Prema razmjerima i vrstama počinjenih komunističkih
zločinstava nad Hrvatima, s posljedicama koje još teško
opterećuju hrvatsku današnjicu, a zasigurno će ih
trpjeti i budući hrvatski naraštaji, Hrvati su
nedvojbeno među najstradalijim narodima Europe. Masovna,
planirana, pripremljena i od komunističkog partijskog i
državnog vrha zapovijeđena ubijanja Hrvata, koja su se
na raznim stratištima provodila bez ikakvih suđenja i
zabilježbi, kao i ubijanja na marševima smrti, u brojnim
logorima i sličnim kazamatima uz tek vrlo rijetko vođene
zabilježbe, ili ubojstvima nakon presuda na prijekim i
sličnim komunističkim političkim sudištima, po svojoj su
brojnosti ostvarila punu narav počinjenog zločina
genocida nad hrvatskim narodom.
Uz masovna i pojedinačna ubijanja, kojima je bitno
osakaćeno biće hrvatskog naroda, komunizam je nad
Hrvatima počinio i brojne druge vrste masovnih
zločina, poput utamničenja u logore i slične kazamate,
mučenja i zlostavljanja, pljačku imovine, progone i
prisilne premještaje, prisilni rad i ostale oblike
fizičkog terora, otimanje narodnog životnog prostora
nasilnom i nepravednom promjenom hrvatskih granica i
sustavnim uništavanjem tradicionalnih hrvatskih
institucija, nacionalnog identiteta, načina života i
vrjednota koje su izvirale iz hrvatske narodne
baštine.
Razmatrajući tragičnu ukupnost hrvatskog narodnog
stradanja u odnosu na razmjere i vrste stradanja
pojedinih europskih naroda koji su se također nalazili
pod komunističkom vladavinom, nije moguće ne uočiti,
jasnu posebnost tzv. jugoslavenskog ili hrvatskog
komunizma, izraženu kroz potpuno dominantni srpski
nacionalni utjecaj u partijskim i državnim
strukturama, kojim su u naravi ostvarivani ciljevi
velikosrpske političke ideologije, uz bespogovorno
podložništvo ili otvorenu izdaju dužnosnika i članova
komunističke partije hrvatske nacionalnosti. Svaki
otpor pojedinih hrvatskih komunista velikosrpskoj
dominaciji i protuhrvatskoj politici unutar
komunističkih struktura, bio je najbrutalnije skršen
fizičkim likvidacijama, zatvaranjima ili u blažim
oblicima, odstranjenjem hrvatskih komunista iz javnog
i političkog života, prijetnjama i zastrašivanjima
koja su potom dovodila do potpunog podaništva i
nacionalne izdaje.
U takvim uvjetima formalnog
jugoslavenskog komunizma pod čijim se okriljem
provodila stvarna srpska okupacija Hrvatske, jedino je
i moglo doći do tolikih oblika i razmjera hrvatskog
narodnog mučeništva. Razmatrajući hrvatske ljudske
gubitke, raseljavanje Hrvata i doseljavanja Srba i
drugih naroda na dotadašnje isključivo ili većinski
hrvatske životne prostore, uz nasilno umanjenje
hrvatskih državnih granica, možemo utvrditi, da je
hrvatskoj narodnoj žrtvi sličnija vrsta i veličina
žrtve europskih baltičkih naroda (Litvanaca,
Latvijaca, Estonaca) od žrtve srednjoeuropskih naroda
(pr. Mađara, Slovaka, Čeha), čije su komunističke
vlasti ipak uspjevale očuvati većinski narodni ostanak
na njihovim prostorima, identitet, jezik, a najvećim
dijelom i državne granice.
Za razliku
od takvog srednjoeuropskog komunizma, kojem se stoga
dijelom može priznati i određena nacionalna narav,
komunizam u Hrvatskoj nije ostvario bilo kakvo
pozitivno hrvatsko narodno obilježje. Unatoč tomu smo
svjedoci, da se današnji zagovornici i promicatelji
jugokomunističkkog zločinačkog sustava, svesrdno
pokušavaju prometnuti u antifašiste, tobože
zaboravljajući da su ostrašćeno ništili i progonili
upravo svaku odliku antifašizma, od zajamčenog prava
na život, slobodu, uključujući slobodu vjere i
izražavanja mišljenja, političko udruživanje i
višestranačje, jednakost u ostvarivanju prava neovisno
o političkoj stranačkoj pripadnosti, pravo na privatno
vlasništvo, i druge u slobodnim društvima zajamčena
ljudska prava i vrjednote.
Obilježavajući danas mučeništvo hrvatskoga Zavalja,
i u njemu nalazimo primjer koji spomenutu činjenicu
vjerno oslikava i potvrđuje. Zavaljski kraj, u kojemu
do II. svjetskog rata nije živjela ni jedna
pravoslavna obitelj, a koji je sve do 1931., kada ga
velikosrpske političke igre smjestiše u Vrbasku
banovinu i Bihaćki kotar, bio uvijek sastavni dio Like
i Hrvatske, kraj u kojemu je strašnim masovnim
zločinom počinjenim nakon završteka II. svjetskog rata
pobijen cvijet zavaljske hrvatske mladeži (13% puka)
pa o zločinu nametnut prijeteći zavjet šutnje, godine
1946. opet nasilno i nezakonito biva pripojen
tadašnjoj Bosni i Hercegovini.
Da
zločinstvu ne bi bio kraj, 1960. je nasilno iseljeno
hrvatsko selo Baljevac, zbog navodno prevelike blizine
zrakoplovne baze JNA, a istodobno je selo Željava sa
srpskim stanovništvom, koje se nalazilo puno bliže
vojnom uzletištu, ostavljeno živjeti redovnim životom.
Takvo tadašnje masovno nekažnjeno i prijetnjama
zatajivano ubojstvo zavaljske mladeži, nasilni
premještaj zavaljskog kraja u granice tadašnje BiH,
potom i iseljenje cijelog jednog hrvatskog zavaljskog
sela, uz hinjeno lažno obrazloženje potrebe iseljenja
i istodobno očuvanje srpskog sela, moguće je označiti
jedino institucionalnim zločinom počinjenim iz
nacionalne mržnje prema hrvatskom narodu, kojega je
omogućio potpuno dominantan velikosrpski ideološki
utjecaj unutar vladajućih komunističkih struktura.
Takav jugoslavenski, a zapravo srbizirani
komunistički režim je posebno krajem II. svjetskog
rata i u njegovom poraću počinio genocidni zločin nad
stotinama tisuća hrvatskih civila i vojnika, a što je
bila javna tajna koju je jugoslavenska država najjače
nadzirala i onemogućavala bilo kakvo istraživanje,
javni spomen ili obilježavanje žrtava. Unatoč javnim
zabranama i prijetnjama, Bleiburški pokolj hrvatskog
naroda je u domovini ostao sačuvan u sjećanjima i
predaji hrvatskih ljudi, a među hrvatskim
iseljeništvom, i pisanim djelima dičnih hrvatskih
rodoljuba i neskrivanim javnim obilježavanjima.
Kao što
Hrvati ovdašnjeg Zavalja znaju, da im cvijet njihove
mladosti nije pobijen i većina pučana prognana, a
njihov kraj granicom umjetno i nezakonito pripojen
BiH, tek zbog nekog nadnacionalnog ili iracionalnog
komunizma i jednako takvih komunista, nego zbog mržnje
prema hrvatskom čovjeku proizašle iz velikosrpske
ideologije koja je smjerala istrebljenju Hrvata u
cilju zatiranja svake hrvatske države radi uspostave
srpske države na hrvatskim narodnim prostorima, tako i
hrvatski narod pamti i zna, da takav masovni
Bleiburški pokolj Hrvata vojnika i civila neovisno o
njihovoj dobi nije počinjen radi potreba i ciljeva
komunizma, nego zbog velikosrpske mržnje prema
hrvatskom narodu, kojoj je novoobučeno
jugokomunističko ruho prigodno poslužilo za krvavo
masakriranje hrvatskih civila i vojnika.
Poglavica komunističkih zločina nad Hrvatima, Josip
Broz Tito, tu je činjenicu i izrijekom potvrdio,
izjavivši, "da se moralo pustiti Srbe da se
izdovolje", a jedan od njegovih glavnih pobočnika
Milovan Đilas izjavom, "da je Hrvatska vojska morala
umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti". Znajući da
je Jugoslavija u naravi bila okvir i sredstvo
velikosrpske hegemonije, ovu nepobitnu činjenicu nužno
je uvijek vjerno svjedočiti, ne u cilju poticanja bilo
kakve osvete ili mržnje prema srpskom ili bilo kojemu
narodu, nego u cilju uspostave povijesne istine kao
časne zadovoljštine žrtvi i jamstva blagoslovljene
budućnosti.
Zbog
institucijskog prikrivanja, točan broj pobijenih
Hrvata do danas je ostao nepoznat, ali je vrijedno
spomenuti, da britanski obavještajni dokumenti bilježe
zbjeg od oko 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000
civila, a J.B. Tito u svom govoru u Ljubljani iznosi
podatak o likvidaciji dvjesto tisuća bandita i još
toliko zarobljenih koje je sve stigla ruka njihove
pravde, dok njegov stožerni pobočnik u zločinu
Aleksandar Ranković, u svom izviješću iznosi podatak o
čak 560.000 likvidiranih.
Protuhrvatska narav takvog jugokomunizma ostvarila
se i nasilnim izmjenama, odnosno umanjenjem hrvatskih
državnih granica nakon II. svjetskog rata prema svim
tadašnjim susjednim republikama, o čemu vjerno
svjedoči i već spomenuti slučaj Zavalja.
Hrvatski narod je time, uz brojčano najveći gubitak
ljudstva u tijeku i nakon II. svjetskog rata, koji je
utvrđen i podatcima prvog jugoslavenskog popisa
stanovništva unatoč svim njegovim ograničenostima,
pretrpio i najveći gubitak državnog i životnog
prostora. Jugoslavenski srbizirani komunizam je
hrvatskom narodu oteo čak i one životne prostore nad
kojima mu ni starojugoslavenska srpska vlada nije
uspjevala činjenično osporiti pravo.
Tako je
primjerice, jugokomunističko razgraničenje u Srijemu i
Bačkoj provedeno na štetu Hrvatske, uz sustavno
potiskivanje ili protjerivanje Hrvata. U odnosu na
razgraničenje s uspostavljenom BiH, uz nasilje i
nepravdu nad zavaljskim krajem, nije moguće ne
spomenuti za nas bolno pitanje Neuma, kojim je
presječeno hrvatsko državno područje na dijelu kojeg
je još daleke 1718. Dubrovačka republika ustupila
Turskoj, jednako kao i Sutorinu na ulazu u
Bokokotorski zaljev, a koji dijelovi nisu vraćeni
Hrvatskoj unatoč davnoj propasti turskog imperija, već
su dodijeljeni BiH i Crnoj Gori. Razgraničenje s Crnom
Gorom utvrđeno je prema granicama oblasti
uspostavljenih 1922., a ne prema stanju iz 1918., čime
je Hrvatskoj oduzeto područje Boke kotorske i dalje na
jugoistok. Za razgraničenje sa Slovenijom bi se moglo
također reći, da je u područjima tadašnjih kotareva
Čakovec, Karlovac i u Istri, dijelom provedeno na
štetu Hrvatske, dok se jugokomunističke vlasti, pri
razgraničenju s Mađarskom nisu ni zalagale za prava i
možebitno priključenje Hrvata iz tzv. Bajskog trokuta,
koji su s većinskim hrvatskim stanovništvom sjeverne
Bačke činili teritorijalno jedinstvo.
Svjedoci
smo, da se pojedina katastarski i pravno potpuno
nesporna hrvatska područja, poput dunavskih ada,
područja Sv. Gere, morske granice u Piranskom zaljevu
ili granice u području Prevlake, odnosno Bokokotorskog
zaljeva, i danas političkim pritiscima ili silom žele
otrgnuti ili zadržati otrgnutima iz hrvatskog državnog
područja, na što hrvatske političke strukture ne
nalaze pravi odgovor, ili čak umjesto sudskog
rpavorijeka utemeljenog na važećem međunarodnom pravu,
koje ne bi bilo pravo da u sebi ne sadrži sastavnicu
pravednosti, protupravno pristaju na veleizdajničku
političku arbitražnu trgovinu.
Prihvaćanjem posljedica bilo kakvog i bilo čijeg
nasilništva i bezakonja, šalje se poruka i budućem
silniku, da zlo i nasilje uspjeva, jer se nasiljem
jednom nametnuto, kasnije uspostavlja kao činjenica
koju se bezraspravno poštuje. Stoga je hrvatskim
državnim vlastima obvezujuća zadaća savjesti,
otvorenim činjeničnim pregovorima s vlastima BiH,
raspraviti i postići dogovor o pravednom rješenju
nasilnog i nezakonitog izdvajanja područja župe
Zavalje.
Jednako tako, propašću komunizma i jugoslavenske
države, javnosti su otkrivena i obilježena mnogobrojna
prikrivena masovna grobišta Hrvata, a pretpostavljeno
su bili stvoreni i svi uvjeti za institucionalno
utvrđenje punine razmjera i vrsta jugokomunističkih
zločinstava nad hrvatskim narodom. Ipak, svjedoci smo
dosadašnje institucijske šutnje i daljnjeg prikrivanja
zločina i zločinaca.
Zato i s ovoga zavaljskog skupa, upućujemo poziv
hrvatskim vlastima za neodgodivim omogućavanjem
znanstvenog istraživanja komunističkih i ostalih
totalitarnih zločina u cilju odavanja priznanja
žrtvama i prestanka svakog daljnjeg manipuliranje
njihovim brojem, istraživanje mnoštvenih grobišta iz
II. svjetskog rata i poraća (preko 1500 do sada
otkrivenih), njihovim doličnim obilježavanjem,
utvrđivanjem identiteta i dostojanstvenim pokapanjem
posmrtnih ostataka žrtava, izradu hrvatskog
žrtvoslovnika koji će poimenice zabilježiti svaku
utvrdivu hrvatsku žrtvu, povratom nasilno oduzete
imovine i dostojanstva preživjelim žrtvama zločina ili
njihovim potomcima, zakonskom zabranom veličanja i
javnog isticanja simbola totalitarnog sustava
komunizma i pokušavanja pretvorbe komunističkog
sustava koji je normama europske i šire međunarodne
zajednice naroda jednodušno označen zločinačkim bez
iznimke, u navodni antifašizam, kao i za poništenje
presuda komunističkih tzv. "revolucionarnih" ili
"sudova nacionalne časti" i ostalih političkih sudskih
postupaka, uz punu rehabilitaciju njihovih žrtava.
Piše Željko Tomašević
Zavalje, 13. kolovoza 2011.
|
