Zato će ovi tekstovi čitatelja ne samo informirati o
aktualnim strategijama i njihovim protagonistima, nego
istodobno začuditi otkrivanjem sveza dnevnih događaja i
dugoročnih ciljeva, iznenaditi ideološka umreženost
prošlih i sadašnjih događaja, te o(bes)hrabriti
razumijevanjem aktualnih povijesnih procesa.
Ponovno
čitanje tekstova Mate Kovačevića koji su i u vrijeme
svojega nastanka pisani s pogledom na budućnost
Hrvatske, prikaz je i prosudaba namjera
suprotstavljenih političkih aktera i oprečnih im
strategija za ostvarenje njihovih ciljeva. A ulog u
tim političkim igrama domaćih i stranih aktera sudbina
je Hrvatske.
Hrvatska je u drugom desetljećju svojega samostalnog
postojanja bila i ostala "razapeta između nepovoljnog
samostalnoga ulaska u EU i zajedničkoga
srpsko-hrvatskoga pristupa". Kovačević komentira
poteze razjedinjenih političkih elita, ali i stalno
upozorava da bi se Hrvatskoj "moglo dogoditi da na
kraju o njezinoj sudbini odlučuju silnice koje
primarno ne moraju imati hrvatski interes".
Gledajući iz sadašnjosti na nedavna zbivanja u
prošlosti, samo bi površni promatrači i oportunisti
mogli zaključiti da je ono što se dogodilo bilo i
jedino moguće da se dogodi, te da je jedina realna
politička opcija bila ona koja je dovela Hrvatsku da
se na referendumu očituje za europske integracije.
Međutim, da tome nije tako dokazuju i tekstovi Mate
Kovačevića koji iz tjedna u tjedan prikazuju nakane i
napore onih unutarhrvatskih podjela i političkih
opcija koje su Hrvatsku gurale bilo prema balkanskim
savezima ili su pak bezglavo srljale ka EU, odnosno,
odgovarale Hrvate od europskih integracija. Gledajući
"unatrag" na te opcije, a sa spoznajom da se u
sadašnjosti nisu ostvarile, te da nisu postale realne
povijesne činjenice, brzopleto se može zaključiti da
se sve te neostvarene mogućnosti nisu ni mogle
ostvariti; po logici da su tobože uvijek bile efemerne
pojave na političkoj sceni.
Sadašnjost je, kako u životu pojedinaca tako i za
sudbinu naroda i država, uvijek ishodište jednako
vjerojatnih mogućnosti čije se ostvarenje ne zbiva po
logici nužnosti, a često je i posljedica slučaja. No,
isto tako neka se za hrvatske interese neželjena
opcija "slučajno" i "neplanirano" događala ili se
"slučajno" može dogoditi, ako joj se nitko nije
pravodobno suprotstavio te na čiju pojavnost nitko
nije upozorio.
Mate Kovačević je taj netko, tko osobno uporno,
argumentirano i angažirano raščlanjuje događaje i
upozorava na posljedice djelovanja političkih
grupacija koje zagovaraju različita rješenja za
Hrvatsku - od političkoga modela približavanja EU-u po
svaku cijenu (I. Račan) i politike nema alternative
EU-u (I. Sanader), do zajedničkoga ulaska Hrvatske,
Srbije, BiH i Crne Gore u EU (D. Jović) ili pak
stvaranja preduvjeta za uspostavu novih balkanskih
saveza te obnovu neke nove Jugoslavije na programu
Novog Memoranduma (B. Tadić).
Politički akteri svoje scenarije budućnosti Hrvatske
zagovaraju s potpuno i/ili djelomično oprečnim
ocjenama stvaranja hrvatske države i procjenama
karaktera Domovinskog rata: nositelji hrvatske
državnosti su ratni zločinci i kriminalci (Mirko
Kovač: "dođe mi muka od europskih političara koji
pristaju na to da Hrvatsku u europsko članstvo vodi
desnica s gomilom strašnih afera iza sebe, od
zločinstva i progona Srba do pljačke i korupcije");
srpska agresija na Hrvatsku bila je legitimna i
opravdana (D. Dragosavac); odnosno "Tuđman je iza
Miloševića najveći krivac na području bivše
Jugoslavije, jer se upustio u rat kako bi proširio
Hrvatske granice" (S. Mesić). Takvi su stavovi podloga
i službenih poruka s Pantovčaka da u "posljednjih 20
godina stvoren je mit o Domovinskom ratu" (D. Jović)
te da je Hrvatska još donedavno "bila iznimka i
problem za druge" kao dio 'konglomerata loših politika
1990-ih' (I. Josipović).
M. Kovačević ne samo da zagovara tezu da medije
treba prepustiti onima kojima profesionalno pripadaju
- novinarima, nego i sukladno tom načelu djeluje.
Kritizira medijske promidžbene strojeve "čiji su
stalni gosti najgledanijih emisija postali pojedinci,
kojima mediji služe za promicanje političke
ideologije, uglavnom suprotstavljene većini hrvatskog
naroda i njegovim interesima". Tako su "...medijskim
prostorom zagospodarili različiti puhovski, pusići,
pupovci, teršeliči, čičci, koje očito ujedinjava
zajednički otpor prema Tuđmanovu projektu uspostave
hrvatske države".
Mediji imaju jednu od ključnih uloga u brisanju
osobnoga i javnog pamćenja, kao uvoda za krivotvorenje
povijesnih činjenica. U medijima se zbiva politička
inverzija suvremene hrvatske povijesti: agresija na
Hrvatsku pretvorena je u građanski rat; rat u Vukovaru
započeli su Hrvati; "Bljesak" i "Oluja" agresija su na
"Krajinu" i zločinački pothvat s ciljem etničkoga
čiššćenja; za raspad Jugoslavije krivi su nasilni
nacionalizmi i stoljetne mržnje, itd.
Za medijsko prešućivanje jugokomunističkih i
srbijanskih zločina nad civilima i zatočenima u
Domovinskom ratu, te sustavno promicanje izmišljene
krivnje, prema M. Kovačeviću, nisu zaslužni samo
mediji nego sprega interesa različitih aktera. Tako
haaški tužitelj Brammertz "poručuje hrvatskom narodu
kako se ne smije opirati, protiviti, komentirati ni
javno raspravljati o presudi koja dugoročno određuje
pitanje njegova opstanka". Istodobno DORH optužnice
diže "uglavnom protiv hrvatskih branitelja dok ostaje
nijem na zločine počinjene u agresiji", budući da
"prepuštanjem i vođenjem postupaka prema hrvatskim
braniteljima po srpskim optužnicama državnopravnu je
suverenost podvrgnuo beogradskom Tužiteljstvu". Ni
"HHO humanitarci nisu se bavili zaštitom (pravima)
hrvatskih logoraša u srpskim koncentracijskim
logorima, kroz koje je prošlo 30 tisuća ljudi" već je
i HHO prema Sudu u Haagu "navodne hrvatske ratne
zločine proizvodio po željama svojih međunarodnih
financijaša" pa se zato i "djelovanje HHO ... može
shvatiti i kao svojevrsna medijsko-propagandna potpora
srpskom agresoru".
Niz takvih tjednih događaja i poruka u prethodnim
godinama nužno vode k politici "regionalne pomirbe" na
tezi o podjednakoj odgovornosti svih za rat i
počinjene zločine na području bivše Jugoslavije, te
izjednačavanju krivnje Srbije za agresiju na Hrvatsku
optužbom Hrvatske za agresiju na BiH. Zato i ne
iznenađuje prijedlog srbijanske ministrice pravosuđa
za "osmišljavanje zajedničkoga balkanskoga uhidbenog
naloga - koji bi omogućio međusobno izručivanje
optuženih unutar balkanskih država" što može biti i
"put do možda zajedničkog balkanskog državnog
odvjetništva".
Te i takve pojave i događaje raščlanjuje Mate
Kovačević u svojim tekstovima i povezuje njihova
značenja i posljedice s ciljevima scenarista koji
javno i prikriveno kroje sudbinu Hrvatske. Da bi
Hrvatska mogla izaći iz kriza i opet suvereno
odlučivati o svojoj sudbini mora se suočiti sa svojom
prošlošću: sa svojom komunističkom prošlosti i
boljševičkim nasljeđem.
Činjenica je da Hrvatska nije spremna istražiti
masovne grobnice i komunističke zločine da bi se mogao
"dekontaminirati taj onečišćeni javni prostor". Do
sada je svaki pokušaj procesuiranja komunističkih
zločina zaustavljen u svom začetku, uz potporu i S.
Mesića i I. Josipovića, koji su "otvoreno agitirali
protiv progona jugoslavenskih ratnih zločinaca". Dok
je legitimna i demokratska vlast zaslužila etiketu
bande ("banda /mi/ sad hoće po svaku cijenu suditi",
R. Bulat).
Mate Kovačević je svjestan presudne važnosti
povijesti i povijesnih istina, jer se jedino na istini
može graditi socijalno pravedno i demokratsko društvo.
No, da bi "istina mogla prodrijeti u javnost najprije
bi se morao dekomunizirati javni prostor, znanost,
školstvo i politika". Međutim, i u politici i u
znanosti i u medijima, žilavo je komunističko nasljeđe
i logika boljševičkog mentaliteta. Naslijeđe dovoljno
slabo da nema potporu većine, ali dovoljno jako da
blokira normalni razvoj hrvatskih nacionalnih
interesa.
I dok "hrvatska desnica još uvijek pati od
nedostatka osmišljene političke vizije vlastitih
ideja" Mate Kovačević sa svojim tekstovima i ovom
knjigom postaje i ostaje primjerom da novinarska
osobnost, te mišljenje utemeljeno na znanju povijesnih
činjenica mogu biti, a i jesu, neovisna mjera i
mjerilo političkih i povijesnih zbivanja. Jer njegovi
tekstovi nisu se utopili u svakodnevici, već imaju
snagu trajnih poruka i ocjena političkih zbivanja u
vremenima kada nema konsenzusa oko suštinskih pitanja
hrvatske budućnosti. Upravo ta trajnost njegovih
tekstova, vjerodostojnost procjena povijesnih prilika
i događaja Matu Kovačevića svrstavaju u red vodećih
hrvatskih novinara i publicista.
Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman
www.hrvatski-fokus.hr |
