ZAŠTO NAM JE TAKO - Pitaju se hrvatski branitelji, pitaju se hrvatski domoljubi

Svaki porobljeni i obespravljeni narod teži i bori se za svoju slobodu i samostalnost, a kada to ostvari tad slavi pobjede i svoje heroje. Hrvatska je vjerojatno jedina država u svijetu u kojoj ne vladaju pobjednici, već u ratu poražena velikosrpsko-komunistička ideologija. Da bi se razumjela ta nelogičnost potrebno je iznaći razloge koji su doveli do tog apsurdnog stanja u Hrvatskoj.

Zašto današnji vlastodršci traže da se ne gleda u prošlost, već da se okrenemo budućnosti i napretku Hrvatske. Vraćanje u prošlost znači ulaziti u povijesne razloge - zašto nam je tako, a to je ono što oni skrivaju i čega se boje jer se tako dolazi do istine i njihove povezanost sa velikosrpsko komunističkim zločinačkim režimom. Dakle, zašto nam je tako, to je nemoguće razumjeti bez pogleda u prošlost.

Prošlost nam otkriva da iza svih zala po hrvatski narod, od nacionalne i kulturne obespravljenosti, progona, masovnih likvidacija Hrvata, i pljačku Hrvatske, stoji velikosrpska ideologija. Komunizam kao ideologija, bio je izvorno zločinačka ideologija i režim, u svim državama komunističkog lagera, s tim da je u Hrvatskoj komunizam bio ideologija i režim, za realizaciju velikosrpske politike.

Ta velikosrpsko-komunistička ideologija vladala je nad hrvatskim narodom, kako u Kraljevini SHS, od 1918. do 1941., pa ponovno u Titinoj Jugoslaviji od 1945. do 1990., u kojem je hrvatski narod bio totalno obespravljen po nacionalnom, kulturnom i ekonomskom pitanju. To je značilo zabranu svega što je u svezi hrvatskog nacionalnog identiteta, što postupno vodi ka asimilaciji i odnarodnjavanju takvog naroda. Kad analiziramo povijesne prilike u kojima su živjeli Hrvati, vidimo da je nacionalna obespravljenost - odnarodnjavanja, započela prije stotinjak godina i traje sve do današnjih dana, s različitim intenzitetom i oblikom. Kako su nam tada školske udžbenike i povijest pisali velikosrpsko-komunistički vlastodršci, to čine i danas. Narod koji izgubi svoje povijesno pamćenje ili dopusti da se krivotvorinama laž nametne kao istina, ne samo da gubi svoj identitet nego i prestaje postojati kao narod. Zato je povijesno pamćenje i obrana istine uvjet za očuvanje identiteta i opstanka hrvatskog naroda. Bez patriotizma i nacionalnog ponosa, bez ljubavi prema vlastitom narodu i domovini, bez poštivanja svoje tradicije, običaja, jezika, kulture i vjere nijedan narod nema budućnost, pa tako ni hrvatski narod.

Kako se velikosrpsko-komunistička politika odnosila prema hrvatskom narodu, koja se svodila na zabranu svega što čini hrvatski nacionalni identitet, pa tako i pisanja stvarne povijesti hrvatskog naroda, to je razlog koji je doveo do zaborava i prisilne amnezije o obespravljenosti i golgoti koja je trajala stotinjak godina. Zbog toga su Hrvati jedini narod u demokratskoj civiliziranoj Europi, koji ne zna svoju stvarnu povijest, a zbog toga je ostao povijesno, nacionalno, pa tako i politički neuk narod s kojim se može manipulirati i manipulira.

To danas potvrđuju činjenice kad vidimo da 87 % hrvatskih katolika glasuje za velikosrpsko-komunističke ideologe. U protekla tri predsjednička mandata, izabrali smo velikosrpsko-komunističke ideologe za predsjednika RH. Stipe Mesić u dva mandata, i Ivu Josipovića za sada jedan mandat. Isto tako, Hrvati su glasovali za velikosrpsko-komunističke stranke, da nam danas vode politiku oni koji gaze i ruše sve hrvatske nacionalne vrijednosti stvorene u Domovinskom ratu. Današnji vlastodršci, ideološki su slijednici onih koji su 45 godina progonili hrvatski narod kao katolike, samo zato što su katolici. Dakle, Hrvati - katolici, kod predsjedničkih i parlamentarnih izbora potvrdili su da ne poznaju svoju povijest, jer ne poznaju svoje protivnike, jer su baš glasovali za one koji ruše sve što je u svezi hrvatskog nacionalnog identiteta i sve što je stvoreno u Domovinskom ratu. To je jedan od odgovora - zašto nam je tako.

Stoljetni kontinuitet velikosrpske politike u Hrvatskoj

Analizirajući povijesne činjenice vidimo da je golgota hrvatskoga naroda, pod velikosrpskom vlašću, započela još 1918. godine. Naime, 5. prosinca 1918., izvršen je prvi pokolj nad hrvatskim narodom, kada je srpska žandarmerija zapucala na domobrane i građane koji su, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, protestirali protiv ulaska Hrvatske u zajednicu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tom prilikom ubijeno je 13, a teško ranjeno 17 onih koji su se zatekli na tom prosvjedu. Nalog za pucanje u masu ljudi naredio je šef žandarmerije Grga Anđelinović, krvni srodnik i ideološki predak Vesne i Zorana Pusić. Potom su uhićena 23 visoka časnika domobrana, osuđeni na zatvorsku kaznu od 18 mjeseci do 10 godina, a hrvatsko domobranstvo obezglavljeno. To je ujedno bio pokazatelj kako će hrvatskom narodu biti u toj zajednici Kraljevine SHS. Uz nacionalnu, kulturnu i ekonomsku obespravljenost, uslijedili su masovni progoni, kundačenja, zatvaranje i likvidacije Hrvata. Taj teror provodili su i prema hrvatskim političkim vođama jer je i Stjepan Radić kao politički vođa, predsjednik HSS-a, nekoliko puta uhićen.

Mržnja je bila tolika da su 20. lipnja 1928. velikosrpski ideolozi organizirali i izvršili atentat na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu. Tom prilikom usmrćuju Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te ranjavaju zastupnike Ivana Granđu i Ivana Pernara, a smrtno ranjen Stjepana Radića koji od zadobivenih rana umire 8. kolovoza 1928. godine. Nasilja srpske vojske, žandara i četnika ne prestaju gotovo da nije bilo dana da netko od Hrvata nije ubijen. Kako je prvih deset godina (1918. - 1928.), bilo Hrvatima u zajednici sa Srbima, Miroslav Krleža ovako rezimira pa kaže: "dvadeset i četiri političke smrtne presude, preko 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojna masa političkih izgona".

Teror nad hrvatskim narodom se nastavlja, vrši se pljačka, kundačenje i ubojstva Hrvata sve do raspada Kraljevine Jugoslavije. Ubijaju se seljaci i radnici od Drave i Mure, na sjeveru, do Jadranskog mora na jugu, od u Sutle na zapadu pa do Drine i Subotice na istoku. Vrše se ubojstva na izborima, u crkvenim ophodnjama i kulturnim priredbama. Pojedinačna i skupna umorstva na ulici, u vlaku i sl. Zločine provodi ORJUN-a, četnici, sokolaši i srpsko pučanstvo. Umorstva u oružničkim i redarstvenim postajama. Umorstva hrvatskih političkih prvaka i ustaša. Progoni se sve što nije srpsko, tako da su vršeni masovni i brutalni zločini i nad muslimanskim pučanstvom.

Posebno su pojačani zločini u travanjskom ratu (6. do 17. travnja) 1941. i prvim danima NDH. Kako je došlo do raspada prve Jugoslavije, a hrvatski vojnici bježe iz srpske vojske, bacaju oružje a u bijegu bivaju ubijani. Srpska vojska se povlačila od hrvatskog sjevera do juga, srpski vojnici i četnici ostavljaju iza sebe leševe i zgarišta. Dakle, obespravljenost, progon i likvidacije Hrvata, te sistematska pljačka hrvatskih dobara, trajala je pune 22 godine, do raspada prve Jugoslavije u travnju 1941. godine. To su osnovni razlozi osnivanja NDH u borbi protiv velikosrpsko-četničke tiranije (Kronološki prikaz zvjerstva i ubojstva Hrvata, opisao je Ivan Gabelica u knjizi "Blaženi Alojzije Stepinac i Hrvatska država").

Drugi svjetski rat - borba za novu Jugoslaviju, 1941. - 1945.

Nakon raspada prve Jugoslavije 1941. godine, Hrvatima se ukazala prilika da se oslobode srbočetničkog terora, kundačenja, obespravljenosti, klanja i pljačke, pa je osnovana Nezavisna Država Hrvatska (NDH), s hrvatskom vojskom domobranima i ustašama. Dakle, NDH kao država nije osnovana da vrši agresiju na bilo koga od susjednih republika ili država, već da se suprotstave velikosrpskoj oligarhiji, koja je pune 22 godine vršila neopisivi teror nad hrvatskim narodom, a Hrvatsku nemilice pljačkala. U tom razdoblju (1941. do 1945.) nastavljeno je sa četničkim klanjem, paleži i progonima svega što nije srpsko.

Kako su četnici i ideološki komunisti imali isti cilj, a to je stvaranje nove Jugoslavije, što je prvi korak k velikoj Srbiji, pa u tom pravcu vode istu politiku. Tako, kroz odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a stvarana je zakonska podloga za novu Jugoslaviju. Paralelno su preuzimali i kadrovsku premoć u partizanima. U rujnu 1943. nakon kapitulacije fašističke Italije, Englezi da bi zaštitili četništvo, traže od Tite da četnike abolira i primi ih u svoje redove - partizane, a oni, Englezi će Titi pomagati u naoružanju.. Tito abolira četnike i to tako da zadržavaju činove koje su dobili kao zaslugu za klanjem i progonom Hrvata. Od tada četnici, pojedinačno i grupno prelaze u partizane, kokarde stavljaju u džepove, na šajkaču stavljaju crvenu zvijezdu petokraku. Dakle, kao vukovi što mijenjaju dlaku, tako su i četnici promijenili kokardu za crvenu zvijezdu petokraku, ali ostala je šajkača i četnička ćud. Tako je došlo do bitnog ne razmjera u komandnom sastavu partizana, u korist velikosrpsko-četničkih i komunističkih ideologa.

Jedan od najvažniji povijesnih datuma tog vremena, koji se reflektirao na cijelo poslijeratno razdoblje, bio je 1. ožujak 1945. godine. Tada, velikosrpski generali uz suglasnost Tite, vrše reorganizaciju armije, pa umjesto dotadašnjih republičkih štabova i Glavnog štaba jugoslavenske vojske, osnivaju četiri jugoslavenske armije s Generalštabom čije je sjedište u Beogradu. Komandanti te četiri jugoslavenske armije su velikosrpski ideolozi: Koča Popović, Peko Dapčević, Kosta Nađ i Petar Drapšin. Komesari tih armija također su velikosrpski ideolozi. Kako rat još traje, sve je u rukama vojske, to znači u rukama velikosrpskih komandanata i komesara tih armija. To je u stvarnosti povijesni dan osnivanja nove Jugoslavije, čitaj Srboslavije. To je dan nastavka velikosrpske politike koja je prekinuta raspadom prve Jugoslavije. Hrvatski ideološki komunisti postaju peta kolona tom velikosrpsko-komunističkom režimu, koji u ime i za račun velikosrpskih ideologa obavljaju sve zadatke, i one najprljavije iza kojih je ostalo preko 1.500 masovnih grobišta. (Nastavak slijedi)

Piše: Ivan Runje
www.hrvatski-fokus.hr