Svakako, Tuđmana nije potrebno divinizirati kako to, ali
samo djelomično, čini Nedjeljko Mihanović u svojoj
knjizi Tuđmanova baština, koju inače valja pročitati jer
je puna valjanih argumenata i pouzdanih podataka o
prvome hrvatskom predsjedniku. Uzimajući sve njegove
plusove i minuse, Tuđmanu nitko ne može osporiti
nekoliko važnih činjenica.
Kao prvo:
bio je jedini hrvatski javni djelatnik koji je imao
hrabrosti govoriti o položaju hrvatskoga naroda u
Jugoslaviji kad su svi ostali šutjeli ili se skrivali
u svojim vilama na Tuškancu;
drugo: bio je jedini hrvatski političar u sumraku
Jugoslavije koji je zagovarao hrvatsko preuzimanje
potpunoga nacionalnoga suvereniteta, što nije bilo
ništa drugo nego zagovaranje uspostavljanja hrvatske
države;
treće: pobijedio je u HDZ-u i na prvim slobodnim
izborima, nadmašivši sve svoje stranačke i ine
protivnike prema glavnim kriterijima demokratskoga
natjecanja;
četvrto: spretno je vodio mladu i ugroženu
Republiku Hrvatsku u vrijeme kada joj veliki svijet
nije bio sklon, osim malih iznimaka, (Njemačka,
Vatikan);
peto: organizirao je borbu gotovo razoružanoga
naroda protiv premoćne 'JNA' i velikih dijelova srpske
manjine;
šesto: uveo je Hrvatsku u niz velikih svjetskih
organizacija kao što su UN i Vijeće Europe;
sedmo: proglasio je i izveo nacionalnu pomirbu
između ljevice i desnice;
osmo: pod njegovim zapovjedništvom oslobođeni su
zaposjednuti dijelovi Hrvatske, (više od četvrtine
teritorija!) i mirnim putem priključeno hrvatsko
Podunavlje;
deveto: nadmoćno je njegov HDZ pobijedio na dvama
parlamentarnim izborima. Da su samo to bile njegove
zasluge, treba ga uvrstiti zlatnim slovima u suvremenu
povjesnicu hrvatskoga naroda.
Dakako, Tuđman je napravio niz krivih poteza,
zajedno s pojedincima pod njegovim stranačkim skutima,
među kojima su najgore one prigodom pretvorbe,
ambivalentnoga odnosa prema Bosni i Hercegovini i
glede izbora bliskih suradnika. No neke pogrješke kao
da nije mogao izbjeći zbog svoje naravi: bio je
lakovjeran, neoprezan u izjavama pred strancima i
podložan laskanju. Danas tvrditi da bi Hrvatska
stajala bolje spram Europe da su na njezino pročelje
došli Vlado Gotovac i/ili Miko Tripalo i Savka
Dabčević-Kučar spada u znanstvenu fantastiku.
Gotovac je bio veliki govornik, ali kao političar
bez trunka talenta, dok Savka i Miko nisu ni mislili
na osamostaljenje Hrvatske nego na što više autonomije
unutar Jugoslavije. Nije to bio nikakav slučaj kada su
postkomunistički zastupnici SKH - SDP napustili Sabor
prigodom odluke o hrvatskome osamostaljenju jer oni su
htjeli dalje pregovarati s Beogradom o preuređenju
SFRJ, što bi samo produljilo agoniju države u kojoj su
Hrvati uvijek bili tlačeni i u svemu drugorazredni.
A što se
tiče Tuđmanova odnošaja spram Europe i EU, on je bio
samo opravdano tvrdokorniji u svojim stavovima od onih
koje su prakticirali njegovi nasljednici. EU-ropa nam
se 'smilovala' tek nakon što je Stipe Mesić pristao na
'Zapadni Balkan', a Ivo Sanader stalno naglašavao kako
'nema cijene koju ne ćemo platiti da bismo ušli u
Europsku Uniju'. Mesićev stav je podložnički,
Sanaderov kapitulantski. A Tuđman to nije bio. Baš
obratno, pa su ga zbog toga mrzili i neki europski
moćnici. Glede mučnoga odlaganja hrvatskoga učlanjenja
u Uniju, možemo pronaći brojne prepreke koje nemaju
veze s Tuđmanovom politikom pa čak ni s onom njegovih
nasljednika. Hrvatska je tu žrtva okolnosti za koje
sama ne snosi krivnju.
Jednoga ćemo dana saznati sve detalje o onima iz
inozemstva koji su nam stalno bacali klipove pod
kotače. Prema jednoj njemačkoj frazi, Francuzi i
Britanci mlate po hrvatskom magarcu da bi to zaboIjelo
njemačkoga konja, jer drže da je Berlin glavni
hrvatski promotor, što je samo uvjetno istina. Krivi
smo i zbog svoga katolicizma. Krivi smo jer smo
pobijedili britanske i francuske kvislinge u Srbiji.
Jednostavno, krivi smo što smo živi, kako se to kaže
jednom mudrom hrvatskom izrekom. Sve navedeno ne smije
nas odvratiti od priznanja vlastitih pogrješaka, a
njih nije bilo malo, no ni izdaleka toliko koliko su
nadrobili Goldstein i Zima; prvi koji, razglabajući o
Hrvatskoj, govori kao stranac, a drugi podmečući
Tuđmanovoj politici antieuropejstvo, što osporavaju i
neki inozemni stručnjaci i državnici iz susjednih
zemalja.
Stranci više cijene svoje velikane
nego neki Hrvati svoje
Ako u
Tuđmanovoj biografiji odbacimo sve njegove propuste,
ostaje toliko dobrih političkih rezultata da ga se
može smatrati najvećim hrvatskim državnikom 20.
stoljeća te uz Stjepana Radića i Alojzija Stepinca
jednim od trojice najzaslužnijih Hrvata u posljednjih
sto godina. Da se Tuđman rodio u Turskoj, Velikoj
Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj, slavili bi ga
svi, pa i bivši politički protivnici, kao jedinstvenu
nacionalnu veličinu. Pogledajmo kako narodi čije
zemlje upravo spomenusmo, obožavaju svoje velike
državnike.
U Turskoj je 'otac domovine' Mustafa Kemal Atatürk
prava nacionaina ikona čiji se kipovi nalaze sve do
posljednjih anatolskih sela, a njegova 'državna
filozofija' i danas je podloga moderne Republike
Turske. Slave ga i umjereni islamisti koji su od prije
nekoliko godina na vlasti u Ankari. Nitko se ne smije
protiviti kemalizmu, a tko to pokuša, svi ga progone,
od vladajućih do oporbe. A Atatürk nije bio previše
'nježan' kako prema Turcima kao ni prema njihovim
vanjskim neprijateljima. Pod njegovim vojničkim
vodstvom Grci su izbačeni iz Male Azije, pri čemu nije
odbio ni pomoć Sovjetskoga Saveza. Nemilosrdno je
prema europskim uzorima modernizirao Tursku, čak i
nasilnim sredstvima. Za vrijeme Atatürkove vladavine
nacionalne manjine u Turskoj bile su naveliko
proganjanje pod 'objašnjenjem' da ne žele prihvatiti
svoju tursku domovinu, što se osjeća do danas. No za
Turke on je bio i ostaje njihov 'otac'.
Churchilla slave unatoč njegovim
manama
Na ništa manji način i Britanci,
poglavito Englezi, slave svoga velikoga državnika
Winstona Churehilla. Churchill je oportunistički
mijenjao stranke i već u Prvom svjetskom ratu bio na
kraju svoje političke karijere. Bio je protivnik
osamostaljenja Indije i zapravo tvrdokorni britanski
imperijalist. Tek kada je premijer Chamberlain propao
sa svojom politikom 'poravnanja' s Hitlerovom
Njemačkom, Churchill postaje premijerom jedne
politički i vojno izolirane Velike Britanije. Nakon
što je Njemačka napala Poljsku i nešto kasnije
Sovjetski Savez, Velika Britanija stupa u savez sa
Staljinovom satrapijom pod parolom da je bolje
surađivati i s 'crvenim đavolima' ako se bore protiv
'Huna', kako je u svome govoru mržnje Churchill
nazivao sve Nijemce. Inače, u svojim mladim danima
Churchill se divio Mussoliniju i htio se sastati s
Hitlerom, ali ga Führer nije htio primiti. Premda
pobjednik u Drugome svjetskome ratu, godine 1945. gubi
na izborima. U ratu na našim prostorima 'prešaltao' se
s četničkoga vođe Draže Mihajiovića na komunističkoga
hajduka Josipa Broza Tita jer, kako je rekao, daje
prednost onima 'koji više ubijaju Nijemaca', a to su
bili partizani. Churchillovi vojni zapovjednici
nemilosrdno su izručili jugokomunistima i Sovjetima na
stotine tisuća ratnih zarobljenika i civila čije se
masovne grobnice tek od nedavno otkrivaju. Da je živ,
mozža bi se Churchilla moglo optužiti za ratne zločine
'po zapovjednoj odgovomosti'. No Englezi ga štuju i
vole. Inače, dobio je Nobelovu nagradu za književnost,
ali ne za mir. Toliko o vrijednosti te nagrade kao
priznanja jednome 'umjetniku'.
Za Franzuze je Charles de Gaulle
velikan bez premca
U Francuskoj
je general i predsjed nik Charles de Gaulle također
nesporna nacionalna veličina. Danas se malo tko sjeća
da francuska Narodna skupština nije ovlastila
brigadnoga generala de Gaullea da vodi Francusku nakon
poraza u munjevitome ratu s Trećim Reichom, nego da je
to bio maršal Philipe Petain, veliki pobjednik u
Prvome svjetskom ratu. Dok Petain surađuje s
Hitlerovom Njemačkom iz provincijskoga grada Vishyja
na jugu zemlje, general de Gaulle poziva Francuze iz
londonskoga egzila da se bore protiv njemačkih
okupatora. Petain je bio legitimni, a de Gaulle
pobunjenički i time ilegalni vođa "velike nacije',
kako Francuzi sebi tepaju. Nakon što je Charles de
Gaulle pobjednički ušao u Pariz, njegov suparnik
Petain biva uhićen i osuđen na smrt, ali ga De Gaulle
pomiluje. Zamislimo, bi li Tito pomilovao Pavelića!
Eto, u tome je razlika između zapadne civilizacije i
jugoslavenske balkanštine. Inače, De Gaulle je bio,
kao i Tuđman u Jugoslaviji, najmlađi francuski
general. Zahvaljujući njemu, Francuska, premda
nezasluženo, postaje četvrta sila pobjednica u Drugome
svjetskome ratu dobivši svoju okupacijsku zonu u
Njemačkoj i Berlinu. Preuzimanjem vlasti poslije
svibnja 1945. degolovci naveliko ubijaju i one svoje
protivnike koji se nisu ogriješili suradnjom s
njemačkim okupatorima.
No ubrzo nakon
pobjede u ratu. De Gaulle izlazi iz politike, čekajući
da ga ponovno pozovu na vlast, što je uslijedilo nakon
tzv. alžirske krize. Predsjednik De Gaulle zavarao je
alžirske Francuze da Pariz nikad ne će odustati od te
'svoje pokrajine'. Predsjednik De Gaulle je skupa s
njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom postavio
temelje njemačko-francuskoga prijateljstva, javno
govoreći o 'velikoj njemačkoj naciji', pri
konstituiranju europskih zajednica De Gaulle protivio
se britanskome učlanjenju u njih, vjerojatno s pravom,
ali je ostao osamljen. Kada je vidio da ne može
reformirati francuski centralizam, daje neopozivu
ostavku. Bio je veliki francuski nacionalist i
zagovornik ujedinjenja Europe od kanala La Manchea do
Urala, dakle bez Velike Britanije, ali sa slavenskim
državama. Povijest ga je u mnogim političkim idejama i
potezima demantirala, što ne sprječava Francuze da ga
slave kao svoga najvećega državnika 20. stoljeća.
Adenauera
svi poštuju, pa i njegovi bivši protivnici
Isto se može reći i za prvoga njemačkoga kancelara
Konrada Adenauera. Nije bio favorit svoje
Kršćansko-demokratske Unije za njezina predsjednika,
ali su ga izabrali misleći da će kao čovjek u
poodmakloj dobi brzo umrijeti, no nadživio je mnoge
svoje suparnike. Bio je izabran za Bundeskanzlera samo
jednim glasom većine, svojim! Surađivao je sa zapadnim
okupatorima nastojeći osamostaliti mladu njemačku
državu, što nije išlo bez trzavica. Predugo je bio na
vlasti tako pa posljednje godine njegova
kancelarovanja nisu bile uspješne, ali je bio u pravu
kada je tvrdio da njegov nasljednik Ludwig Erhard
(otac Wirtschafswundera, gospodarskoga čuda) nema
sposobnosti za šefa vlade. Adenauer se odupirao
'sirenskim zvucima' iz Moskve o ponovnome ujedinjenju
ako Njemačka napusti politički i vojni savez sa
Zapadom. Za njega je demokracija bila važnija od
ujedinjenja Njemačke kao neutralne države, što je bio
samo Staljinov trik. Unatoč svim svojim političkim
skretanjima, Nijemci ga obožavaju kao svoga največega
državnika prošloga stoljeća.
Što iz napisanoga Hrvati mogu naučiti? Odgovor je
jasan. Nema nepogrješivih političara, ali ako su
vrline i uspjesi nekoga državnika veći od njegovih
mana i krivih odluka, to treba priznati i odavati mu
dostojnu počast. To se u Hrvatskoj može reči za prvoga
hrvatskoga predsjednika Franju Tuđmana o kojemu i
njegov bivši veliki kritičar prof. Ivo Banac danas ima
pozitivnije mišljenje nego u vrijeme kad je tražio
njegovu ostavku, tada posve besmislenu jer se, kako
kažu Nijemci, 'konja ne mijenja u sredini nabujale
rijeke'. Da su sadašnji Tuđmanovi protivnici samo malo
inteligentniji, morali bi opaziti da što vrijeme više
prolazi, lik i djelo Franje Tuđmana bivaju svjetliji i
vrjedniji.
Dakako, danas Tuđmanova politika ne može biti
putokaz, ali mora ostati temelj na kojemu se može
graditi suvremeni hrvatski put prema Europi uz
očuvanje vlastitih nacionalnih posebnosti i
materijalnih resursa. U Europu moramo ući podignute
glave, a ne na koljenima. I Europska Unija ne cijeni
podložnike i kukavice, premda ih licemjemo tapka po
ramenima.
Što bi se
moglo dogoditi ako Haag osudi Hrvatsku
Sredinom godine past će u haaškom Tribunalu za ratne
zločine u bivšoj Jugoslaviji presude hrvatskim
generalima i hrvatskim političarima iz Bosne i
Hercegovine koje bi mogle biti katastrofalne ne samo
za njih nego i za 'Tuđmanovu Hrvatsku' ako sud
prihvati ocjenu optužbe da se tu radi o 'zajedničkom
zločinačkom pothvatu'. Hrvatska bi prema tome bila
zasnovana na 'ratnom zločinu' i opterećena 'agresijom'
na Bosnu i Hercegovinu. S druge strane BiH Srbi i
Srbija ispali bi kao nedužni. Već dosad su nagrađeni
samim postojanjem 'Republike Srpske'. Tko je ovih
tjedana sluđao ili čitao navode optužbe u Haagu, mora
ustvrditi da se velikim dijelom zasnivaju na 'domaćim'
tvrdnjama, čak i jednoga bivšega ministra vanjskih
poslova Mate Granića koji je u svojim uspomenama
napisao da je Franjo Tuđman 'bio opsjednut
uspostavljanjem Banovine Hrvatske', dok je Vesna Pusić
tvrdila da je Tuđmanova vlast izvršila agresiju na
susjednu nam državu, a haaški tužitelji govore kako je
Banovina 'velika Hrvatska', što je puka besmislica jer
je obuhvaćala, osim 'austro-ugarske' Trojednice, samo
trećinu Bosne i Hercegovine koju su u prošlosti, od
Hrvatskoga sabora preko Starčevića i Mihovila
Pavlinovića sve do Stjepana Radića, svi važniji
hrvatski politički čimbenici kompletnu smatrali
hrvatskom pokrajinom, pa i veliki dio muslimana do
propasti NDH bio je prohrvatski orijentiran, dakle
većina u toj nesretnoj tronacionaInoj državi. Novinar
Večernjaka Tihomir Dujmović piše da bi se u slučaju
presude generalima Hrvatska 'digla na noge', u što
valja sumnjati, jer propagandna mašinerija domaćih
'suradnika' haaškoga Tribunala već odavno 'pere
mozgove' narodu s tvrdnjama o kojima je riječ u ovome
članku. Krivnja je navodno, individualna, ali Sud
govori o 'zajedničkom zločinačkom pothvatu', dakle
proglašava cijelu jednu državu kriminalnom. Vladajući
i oporbenjaci u Hrvatskoj još nisu smislili odgovore
na tu strahovitu optužbu. U Hrvata kao da se ponavlja
povijest. Stoljećima smo bili antimurale
christianitatis, predziđe kršćanstva u borbi protiv
Osmanlija, a popratna pojava te borbe bilo je
posrbljivanje 'Vojne krajine' kao kasnije podloge za
proglašenje 'Srpske republike Krajine'. Godine 1848.
Jelačićevi Hrvati spasili su austrijskoga cara, a on
ih je 'nagradio' time da je zemlju podijelio s Ugrima
razbivši Hrvatsku na austrijsku i mađarsku polovicu.
Naši 'Jugoslaveni' borili su se za ujedinjenje
južnih Slavena, (od Strossmayera do Ante Pavelića,
zubara), a onda je uslijedila diktatura kralja
Aleksandra Karađorđevića. Hrvatski 'proljećari' htjeli
su preustrojiti SFRJ u 'bolju Jugoslaviju', nakon čega
ih je Tito kaznio Karađorđevom.
Zar Hrvatima nije dosta ovakvih povijesnih lekcija?
Piše: Gojko Borić
Hrvatski list, 03.03.2011.
|
