Te sile nisu prestale krivotvoriti povijesne činjenice,
lažno prikazivati početak i okolnosti Drugog svjetskog
rata u Hrvatskoj, a nastavljaju s krivotvorenim
tumačenjima okolnosti Domovinskog obrambenog rata. Stoga
je pojava knjige Milana Bobetka Hrvatska mora iz
rova značajan doprinos istini, svjedočanstvo o
velikoj medijskoj i političkoj hajci pod kraj života
zaslužnog generala Bobetka. Čitanje knjige zahtjeva
posebnu pozornost kao i ozbiljan analitički pristup.
Čitatelju
knjige Hrvatska mora iz rova ne može
promaknuti činjenica da se mediji u vremenu
iščekivanja optužnice protiv generala često negativno
osvrću na knjigu generala Janka Bobetka Sve moje
bitke. Ta knjiga od pojave prvog izdanja izaziva
negativne kritike. U tisku se spominjala kao otegotna
okolnost pri donošenju optužnica iz Haaga, sve do
zaključka da je upravo ta knjiga povod za optužnicu
autoru osobno, a time i drugim hrvatskim generalima.
Iz knjige
Milana Bobetka Hrvatska mora iz rova mogu se
uočiti pokušaji zloporabe knjige Sve moje bitke
od vremena najave optužnice iz Haaga i stalnog
provlačenja te teze kroz tisak. U prosincu 2009. u
sučeljavanju predsjedničkih kandidata na HRT-u Vesna
Pusić u ocjeni Domovinskog rata nije propustila
spomenuti knjigu Janka Bobetka kao optužujući haški
materijal, iako najvjerojatnije tu knjigu nikada nije
ni držala u ruci, a nekmoli pročitala.
Čak i domoljubni Hrvatski list
u osvrtu na knjigu Milana Bobetka Hrvatska mora iz
rova spominje generalovu knjigu Sve moje
bitke kao "predložak za pisanje optužnice protiv
generala Bobetka". Ovih se dana, generalova knjiga
Sve moje bitke, opet spominjala u tisku kao
dokazni materijal pri odlučivanju Vrhovnog suda o
žalbama na presude za zločine u Medačkom džepu
generalima Ademiju i Norcu. Dakle, ozračje o knjizi
Sve moje bitke stvoreno je metodom stalnog
negativnog ponavljanja, stvarajući privid o nečasnoj i
optužujućoj knjizi za njezinog autora generala Janka
Bobetka.
Ipak, riječ
je o posve nečem drugom. Pomno proučivši knjigu
Sve moje bitke napisao sam na početku događanja
haške kampanje protiv generala, krajem rujna odnosno
početkom listopada 2002., osvrt o toj knjizi i zašto
se knjiga stalno napada. Nedavno sam to objavio i u
knjizi Hrvatski osvrti. Smatram da su životne poruke i
stavovi stožernog generala HV-a Janka Bobetka, pravi
razlog napada na njega. Naime, general u svojoj knjizi
poručuje kako se treba hrabro boriti, braniti, dobro
organizirati i časno živjeti te što znači pravilan
ustroj i školovanje hrvatske vojske i časnika, kao
zalog buduće hrvatske slobode i samobitnosti.
General
Bobetko je osmislio i ustrojio vojno učilište Petar
Zrinski te utemeljio razvoj i izobrazbu pobjedničkog
kadra u Hrvatskoj vojsci. Dodatni razlog zašto ga je
peta kolona svim silama napadala, jest i taj što je
general upozorio buduće naraštaje: Hrvatska je
kroz povijest bila razjedinjana, ili su je neprekidno
razjedinjavali da bi mogli lakše njome vladati i
eksploatirati je. Tko temeljito ne pročita knjigu
Sve moje bitke, ne može raspravljati o njoj kao
razlogu za optužbe. Nisu uzrok optužbi iz Haaga
dokumenti koje je general objavio i zapovijedi koje je
svojevremeno potpisivao, jer u njima nema ničeg
nedoličnog ili optužujućeg, već sramotna istina o
europskoj politici koju je ocrtao u knjizi. Europski
su političari dopustili agresiju na Hrvatsku, oni su
zatvorili oči nad genocidom hrvatskog naroda, oni su
donosili beskorisne rezolucije i zaključke, oni su
slali promatrače čija su se izvješća i dnevnici
kasnije "izgubili", stoga Bobetko europskim
političarima poručuje: "Ne će moći pred poviješću
izbjeći svoju odgovornost za fašizam koji se
primjenjuje na Hrvatskoj i nekim drugim malim
državama".
Knjiga
njegovog sina Milana Bobetka Hrvatska mora iz rova
dokaz je da generala Bobetka u okruženju vanjskih i
unutarnjih političkih snaga koje su poslije smrti
predsjednika Tuđmana stupile na hrvatsku političku
pozornicu, ionako ne bi mimoišla optužnica iz Haaga.
Tako je bilo zacrtano iz svjetskih centara moći, a
domaći poslušnici su to trebali provesti. Oni koji su
od Vukovara, Dubrovnika, pa sve do Gospića, šutke i
prekriženih ruku, očekivali da će Hrvatska iskrvariti
i nestati, a shvatili da tako ipak biti ne će nakon
blistave vojno-redarstvene akcije Oluja, već godinama
žele izjednačiti krivca i žrtvu te to uporno čine do
danas.
Generala
Bobetka tereti se za zapovjednu odgovornost u
operaciji Medački džep. Ta je pobjeda u njegovoj
knjizi opisana kao akcija koja je trajala svega četiri
sata i okončala neprekidno dvogodišnje granatiranje
Gospića i stradavanje njegovih stanovnika! Bobetko
piše: operacija je bila završena za četiri sata, i
kompletna njihova bojna je bila razbijena; nešto se
izvuklo, nešto se predalo, starci, žene i djeca su
pušteni. Nikako se nije moglo pročitati u tisku
da knjiga Sve moje bitke sadrži istinu o
zapovijedima koja trebaju ostati zabilježene.
Primjerice general Bobetko je zapovjedao:
Zapovjednici postrojbi obavezni su spriječiti (...)
svaki pokušaj zvjerstava, nasilja i pljačke prema
stanovništvu i ratnim zarobljenicima. Prema
vinovnicima ovakovog ponašanja treba primijeniti sve
raspoložive represivne mjere temeljene na zakonu o
obrani, Krivičnom zakonu i Pravilniku o vojnoj stezi,
tj. uhićenjem i upućivanjem nadležnom tužilaštvu i
sudu na daljnji postupak.
Nakon same akcije general Bobetko je
ponašanje Međunarodne zajednice opisao kroz osornost i
drskost francuskog generala Cota. Taj Cot nije ništa
učinio dok su Srbi granatirali iz UNPROFOR-ova zaleđa
po civilima u Gospiću i dok hrvatska vojska nije mogla
uzvratiti upravo zbog položaja UNPROFOR-a. E da bi
poslije akcije hrvatske vojske general Cot pokrenuo
nemoguće pritiske na predsjednika Tuđmana i hrvatsku
Vladu. General Bobetko je zabilježio kako je to,
izgleda trebala biti jedna od glavnih optužnica za
provođenje sankcija prema Hrvatskoj ili za
izjednačavanje agresora i žrtve.
Knjiga Milana Bobetka Hrvatska
mora iz rova ukazuje na ozračje koje su nametnuli
urednici i komentatori medija u Hrvatskoj te
"vidovitost" nekih urednika koji u svom tisku
nagovješćuju događaje koji se tek trebaju dogoditi u
svezi optužnice generala Bobetka. Vidljivo je kako
Nacional predvodi u šok-terapiji i ispiranju mozga, uz
zlobna podmetanja i konstrukciju poluistina o bolesnom
generalu Bobetku. Uz zlobne komentare Nacionala hajku
slijede Globus, Feral tribun, Jutarnji list, Slobodna
Dalmacija... Objektivnije prikaze prenose Vjesnik i
Večernji list dok ono što osjeća domoljubna većina
hrvatskog naroda pišu Fokus, Hrvatsko slovo i
Dubrovački vjesnik.
U jeku
najžešćih pritisaka iz Haaga, očita je zbunjenost
političara u hrvatskoj vladi, od traljavosti i
nesigurnosti, do lažnih obećanja i nepoštivanja
obećanja. Ivica Račan je svoju potpisanu izjavu, da
optužnica ne će biti uručena generalu Bobetku dok je
na bolničkom liječenju, prekršio čim je Bobetko
završio u bolnici, a krivicu prebacio na "okolinu",
gotovo izravno na generalovu suprugu Magdalenu.
Uočljivo je to iz razgovora Magdalene Bobetko za
Hrvatsko slovo 18. travnja 2003. U knjizi su čitljiva
i sva podmetanja predsjednika države Mesića, koji
stalno poučava Račanovu vladu što bi sve trebalo
učiniti, bez samilosti prema bolesnom generalu
Bobetku. Mesić je imao otvorenu potporu Velike
Britanije koju je 27. rujna 2002. izravno uputio
tadašnji ministar vanjskih poslova MacShane. Velika
Britanija je izručenje Bobetka u Haag zatražila
neuobičajeno, izvan kruga drugih članica EZ-a, "hitno
i bezuvjetno", na način koji se koristi prema zemljama
od kojih se očekuje kapitulacija, pisao je Vjesnik 28.
rujna 2002..
Kroz knjigu
Hrvatska mora iz rova ukazuje se poveznica između
pisanja Nacionala te izjava aktualnog predsjednika
Mesića te pomoćnika Kajina. Kao jeka Mesićevih i
Kajinovih političkih istupa, kojima su uvijek bila
puna usta antifašizma, ali ne kad je bio general
Bobetko u pitanju, slijede naslovi u tisku: Bobetko
koči Hrvatsku, Vlada šteti Hrvatskoj, Bobetko želi da
Hrvatska bude njegov talac, Hrvatska ne može biti
Bobetkov talac, ... Zatim, slijedi stalni podsjetnik o
izolaciji Hrvatske, što će Mesić papagajski nastaviti
kroz oba mandata.
Na orkestriranu huškačku kampanju da
se bolesnog i onemoćalog generala, ali umno vrlo
prisebnog, treba bespogovorno isporučiti Haagu,
Bobetko je odgovorio kao časnik starog kova: Ja
sam odluku donio. Živ im u ruke ne idem!
Opravdano! Jer optužnica je bila uvredljiva i
politički motivirana. U knjizi Hrvatska mora iz
rova uočljiva je medijska licitacija s brojem
žrtava u Medačkom džepu: 38 civila i najmanje 2
zarobljena vojnika (str.37), zatim 19 civila i 5
zarobljenih vojnika (str. 67), zatim 52 poginule osobe
(str. 587), dok je u optužnici uopćen broj žrtava na
"najmanje 100 Srba, uključujući 29 lokalnih srpskih
civila i najmanje 5 zarobljenih srpskih vojnika". U
optužnici se generalu stavljalo na teret da je "kao
pojedinac ili u dogovoru s drugima, planirao, poticao,
naredio, počinio, ili na drugi način pomogao i podržao
planiranje, pripremu, ili izvršenje progona srpskih
civila iz medačkog džepa na političkoj, rasanoj i
vjerskoj osnovi." Naravno da kao častan čovjek nije
želio prihvatiti takvu politički iskonstruiranu
optužbu.
Veliki dio
optužnica protiv obrambenog Domovinskog rata i protiv
hrvatskih generala proizašao je iz velikosrpske
kontraobavještajne radionice Veritas. Voditelj
Veritasa stalno je Savo Štrbac, prije srpske agresije
i pobune protiv Hrvatske sudac okružnog suda u Zadru,
a uvijek vjerni jugoobavještajac. Nepobitni dokazi
proizlaze iz istraživanja koje je provela novinarka
Večernjeg lista Višnja Starešina i obznanila u
Večernjem listu 25. kolovoza 2008. Starešina je
ukazala na suradničku spregu zamjenika glavne haaške
tužiteljice Grahama Blewitta i Save Štrbca koji su od
1994. godine uspješno manipulirali optužnicama na
veliku štetu Hrvatske.
Knjiga
Hrvatska mora iz rova upravo kroz pisanje
hrvatskog tiska, iz vremena optuživanja generala
Bobetka, razotkriva pogubno djelovanje i spregu
srpskog Veritasa, Save Štrbca i Haaga. Cijeli niz
godina Hrvatska se tome nije umjela ili čak ni željela
suprotstaviti. To je toliko zastrašujuće otkriće da
normalan čovjek ne povjeruje. Objašnjivo je jedino
stalnim djelovanjem petokolonaša u vlasti i pri
vlasti. Što je radila hrvatska vlast, što je radila
hrvatska diplomacija u svijetu, dok je jedan Savo
Štrbac tako štetno potkopavao Hrvatsku državu?
Štrbac je bio vrlo blizak
samoproglašenom šefu tzv. krajine Mile Martiću. Bio je
u njegovoj vladi. Sadašnja predsjednica Ustavnog suda
RH Jasna Omejac izjavila je (Vjesnik 14. studenog
2002.) da "krajinski zakoni" otkrivaju suludost
političkih namjera onih u čije su ime ti paragrafi
napisani te govori o tehnički perfektno napisanim
zakonima. Zatim je dr. Jasna Omejac pojasnila: Čak bih
lako mogla prepoznati i pravnički rukopis pisca tih i
drugih zakona. A onda ispod te pravne
besprijekornosti, jasno vidite suludost političkih
namjera onih u čije su ime ti pragrafi napisani i u
čije su ime istodobno padale bombe po hrvatskim
gradovima. Treba li tome ikakav dodatni komentar?
Kako je
moguće da je Savo Štrbac kao suradnik Mile Martića i
djelatnik vlade tzv. krajine, bio tako vjerodostojan
suradnik i dobavljač dokumentacije za haški tribunal?
Štrbac uopće nije skrivao svoje političke ciljeve.
Prema vlastitoj izjavi želi hrvatske vojne operacije
proglasiti zločinačkim, hrvatske zapovjednike
proglasiti zločincima, Hrvatsku državu proglasiti
tvorevinom na zločinu, te tzv. krajinu izdvojiti i
pripojiti tzv. republici srpskoj. O tim njegovom
nastojanjima značajno je pisanje Vjesnika od 28. rujna
2002. Da su hrvatska diplomacija i vlada djelovale
pragmatično, po logici istine i pravde, kompromitirani
Blewitt bio bi na vrijeme neutraliziran i uklonjen iz
haaškog tribunala. Agresivana i arogantna Carla del
Ponte ostala bi tada bez mnogih lažnih uporišta.
No Hrvatska je
nažalost nije pravovremeno reagirala te je na slučaju
stožernog generala Bobetka dopustila da se nastavi
izokretati istina i ruganje pravdi, uz pomoć haškog
suradnika Save Štrbca. Rezultat su sadašnja beskrajna
suđenja hrvatskim generalima i pogažene vrijednosti
obrane u Domovinskom ratu. Danas se po Štrbčevom
obrascu, srpski predsjednik Tadić upliće u moguću
oslobađajuću presudu generalu Gotovini i bezobrazno
zahtjeva da se Hrvatska odrekne obilježavanja Oluje.
Istovremeno petokolonaši u Hrvatskoj predlažu ukidanje
djelove Ustava koji govre o zabrani udruživanja u
Balkanske asocijacije, do najnovijeg prijedloga da
Hrvatska povuće tužbu za srpski genocid.
Hrvatski stožerni general Domovinskog
rata Janko Bobetko, kao najviši optuženi časnik
hrvatske vojske, ostavio nam je upozorenja: Kao
najstariji antifašist u Europi i zapovjednik Hrvatske
vojske u oslobodilačkim operacijama tijekom
Domovinskog rata, te kao vojnik koji je prošao dva
rata i bio u dvije pobjedničke vojske, mislio sam da
su sve moje bitke iza mene. Evo, nisu. U 83. godini
života zapalo me da povedem novu bitku, vjerojatno
moju posljednju i to protiv još jedne agresije na
Hrvatsku. (...) Na svijetu nema takvog suda koji je
sudio vojsci koja je branila i oslobodila svoju
zemlju, a niti će je ikada biti. Znajte da smo u tome
prvi i zadnji. Ja osobno, to ne ću dopustiti.
Za Uskrs 2003. g. general Bobetko je
iz bolnice poželio kući. Umro je sedam dana kasnije,
29. travnja 2003. u svom domu na Tuškancu. Po
vlastitoj želji pokopan je u rodnom mjestu Crnac kod
Siska, uz sve vojne počasti. Na sprovodu, posve
logično, nisu bili predsjednik države Mesić i
predsjednik Vlade Račan.
U razorenom Crncu, poslije Domovinskog
rata Janko Bobetko dao je izgraditi infrastrukturu,
novu školu i crkvicu, u kojoj je po njegovoj osobnoj
želji održana misa zadušnica nakon njegova pogreba. Na
pokopu je generalni vikar zagrebački mons. Vladimir
Stanković rekao: "Zagrebačka nadbiskupija trudi se
obnoviti sve crkve porušene u ratu, posebno na
području Siska i Banovine. No, izgradnju ove crkve u
Crncu finacirala je isključivo obitelj Bobetko. Ta
crkva je biser Posavine, na ponos obitelji pokojnog
generala. U ime zagrebačkog nadbiskupa, kardinala
Josipa Bozanića, na tome im neizmjerno zahvaljujem".
A na misi
zadušnici u Zgrebu, u crkvi Sveta Mati slobode, biskup
Juraj Jezerinac je posvjedočio: "Broj ljudi na
generalovom pogrebu pokazao je da su svi oni
prepoznali veličinu Janka Bobetka. Što god da se kaže
o njemu neusporedivo je s njegovim doprinosom obrani
domovine." To se potvrđuje i brojnim pismima sućuti s
kojima završava knjiga Hrvatska mora iz rova.
Zaključno, treba zahvaliti obitelji Bobetko što je
očuvala tiskovni materijal korišten u knjizi
Hrvatska mora iz rova. Treba također zahvaliti
autoru Milanu Bobetku te svima koji su pomogli da se
vrijedna medijska svjedočanstva ukoriče u trajnu
poruku. Knjiga Hrvatska mora iz rova nije za
čitanje u dahu. To je knjiga za promišljanje i pouke,
svima nama osobno, ali i budućim naraštajima. Potrebna
je ta knjiga kao dokument vremena u svakoj kući koja
drži do istine i Domovine. Za zaključnu poruku opet
riječi generala Janka Bobetka:
Meni je
ostalo još malo života, a vi će te još živjeti za
Hrvatsku. Vas će Hrvatska još trebati! Zato budite
jedinstveni i ponosni.
Damir
Borovčak
|
