Hrvatskoj i
bivšoj Jugoslaviji onda bi to bile Ludwiga Steindorffa "Kroatien", što je izašla
2001., potom Clausa Heinricha Gattermanna "Kroatien - Zweitausend Jahre
Geschichte an der Adria", (Hrvatska - Dvije tisuće godina povijesti na Jadranu)
objavljena 2011. i zbornik Alide Bremer: "Jugoslawische (Sch)erben",
(Jugoslavenski nasljednici i krhotine) izašao 1993. sa članicima autora iz svih
država bivše Jugoslavije među kojima je bio autor ovoga članka.
Kako Steindorff tako i Gattermann
krivo su ocijenili položaj Muslimana u NDH, prvi tvrdeći da su bili "građani
drugog reda", a drugi da su bili "podvrgnuti pokatoličivanju". Netočno je jedno
i drugo jer su muslimanu u NDH bili sastavni dio hrvatskog nacionalnog korpusa,
sudjelujući uglavnom u antikomunističkim vojnim postrojbama hrvatskog i
njemačkog predznaka. O povijesti Bosne i Hercegovine izašao je dobar priručnik
za njemačke pripadnike mirovnih snaga u toj zemlji ("Bosnien-Herzegowina",
naklada Ferdinand Schöningh , 2005.) sa člancima uglavnom njemačkih autora, ali
i troje njih s hrvatske i bosanske strane, Aleksandra Jakira, Dunje Melčić i
Armine Omerike. Knjiga je primjer za to kako se na malo prostora može mnogo
reći. Dakako, vrijedan je i zbornik na engleskom "Croatia since Independence",
(Hrvatska poslije neovisnosti), München, 2008. koji su uredili Sabrina Ramet,
Konrad Clewing i Reneo Lukić, a u njemu su sudjelovali njemački, hrvatski,
američki i kanadski znanstvenici s uglavnom dobro dokumentiranim prilozima,
premda su neki suvišni, jer su bili tek "trenutni snimak vremena" s jasnim
datumom starenja. O sadržaju i namjerama zbornika napravio sam interview s
Konradom Clewingom koji je objavljen u "Vijencu", (9. listopada 2009.).
Priđimo kraju s još nekoliko pozitivnih primjera glede sagledavanja hrvatske
zbilje. Za razliku od anonimaca koji su pisali o Hrvatskoj kao turističkoj
zemlji, novinarka glasovite nakladne kuće Lonely Planet, Jeanne Olivier,
napisala je solidna poglavlja o hrvatskoj povijesti i kulturi u bedekeru
"Kroatien". Ona mnogo zna o hrvatskoj narodnoj i autorskoj glazbi, o
književnosti počevši od Marulića pa do Krleže i Andrića, za kojega drži da ga se
može smatrati i hrvatskim piscem. Čula je za Vesnu Parun, Gorana Tribusona,
Dubravku Ugrešić i neke druge. Dietrich Hölhuber objavio je u uglednoj nakladnoj
kući Dumont u Kölnu "turistički vodič za one koji individualno putuju" u
Hrvatsku, iz kojega ćemo pročitati jedan dojmljiv djelić o tome kako su Hrvati,
unatoč raznim teritorijalnim podjelama u trajanju od gotovo devet stotina godina
tuđe vladavine, uspjeli sačuvati svoje posebnosti, i to, kako piše, "poradi
željezne volje da sačuvaju svoj vlastiti jezik i katoličku vjeru". Citiramo:
"Jezik i religija i danas su glavni izvori iz kojih se napaja nacionalna svijest
Hrvata, premda su se oblikovale mnoge tradicije koje su živjele neovisno jedne
od drugih, primjerice u narodnoj glazbi, plesovima i odjeći."
Autor je. među ostalim, posvetio
posebnu pozornost hrvatskoj "naivnoj umjetnosti", u posljednje vrijeme
zapostavljenoj i u inozemnim knjigama. U turističkom vodiču "Zagreb entdecken",
(Odkriti Zagreb) posjetitelje metropole i Hrvatske upozorava se "kako je
politički korektno reći da Hrvati govore hrvatski, Srbi srpski i Bosanci
bosanski", te da hrvatski jezikoslovci uvjerljivo govore kako je bio neuspješan
pokušaj da se silom nametne nekakva jezična mješavina pod imenom
"srpskohrvatski". U kölnskoj nakladi DuMont objavljen je prijevod francuskoga
turističkog vodiča o Hrvatskoj, (naklada Gallimard, Pariz) čiji su autori
poznati suradnici Matice hrvatske i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.
Sadržaj je uglavnom korektan, osim što je kratko poglavlje o Drugom svjetskom
ratu ideološki jednostrano u korist partizana, (uopće se ne spominje Bleiburg),
a Titu je dana veća pozornost nego prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.
Inače ovaj bedeker je sjajno grafički opremljen i uglavnom poučan i za manje
obaviještene strance.
Sve u svemu ne možemo biti zadovoljni s onim što stranci pišu o nama, ali
osjećaju se mali pomaci na bolje. Hrvatska bi glede vanjske promidžbe, dakako i
s pozicija samokritike, trebala biti mnogo aktivnija: sama izdavati časopise i
knjige o sebi, možda ponekad i u koprodukciji sa stranim nakladnicma. Prošle
godine ministrice kulure i vanjskih poslova, Andreja Zlatar Violić i Vesna
Pusić, najavile su osnivanje zaklade "Hrvatska kuća" koja bi bila neka vrsta
hrvatskoga Goethe instituta u inozemstvu. Ali od tada konkretno nije ništa
učinjeno. A mi smo strašno slabo predstavljeni, nazovimo to otvoreno, u
"svjetskoj industriji kulture". Temeljem samo dva primjera možemo se uvjeriti u
rečeno. U knjizi Uda Sauttera "Die 101 wichtigsten Personen der Weltgeschichte",
(101-na najvažnija osoba svjetske povijesti) , München, 2012., nema ni jednoga
Hrvata, pa čak ni toliko razvikanoga Tita.
U leksikonu Heike Pfersdorff "Bücher, die man kennen muss -
Klassiker der Weltliteratur", (Knjige koje moramo poznavati - Klasici svjetske
književnosti) Meinheim-Zürich, 2011. Hrvatima također ni traga, ni Krleže, ni
Andrića, ni Ujevića, nikoga. Hrvatska još treba sanjati da će jednoga dana biti
zemlja gost na glasovitom Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu, gdje su
gostovale tako male države kao Island i Novi Zeland, pa čak i Katalonija koja
još nije država, ali pod nazivamo "Katalonska kultura". U Leipzigu smo bili
gostujuća zemlja, no to sastajalište autora, književnih agenata i nakladnika
znatno je skromnije od onoga u Frankfurtu koji je daleko najveći sajam knjiga u
svijetu. A što se tiče "Hrvatske kuće" možemo reći da, ako bi se ukinulo
nekoliko suvišnih veleposlanstava, a takvih ima, dobili bismo toliko novca da
bismo mogli uspostaviti naše kulturne centre barem u pet ili šest svjetskih
metropola kao u Beču, Berlinu, Parizu, Rimu, Madridu, New Yorku itd. Tko bi se o
tome trebao brinuti. Ne znam. Mnogima nije znano, a trebali bi znati, da kultura
i pisana riječ u mnogim naprednim državama spadaju u važne izvozne artikle. Kad
će to saznati oni na Markovu trgu, sam Bog zna.
Autor: Gojko
Borić
hkz-kkv.ch
|
