Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

DRUGI  SLAVE  SVOJE  VELIKANE,  U  HRVATSKOJ  IH  BLATE      (18.03.2011.)

Normalan čovjek stvarno treba imati dobre živce pa izdržati laži i podmetanja nekih intelektualaca u Hrvatskoj (ne želim reći hrvatskih intelektualaca) kada govore ili pišu o prvome hrvatskome predsjedniku Franji Tuđmanu. Nedavno su to počinili Ivo Goldstein, novopečeni profesor suvremene hrvatske povijesti, (inače po struci bizantolog) u emisiji Ace Stankovića Nedjeljom u 2 i Zdravko Zima u Novome listu.

Goldstein citira tek dijelove nekih Tuđmanovih rečenica, (što je u stilu njegova poluznanstvenoga djelovanja uopće) kako bi ga opanjkao kao antisemita i antisrbina, a Zima tvrdi da HDZ, i time sadašnja vlada, ne mogu ući u Europsku Uniju s Tuđmanovom popudbinom, također podmečući Tuđmanu antieuropejstvo, premda za to nema nikakve dokaze osim onih koje su godinama širili protuhrvatski novinari u medijima plaćenim iz inozemstva; imena tih novina ne spominjem jer su neke u međuvremenu crkle, a neke izlaze zahvaljujući mješavini krvi, sperme i izmišljotina.

Svakako, Tuđmana nije potrebno divinizirati kako to, ali samo djelomično, čini Nedjeljko Mihanović u svojoj knjizi Tuđmanova baština, koju inače valja pročitati jer je puna valjanih argumenata i pouzdanih podataka o prvome hrvatskom predsjedniku. Uzimajući sve njegove plusove i minuse, Tuđmanu nitko ne može osporiti nekoliko važnih činjenica.

Kao prvo: bio je jedini hrvatski javni djelatnik koji je imao hrabrosti govoriti o položaju hrvatskoga naroda u Jugoslaviji kad su svi ostali šutjeli ili se skrivali u svojim vilama na Tuškancu;

drugo: bio je jedini hrvatski političar u sumraku Jugoslavije koji je zagovarao hrvatsko preuzimanje potpunoga nacionalnoga suvereniteta, što nije bilo ništa drugo nego zagovaranje uspostavljanja hrvatske države;

treće: pobijedio je u HDZ-u i na prvim slobodnim izborima, nadmašivši sve svoje stranačke i ine protivnike prema glavnim kriterijima demokratskoga natjecanja;

četvrto: spretno je vodio mladu i ugroženu Republiku Hrvatsku u vrijeme kada joj veliki svijet nije bio sklon, osim malih iznimaka, (Njemačka, Vatikan);

peto: organizirao je borbu gotovo razoružanoga naroda protiv premoćne 'JNA' i velikih dijelova srpske manjine;

šesto: uveo je Hrvatsku u niz velikih svjetskih organizacija kao što su UN i Vijeće Europe;

sedmo: proglasio je i izveo nacionalnu pomirbu između ljevice i desnice;

osmo: pod njegovim zapovjedništvom oslobođeni su zaposjednuti dijelovi Hrvatske, (više od četvrtine teritorija!) i mirnim putem priključeno hrvatsko Podunavlje;

deveto: nadmoćno je njegov HDZ pobijedio na dvama parlamentarnim izborima. Da su samo to bile njegove zasluge, treba ga uvrstiti zlatnim slovima u suvremenu povjesnicu hrvatskoga naroda.


Dakako, Tuđman je napravio niz krivih poteza, zajedno s pojedincima pod njegovim stranačkim skutima, među kojima su najgore one prigodom pretvorbe, ambivalentnoga odnosa prema Bosni i Hercegovini i glede izbora bliskih suradnika. No neke pogrješke kao da nije mogao izbjeći zbog svoje naravi: bio je lakovjeran, neoprezan u izjavama pred strancima i podložan laskanju. Danas tvrditi da bi Hrvatska stajala bolje spram Europe da su na njezino pročelje došli Vlado Gotovac i/ili Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar spada u znanstvenu fantastiku.


Gotovac je bio veliki govornik, ali kao političar bez trunka talenta, dok Savka i Miko nisu ni mislili na osamostaljenje Hrvatske nego na što više autonomije unutar Jugoslavije. Nije to bio nikakav slučaj kada su postkomunistički zastupnici SKH - SDP napustili Sabor prigodom odluke o hrvatskome osamostaljenju jer oni su htjeli dalje pregovarati s Beogradom o preuređenju SFRJ, što bi samo produljilo agoniju države u kojoj su Hrvati uvijek bili tlačeni i u svemu drugorazredni.

A što se tiče Tuđmanova odnošaja spram Europe i EU, on je bio samo opravdano tvrdokorniji u svojim stavovima od onih koje su prakticirali njegovi nasljednici. EU-ropa nam se 'smilovala' tek nakon što je Stipe Mesić pristao na 'Zapadni Balkan', a Ivo Sanader stalno naglašavao kako 'nema cijene koju ne ćemo platiti da bismo ušli u Europsku Uniju'. Mesićev stav je podložnički, Sanaderov kapitulantski. A Tuđman to nije bio. Baš obratno, pa su ga zbog toga mrzili i neki europski moćnici. Glede mučnoga odlaganja hrvatskoga učlanjenja u Uniju, možemo pronaći brojne prepreke koje nemaju veze s Tuđmanovom politikom pa čak ni s onom njegovih nasljednika. Hrvatska je tu žrtva okolnosti za koje sama ne snosi krivnju.


Jednoga ćemo dana saznati sve detalje o onima iz inozemstva koji su nam stalno bacali klipove pod kotače. Prema jednoj njemačkoj frazi, Francuzi i Britanci mlate po hrvatskom magarcu da bi to zaboIjelo njemačkoga konja, jer drže da je Berlin glavni hrvatski promotor, što je samo uvjetno istina. Krivi smo i zbog svoga katolicizma. Krivi smo jer smo pobijedili britanske i francuske kvislinge u Srbiji. Jednostavno, krivi smo što smo živi, kako se to kaže jednom mudrom hrvatskom izrekom. Sve navedeno ne smije nas odvratiti od priznanja vlastitih pogrješaka, a njih nije bilo malo, no ni izdaleka toliko koliko su nadrobili Goldstein i Zima; prvi koji, razglabajući o Hrvatskoj, govori kao stranac, a drugi podmečući Tuđmanovoj politici antieuropejstvo, što osporavaju i neki inozemni stručnjaci i državnici iz susjednih zemalja.

Stranci više cijene svoje velikane nego neki Hrvati svoje

Ako u Tuđmanovoj biografiji odbacimo sve njegove propuste, ostaje toliko dobrih političkih rezultata da ga se može smatrati najvećim hrvatskim državnikom 20. stoljeća te uz Stjepana Radića i Alojzija Stepinca jednim od trojice najzaslužnijih Hrvata u posljednjih sto godina. Da se Tuđman rodio u Turskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj, slavili bi ga svi, pa i bivši politički protivnici, kao jedinstvenu nacionalnu veličinu. Pogledajmo kako narodi čije zemlje upravo spomenusmo, obožavaju svoje velike državnike.


U Turskoj je 'otac domovine' Mustafa Kemal Atatürk prava nacionaina ikona čiji se kipovi nalaze sve do posljednjih anatolskih sela, a njegova 'državna filozofija' i danas je podloga moderne Republike Turske. Slave ga i umjereni islamisti koji su od prije nekoliko godina na vlasti u Ankari. Nitko se ne smije protiviti kemalizmu, a tko to pokuša, svi ga progone, od vladajućih do oporbe. A Atatürk nije bio previše 'nježan' kako prema Turcima kao ni prema njihovim vanjskim neprijateljima. Pod njegovim vojničkim vodstvom Grci su izbačeni iz Male Azije, pri čemu nije odbio ni pomoć Sovjetskoga Saveza. Nemilosrdno je prema europskim uzorima modernizirao Tursku, čak i nasilnim sredstvima. Za vrijeme Atatürkove vladavine nacionalne manjine u Turskoj bile su naveliko proganjanje pod 'objašnjenjem' da ne žele prihvatiti svoju tursku domovinu, što se osjeća do danas. No za Turke on je bio i ostaje njihov 'otac'.

Churchilla slave unatoč njegovim manama

Na ništa manji način i Britanci, poglavito Englezi, slave svoga velikoga državnika Winstona Churehilla. Churchill je oportunistički mijenjao stranke i već u Prvom svjetskom ratu bio na kraju svoje političke karijere. Bio je protivnik osamostaljenja Indije i zapravo tvrdokorni britanski imperijalist. Tek kada je premijer Chamberlain propao sa svojom politikom 'poravnanja' s Hitlerovom Njemačkom, Churchill postaje premijerom jedne politički i vojno izolirane Velike Britanije. Nakon što je Njemačka napala Poljsku i nešto kasnije Sovjetski Savez, Velika Britanija stupa u savez sa Staljinovom satrapijom pod parolom da je bolje surađivati i s 'crvenim đavolima' ako se bore protiv 'Huna', kako je u svome govoru mržnje Churchill nazivao sve Nijemce. Inače, u svojim mladim danima Churchill se divio Mussoliniju i htio se sastati s Hitlerom, ali ga Führer nije htio primiti. Premda pobjednik u Drugome svjetskome ratu, godine 1945. gubi na izborima. U ratu na našim prostorima 'prešaltao' se s četničkoga vođe Draže Mihajiovića na komunističkoga hajduka Josipa Broza Tita jer, kako je rekao, daje prednost onima 'koji više ubijaju Nijemaca', a to su bili partizani. Churchillovi vojni zapovjednici nemilosrdno su izručili jugokomunistima i Sovjetima na stotine tisuća ratnih zarobljenika i civila čije se masovne grobnice tek od nedavno otkrivaju. Da je živ, mozža bi se Churchilla moglo optužiti za ratne zločine 'po zapovjednoj odgovomosti'. No Englezi ga štuju i vole. Inače, dobio je Nobelovu nagradu za književnost, ali ne za mir. Toliko o vrijednosti te nagrade kao priznanja jednome 'umjetniku'.

Za Franzuze je Charles de Gaulle velikan bez premca

U Francuskoj je general i predsjed nik Charles de Gaulle također nesporna nacionalna veličina. Danas se malo tko sjeća da francuska Narodna skupština nije ovlastila brigadnoga generala de Gaullea da vodi Francusku nakon poraza u munjevitome ratu s Trećim Reichom, nego da je to bio maršal Philipe Petain, veliki pobjednik u Prvome svjetskom ratu. Dok Petain surađuje s Hitlerovom Njemačkom iz provincijskoga grada Vishyja na jugu zemlje, general de Gaulle poziva Francuze iz londonskoga egzila da se bore protiv njemačkih okupatora. Petain je bio legitimni, a de Gaulle pobunjenički i time ilegalni vođa "velike nacije', kako Francuzi sebi tepaju. Nakon što je Charles de Gaulle pobjednički ušao u Pariz, njegov suparnik Petain biva uhićen i osuđen na smrt, ali ga De Gaulle pomiluje. Zamislimo, bi li Tito pomilovao Pavelića! Eto, u tome je razlika između zapadne civilizacije i jugoslavenske balkanštine. Inače, De Gaulle je bio, kao i Tuđman u Jugoslaviji, najmlađi francuski general. Zahvaljujući njemu, Francuska, premda nezasluženo, postaje četvrta sila pobjednica u Drugome svjetskome ratu dobivši svoju okupacijsku zonu u Njemačkoj i Berlinu. Preuzimanjem vlasti poslije svibnja 1945. degolovci naveliko ubijaju i one svoje protivnike koji se nisu ogriješili suradnjom s njemačkim okupatorima.

No ubrzo nakon pobjede u ratu. De Gaulle izlazi iz politike, čekajući da ga ponovno pozovu na vlast, što je uslijedilo nakon tzv. alžirske krize. Predsjednik De Gaulle zavarao je alžirske Francuze da Pariz nikad ne će odustati od te 'svoje pokrajine'. Predsjednik De Gaulle je skupa s njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom postavio temelje njemačko-francuskoga prijateljstva, javno govoreći o 'velikoj njemačkoj naciji', pri konstituiranju europskih zajednica De Gaulle protivio se britanskome učlanjenju u njih, vjerojatno s pravom, ali je ostao osamljen. Kada je vidio da ne može reformirati francuski centralizam, daje neopozivu ostavku. Bio je veliki francuski nacionalist i zagovornik ujedinjenja Europe od kanala La Manchea do Urala, dakle bez Velike Britanije, ali sa slavenskim državama. Povijest ga je u mnogim političkim idejama i potezima demantirala, što ne sprječava Francuze da ga slave kao svoga najvećega državnika 20. stoljeća.

Adenauera svi poštuju, pa i njegovi bivši protivnici


Isto se može reći i za prvoga njemačkoga kancelara Konrada Adenauera. Nije bio favorit svoje Kršćansko-demokratske Unije za njezina predsjednika, ali su ga izabrali misleći da će kao čovjek u poodmakloj dobi brzo umrijeti, no nadživio je mnoge svoje suparnike. Bio je izabran za Bundeskanzlera samo jednim glasom većine, svojim! Surađivao je sa zapadnim okupatorima nastojeći osamostaliti mladu njemačku državu, što nije išlo bez trzavica. Predugo je bio na vlasti tako pa posljednje godine njegova kancelarovanja nisu bile uspješne, ali je bio u pravu kada je tvrdio da njegov nasljednik Ludwig Erhard (otac Wirtschafswundera, gospodarskoga čuda) nema sposobnosti za šefa vlade. Adenauer se odupirao 'sirenskim zvucima' iz Moskve o ponovnome ujedinjenju ako Njemačka napusti politički i vojni savez sa Zapadom. Za njega je demokracija bila važnija od ujedinjenja Njemačke kao neutralne države, što je bio samo Staljinov trik. Unatoč svim svojim političkim skretanjima, Nijemci ga obožavaju kao svoga največega državnika prošloga stoljeća.


Što iz napisanoga Hrvati mogu naučiti? Odgovor je jasan. Nema nepogrješivih političara, ali ako su vrline i uspjesi nekoga državnika veći od njegovih mana i krivih odluka, to treba priznati i odavati mu dostojnu počast. To se u Hrvatskoj može reči za prvoga hrvatskoga predsjednika Franju Tuđmana o kojemu i njegov bivši veliki kritičar prof. Ivo Banac danas ima pozitivnije mišljenje nego u vrijeme kad je tražio njegovu ostavku, tada posve besmislenu jer se, kako kažu Nijemci, 'konja ne mijenja u sredini nabujale rijeke'. Da su sadašnji Tuđmanovi protivnici samo malo inteligentniji, morali bi opaziti da što vrijeme više prolazi, lik i djelo Franje Tuđmana bivaju svjetliji i vrjedniji.
Dakako, danas Tuđmanova politika ne može biti putokaz, ali mora ostati temelj na kojemu se može graditi suvremeni hrvatski put prema Europi uz očuvanje vlastitih nacionalnih posebnosti i materijalnih resursa. U Europu moramo ući podignute glave, a ne na koljenima. I Europska Unija ne cijeni podložnike i kukavice, premda ih licemjemo tapka po ramenima.

Što bi se moglo dogoditi ako Haag osudi Hrvatsku


Sredinom godine past će u haaškom Tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji presude hrvatskim generalima i hrvatskim političarima iz Bosne i Hercegovine koje bi mogle biti katastrofalne ne samo za njih nego i za 'Tuđmanovu Hrvatsku' ako sud prihvati ocjenu optužbe da se tu radi o 'zajedničkom zločinačkom pothvatu'. Hrvatska bi prema tome bila zasnovana na 'ratnom zločinu' i opterećena 'agresijom' na Bosnu i Hercegovinu. S druge strane BiH Srbi i Srbija ispali bi kao nedužni. Već dosad su nagrađeni samim postojanjem 'Republike Srpske'. Tko je ovih tjedana sluđao ili čitao navode optužbe u Haagu, mora ustvrditi da se velikim dijelom zasnivaju na 'domaćim' tvrdnjama, čak i jednoga bivšega ministra vanjskih poslova Mate Granića koji je u svojim uspomenama napisao da je Franjo Tuđman 'bio opsjednut uspostavljanjem Banovine Hrvatske', dok je Vesna Pusić tvrdila da je Tuđmanova vlast izvršila agresiju na susjednu nam državu, a haaški tužitelji govore kako je Banovina 'velika Hrvatska', što je puka besmislica jer je obuhvaćala, osim 'austro-ugarske' Trojednice, samo trećinu Bosne i Hercegovine koju su u prošlosti, od Hrvatskoga sabora preko Starčevića i Mihovila Pavlinovića sve do Stjepana Radića, svi važniji hrvatski politički čimbenici kompletnu smatrali hrvatskom pokrajinom, pa i veliki dio muslimana do propasti NDH bio je prohrvatski orijentiran, dakle većina u toj nesretnoj tronacionaInoj državi. Novinar Večernjaka Tihomir Dujmović piše da bi se u slučaju presude generalima Hrvatska 'digla na noge', u što valja sumnjati, jer propagandna mašinerija domaćih 'suradnika' haaškoga Tribunala već odavno 'pere mozgove' narodu s tvrdnjama o kojima je riječ u ovome članku. Krivnja je navodno, individualna, ali Sud govori o 'zajedničkom zločinačkom pothvatu', dakle proglašava cijelu jednu državu kriminalnom. Vladajući i oporbenjaci u Hrvatskoj još nisu smislili odgovore na tu strahovitu optužbu. U Hrvata kao da se ponavlja povijest. Stoljećima smo bili antimurale christianitatis, predziđe kršćanstva u borbi protiv Osmanlija, a popratna pojava te borbe bilo je posrbljivanje 'Vojne krajine' kao kasnije podloge za proglašenje 'Srpske republike Krajine'. Godine 1848. Jelačićevi Hrvati spasili su austrijskoga cara, a on ih je 'nagradio' time da je zemlju podijelio s Ugrima razbivši Hrvatsku na austrijsku i mađarsku polovicu.


Naši 'Jugoslaveni' borili su se za ujedinjenje južnih Slavena, (od Strossmayera do Ante Pavelića, zubara), a onda je uslijedila diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića. Hrvatski 'proljećari' htjeli su preustrojiti SFRJ u 'bolju Jugoslaviju', nakon čega ih je Tito kaznio Karađorđevom.
Zar Hrvatima nije dosta ovakvih povijesnih lekcija?

Piše: Gojko Borić
Hrvatski list, 03.03.2011.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch