Prije godinu dana, 16. studenoga, Hrvati su plakali od sreće

Preko sto tisuća ljudi oduševljeno je skandiralo Gotovini i Markaču na Trgu bana Jelačića. Nikada nije u Hrvatskoj bilo toliko euforije i sreće, jer su svi bili uvjereni da je nakon teških lažnih optužbi skinuta sramota sa Domovinskog rata i Hrvatske, da je pobijedila pravda i istina i da je konačno došao kraj teškim lažnim optužbama, ali i petoj haaškoj koloni koja je pripremala i provodila te optužbe.

Dva dana kasnije, u veličanstvenoj koloni sjećanja u Vukovaru, u kojoj je sudjelovalo više od 60 tisuća građana još jedanput se pokazalo da hrvatski narod usprkos svih zločina i užasa koji su se dogodili u Vukovaru nikoga ne mrzi, da može opraštati, ali da nije spreman zaboraviti ono što se dogodilo.

Miroljubive poruke oslobođenih generala i cijela atmosfera pokazali su da je hrvatski narod spreman završiti rat na ovim prostorima i graditi nove odnose ali na istini a ne na lažima i krivotvorinama.

Međutim, već tada se vidjelo da nisu svi u Hrvatskoj bili sretni, da nisu svi plakali od sreće. Dio državnog vodstva, medija, nevladinih udruga s velikom nelagodom dočekali su oslobađajuću presudu Gotovine i Markača koja je ujedno bila i oslobađajuća presuda državnom i vojnom vodstvu Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom, koja je bila potvrda da Srbi nisu istjerani iz Hrvatske zločinačkim pothvatom i etničkim čišćenjem.

Već tih dana slavlja i euforije bilo je vidljivo da se borba nastavlja da velikosrpski nacionalizam nije poražen, da Velika Britanija, Rusija i drugi osobito u tužiteljstvu Haaškog suda daju podršku velikosrpskom nacionalizmu, da će rasti pritisak da se kroz presudu Praljku i ostalima ponovno optuži Hrvatska. Već tada je bilo jasno da velikosrpska politika nije odustala od svojih ciljeva da ne priznaje poraz i da će preko Memoranduma 2 nastojati ostvariti na novi način svoje stare velikosrpske ciljeve.

Vrlo brzo se pokazalo da državno vodstvo Hrvatske ne želi ili nije sposobno formulirati novu nacionalnu politiku koja se temelji na istini i oslobađajućoj presudi nego da će i dalje voditi defenzivnu politiku prema velikosrpskom nacionalizmu dajući mu nove ustupke prihvaćajući novo zajedništvo sa Srbijom ne na istini nego na "srpskoj istini" koja i dalje tvrdi da nije bilo velikosrpske agresije nego se navodno radilo o sukobu susjeda sa obostranom krivnjom. U proteklih godinu dana velikosrpsko državno vodstvo jasno je istaklo svoje agresivne ciljeve prema Hrvatskoj. Između ostalih jedan od bitnih ciljeva je borba za Vukovar kao srpski Vukovar odnosno obilježavanje Vukovara kao srpskog grada.

Danas godinu dana poslije dočekujemo 16. i 18. studenog bez euforije i sreće

U Hrvatskoj je zavladao strah, nesigurnost, čak bi se moglo reći i očaj, Vukovarski branitelji su očajni, jer ne samo zbog novog svojatanja Vukovara (Nikolić: "Vukovar je srpski grad i tu Hrvati nemaju što tražiti") nego i zbog hrvatske politike koja ne samo da se ne suprotstavlja takvoj velikosrpskoj politici nego joj i pomaže.

U silnim zločinima i genocidu koji je izvršen u Vukovaru ćirilica je postala simbol agresije i zločina. Vukovarce su u logorima tukli i tražili da pišu ćirilicom i govore ekavicom. Granate i metci su bili na ćirilici. Na ćirilici su bili natpisi: Ovo je Srbija. Dakle, ćirilica je u Vukovaru dobila drugačije značenje od običnog pisma, kao što je i slovo "U" na ustaškim kapama dobilo drugačije značenje od običnog slova "U", kao što je i riječ boljševik, zbog zločina dobilo drugačije značenje od riječi boljševik koja znači onaj koji je u većini.

Za Srbe i Hrvate ćirilica je bila sredstvo političke borbe i to je i danas, zato borba za ćirilicu u Vukovaru je borba da se Vukovar ne obilježi ili obilježi kao srpski grad ili kako kaže strateg velikosrpske politike Milorad Pupovac ako već ne može biti samo srpski grad mora biti ne samo hrvatski nego i srpski grad. Branitelji, logoraši, građani Vukovara, žene koje su silovane, branitelji koji su premlaćivani, ranjavani i ponižavani ne doživljavaju ćirilicu kao obično pismo, nego ju doživljavaju kao simbol sjećanja na zločine koji su se dogodili.

I što se sada događa. "Hrvatski" policajac, manjinac, koji je bio na protuhrvatskoj strani u okupatorskoj vojsci teško ranjava maloljetnog hrvatskog branitelja i logoraša kojeg je ta ćirilica podsjećala na svo zlo koje je proživio. Pala je hrvatska krv, branitelj leži na podu u nesvijesti i krvari, i desetak minuta nitko mu ne pomaže. Teško ozlijeđeni branitelj leži u nesvijesti i guši se u krvi. Policajci mirno to gledaju i ne žele mu pomoći. Drugi branitelj pokušava spasiti život svom prijatelju, da se ne uguši u vlastitoj krvi, da ga okrene na bok. Međutim, policajac koji je teško ozlijedio branitelja nabivši mu glavu u zid silom sprječava drugog branitelja da spasi život. Ovaj udara policajca kako bi se istrgnuo i u zadnji trenutak okreće na bok teško ranjenog branitelja i izvadi mu jezik da se ne uguši.

Policija ništa ne poduzima nego brani nasilje kojim je ugrožen život branitelja. Ministar Ranko Ostojić ide i dalje te cinično kaže da je kriva rakija, jer je žrtva branitelj imao 2,7 promila alkohola, te negira da je bivši krajiški policajac teško ranio hrvatskog branitelja. Prije toga pala je i na Banovini hrvatska krv. Srbin ljubitelj Krajine, ustvari velikosrbin, zaklao je dva mlada Hrvata kojima je prethodno psovao ustašku majku i prijetio javno da će pasti glave. Hrvatski mediji šute o tome, kao da se ništa nije dogodilo ili sustavno krivotvore istinu. Oca kojima su četnici ubili dva sina, kojeg ćirilica podsjeća na zločin bez kazne, vlast optužuje i želi strpati u zatvor na dvije godine.

Hrvatska politika je kapitulirala

Prihvatila je provoditi britansku politiku na Balkanu i graditi novo zajedništvo sa Srbijom ustvari na prihvaćanju velikosrpske politike. Ponovno su u Hrvatskoj lažima i krivotvorinama pokušavaju Srbi prikazati kao žrtvom hrvatske nacionalističke politike, ponovno se pokušavaju hrvatski branitelji prikazati kao nacionalisti, protivnici demokracije i pravne države. Neki su otišli tako daleko da čak Stožer za obranu hrvatskog Vukovara uspoređuju sa balvan revolucijom, sa Martićevim teroristima.

Došle su i prvostupanjske presude Praljku i ostalima koje na neki način poništavaju oslobađajuće presude Hrvatskoj i ponovno presuđuju Hrvatskoj da je agresor na Bosnu i Hercegovinu. Ponovno vraćaju u opticaj tezu da je Hrvatska utemeljena na zločinu. U Hrvatskoj i dalje ključnu ulogu u formiranju javnog mijenja imaju iste one strukture i isti ljudi koji su godinama lažno optuživale Hrvatsku, Franju Tuđmana i državno i vojno vodstvo i Hrvate u Bosni i Hercegovini kao učesnike i provoditelje zločinačkog pothvata. Iako je Hrvatska ušla u Europsku uniju ona se još više okrenula zapadnom Balkanu i regiji. Došla je u sukob sa Njemačkom i sve više provodi britansku politiku koja je uvijek bila na strani velikosrpske a ne hrvatske politike.

Ante Gotovina se povukao, a djelomično i Mladen Markač. Pomalo su zaboravljeni i gurnuti u drugi plan. Nastavljaju se ideološki svjetonazorski sukobi u Hrvatskoj. Branitelji su ogorčeni hrvatskom politikom i sa svime što se događa vezano za Vukovar.

Prijete novi sukobi, jer državno vodstvo Hrvatske ne shvaća da branitelji koji su prošli pakao srbijanskih logora ne mogu prihvatiti ćirilicu, jer ona je za njih simbol pakla kroz koji su prošli. Roditelji koji su izgubili sinove ne mogu prihvatiti ćirilicu, jer ona je za njih simbol zločina i to nekažnjenog, zločina bez kazne. Silovane žene ne mogu prihvatiti ćirilicu, jer ona je i za njih simbol pakla kroz koji su prošle. Dakle, ne radi se, kako neki koji pojma nemaju što se događalo u Vukovaru, danas pišu i govore o jačanju ekstremizma i hrvatskog nacionalizma nego se radi o potpunom nerazumijevanju, podcjenjivanju i vrijeđanju žrtava Vukovara i ignoriranju patnji kroz koje je prošao taj grad.

Nadam se da će hrvatski narod pronaći snage da prevlada sadašnje stanje i da će sadašnja vlast odustati od nasilnog uvođenja ćirilice i zaoštravanja sukoba s herojima i patnicima Vukovara, da će shvatiti da je opasno ako navodno hrvatski policajci koji su ratovali protiv hrvatske danas razbijaju glave hrvatskim braniteljima, herojima i patnicima koji su svojim herojstvom i patnjom stvorili i obranili Hrvatsku.

Dakle, ne radi se o ćirilici (ćirilica je samo simbol), radi se o tome hoće li biti ponovno obranjen hrvatski Vukovar od nove velikosrpske agresije i pete kolone koja djeluje u Hrvatskoj i koja se infiltrirala u značajne hrvatske institucije. Srećom, ogromna većina hrvatskog naroda shvaća da se u Vukovaru ponovno vodi kao i '91 godine odlučujuća borba. Vukovar će, po mom mišljenu, ponovno postati točka jedinstva i preporoda hrvatskog naroda. Stvorit će se kritična masa za promjene i promjenu sadašnje vlasti na demokratski način, jer krv hrvatskog branitelja na pločniku Vukovara se ne može izbrisati, ne može se oprostiti jer sadašnje vodstvo moralo je biti svjesno kamo vodi njegova politika nasilnog nametanja ćirilice i ponižavanje žrtve i veličine Vukovara. Cijelo ovo vrijeme sam pisao i govorio kada je izgledalo da će Hrvatska biti poražena, da će državno vodstvo prihvatiti krivnju koje nema, da je Vukovar jedino sveto mjesto hrvatskog naroda koje može ponovno ujediniti Hrvatsku i stvoriti realnu demokratsku snagu za promjene.

Dakle, za razliku od prije godinu dana, u Hrvatskoj ne vlada ni sreća ni veselje ni euforija, nego vlada strah, zbunjenost, neizvjesnost ali i sve veća ogorčenost sadašnjom hrvatskom politikom.

S velikom neizvjesnošću, pa i strahom, očekuje se 18. studenoga kada će u Vukovar doći desetine tisuća ljudi, ali i državno vodstvo koje je svojom politikom ugrozilo i ugrožava hrvatski Vukovar. Uvjeren sam da će kolona sjećanja biti dostojanstvena i veličanstvena i da će pokazati snagu i odlučnost hrvatskog naroda da još jedanput obrani hrvatski Vukovar od velikosrpskog pokušaja prisvajanja Vukovara kao srpskog grada.

Nakon te veličanstvene kolone i nakon što je pala ponovno hrvatska krv u obrani hrvatskog Vukovara državno vodstvo će morati promijeniti svoju politiku ili će samo biti promijenjeno. Još jedanput će se pokazati da je Vukovar sveto mjesto hrvatskog naroda koje može ponovno ujediniti hrvatski narod koji će sasvim sigurno još jedanput obraniti ono veliko što je žrtvom Vukovara stvoreno '90- tih godina.

Piše: prof. dr. sc. Zdravko Tomac