Mediji u Hrvatskoj nikada nisu bili posebno skloni strankama konzervativne i domoljubne političke orijentacije, ali ovo što se događa u posljednje vrijeme poprimilo je, valjda i zbog predstojećih izbora, obilježje prave harange u kojoj se javnosti pokušava predočiti pakao koji će tek uslijediti ako kojim slučajem pobijede stranke kategorizirane u političku desnicu.

Brojni režimski mediji, njihovi kolumnisti i drugi tzv. lijevo orijentirani intelektualci priznat će da su razočarani sa SDP-om i njegovim liderom Zoranom Milanovićem, zatim da je stanje u Hrvatskoj pod njegovom vlašću postalo krajnje otužno i da je gospodarstvo u kolapsu ili pred bankrotom, pa ipak kad sve zbroje i oduzmu, zaključuju, alternativa je još gora, a pod alternativom smatraju, naravno, HDZ, skupinu stranaka okupljenu u Savez za Hrvatsku i još poneke.

Po njihovu rasuđivanju, birači se nalaze u situaciji da biraju između slabe i još gore političke snage. Zapravo, riječ je o vrlo prozirnoj podvali kojom autori pokušavaju neuspješno prikriti svoju režimsku i navijačku i, još više, vlastitu anacionalnu političku poziciju, ali i do kraja ogoljenu mržnju prema svakom nacionalnom izrazu ili interesu.
Svjedoci smo obrnute inačice svojedobne komunističke sintagme po kojoj u komunizmu nije postojao sukob između dobra i zla, nego između dobra i još boljega. Danas kad su u ovoj zemlji gotovo sve lađe potonule, unatoč činjenici su njihovi ljevičarski favoriti na vlasti, nemoguće je nešto takvo tvrditi, ali je moguće na jednak način terorizirati zdrav mozak tezom da postoji sukob između lošega i još gorega.

Mogli smo tako ovih dana pročitati kako je, doduše, istina da i SDP-ovci, kao i pripadnici drugih stranaka na vlasti, kradu, ali to nije isto kao i krađa HDZ-ovaca. Tuđman i Sanader pljačkali su namjerno i planski te rušili državu, a Kalem, Merzel, Šegon i ostali, misli valjda autor, sasvim slučajno i mimo plana. Pljačke HDZ-a i SDP-a su, zaključuje autor, nebo i zemlja. U hrvatskome anarhičnom novinstvu svašta je moguće doživjeti, ali takve psihičke i moralne debalanse pojedinih autora zaista rijetko srećemo.
Izjava predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarko da će, kad HDZ preuzme vlast, zabraniti obilježja totalitarnih sustava, među njima i zvijezdu petokraku, očekivano je razbjesnila novinare koji ideološki i svjetonazorski pripadaju ljevičarskome miljeu, bilo da su sami izravno participirali u zločinačkome komunističko-jugoslavenskom sustavu, bili da ga hereditarno baštine i prihvaćaju kao vrelo političke inspiracije i imaginacije.

Ako su njihovi jugosentimenti u prvim godinama samostalne hrvatske države i bili svjesno potisnuti u strahu od lustracije koja bi bila pravedna da je provedena, već dugo osjećaju da nemaju nikakva razloga skrivati ih i ne isticati ih kao superiorne u odnosu na državotvorne hrvatske osjećaje. Za razliku od Hrvatske, Jugoslavija je bila ozbiljna država, piše jedan od njih. Dakle država koja je nastala i raspala se u krvi, koja je za hrvatski narod značila najveću povijesnu tragediju, opet se vadi s povijesnoga smetlišta kao politički ideal.

Čitaju li se takvi autori, prije bismo zaključili da smo u Jugoslaviji nego u samostalnoj Hrvatskoj. Zapravo, možemo se tek čuditi kakvih sve mračnih likova zarobljenih u sudbini novinara i kolumnista ima u hrvatskome medijskom prostoru, a što se još drastičnije odražava i u tretmanu partizansko-komunističkih zločina u njihovim očima i pod njihovim perima. U vrijeme komunizma, o masovnim zločinima nad Hrvatima i drugim narodima nije se smjelo ni pisati, ni govoriti, ni znati.

Vladala je polustoljetna šutnja. Padom Jugoslavije i komunizma za sve nositelje toga nakaradnog sustava i njegove pristaše nastupilo je mučno razdoblje u kojemu su neopisivi masovni zločini komunista i partizana izbili na vidjelo pri čemu nisu bili na razini mita, poput nekih neprovjerljivih ustaških, jer su strašni prizori polja smrti i beskrajne gomile hrvatskih kostiju izbijali posvuda u više od 1600 dosad otkrivenih jama.

Poslije prvotnog šoka izazvanog činjenicom da živim vapnom i betonom, kojim su prekrivali žive i mrtve Hrvate u jamama, ne mogu skriti istinu, stavotvoritelji i aktivisti stjerani su pred zid. Morali su priznati njihovo postojanje, ali se nisu pokajali, nisu zatražili oprost, ni pokazali običnu ljudsku skrušenost i suosjećanje, nego su, štoviše, napravili regresijski civilizacijski iskorak. Počeli su opravdavati zločine svojih ideoloških predaka govoreći da su se dogodili u pravednoj osveti nad izdajicama, među koje očito, podrazumijevaju žene i djecu, jednako surovo smaknute kao i njihovi muževi i očevi.

Od prešućivanja masovnih zločina nad Hrvatima samo je gore njihovo opravdavanje. Istinska tragedija je u činjenici da se tom rasponu kreće se tzv. povijesni "napredak" SDP-a i ostale tzv. hrvatske ljevice. U 24 godine postojanja samostalne hrvatske države oni su, dakle, napravili taj "odmak" od šutnje do opravdavanja. Ta ljevica i danas svoj ljevičarski identitet gradi na apologiji masovnoga ubojice J. Broza Tita i njegove krvave vojske, na komemoracijama nad jamama u kojima nema ni jedne ljudske kosti, na prijeziru svega nacionalnog, na činjenici da premijer naziva Vukovarce i 700 tisuća potpisnika inicijative za referendum barbarima i na tome da predsjednik države u nekoj suludoj paranoji vidi ustaške zmije i 70 godina nakon što njih nema, a drugima poručuje da se ne bave prošlošću.

Budući da odnos prema zločinima nije pitanje ljevice ili desnice, nego jednostavno činjenice jeste li humanisti ili ne, imate li ili nemate savjesti, jasno je da je ono što se naziva hrvatskom ljevicom zapravo dno dna, što će još dugo, na žalost, i ostati dok ima njihovih apologeta, zapravo luđaka po medijima koji toj sramoti i mržnji u esejističko-kolumnističkoj formi daju smisao.

Piše: Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

27.03.2014.