Stanje pogoršava i činjenica da u Hrvastkoj još uvijek
traju borbe nacionalno svjesne struje, koja je za
afirmaciju tradicionalno hrvatskih vrijednosti, i onih
koji čak i hrvatski jezik kao izvornu vrijednost i
odrednicu hrvatskog identiteta dovode u pitanje. Tako se
na kulturološkom planu vode borbe onih, koji u hrvatskoj
državi konačno žele promicati punu afirmaciju hrvatskog
tradicionalnog identiteta, i onih koji pod krinkom
globalizma, kozmopolitizma i anacionalnog građanstva tu
afirmaciju žele osporiti.
U tom kontekstu vrijedno je spomenuti "Izjavu o
stanju hrvatske kulture i nacije", koju je krajem
veljače u Zagrebu prihvatilo oko 170 hrvatskih
intelektualaca. Izjavom se ukazuje na neodrživo stanje
u medijima u RH koji su gotovo isključivo u rukama
promotora svjetonazora duboko suprotnog hrvatskoj
kulturnoj tradiciji i koji danomice rade na razaranju
hrvatskog kulturnog identiteta.
Umjesto da prihvate izjavu kao
platformu za argumentiran razgovor, lijevo
orijentirani mediji u maniri ideoloških zarobljenika
nekritički otpočinju hajku na "Izjavu" proglašavajući
ju "platformom kulturnog fašizma". Ovu već dosta puta
viđenu metodu javnog linča mediji u Hrvatskoj rabe
uvijek, kada je, ne sa pozicija uravnoteženog pristupa
i analitičke i znanstvene objektivnosti nego sa
pozicija ideološke pristranosti i arogancije, potrebno
difamirati sve oni koji misle drugačije. To ukazuje na
vrlo vitalnu, jednostranu i samodopadljivu
totalitarno-ideološku liniju u političkom nasljeđu
današnje hrvatske političke ljevice.
Upravo je nevjerojatno koliko hrvatski
mediji, uključujem tu i HTV, ignoriraju argumentirane
rasprave i kritike o zbivanjima u društvu, ako ih
potenciraju oni koji ne pripadaju, uvjetno rečeno,
lijevom političkom svjetonazoru. Ponekad mi se čini da
se natječu u dokazivanju lojalnosti svojim nevidljivim
gazdama time što krivotvore, podvaljuju i sotoniziraju
sve one, koji se usude misliti drugačije. Odjednom se
pojavljuje na desetine naizgled neovisnih komentara u
najrazličitijim novinama, koji orkestrirano i ne
birajući riječi, žrtvi pripremaju "odstrel". Pokazuje
se sav raskoš njihovih talenata, širina njihovog
obrazovanja, dubina njihove duhovnosti i veličina
njihove malograđanštine, dajući nam svima zoran dokaz
za to, zašto baš njih pripada ta čast biti "udarnom
iglom" u rukama velikih manipulatora i ispirača
mozgova.
Mučno je pratiti taj igrokaz u kome
najprije strada istina i vjerodostojnost time što hrvatski mediji umjesto da
informiraju neumorno jednostrano i selektivno interpretiraju. Primjer "sukoba sa
logikom" u hrvatskim medijima su i posljednje izjave gospodina Mesića, koji
žrtve Jasenovca i Bleiburga razvrstava po ideološkim kriterijima.
Neosporna je činjenica, da se moderna Hrvatska država odgovorno suočila sa
veličinom zločina počinjenog u Jasenovcu. I zbog pijeteta prema žrtvama, i zbog
istine, i radi toga da se takovo što nikada više ne ponovi o tome treba i pisati
i govoriti. No, da li je odgovornost Predsjednika izjavama o žrtvama Bleiburga
na istoj povjesnoj razini? Da li je za tog gospodina "Istina" objektivna
stvarnost, kategorija koja ne ovisi o svijesti saznajućeg subjekta? U potpunosti
je jasno da nije!?
Dok se
Domovinski rat i zločini hrvatskih branitelja u ratu
izazvanom srskom agresijom iz usta istog tog gospodina
neprestance, i dodao bih, s pravom apostrofiraju, taj
princip ne vrijedi za zločine partizanskih boraca u
NOB-u. "To su bili ekscesi", odgovorno će veliki
pripovjedač pošalica. Dok se zločini prema Srbima
nakon "Oluje" s pravom osuđuju, taj isti princip ne
vrijedi za žrtve egzekutirane na Bleiburgu i Križnim
putevima. Teško shvatljiva logika zar ne? Da
predsjednik ima stanovitih problema kada je u pitanju
logika opće je poznata stvar, da mu sitnice kao
"objektivnost" i "princip jednake ekvidistance" nisu
jača strana uvjerili smo se i ovaj puta.
No po ovom pitanju zaglušuje šutnja hrvatskih pisanih i elektronskih medija,
koji tom šutnjom zorno pokazuju koliko im je stalo do stvarne analitičnosti,
dosljednosti, objektivnosti i na kraju istine.
Da se na pozornici, koju eto nazivamo
medijskom, tumulaju kreature bez ikakve profesionalne
etike, instrumentalizirane i kupljive intelektualne
nakaze pokazuje i stav Hrvatskog novinarskog društva
glede haških optužnica pristiglih na adrese triju
njihovih kolega.
Umjesto da ustanu u obranu struke, pokazu
kolegijalnu solidarnost i snagom istine i argumenata
koordinirano zaštite princip na koga su se birajući
novinarski zanat zakleli, oni aplaudiraju tom
anticivilizacijskom činu iz jednog jedinog razloga. Ti
ljudi nisu njihovi politički istomišljenici.
Po mom
dubokom uvjerenju, danas kada politička desnica u HR
napušta neprihvatljive, zatucane i po svom karakteru
opasne pozicije nesnošljivosti prema srpskoj
nacionalnoj manjini i u formi korektnog političkog
djelovanja zauzima svoje mjesto na desnom krilu
legalnog političkog spektra, rigidna hrvatska
politička ljevica i iz nje izvedena (malo)građanska
politička opcija, zastupajući nevjerojatno krute, na
realnom životu u Hrvatskoj neutemeljene svjetonazore,
snažno potpomognuta kontroliranim medijima, čini
zapravo smetnju daljnjem razvoju demokracije u
Hrvatskoj i to one demokracije, koja podrazumijeva
pluralizam mišljenja, pravo govora i javnog djelovanja
ali je istovremeno neraskidivo povezana sa
odgovornošcu za javno izgovorenu riječ.
Ono što danas imamo je zapravo lijevi teror, koji poglavito u odnosu naspram
Hrvata u BiH katkada ima značajke lijevog fašizma.
Piše: Ljupko Perić
Izvor: Društvene obavijesti broj 96, svibanj 2005. |
