|
Pola hrvatskog CK pjevalo je gange i rere, ali se
ubijalo od pohvala avangardnoj glazbi
S tim sam se imenom sreo negdje sredinom šezdesetih
u zagrebačkom Studentskom listu: Manda Birimiša.
Pripadalo je pametnoj, šarmantnoj, nasmijanoj
Splićanki koja je pisala eseje o kazalištu i držala se
kao da je kazališna diva. Sretao sam ga kratko, jer se
žena koja ga je nosila ubrzo udala i postala - Mani
Gotovac. Prezime je uzela po mužu iz slavne obitelji,
a kako je i zašto došlo do zamjene Manda-Mani, ne
znam, no rekao bih da joj je ime Mani svakako bolje
pristajalo. Manda je zvučalo suviše pučki za nekoga
tako gradski otmjenoga kao Mani.
Usred ove halabuke stvorene imenovanjem novog
upravitelja HNK u Splitu, taj mi se put od Mande
Birimiše do Mani Gotovac čini najsažetijim opisom
putovanja što ga je hrvatska kultura prevalila u
proteklih šezdesetak godina.
|
Kad su komunisti 45. osvojili vlast, prvo su
dotadašanjim vladajućim klasama oteli sva materijalna
dobra i formalno ih na korištenje i upravljanje predali
narodu. Razjurene su sve institucije građanskog društva,
a među prvima je kroz prozor bačena elitna građanska
kultura, ponekad, doslovce, zajedno s klavirima. Opće,
narodno, masovno, pučko... bile su značke novog
društvenog stanja i kulturnog poretka. Sve što se
radilo, činilo se za narod i u ime naroda.
Ali uglavnom samo u proklamacijama,
jer u stvarnosti je sve bilo u rukama antielitista
koji su se vrlo brzo počeli zamišljati, a onda i tako
ponašati, kao nova elita. Proglasili su umjetničke
slobode (što je, naravno, bilo dobro), počeli
naglašeno poticati novu umjetnost (kao izvorne
skorojeviće oduševilo ih je načelo: što
nerazumljivije, to bolje!) i više-manje otvoreno
potiskivati izvorne, tradicionalne, pučke oblike
kulturnog stvaralaštva.
Da, izvodili su se "spletovi pjesama i
plesova jugoslavenskih naroda i narodnosti", održavale
smotre folklora, izlagala su se stakla podravskih
naivaca, ali se uistinu s prezirom gledalo na narodnu
kulturu. Pola hrvatskog Centralnog komiteta pjevalo je
u mladosti gange i rere, ali se ubijalo od pohvala
avangardnoj glazbi Johna Cagea na Muzičkom biennalu u
Zagrebu. Narodu su navučeni radnički kombinezoni, a u
tvornička su dvorišta dovučene skulpture od lanaca i
hrđavih čavala da im se radnička klasa divi. Nošenje
narodne nošnje (koja i danas u europskim zemljama
bitno utječe na standarde modernog odijevanja)
shvaćalo se kao znak primitivizma. Ukratko, Manda je
postala Mani!
U posljednja se dva desetljeća štošta
promijenilo, ali jedno je ostalo isto, a to je zazor
od narodnoga, pučkoga, izvornoga, masovnoga... i
našega. Utjecajna kulturna (pa i politička) elita i
dalje vjeruje da je bijeg od vlastitog identiteta
zalog modernosti i europejstva. A zapravo je obratno:
moderno europejstvo bez samosvojnih europskih
narodnosti isto je što i tijelo bez kosti. Ne od
jučer, nego od Gajevih vremena.
Gdje je ta naša Manda?
15.06.2010. |
