Uz riječi domoljubnih pjesmama s kojima su zapjevale
zajedno s prosvjednicima, izvele su performans kojim su
poručile onima koji govore o promjenama, puštaju
"dvoglave orlušine", a zatvaraju žive branitelje, onima
koji ne vide iz sabornica, ureda i dvora naše križeve,
onima koji čine zločine, a ne idu zato u Haag nego u
Sabor, onima koji od našeg križa nepodnošljivo lako
zarađuju i žive, onima koji od 2000-te rastaču ovu
zemlju i siju mržnju i strah, onima koji vječno ovu
zemlju Hrvatsku gone po križnom putu, kako nikada neće
dostići veličinu onih ljudi koji su u pravilu bili iz
siromašnijih obitelji, sa sela, slabijeg obrazovanja i
koji su srcem, dušom, oružjem i životom branili
Hrvatsku.
Zajedno s braniteljima prosvjednicima
danas će pozdraviti sudionike mimohoda koji će proći
Savskom pored braniteljskog šatora.
U privitku tekst performansa
"HRVATSKA, DOME MOJ". Molimo objavu.
S poštovanjem,
Đuro Glogoški
100% za Hrvatsku
HRVATSKA DOME MOJ
Hrvatska, slaviš veliku bitku ovih
dana, svi će je spominjati, naravno u službi
protokola, svi će se slikati ispred križa, vidjeti će
se postroji, čuti će se mirozov, neki će se toliko
klanjati da će zakloniti roditelje i djecu od onih
kojima su imena na tvom križu.
Do 05. kolovoza 1995. godine ubili su ti Hrvatska
16.900 branitelja i civila. Hrvatska, to je punih 338
autobusa, ova kolona bila bi dugačka 17 kilometara.
PITAMO TE, Hrvatska dome moj, kome su ta imena više
potrebna, kome je potreban taj prah Hrvatski? Za koga
su pribijeni na tvoj križ Hrvatska?
Zar je to moguće da su to zaboravljeni ljudi u
zaboravljenoj ratu? Često čujemo kako se na njih
pozivaš Hrvatska, a ponekad se čak i poistovjećuješ s
njima, kradeš ih Hrvatska,a ono što je najstrašnije ti
si ih zatajila. Hrvatska, dome moj!
Hrvatska, prošlog tjedna gorila je
tvoja obala i otoci, strašno je izgledala teška bitka
između vatrogasaca i vatre.
Kako je lijepo bilo čuti predsjednika Vlade kad je
rekao kako su gasitelji naši nacionalni Heroji, za
vjerovati je, kako mu u tom trenutku nije bilo važno
što su vatrogasci ljudi koji su u pravilu iz
siromašnijih obitelji, sa sela, sa slabijim
obrazovanjem, što ne pripadaju elitama, što nisu
sveučilišni profesori.
Važno je bilo da te spase od vatre, možda ih je
nazvao nacionalnim herojima zato što je vidio barem na
kratko kako Hrvat brani ljepotu svoje zemlje do
iznemoglosti, kako čađav i umoran ne želi stati dok ne
budeš sigurna.
Možda bi se gospodin tako odnosio i
prema onima što su prije dvadeset godina do
iznemoglosti branili tvoju slobodu, ginuli za svaki
kamen Zagore, za svaku bukvu na Velebitu, za svaki
slap na Plitvicama, za svaku njivu u Slavoniji, lavlje
se borili zaklonjeni samo mecima i srećom. Možda,
kažem, da ih je vidio, ali nije bio tu kao ni mnogi
koji ti danas drže prodike o zločinima u ratu o
vjerodostojnosti bitke o pobjedi.
Prije 20 godina svatko od nas mogao je
birati hoće li braniti svoju Domovinu, hoće li ostati
u njezinim gradovima i selima, u njezinim podrumima i
biti svjedokom svih patnji i zločina koje smo
pretrpjeli. Svi su imali pravo izbora. Nisu svi mogli
oružjem, jer za to treba imati pameti i još nešto, ali
svi su je mogli braniti mišlju, riječju, djelom, pa
čak i propustom.
HRVATSKA, DOME MOJ!
Kad smo bile prošli put ovdje i
razgovarale s tobom, poručile smo ti kako moraš početi
slaviti svoje bitke i svoje Pobjede i lijepo je
Hrvatska da si se počela mijenjati,
Ulicama tvog glavnog grada proći će uoči dana Oluje
svečani postroji tvojih oružanih snaga. Lijepo je to
Hrvatska, samo ti uporno prešućuješ i zaboravljaš
postroj koji je sastavljen od onih gorostasa koji su
preživjeli rat, ali nisu preživjeli tvoju zbilju.
Hrvatska, na današnji dan živiš u
Slobodi točno 1042 tjedna, točnije 7.294 dana, u tim
danima Slobode umrlo je 34'000 branitelja, a njih
2'800 se ubilo, što znači Hrvatska da ti svaki dan
umre 5 branitelja, a svaki treći dan jedan branitelj
se ubije.
Umiru ti Hrvatska, a da nisu ostarili, njih više od
15'000 umrlo je od tumora, a u ovom trenutku preko
12'000 boluje i umire od karcinoma, samo u Zadarskoj
HVIDRI 20 branitelja je na smrtnoj postelji.
Tvoji
političari, a osobito pomoćnici ministara vole raditi
usporedbe, pa evo mladom gospodinu dobra jednadžba,
možda može usporedi koliko je to na primjer političara
u Hrvatskoj oboljelo od karcinoma ili koliko je njih
počinilo suicid ili možda pronaći podatak koliko je
djece političara bez posla i bez krova nad glavom.
Zašto, Hrvatska dome moj, zašto umiru, možda zbog
privilegija?!
Vjerojatno od početka u Hrvatskoj postoje dva
svijeta, dvije verzije, dva odgovora i dva rješenja.
Pomirenje koje je ponudio i proveo doktor Franjo
Tuđman bilo je pomirenje samo za hitno stanje rata.
Kako možemo mi koje smo ovdje, neškolovane, siromašne,
ognjištarke i desničarke, a svaka od nas oplakuje bar
jednu ranu iz Domovinskog rata, muža, brata ili svoju
sestru, biti na istoj strani?
Vidiš ovdje jedno prazno mjesto Hrvatska? Tu je
stajala Hrvatica koju su silovali i mučili u logoru,
muža su joj ubili, nije imala posao, ni djeca joj
nemaju posao, umrla je u svojoj 49. godini.
Kako mi Hrvatska, možemo biti na istoj strani sa onim finim gospojama iz
elite, sa intelektualkama, sa damom u crvenom koja je za samo jedan poljubac
darovala Kekecu 150 km tvoga mora, kako možemo stajati uz alkarskog vojvodu koji
četničke vojvode naziva braća po oružju, kako možemo biti uz Vukovarca koji
služi braniteljima i kaže kako 100 % invalida ima samo 150 i kako nisu bitni,
kako možemo stajati uz one koji te zovu slučajna država, uz one koji pozivaju
silovane žene da predvode gay paradu.
Hrvatska
dome moj,
Domovina je iznad svih nas.. ali, Hrvatska dome moj, koliko lutanja, grešaka -
kapitalnih, kardinalnih, ma je li ti hrvatska dosta više onih koji u svojim
glavama misle da su se pribilježili na tebe. Misle kako te mogu krojiti i
prekrojavati po sebi. Da se moraš podavati njihovim željama, ambicijama,
nezasitnim želucima.
Hrvatska dome moj, sve si napravila, zakonom si omogućila oprost svim
vojnicima JNA i četnicima, uložila si velika materijalna sredstva u obnovu
stradalih i uništenih obiteljskih kuća srpskih povratnika, omogućila povrat
stanarskih, priznala si sva stečena prava u tzv. SAO Krajini, priznala si sva
radnička i mirovinska prava povratnicima, redovito isplaćuješ mirovine, priznala
si prava stradalim civilima iz tzv. SAO Krajine, omogućila si dvostruko pravo
glasa, oprostila si sva ratna razaranja, sve spaljene kuće, crkve, sve uništene
trajne nasade, materijalna dobra, oprostila si - iako nitko oprost nije tražio -
Vukovar, Ovčaru, Škabrnju, Nadin, Čelije, Kijevo ...
Gospodine Pupovac, recite Hrvatskom narodu što je to Srpska nacionalna manjina
uložila u suživot, čega ste se odrekli i što bi još zadovoljilo vaše nacionalno
biće da bi mogli sretno živjeti u ovoj zemlji koja vam je sve dala, pa čak vas
je i odlikovala Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu
države Hrvatske i dobrobit njezinih građana? Što vi to nudite za suživot, možda
organizaciju Kontra Oluje u HNK u Rijeci, gdje će te zajedno sa ofrljim
intendantom kojem smo pružili utočište i dom, i ženom za koju nitko nezna tko
je, što je i tko ju plaća, revidirati sudske spise i presude Haškog suda.
O jadna moja Hrvatsko, dome moj...
Ali, unatoč
svemu, mi svjedoci svoga vremena bili smo budni kada
si se rađala, predivno je bilo pripadati TI u tom
čudesnom vremenu. Hrvatska dome moj, postojiš, ali
potpuno si drugačija, slomljena, ponižena, pobijeđena,
vapiš za pravdom, vučeš svoje okove mizerije i bijede
iz onih strašnih olovnih komunističkih vremena.
Danas ti se branitelji ubijaju, a tvoji najteži invalidi žive pod šatorom u
Savskoj ulici, na istom mjestu gdje su zlotvori spalili srce našeg sveca
Alojzija Stepinca, svako malo te psihotestiraju, analiziraju, vrijeđaju,
kleveću, osuđuju zavaravaju, ponovno te žele ugurati tamo u tamnicu koju danas
zovu region, zapadni balkan ili ovi prostori.
Znaš li Hrvatska, tko je gori od onih koji su nas desetljećima mučili,
omalovažavali, zatvarali, proganjali i ubijali, gori od njih su samo njihova
djeca.
Dosta nam je procesa i gledanja u budućnost, mi živimo danas i hoćemo živjeti
sretni u svojoj zemlji, hoćemo hrvatsku televiziju, hrvatski Sabor, hrvatsku
Vladu i hrvatskog predsjednika.
Znaš Hrvatska, kako boli tvoja nevjera, jer opet šuruješ s onima koji nisu
niti htjeli biti u tvojoj sabornici kada se proglašavala tvoja neovisnost?
Hrvatska
dome moj...
Ne suočimo li se s tom činjenicom, platiti ćemo cijenu koju moraju platiti svi
koji oklijevaju! Moralne vrijednosti našeg naroda još postoje, nisu uništene,
potrebna je samo iskra koja će ih ponovno oživjeti, izvuči ispod pokrova
obamrlosti i apatije. Srećom da se prilika ukazuje na festivalu demokracije
izborima. Nemojte zaboraviti tu nedjelju koja može upaliti svijetlo. Ništa na
svijetu nije tako nisko i nečasno kao strah, moramo ga savladati opet i zajedno,
u protivnom ćemo promatrati kraj hrvatsko čovjeka.
Bez obzira na sve, naš glas nije samo puki zapis o postojanju Hrvata, naš glas
je naše uporište i stup za koji se držimo kao narod, isto kao i one devedesete
kada smo zajedno jedan pored drugoga hodali u najvećoj povijesnoj Oluji očarani
vremenom i užasnuti protagonistima bivše države koji su postali naši najveći
krvnici.
Trebamo svoje vrijednosti i trebamo nekoga tko je izniknuo iz hrvatske priče,
nekoga koje nekog datuma 90-te vjerovao u nešto.
Hrvatski čovjek voli svoj narod, svoju
zemlju, svoju obitelj čuva i gaji sve one
tradicionalne iskonske vrijednosti. Lik i djelo dr.
Tuđmana zasigurno će u nama ostati kao nasljeđe naše
povijesti i on će biti besmrtnik koji se pridružio
vitezovima grala hrvatskog, onima koji su svoje umorne
ratničke živote poklonili tvojoj slobodi Hrvatska, a u
tim plodovima kreposti mi bi trebali uživati, a ne
pokunjeno patiti.
Stoga u osvit našeg najvećeg dana,
draga Hrvatska zapamti: mi smo 1'000 godina željeli i
čekali da budeš naša i slobodna, u toj slobodi živimo
1'042 tjedna, za svaki tjedan slobode ubijeno je 30
ljudi, izgubljeno je više od 600 godina života, 30
ljudi je bilo u logorima, silovano je više od 15 žena,
za svaku godinu slobode 100'000 ljudi je bilo u
progonstvu, 3'000 km2 bilo je okupirano, počinjena
ratna šteta iznosi 80 % današnjeg duga...
Hrvatska dome moj, nemoj biti sebična
Hrvatska i nemoj uvijek odbacivati one koji te vole,
ljube, hrane i brane, a grliti izdajice, komunjare i
jugoslavene, one koji te gaze, pljucaju, rastaču i ne
vole.
Hrvatska dome moj, sretan ti blagdan,
čekamo te u Kninu!
....sve bi dao da je vidim
ponosnu i lijepu k'o u snovima
sve dao da je vidim
i opet bi spreman stao
svoj bi život dao
ja sam duša hrvatskih ratnika
domovinu tražim i stijeg što se vije
i mojom je krvlju ona natopljena
a duša nema mira traži je...
www.hkz-kkv.ch
|
