![](images/priviligirani_feudalci.gif)
|
Tumači se i piše da je današnje društveno uređenje u
Hrvatskoj feudalno društveno uređenje, a da su
demokratski izabrani pojedinci, demokratski izabrani
feudalci.
U takvom uređenju naša zemlja funkcionira na principu
podijeljenih lovišta. Konstatira se da svaka hrvatska
regija ima svog šerifa i gubernatora ili nekoliko
njih, koji kontroliraju ukupni život na tom području.
Napominje se kako se njihova moć temelji na kapitalu,
bez obzira na koji način je stečen. Ti moćnici
miješaju se u rad sudova, raspolažu i određuju lokalne
proračune, određuju kapitalne i infrastrukturne
projekte, umrežuju u strukturu lokalne poduzetnike,
zapošljavaju prijatelje i one koji su ih zadužili te
zagorčavaju živote svojim protivnicima. Doći u sukob s
njima znači ugroziti svoju egzistenciju.
Nijedna
vlast taj princip nije ni pokušala promijeniti, a on
funkcionira i utemeljen je u našoj zemlji još za
vrijeme rata. Jedino ako to zahtijevaju osobni
interesi političkog vrha "Središnja vlast" umiješat će
se u poslove lokalnih moćnika, čija je moć
teritorijalno ograničena i u okrugu drugih hrvatskih
šerifa. Pripadaju strukturama zla i projektu zla. Puna
ih je Hrvatska, a danas će ovdje biti govora o onima
koji drmaju Zagrebom i koji predstavljaju savršenu
formu organiziranog kriminala u Zagrebu.
|
Tko su strukture zla u Zagrebu
U Zagrebu protuzakonito i nepotistički djeluje Milan
Bandić. Tvrdi se kako je on primjer kako je visoki
kriminal nedostižan cilj za Državno odvjetništvo i
primjer ismijavanja i ruganja pravnoj državi. Navodi
se kako je Bandićevo upravljanje Zagrebom u znaku
političke korupcije, zlouporabe gradskog novca,
izigravanja pravosudnih institucija i zakonskih
procedura, netransparentnih građevinskih radova i
pogodbi, pokretanju suludih gradskih projekata.. Za
takvo upravljanje koristi i Zagrebački holding preko
kojeg neutralizira svoje političke protivnike i od
njih stvara suradnike. Posao u Holdingu -mjesto
pomoćnika predsjednika Uprave, tako je dobio poznati
Bandićev kritizer Pero Kovačević (HSP), zatim Joško
Morić (DC), Stipe Tojčić (HNS), Mirko Ljubičić, Mislav
Žagar (HNS).. Ostale političke protivnike iz svih
opcija rješava na način da im za svoj nesmetan rad
daje poslove u gradskim tvrtkama ili ih aktivira u
tijelima koja se financiraju iz gradskog proračuna ili
su koriste u gradskim stanovima ili poslovnim
prostorima. Navodi se kako su mu desne ruke Tatjana
Holjevac i Slobodan Ljubičić- kupac milijunski
vrijednih nekretnina bez kredita.
Moć ostvaruje i pogodovanjem bogatim poduzetnicima.
Tako je na primjer pogodovao Tomislavu Horvatinčiću
(Cvjetni trg), pa tvrtki Tigra u vlasništvu Damira i
Milana Penave, kao i u zamjeni zemljišta ( gradsko
zemljište za jeftino) gdje je osobito profitirao
predsjednik uprave Erste Banke Petar Radaković, ali i
HAA banka. Posebno se ističe pogodovanje velikom
plemiću Ivici Todoriću oko stambenog zbrinjavanja.
Naime, tog dokazanog kriminalca s obitelji je preselio
u nacionalizirani i nikada denacionaliziran dvorac
Kulmer. S njime sklapa i posao o prodaji tvrtke
Zagrebplakat za oglašivanje s kojim Todorić kasnije
ucjenjuje svoje dobavljače da ukoliko hoće poslovati s
njim i prodavati robu preko Konzuma moraju se i
oglašavati na jambo panoima ili preko njegove
marketinške agencije Unex. Na kraju te priče Bandić je
iz sjedišta Agrokora započeo i svoju propalu
predsjedničku kampanju, a da bi dobio poseban status u
praćenju kampanje poklanja zemljište HRT-u.
Tajna uspjeha
Tumači se kako se tajna uspjeha i nedodirljivosti
Milana Bandića krije u sprezi s "dečkima s Knežije",
odnosno s podzemljem i kriminalnom scenom gdje se
spominju Milan Carić i Zoran Pripuz kojima pomaže u
preuzimanju Zagrebačkog ugostiteljskog slastičarskog
poduzeća. On tom istom podzemlju pogoduje i kad
prostor oko zagrebačke Arene proglašava građevinskom
zonom čime tom mafijaškom klanu ( Jelavić i braća
Pripuz) omogućuje gradnju stanova i drugih nekretnina,
odnosno omogućuje njihov prestanak djelovanja u
ilegali i početak "legalnih" poslova u sferi
nekretnina i stanogradnje. To se odnosi i na
preseljenje tvrtke za reciklažu otpada-CIOS iz
Podsuseda u Jankomir.
Bandit(i) i Crkva
Milan Bandić u prošlom sustavu pripadao je
strukturama zla, koje u Hrvatskoj nikada nisu
doživjele stvarni poraz, a koje danas razjedinjuje
pohlepa i borba za prevlast u bogatstvu i u moći, a
ujedinjuje strah od promjena, time i stečenog
bogatstva i moći. On i danas pripada strukturama zla,
jer da se "obratio" on bi i živio kao obraćenik, a to
ne čini. Ne čini, jer mu to neda zlo koje se nastanilo
u njemu. On svoju zlu moć ostvaruje i donacijama. Među
najveće primatelje ubrajaju se Crkve-na svim
lokacijama, sportska društva i sportski projekti,
slobodni umjetnici, filmski djelatnici, sudovi,
državne i paradržavne institucije. Navodi se kako se
Crkva u Bandićevim prioritetima za donacije nalazi na
najvišem mjestu. Iz gradskog proračuna Crkva koristi
50 posto Bandićevih donacija. Ta srednjovjekovna posla
rezultirala su da je npr. samo 2007 i 2008 godine
Crkva od Bandića dobila oko 8 milijuna kuna. Ima
tumačenja kako i druge strukture zla, osobito HDZ,
enormnim sredstvima i beneficijama privlače Crkvu u
svoje redove, te na taj način osiguravaju potporu
najviših slojeva.
Smjernice
Jeli u tome smisao i poslanje vjersko-moralnih
čimbenika hrvatskog društva? Svakako ne, jer Crkva se
ne izgrađuje fetišom, osobito ne nepravedno stečenim
fetišom, čemu upravo svjedoči slika urušene Crkve u
Hrvata, ali i u svijetu. Tu je Spasitelj bio jasan
(Luka 16,13). Pravo je bogatstvo imati Boga. To su
temelji koje je Isus udario, na tim temeljima trebaju
graditi i učenici. Crkva se izgrađuje i borbom.
Beskompromisnom i odlučnom borbom. Za što se to Crkva
(i ne samo Crkva nego svi mi zajedno) danas, između
ostalog, ima i treba boriti? Svakako za ono što ima
Evanđeoska obilježja. Za ono čemu je unutarnja snaga
ljubav i čije temelje je postavilo kršćanstvo, jer
sloboda i jednakost ljudske prirode kršćanske su
istine, a njih promiče demokracija.
Za kakvu demokraciju se treba zalagati i boriti?
Svakako ne za feudalnu demokraciju koju imamo, već
za onakvu kakvu je zagovarao i provodio Stjepan Radić,
a to je direktna politička demokracija. To jest, da
čitav narod plebiscitom, pučkom inicijativom i pučkim
referendumom neposredno stvara one zakone, koji su od
naročitog značenja za narodni život. Ali i za državu
potpune ekonomske demokracije, u duhu staroga
običajnoga prava, a u skladu s današnjim mišljenjem i
potrebama hrvatskog naroda. Za državu u kojoj ne smije
biti iskorištavanja ekonomski slabijih od ekonomski
jačih, jer "najočitiji je zahtjev pravičnosti, da
svakom pripadaju plodovi njegova rada. Ali i za državu
socijalne pravice, jer politička sloboda bez socijalne
pravice ne znači za narod ništa, čemu smo i bili
svjedoci dok smo kratko vrijeme imali nezavisnost i
suverenost. Jedino se tako može živjeti i napredovati.
Drugo je uglavnom tlaka, kmetstvo, ropstvo.
Borba za te vrijednosti je i obveza Katoličke Crkve
Jer, iz dokumenta Drugog vatikanskog koncila sasvim
jasno proizlazi da je Crkva dužna narod odgajati za
demokraciju. Velika konstitucija o Crkvi u suvremenom
svijetu-GAUDIUM ET SPES o tome govori jasno i
uzastopno. Napominje se kako vjernici, kao članovi
državne zajednice, moraju, baš po savjesti moraju,
kritički rasuđivati o političkim zbivanjima i
odgovorno tražiti bolja rješenja. Osobito u
predizborno doba Crkva mora upozoravati vjernike da će
pred Bogom odgovarati kako se posluže svojim pravom
glasa (GS 75). I moraju paziti da ih demagozi (vidi o
tome tekst: "Šampion demagogije") ne zavedu, da se
narodom ne posluže za ograničavanje ili dokidanje
demokracije.
Koncil izričito uči: "Građani, pak, pojedinačno ili
udruženi, neka se čuvaju da ne daju preveliku moć
javnoj vlasti" (GS 75). Međutim naša stvarnost
pokazuje da je Crkva (nikako ne u cijelosti) samo
deklarativno za demokraciju i da je previše ne brine
to što se vlast koncentrira u rukama jednog čovjeka
ili jedne ili više skupina.
Prije tri desetljeća u Vatikanu je pisano i
potpisano od svih biskupa s papom na čelu, uz
zajamčenu asistenciju Duha Svetoga nešto što se u
potpunosti razlikuje od naše stvarnosti. Boji li se
Crkva u takvim svojim suprotnostima opozicije i
demokracije. Boji li se koncilskog učenja, suvremenog
shvaćanja i življenja Evanđelja. Ako je tome tako,
onda se svi imamo pravo duboko zabrinuti.
Crkva živi u prošlosti
U toj prošlosti uslijed nasilja domaćeg feudalnog
pritiska kmetovi su dočekivali tursku vojsku kao neko
olakšanje, a mnogi su i bježali u "Turke" pred
nepodnosivim nasiljem. Kakav je to bio užas svjedoče
povijesna svjedočanstva koja govore kako se tadašnji
knezovi Zrinski i Erdedi, kapitul zagrebački, biskupi
i drugi međusobice okrivljuju da kmete bezdušno taru,
da će pobjeći svi seljaci i tako opustiti Hrvatska.
Danas je stanje još i gore, samo sa razlikom da nitko
nikoga ne optužuje.
U prošlosti je feudalni stalež sa svećenstvom
surađivao kako bi očuvali one interese koji su im bili
zajednički, da bi očuvali svoje političko i kulturno
vodstvo u Hrvatskoj.
Danas je ta moć potpuno u rukama struktura zla i
interes Crkve je u tom slučaju danas je borba. Stoga
poruka na kraju svima je borba. Osobito se to odnosi
na Katoličku Crkvu u Hrvata: Gospodo osvijestite se
pokrenite učmale udove, učmale od lijenosti, nerada i
neudobnosti.
Piše: Omrčen, Mirko
www.hkz-kkv.ch |